Sada već crvena divlja ruža zrije,
u leji jedva diše pozno cvijeće.
Ko nije bogat sada, kad leto mrije,
taj nikada sebe dočekati neće.
Ko sada sav ne drhti kao prut
od preobilja slika koje buja
i proniče u svaki dušin kut,
čekajući noć da tminom zaleluja —
taj je, kao starac, prošao svoj put.
Toga nijedan sada ne greje plamen,
laže ga sve na javi i u snu;
pa i ti, Bože – Ti što ga kao kamen,
iz dana u dan vučeš prema dnu