Sada već crvena divlja ruža zrije,
u leji jedva diše pozno cvijeće.
Ko nije bogat sada, kad leto mrije,
taj nikada sebe dočekati neće.
Ko sada sav ne drhti kao prut
od preobilja slika koje buja
i proniče u svaki dušin kut,
čekajući noć da tminom zaleluja —
taj je, kao starac, prošao svoj put.
Toga nijedan sada ne greje plamen,
laže ga sve na javi i u snu;
pa i ti, Bože – Ti što ga kao kamen,
iz dana u dan vučeš prema dnu
Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.
Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.
Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.
Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene — o mrtvi živote!
Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.
Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!
Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!
Zatvore sretni, ljupki, gdje me stavi
Dušmanka moja i slatka i lijepa,
Al ne rad srdžbe što joj srce cijepa,
Već radi milošte i nježne ljubavi;
Zatvori drugi, kad ih se zabravi,
Stuže, a moj mi radost i okrepa:
Ne čekam suca od zakona slijepa,
Ni smrt, ni muke, nego život pravi;
Već blagi doček, vrele zagrljaje,
Riječi, što đem ih nikakav ne sputa,
Igru i šalu, milovanje milo;
Vatrene dane, slatke poljubljaje
Tisuću tisuć, tisuć, tisuć puta-
Sve da ih zbrojim, malo bi ih bilo.
Majstorice skršenih pogleda
Držačice ramena malenih
Muška damar opasna je slegla,
Ne zvuči ni govor-utopljenik.
Kruže ribe s perajama rubinovim
Raspuhujuć škrge. Uzmi vani
Te što zaokružene ustima nečujnim,
Polu mrvicama puti ih nahrani.
Mi crveno-zlatne ribe nismo,
Ovo je naš običaj sestrinski:
Tanana rebra u tjelešcu prisnom,
I zaludnih zjena bljesak skliski.
Mig obrve put opasan probi.
Zar me, kao janjičara, mami
Taj poletno-crveni i drobni,
Taj usana polumjesec žalni.
Nemoj, draga Turkinjo, biti ljuta,
S tobom ću se u džak gluhi zašiti,
I dok tvoje tamne riječi gutam,
Za te ću se krive vode napiti.
Ti, Marijo – palima potporo,
Smrt preteći vreba, usnut samo.
Ja na tvrdom pragu sam odskoro,
Pođi, odi, ostani sa mnom još malo.
Kad dohvati dragana vrč u ruku, idoli se smjesta, svi povuku.
Plačem pred nogama njenim, hoće li primit’ moju ruku?
Poput ribe sam u moru, možda me draga ulovi u mrežu!
Tko vidje joj oko reče: stražar gdje je, da ulovi p’janu?
’Ko Hafizu nek’ zaigra mu srce, tko dobije vina vječita čašu.
Noć, napuštena je
Od planina pa sve do mora.
Ali ja, ona koja te uspavljuje.
Ja nisam sama!
Nebo, napušteno je
Od mjeseca koji pao je u more.
Ali ja, ona koja te drži.
Ja nisam sama!
Svijet, napušten je
ljudi su tužni i ti to vidiš.
Ali ja, ona koja te grli.
Ja nisam sama!
2
Pod nežnošću plišanog pleda
Jučerašni prizivam san.
Šta to beše? Čija pobeda?
Ko je svladan?
Snova o svemu tom misleći,
Svim sam se opet mučila.
U tome za šta ne znam reči
Ljubav je bila?
Ko beše lovac? A ko ulov?
Sve – vražji obrnuto!
Sibirski mačak, preduć tmulo,
Šta shvati u tom?
Taj svojevoljā dvoboj: ko je
U ruci bio mač je kom?
Vaše je srce ili moje
Letelo galopom?
Ipak – kakva se to stvar zbila?
Šta se to hoće i žali?
Tako i ne znam: pobedila?
Pobeđena li?
Stari faun od pečene gline
smije se nasred tratine
bez sumnje sluti da će da mine
ovaj trenutak vedrine
što dovede i tebe i mene
-hodočasnike snuždene –
do ovog časa koji sada gine
od udara tamburine.
60
Ćupovi* što stoje ovde od davnina
nemi su i mirni, svuda je tišina.
Al’ jedan nestrpljiv iznenada viknu:
„Ko je ovde lončar, a ko li je glina?“
61
Uzalud ne beše što sam hteo znati
da li grudvu zemlje mogu sobom zvati.
Onaj ko mi od nje ovaj oblik dade
nekad me razdrobi i zemlji me vrati.
Izliće se, odavde, sokakom iz snova,
po čoveku vaša debljina što ubija,
ja vam pokazah samo kutiju stihova
ja- jeftinih reči rasipnik i trošardzija.
Vama, muškarače, brkovi su od kupusa
iz nepojedenog ščija što klapi.
Vi, ženo, imate belila neka gusta,
žmirkate ko ostriga kad je rak ošapi.
Svi se vi na pesničko srce ko na leptira,
ljutite, prljavi, sa i bez kaljača.
Gomila pozverinji, prepuna nemira,
nakostreši se stonoga vaška.
A ako ja danas ličim na Hune,
neću da majmunišem, je l vama to prija,
Ja ću- evo vam!- da se kikoćem i da pljunem,
pravo vama u lice
ja- jevtinih reči, rasipnik i trošardzija.