Majstorice skršenih pogleda
Držačice ramena malenih
Muška damar opasna je slegla,
Ne zvuči ni govor-utopljenik.
Kruže ribe s perajama rubinovim
Raspuhujuć škrge. Uzmi vani
Te što zaokružene ustima nečujnim,
Polu mrvicama puti ih nahrani.
Mi crveno-zlatne ribe nismo,
Ovo je naš običaj sestrinski:
Tanana rebra u tjelešcu prisnom,
I zaludnih zjena bljesak skliski.
Mig obrve put opasan probi.
Zar me, kao janjičara, mami
Taj poletno-crveni i drobni,
Taj usana polumjesec žalni.
Nemoj, draga Turkinjo, biti ljuta,
S tobom ću se u džak gluhi zašiti,
I dok tvoje tamne riječi gutam,
Za te ću se krive vode napiti.
Ti, Marijo – palima potporo,
Smrt preteći vreba, usnut samo.
Ja na tvrdom pragu sam odskoro,
Pođi, odi, ostani sa mnom još malo.