Prava ljubav
Rijeka moje mlaosti
Ona pod velovima
Lijep je, topao i sunčan zimski dan. Prolazi , Ponoć se bliži.
Nekako po običaju, zvjezdano nebo u naše misli uvuče tragove prošlih snjegova , koji nose sjećanja, kap po kap. I tada nismo raspoloženi da budemo blesavi, nadobudni i pametni.
Dok srebreni mjesec ludi u srcima zaljubljenih, a žmirkave zvjezdice svjetlucaju o čima onih koji se ljube, mi smo tužni i sjetni.I ne želimo da bilo kome pokvarimo dan.
Nošene tugom misli nam klize ka nekim vremenima koja se vratiti neće.
Čuli ste izraz : Samo jednom se živi!
Jedna pjesma je dodala poentu:
Sve je ostalo varka (?).
Čujete taj izraz u mladosti, čini vam se trivijalnim i dosadnim, i pomišljate baš i nije neka pamet.
Tada ne znate da jeste.
Velika je to pamet.
Kako skontali tako ste i živjeli.
Nepametno.
Mnogo , godinama decenijama kasnije shvatite da ipak , samo jednom se živi. Tada je već bilo kasno . Život je prošao pored vas , a da vas skoro nije ni okrznuo.
Sjetite se , da ste jednom davno htjeli uzeti očevu limuzinu i kupiti buket , ili samo jednu ružu.
( Dobro mahalaš bi se snašao i bez kupovine. U nečijem đardinu nijet đula ne bi bez smisla, nemilovana i neljubljena trunula.)
Urediti se kao Mali Princ iz vlastite bajke.
Zastati pred njenim kapidžikpm i strpljivo, ako treba satima čekati, bojeći se da vam nježna rubinova ruža ,umotana u staru požutjelu novinsku hartiju , ne uvene.
Ako treba i do kraja života buljiti u prozor u kome se blista bijela , cvjetićima šarenim, njenom rukom izvezena, lelujava stora . Zuriti i zuriti , i čekati da vam iznese mirisne žute dunje ,koje nikad neće sazriti i nikad neće biti sretnom ljubavlju bojene.
Jer vijedilo bi. Zaista bi vrijedilo. Znali ste to. I tada i sada.
Ta , neka , bila je najljepša, najmilija i najčestitija djevojčica i žena , čiji je osmijeh zakačio vaše srce i dušu.
I danas vam srce zadrhti pri pomisli na tu snenu čednost i umilnu ljepotu. I zaboli vas. Jer…
Samo jednom se živi!
Pa eto, nekako .niste imali vremena da zastanete.
Ugh,nekako . niste se obazirali na živi krvavi grumen u grudima.
Ili ste bili previše muško da vas mahala vidi sa ružom u ruci.
Ili vas je bio strah da dobijete nogu pred svjedocima.
Ili ste pomislili da je niste dostojni.
Ili su vam je branili.
Mnogo je tih ili, a vi mladi i u mislima vam običnost života, koji , eto , samo jednom se živi. Htjeli ste krenuti stopama onih dugih, odraslih i pametnih.
Godinama poslije , saznate da je njeno srce kucalo samo za vas i ugaslo sa vama.
Da vas je voljela .
Čekala i čekala, čekajući venulaslikala slike nalik mojim i pisala pjesme i neposlana pisma ljubavna , u kojim ste vi glavni sudionik. Da je samo jednom živjela za vas , i umrla tiho ,misleći na vas i ono što je trebalo biti.
A nije!
Samo jednom se ljubi!
Niste to učinili, niste uzeli limunzinu ili barem taksi. A ništa vam ne bi bilo , da ste i pješke klapnuli do na kraj grada. Nije to na kraj’ svijeta.
Niste ništa učinili jer , neko vas je naučio da budete ponosni i muško. Da budete dostojni svoga porijekla. Jer, ona je ipak samo sirotica sa vrha mahale, čiji je kućerak godinama kopnio sa njom.
Na kraju svoga puta, još uvijek sanjate da se zelena vrata njene kučice u cvijeću otvaraju. Ona izlazi, sunce joj se ljubomorno zaplete u kosu, pomiluje joj uzbibane grudi. Vama srce ko puni mjesec , hoće da izleti. Izlazite iz limuzine, prilazite joj , a njen osmijeh vas ogrne za čitav život.
I taj pogled , ta nevinost , ta ljepota vas natjera da kleknete, primite je za ručicu, poljubite je , zagnjurite joj se u skute , orosite dimije i šapnete:
-Oprosti mi Mila, Volim te …
Ime sada nije bitno. Čitate ga dok stojite pred njenim meit tašom i hudo oplakujete vas dvoje i vaše nedoživljene snove.
Što bi poete rekle:
-Samo jednom se ljubi?
U prevodu:
-Ako pomislite da kupite cvijeće, obavezno ga kupite namah , ovog časa i sada , i pohitite onoj kojom vaše srce kuca, da to cvijeće život , sutra , ne bi usud spustio na vaš taš.
