Što te nema
da mi dođeš
nosiš hladnu vodu
šadrvana
iz grudi mi
otmeš
ružu živu
krvavu od želje
što te nema
što te nema
osmjeh da mi nižeš
mirisima
boli liječiš
grudi uzdrhtale prospeš
usnama bolnim
sagorjelim od jecaja
što te nema
No comments
Category Archives: Poezija k'o fol
Bleki – Oprosti mi kada odim
Oprosti mi kada odim
u kosu stavi krhku ružu
osmjehom podari lice
prkosi vjetrovima
danima samotnoim
Oprosti mi kada jednom odim
iz očiju duga nek ti sja
ne tuguj ne plači molim te
znaj neće proći bol
života ledenog
Oprosti mi kada zaista odim
raduj se danima prošlim
Oceana ljubavi
poniranja ka zvjezdama
u zagrljejima nježnim
Zahvali mi kada sasvim odim
isplači se molim te al ne tuguj
na usne mi poljubac spusti
da tvoju ljubav nosim maglicama
oprosti mi kada zauvik odim a volim te
Bleki – Suze sam zaledio u Mjesečevoj bajci
A bilo je to odmah
par trenutaka iza ponoći
na Badnju veče
olimpijske 1984.
Daleka prošlost?
Smiješno.
Slika je tako svijetla i prozirna ,
a prizori kristalno čisti ,
kao da su tek nekoliko trenutaka
prije bila u počasnom mimohodu
pretakanja nestvarnog sna.
Dakle ,
bilo je praznično veče,
noć prije nego što Malena odlučila
da ode na bolje mjesto .
Ona je bila ,
malo a nepovratno ,
nebeski neraskidivo umorna,
ležeći na bijelom ležaju dosanjanih snova
na dušecima mekšim od svile i treptaja
okružena mekim jastucima
mirisima i dodirima
presvučenih bojama istinske ljubavi
Bože mili
kako je samo lijepa
misli on
za sebe nemam želja
sve su uslišene
Molim te samo još ovaj
jedan jedini put te molim
Oče moj podari joj mirnu smrt
Malena je zaspala…
Dvadeset četiri sata je spavala….
Toliko je bila umorna…
Više se nije probudila…
više se nije probudila…
više se…
Ali slutim
Ona je još tu
ljubim je
ona zatrepće očima
u zakutcima njihovim slutim riječi:
-Ljubavi moja, oprosti mi.
Nije ih uspjela otvoriti
samo mi je ruku blago stisnula
ni uzdah nije pustila…
Nikada nisam zaplakao
Nisam se usudio
Suze sam zaledio u Mjesečevoj bajci
Bleki – Mjesečeva molitva
Mjesečeva bajka
Ziumska noć špunog mjeseca
U vrtlogu mjesečine
Puni mjesec
ljubavlju
prikrao se utrobi žene
u maslinama sjajnim
ona je mjesec
mjesec je žena
ona je more plavetno
more prelijepo
more Jadransko
ona plovi
ona jedtri
ona plavi
gori od čežnje
utrobe svoje
zarobljene vrtlogom nerazuma
godinama nijemim
godinama bolnim
dragog nema
da je zatrudni
ljubavlju svojom
Žena mjesečeva
žena čudesna
podno Kavala
krunicu bijelu
na usne stišće
Bože mili
osvjetli mu pute
pomozi djevi neljubljenoj
da me moj dragi
grli ljubi
Bleki – Šta ako…
Ona pod velovima
Plovidba u zaborav
Plavetni san
Savršena ljubav
Šta ako me se ne sjećaš
jer si me živog zakopala
šta ako me se sjećaš
zaboravljajući uspomene pokopane
šta ako snova dah gubiš
a boli te naš san
šta ako si ravnodušna
otupila od nestajanja
šta ako misliš sve je laž
kao miris smilja u magli
šta ako izgubljenim ehom odjekuje
moj glas snen od ljubavi
-Šta ako…
dalje ne smijem da mislim
kad krene to
malo – sitno – ako
ono ne zna da miruje
kotrlja se kao lavina
brzinom neupitnom
krojeć hladno
mnoge sumnje nemirne
strepnje u kriku srca
ranjenog
nesreće u boli
neugasle
tugom doziva
raskidam sa tim Ako
zauvijek niti sve
to je bar meni lako
a rečem volim te
ako i gubimo nas
Bleki -Teško mi nije
led grliti
galerijon šta
tišinon sni
teško mi nije
jer
na ledeni svijet
bez blagosti dodira tvog
svika san
ogrnut se boli
snujući
vrtloge naše ljubavi
bezvremenske
suđeno mi
i
nije mi teško
u
pogledu oka
osjećat tvoje nijemo
idi ća
okrenem se
odem
jer
mrijući bez tvog dodira
znam najdraža moja
eonima
milovat ću te
a
meni je teško
gledat suze
neisplakane u oćima tvojin
dok kidaju mi dušu
liju
rosnim bujicama
na licu mome
i
nije me stid ljubavi moja
a boli
o kako boli
jer
ubija me tvoje
srce
nerazumom slomljeno
a
kasno shvatićeš
da
ža mi je tvojih godina
budućih
mladošću kićenih
u praznini
bez mene
kad
znat ćeš
tebe
samo tebe san volija
ludice moja mila
uvik
i zauvik
Jutro sa Blekijem – Proljeće dolazi
Nekako danima proljeća
koje dolazi
usamljen bez tebe
moram hoditi
javi se miris kajanja
suze doziva
a srce još uvijek zbori
volim te ljube najdraža
Bleki – Od Ezela iskona oprošteno mi je
Nisam rođen filozof da budem
dosadno je
Nisam rođen da obične riječi pričam
ne umijem
Rođen sam da sanjar
Mali Princ i ljubavnik budem
a’ snova i ljubavi nema
ja odlazim i mrem
I da oprosti mi
što nisam sa ovoga svijeta
Bleki – Bolio bih te
U mojoj riječi više radosti nema
Otišla je za tobom jedina
I rukom koja više tango nema
Oj tango usamljeni moj
Kuda će moje noge bludjeti
Kome ćemo srce poklanjati
Kad nje nema
Da ruka primi se za ruku
Da korak priljubljenih bedara
Ruka na ramenu lijeva stisne
A mi usne ko trešnine bobe crvene
Šapuću volim te mili moj
Bolio bih te da si ostala
Barem i sa drugim bila
Ako mi se ikad vratiš
Ja čekaću te sa radošću u očima
Bleki – Ženo vječna
Ženo vječna
Nevjesto moja
prostranstvom beskraja hodiš
mene hudog
Ja konja
tražiš
u prašini pustinjskoj zapretenog
suze tvoje
oceanom boli plove
kao rosa anđela
krhka golubica bijela
gubiš me u trenu
a dodire naše
u iskon pretvorih