Dozvolite mi
a rečem
neuk sam
nisam od ovig svita
mnoge stvari mi rekoše
tovari
još više ne shvata
ni razumin duša ditinja
srce čovičije
biži
skriva se
od Svitlosti
Milostivog
a se tango nastavlja
ljubav od iskona sni
u oceanu vodi
Tišina i sni
Muzika je muzika.
I može biti dio živote.
I treba.
Uvijek ono neizostavno ali i ako…
Malo je prave
Ova novija
ponekad neko zrno iskrenosti
istine ubode.
Uglavnom su žalopojke.
Uče da se kuka
i da se sažaljeva
I veš pokazuje.
A to našoj nevinosti,
ljepoti tvojoj,
ne pristaje.
Život nema vremena za kukanje.
On ide dalje.
Ako mu ne pružiš ruku,
šansu bar za još jedan tango,
ispadaš iz igre.
Nemoj tako ljepoto mile.
Život je toliko lijep ,
jednako kao ti
jer ti si život
da se ne moraš pitati
a gdje sam ja.
U krhkom tkanju ljubavi i dodira,
nemira i snova,
uzdrhtalih tijela i besanih noći
ti si Zvjezdica iznad mora.
Srca nas uče da suze boje đardine ,
prekrasnim bojama,
rađajući nove nježne plamenove ljubavi,
koji će istkati
novu
plavetnu čaroliju,
u plemenitim zatonima tvoje duše.
Umor iza rešetaka
Ljubav i magija
Krhkost
Rekoh joj
Misliš da sve znaš
Nešto znaš
ali mnogo toga ne znaš
*
Kada pomislih da sve sam naučio
počinjem da žalim
a gdje je ta ljubav
a gdje sam ja u svemo tome
*
tada mi se pričini
dolazi kraj
shvatih
postajem umorni zatočenik svoje ljušture
i taštine
*
Zato jube ne žuri
ni u čemu
sve će biti onako kako treba da bude
pa voljela ti to ili ne
*
I polako sa učenjem
Neznanje pa spoznaja je najljepša moguća stvar
Mnogo znanja i život postaje neiznenađujući i
dosadno prazan
*
A ludica ko ludica
ubijajući znanje
nemajući straha
zavoljela mene nejakog
Ponos
Tuga
Krv i bol
Uvijek postoji
to nedostižno
samo još jednom
neizgovorenih riječi
mnogo
plaču i suze
a uvijek postoji
to beskonačno
samo još jednom
neljubljenih usana
mnogo
gore i drhte
a uvijek postoji
to nevraćajuće
samo još jednom
nedovšenih dodira
mnogo
a venu i proklinju
ali uvijek postoji
to bolno i okrutno
samo još jednom
Ko da je juče, a ne prije pola vijeka bilo. Jednog sjetnog jesenjeg dana , kada se crveno cvijeće sa zlatnim lišćem mješalo padajuć na rosnu crnu zemljicu koja puca od ljepote , praveći humke nestajanja . Prosvijetli mi se ... Kosara nije dobro , nikako nije dobro ! Ona više nije od ovog svita. Nikad nije ni bila! Toliko je prozračna , svjetlosna , uzvišena i umilna , da me boljela nevina dobrota i smjernost . Često san se pitao : Šta joj je? – Ne znam ! Kažem sebi , a lažem se. Nekoć sam sanjao ; Leži ona u bijeloj sobi , bijelom krevetu , sva u bjelini . Prekrasna i čedna , kao usnula nevjesta. Anđeo . I sanja ! U kosi vranoj i blistavoj , se povjetarac sreće i vjenac raznobojnog poljskog cvijeća , zamrsili . Čini se na nekoliko mjesta krvavi. Ali znam , nije to krv . To su crveni cvjetovi , koji prizivaju krv ili ljubav. Meni u glavi oštri nož burgija . Nije ljubav, Kosara je ima. Slutim , to je cvijetni križ smrti. Dobra bića kad umiru , u snima , i svojim i tuđim , na glavi , oreole cvijeća , trnja ili krvi nose . Ljepota mila se u mom snu sa svim krunisala . Tada sam vidio , u njenom snu , slkinuvši vijenac, prozor je otvorila , nježno ga , poput snova , otisnula ka nebu. Vijenac se pretvori u grlicu bijelu i ona odlepša u nebo. Prepoznao sam u njoj Kosaru, a je bila prelijepa. Nije uopšte tužna . Prozračne zeleno modre oči iskrile su ljubav. Lice bijelo , lice nježno , anđeosko , umiveno milostivim plavetnilom neba , blista u svjetlosti zlaćanog sunca. I još sam vidio ; legla je na krevet. Prekrstila je ruke preko grudi. Nasmiješila se , duboko je uzdahnula , oči zatvorila , zaspala i usnila. Svijeća pored korizmenog molitvenika je tiho lelujala i do zore gorila Kosara se više nije probudila. Bješe to pred zoru , Blagoslovljene noći sudbine , noći dvadeset sedme , Ramadana mjeseca, Godine tisuću tri stotine devedesete . Neka te Mir i Milost vječno prate Dušo moja blažena. *
Muzika stara
Svjetlost iznad ponora
Prijateljstvo
Razumjevanje
Muzika u sobi
iznad drveta života
mrak razuma boli nosi
nadjačava nerazuma mrak
Binka djetinje dane Moševca oplakuje
snovi su već odavno nestali
isprale ih kiše minulih ljeta
jedna dobra žena bolom jeca
prijateljici ugašena svjetlost
zbog mnogih gorkih stađuna
zarobljene dane uma njenog
njena svjetlost
obasjati više neće
možda
tko to osim Neba zna
Ne plači Binka djevojčice srca milostivog Sabki je sad dobro sad je uzvišeno Nebo štiti ništa joj se loše više dogoditi neće u moru tišine plavom zarobljena u srcu daleko od svijeta boli uronjena u radovanju uspomena što ko raskošne lađe dušom neshvaćenom plove iskri bezgranična ljubav za sve koji ste je voljeli za sve koje je ona boljela jednog proljetnog dana kad vakat vam milost podari srešćete se opet ovdje il tamo negdje gdje potoci bistri vječno teku svejedno je razastrt će se smjeh dva zagrljena djeteta mila što o ljubavi i dobroti su snila
Beharli grana na livadi
Rastanak
*
Ako jednom odiš ti
ne reci mi adio
rastanci ne idu
srcu djetinjem
ne reci ni doviđenja
prepoznaću kraj
u titraju kojim
duša tvoja jeca
ništa mi ne zbori
zagrli me jube
jako jako kao krik šapata
volim volim
okreni se i odi ća
i lepršaja lepršaj
ko duša moja
ljubavlju orošena
Sutonu darivah sve
pa i ono što je grijeh
namjeniše mi vječno kajanje
Mnijem
neće proći potvore
ne dotiču nevinost
Ljubav
srca dar
prašine nema
Blješti
svaki san
smiljem darovani dan
A godine stisnu
zbrajati teretli vremena
nije moja sudba ni prokletstvo
Nije do njihovog zbroja
već koliko sam u njima ljubio
sebe nevinosti anđela poklanjao
Lepršaju sutoni
nošeni valima i neverama
zauvik milujući djetinju dušu
Večeras mi duša pleše
muzikom te zove
ruka je odavno pružena
želim da mi se vratiš
sa tangom i ljubavlju
da djelimo
dah za dahom
usne sa usnama
okret za okretom
tijelo za tijelo
srce za srce
ko labud i labudica
u nevinosti svojoj
kidajući okove
dok ljubav vode
zaranjajući u vječnost
oceana tišina i sni
Klupa u parku
ispod trešnjog stabla
odakle Maksumče ode
nepovratu
trešnje su već odavno pobrane
jedna mila žena tiho plače
vjerujte
nije zbog behara