Ko da je juče,
a ne prije pola vijeka bilo.
Jednog sjetnog jesenjeg dana ,
kada se crveno cvijeće
sa zlatnim lišćem mješalo
padajuć na rosnu crnu zemljicu
koja puca od ljepote ,
praveći humke nestajanja .
Prosvijetli mi se ...
Kosara nije dobro ,
nikako nije dobro !
Ona više nije od ovog svita.
Nikad nije ni bila!
Toliko je prozračna ,
svjetlosna ,
uzvišena i umilna ,
da me boljela
nevina dobrota i smjernost .
Često san se pitao :
Šta joj je?
– Ne znam !
Kažem sebi ,
a lažem se.
Nekoć sam sanjao ;
Leži ona u bijeloj sobi ,
bijelom krevetu ,
sva u bjelini .
Prekrasna i čedna ,
kao usnula nevjesta.
Anđeo .
I sanja !
U kosi vranoj i blistavoj ,
se povjetarac sreće
i vjenac raznobojnog poljskog cvijeća ,
zamrsili .
Čini se na nekoliko mjesta krvavi.
Ali znam , nije to krv .
To su crveni cvjetovi ,
koji prizivaju krv ili ljubav.
Meni u glavi oštri nož burgija .
Nije ljubav,
Kosara je ima.
Slutim , to je cvijetni križ smrti.
Dobra bića kad umiru ,
u snima ,
i svojim i tuđim ,
na glavi , oreole cvijeća ,
trnja ili krvi nose .
Ljepota mila se u mom snu
sa svim krunisala .
Tada sam vidio ,
u njenom snu ,
slkinuvši vijenac,
prozor je otvorila ,
nježno ga , poput snova ,
otisnula ka nebu.
Vijenac se pretvori u grlicu bijelu
i ona odlepša u nebo.
Prepoznao sam u njoj Kosaru,
a je bila prelijepa.
Nije uopšte tužna .
Prozračne zeleno modre oči
iskrile su ljubav.
Lice bijelo ,
lice nježno ,
anđeosko ,
umiveno milostivim plavetnilom neba ,
blista u svjetlosti zlaćanog sunca.
I još sam vidio ;
legla je na krevet.
Prekrstila je ruke preko grudi.
Nasmiješila se ,
duboko je uzdahnula ,
oči zatvorila ,
zaspala i usnila.
Svijeća pored korizmenog molitvenika
je tiho lelujala
i do zore gorila
Kosara se više nije probudila.
Bješe to pred zoru ,
Blagoslovljene noći sudbine ,
noći dvadeset sedme ,
Ramadana mjeseca,
Godine tisuću tri stotine devedesete .
Neka te Mir i Milost vječno prate
Dušo moja blažena.
*