Category Archives: Umjetnost

A

kad ti dođem

osjetit ću miris suza

životom što mirišu

nošene vjetrom

kapaju licem

žene

što ustreptalo osluškuje

galop

srca mog

E

kad dođem

tu

u masline okupane srećom

podno kavala

vjernosti

di se

bure i nevere

eonima vraćaju

po usplamtjeli žar

u južini

nerazuma

od pogleda skrivenoj

I

kad ti dođem

proljetnog dana

suđenog

ništa ne reci

ispruži ruke prema

meni

i povedi me

u postelju čežnje

iskovanu noćima neutažene

strasti

O

kad ti dođem

vrisnut ćeš ljubavlju

kao ptica feniks

kad na pepelu čekanja

krikom

iz dubine utrobe

svjedoči rađanju

novom

U

u u u   kad ti dođem

pjevaj mi

ljube moja

o gorkom vinu

o grdelinu

što samo jednom

propjeva

kad u gnijezdu ljubavi svoje

krila svije

pa

poj svoj prekida

tek

kad ih smrt razdvoji

*

A kada ti dođem

osjetiću miris suza

što životom mirišu

a nošene vjetrom

slaze niz lice

žene koja ustreptalo osluškuje

galop moga srca

E E kada tu dođem

u masline okupanim srećom

podno   kavala vjernosti

kojem se

bure i nevere

eonima vraćajuće

po još malo plama

u južini nerazuma

skrivenoj od pogleda

I i i  kada ti dođem

suđenog proljetnog dana

ne reci ništa

priži mi ruku

uvedi me u postelju čežnje

iskovanu  za robove strasti

O o o o kada ti dođem

i vrisneš bolom ptice feniks

šzo u pepelu čekanja svoga

krikom iz dna utrobe

svjedoči

rađanju novom

*

U u u u u kada ti dođem

Pivaj mi l'jube moja

onu o gorkom vinu

i onu o grdolinu

što propjeva samo jednom

kad krila svije

gnijezdu ljubavi svoje

i poj svoj prekida

tel kad ih smrt razdvaja

Otkako Lenka ostavi
košulju tanku lanenu
nedotkanu na razboju
i u nanulama otide
da niže duvan u monopolu –
lice joj se izmeni
obrve spustiše nadole
i usne sviše skrušeno.

Ne beše Lenka rođena
za te puste duvane!
Duvane – žute otrove
da grudi – kite rumene.

Prva godina proteče
kamen joj pade na srce,
druga godina naiđe
bolest joj grudi iskida.
Treća godina je bila
zemlja je Lenku pokrila.

I noću dok je mesečić
nad grobom svilu svijao
vetrić je tihi nad njom
žalosnu tugu sejao:
“Zašto mi, zašto ostade
košulja ta nedotkana?
Košulja beše darovna…”

Ljudska je duša
slična vodi,
silazi s neba
nebu se penje,
pa opet dolje
zemlji mora
u vjecnoj smjeni.

Pljusne li s visoke
uspravne hridi
bistri mlaz,
stroši se ljupko
oblaka valom
do na glatku hrid,
prihvaćen lako
velom zaleprša
i zažubori
put dubina.

Iskri li greben
u susret slapu,
zapjenušan gnjevno
s kamena na kamen
u ponor,

u koritu ravnom
klizi kroz livada pute,
a u jezeru glatkom
napajaju lice
sve zvezde.

Talasu je vetar
Najljupkiji dragan
vjetar s dna komeša
pjenušave vale.

O, ljudska dušo
nalik li si vodi?!
O,sudbo ljudska,
nalik li si vjetru?!

pB

Nikada ne kažeš reč koju bi trebalo.
Da te ne bih ocenio, izmičeš mi na hiljadu strana.
Da te ne bih pomešao s mnogima, stojiš odvojeno.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…
Nikada ne ideš putem kojim bi trebalo.

Tvoj prohtev veći je od prohteva drugih, zato ćutiš.
Pritvornom ravnodušnošću ne haješ za moje darove.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…
Nikada ne uzimaš što bi trebalo.

Halloween special

Autor

Vedad Šabanadžović

Dvije laste mjesečinom obasjane

iznad neke kapije

čučeći u svojem gnijezdu

okreću svoje glavice

i osluškuju noć

A noć je sasvim jasna

jer crni mjesec svijeta

blista od vasionosti

Tada neka dobričina sva bijela

i izbezumljena od očaja

lupa na vratima mjeseca

Gasite vašu svjetlost

jer dvoje zaljubljenih baš se sad

vole na Trgu Pobjede

Gasite vašu svijetlost

jer svijet ih može vidjeti

Ja sam se šetao neodređeno

i nabasao baš na njih

ona je dotjerivala svoju suknju

a on je zatvorio svoje oči

ali ona oka njena dva

bila su kao dva kamena u ognju

Dvije laste mjesečinom zasute

iznad neke kapije

čućeći u svome gnijezdu

okreću svoje glavice

i osluškuju noć

pB

U ovoj večeri tvoj profil nema preciznih linija,
jer na tvom licu nema međe, gdje bi počeo tvoj
osmijeh;
al on je odjednom u tvojim ustima i ne zna se kako
teče
i kad odlazi, nikad se ne može reći da li je još ovdje,
isto kao i tvoja riječ, od koje nikad ne čujem prvi slog
i nikad da prestanemo slušati ono što govoriš,
jer ti si tako bliska u ovoj udaljenosti
te je uzalud pitati kad je došao tvoj dolazak,
jer nam se čini da si bila ovdje cijelog života,
s tim vječnim glasom, s tim stalnim pogledom,
s tim nepromjenjivim obrisom svoga lica.

 Ja sam iz ulice gdje se topola čudi, gdje
daljina drhti, kuća se boji pada, gdje
zrak je plav kao svežanj u ljudi koje su
iz bolnice pustili iznenada.
Gdje je večer prazna ko priča prekinuta,
koju zvijezda nije dovela do kraja, pred
kojom u čudu mnogi pogled luta, bez
izraza, nejasan i bez sjaja.

Izrasli smo sami kao biljke.

I sada smo postali istraživači

zapuštenih predjela mašte

nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova

i s nama rastao je strah naš

od divljih kopita koja će nas pregaziti

i od kamena međašnih koji će razdvojiti

našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.

Dva netaknuta oka. I srce

u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno

i ranjavao naša čela

zveketom svojih ubojitih istina

i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas

kao stado za ognjem u daljini.

I pjesme su nam takve kao i mi.

Oteščale i tužne.