Francis Jammes – MOLITVA DA S MAGARCIMA ODEM U RAJ

 

 

Kad budem morao k tebi, o Bože moj, učini
Nek to dan bude kad je selo u svetkovini
Prašnjavoj. Odabrati želim, kako mi godi, 
Kao što ovdje činih, put i njime da hodim 
U raj, gdje po bijelu danu zvijezda ima.
Uzeću štap da pođem na dugi put i svima 
Prijateljima svojim, magarcima da rečem:
“Ja Fransis Žam se zovem i evo u raj krećem, 
Jer nema pakla Gospod dobri gdje obitava. 
Dođite, prijatelji blagi tog neba plava, 
Jadna i mila marvo što naglom kretnjom uva 
Otresete se žalca pčela, dosadnih muva.”

 

Pred tebe kad iskrsnem među životinjama
Koje toliko volim, jer spuste glavu – sama
Blagost – i, zastajući, male si noge spoje
Na način tako blag da budi smiljenje tvoje.
I kad stignem u pratnji tisuć ušiju njinih,
Onih što nosili su košare na slabini, 
Il onih što su vukli kola akrobatima. 
Ili kola od perja i bijeloga lima,
Oni što su na hrptu kante teglili sveđe,
Oslice slomljenoga kroka, ko mijeh bređe, 
Među njima i onih s malim hlačama ima
Zbog rana pomodrelih što cure i u njima 
Muhe se tvrdoglave kupe u krugovima. 
Bože, učini da ti dođem s tim magarcima.
Nek anđeli nas vode ka potocima čije 
Vode drhtave trešnje pune, a plod svaki je 
Gladak ko djevojačka put mlada što se smije.
U boravištu duša, u božanstvenim tvojim 
Vodama, neka sličan magarcima sam koji 
Svoje će siromaštvo, smjerno i blago, zatim
U bistrinama vječne ljubavi ugledati.


												

Miloš Crnjanski – Ljubav




Već prvi put kad si zbacila odelo
smešan mi beše tvoj pogled ohol.
Već prvi put mi ljubav beše samo bol.

Već prvi put mesto da slušah
u zoru kako se topiš kao sneg,
ja jurnuh u šume gde upada breg,
i grane što pokrajah jecahu
kao moja duša.

U njima sam krio obraze moje
tople od tvojih grudi.
Nežnije no ruke tvoje
biljke sam pozn’o po stisku.

Strasnije nego na tvoje grudi
pao sam na njih,
u bludnom, bezumnom vrisku.

 

Vesna Parun – Ti Koja Imaš Nevinije Ruke

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu






												

Tatjana Lukić – Spomen na djetinjstvo I

 

Neko je sliku prelio

šakom hladne vode

 

otekle su duge

šaren-laža licitar

i vrtuljci

 

nije se vodi dala samo

glava ludog mitra skitnice

 

rijetki časi straha

mrkom vlati pokojom na sliku preneseni

u nju su se slili

 

širi s eplatnom ruganje i klati

rascvjetala glava mitrova

 

hoće li ga svog prekriti

hože li se oteti

i iznova pohoditi

prva strepnja djetinja?


												

Aco Šopov – Zagledan u ocean

 

Jedna čovjek zagledan u ocean

jedan čovjek zagledan u valove oceana

stoji dugo nepomičan na obali

kao da prelistava sudbinu svoga naroda.

Čovjek ne primjećuje da vrijeme prolazi,

da već odavno nije podne,

da sunce skače po vodenim neravninama

kao ogromni ranjeni crveni galeb,

i da će se uskoro spustiti

beskrajna afrička noć.

 

Ćovkjek nepomično stoji kao skamenjeni žali.

Ocean je ogroman,a čovjek je mali.

 

Jedan mali čovjek zagledan u valove oceana

stoji na obali i u mislima doziva

sve galije svojih nepoznatih predaka

koji su otplovili prije mnogih vjekova

na put u neizvjesno i nepoznato Sutra.

Čovjek stoji i ne primjećuje

da je sve natkrila beskrajna afrička noć

i da je sve uvijeno u jedno crno i ogromno Ništa –

i zemlja i nebo i voda.

Čovjek stoji uporno i dalje gleda.

Odjednom ogromno crno Ništa  kao da se pokreće,

kao da oživljava

iz njegovih dubina izranjaju

davno isplovljene galije

mladići i djevojke odvedeni prije mnogo vijekova,

polako, ali sigurnoveslaju i približavaju se obali

čija s egranica ne nazire u mraku.

Ači čovjek na obali ih naslućuje,

dugo im maše rulama,

doziva ih,nadvikujući se sa strašnim glasom oceana.

I eti – oni nailaze,

već s eiskrvacaju na obali

noseći na rukama tešku i neodređenu

sudbinu,

svoju nenapisanu povijest.

Čovjek na obali skače od radosti,

sa svima s egrli, sa svima se ljubi

i neosjetno isčezava,nestaje među njima..
Čovjek se sliva sa ogromnom masom,

a masa sa čovjekom.

Odavno je već prošla noć,

sunce ponovo izlazi na obalom oeana

rumene ga radosti i tuge vali.

Čovjek uporno stoji i gleda u valove oceana.

Čovjek je ogroman a ocean mali.

 


												

Puškin – ARION

 

U čamcu mi smo mnogi bili;
natezali su jedni jedro,
a drugi upirali vedro
u vodu vesla. U tišini
na krmi naš kormilar umni
u šutnji vodi tromi čun;
ja- bezbrižan i vjere pun,
ja pjevah im…Al vala grud
najednom zgnječi vihor šumni…
Kormilar s pomorcima strada!
Tek ja, tajanstven pjevač, sada
na kopno bačen nevremenom,
ja himne iste pjevam dalje
i svoje namočene halje
na suncu sušim tu pod stijenom.

Oprostajno pismo G.G.Markesa – Zaljubljen u ljubav

 

 

Oprostajno pismo G.G.Markesa

Zaljubljen u ljubav

 

Kad bih imao jedan komadic zivota,

dokazivao bih ljudima koliko grese

kad misle da prestaju da se zaljubljuju kad ostare

a ne znaju da su ostarili kad prestaju da se

zaljubljuju.

 

Kad bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja

samo krpena marioneta,

i podario mi komadic zivota,

moguce je da ja ne bih kazivao sve sta mislim,

ali nesumnjivo bih mislio sve sto kazem.

 

Stvari bih cenio ne po onome sto vrede,

vec po onome sto znace,

spavao bih manje, sanjao vise,

shvatio sam da svaki minut koji provedemo

zatvrenih ociju,

gubimo sezdeset sekundi svetlosti.

 

Hodao bih kad drugi zastanu,

budio se dok ostali spavaju.

Slusao bih druge kad govore,

i kako bih uzivao u sladoledu od cokolade.

 

Kad bi mi Bog poklonio komadic zivota,

oblacio bih se jednostavno,

izlagao potrbuske suncu,

ostavljajuci otkrivenim ne samo telo,

vec i dusu.

 

Boze moj, kad bih imao srce,

ispisivao bih svoju mrznju na ledu

i cekao da izgreje sunce.

 

Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama

jednu Beneditijevu poemu,

a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu

u casu svitanja.

 

Zalivao bih ruze suzama,

da bih osetio bol od njihovih bodlji

i strastveni poljubac njihovih latica.

 

Boze moj, kad bih imao jedan komadic zivota…

Ne bih pustio da prode nijedan jedini dan

a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.

 

Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca

da su mi najblizi

i ziveo bih zaljubljen u ljubav.

 

Dokazivao bih ljudima koliko grese kad misle

da prestaju da se zaljubljuju kad ostare,

a ne znaju da su ostarili kad prestanu da se

zaljubljuju.

 

Deci bih darovao krila,

ali bih im prepustio da sama nauce da lete.

Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa

staroscu

vec sa zaboravom.

 

Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi…

Naucio sam da citav svet zeli da zivi

na vrhu planine,

a da ne zna da je istinska sreca u nacinu

savladavanja litica.

 

Shvatio sam da kad tek rodeno dete

stegne svojom malom sakom,

po prvi put, prst svog oca,

da ga je uhvatilo zauvek.

 

Naucio sam da covek ima pravo

da gleda drugog odozgo

jedino kad treba da mu pomogne da se uspravi.

 

Toliko sam toga mogao da naucim od vas,

premda mi to nece biti od vece koristi,

jer kad me budu spakovali u onaj sanduk,

ja cu na zalost poceti da umirem.

hvalan!

 

Herman Hese – Izreke

Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvatao gde treba tražiti prave izvore radosti i smisla. Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voleti sve, da je sposobnost da osećamo ono što daje lepotu i vrednost našem postojanju.
Voleti svet i život, volet

Suze su otopljeni led iz duše.
Blagost je jača od strogosti. Voda je jača od stene.
Suprotnost svake istine je takođe istina.
Svaki čovek neminovno postiže ono što je prema svom pravom nagonu prinuđen da traži.
Srećni smo samo onda kada od sutrašnjeg dana ništa ne tražimo, a od današnjeg sa zahvalnošću primamo ono što nam nosi.
Ljubav ne postoji zato da nas usreći. Ja verujem da postoji zato da nam pokaže koliko možemo izdržati.
Deca nipošto nisu blažena. Ona su sposobna da osećaju mnoge sukobe, rastrzanost i patnju.
Svaka inteligentnija vrsta humora započinje time da čovek samoga sebe ne shvata ozbiljno.
Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bežiš od nje. Ne moraš bežati, ne moraš je se bojati. Moraš voleti. Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bežati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time.
Kad se drvetu potkreše krošnja, iz stabla izbijaju novi izdanci. Tako se često i duša obolela u cvatu vraća u prolećno doba začetka i detinjstva prožetog slutnjama, kao da će tu otkriti nove nade i nastaviti prekinutu nit života. Izdanci sočno i naglo bujaju iz stabla, ali je to samo prividni život i iz njega nikad neće izrasti krošnja.
Bog nam ne šalje očaj da bi nas ubio, već da bi nov život u nama probudio.