Tvoju vjenčanicu bijelu noć je obukla
Tvoj je prsten zmija zagrizla
Mjesec je plavet na odar tvoj spustilo
Boljelo te nevjerstvo moje više od ujeda
Livade su u uvojke tvoje zlatne ljiljane prosule
Nerazumjevanje
uludo bačena mladost nevina
Moja Šošana je umorna zaspala sne snije
imala je samo devetnaest godina
Moje srce ledom kajanja otrovala
Samo mi zadnji poljubac u dušu utisnula
I oprost za ponos svoj tražila
Bože mili Ti oprosti joj neka mirno spije
Bio jednom Život jedan
I nestaće
Bila jednom Žena čedna
I plakat će
Bila jednom Ljubav nježna
I opet će
Bila jednom Suza mnoga
I boljeće
Bili jednom Snovi sneni
I umrijeće
Bila jednom Tišina i sni carskog roda
I zanijemiće
Bio jednom Ja konj djetinji
I nema ga
Bila jednom Prošlost od kristala
I nema je
Bilo jednom Mnogo miline
I pobježe
Bila jednom Bajka lipo mi je
I živjeće
Jednoć dok si mi bježala
bijaše proljeće puno cvijeća
sanjah da ležim na samrti
čovjek zna biti blesav
zar ne mila
Samrt ko svaki san
nježna i nepoznata
igra se ljepote i mami
kaže ne treba mi budućnost
nudi mi nebeske dveri
ključe zlatne pokazuje
Sklonićemo tamne oblake
nacrtati nježna polja
igraćemo se ljubavnika
valjaćemo se na sunčanim livadama
krhko nebo će se stidjeti
što mirisni đardin vrišti
ljubi me maleni
i Samrt može biti naivna
nije me mogla prevariti mila
srce je bilo hladno ko suncokret u ponoć
duša je prigrlila tamno kamenja
bježeći od dveri
što epp su zvjeri sa zlatnom tijarom
zašto se igrati ljubavnika
kad ljubav nije igra
zbog čega da se nebo stidi
u đardinu ničeg sablažnjivog nema
samo se vole jedan čovjek i jedna žena
Samrti lako odoljeh
dadoh joj nogu sa oprostom
blago da se ne naljuti
ali zaboravih kako da dozovem život
tebe ljubavi moja
kad smo veseli
da se to ne mere metrima mjeriti
rastuže nas nova znanja
uče nas nema nesretne ljubavi
povjerujemo im
znamo to
reču nam nema sretne ljubavi
i to im vjerujemo
istina je
ljubav je jedinstvena
čedna
čista od svih dodataka
od ljubavi bježe bića
nezrela za branje
sasvim pogodna za odumiranje
svaki bijeg od ljepote je tužan
jedna zvijezda umire
kada žena zbog ljubavi zaplače
Tko sada pleše moj poslijednji tango
Tko sada živi moj nestali život
dok lagana kiša leprša u susret
očima
brisačima
poslijednjeg ponoćnog tramvaja
crvenog i tamnog kao noć
što klizi paklu
usamljenog bića što zaboravu hiti
tužan sam danima
možda se svjetla upale
cijelom svijetu
možda sam ponovo zgriješio
ipak
nije pravo
ne
nikako nije pravo
kada ti ukradu poslijednji ples
kada ti žive preostali život
dok sunce počinje da diše
bojama moga srca
zaista
nije pravo
ne
nikako nije pravo
ali
hvala Nebu
vratiću se
kada mi rode donesu darove
moje poslijednje ljubavi i snova
ode i ti
Deba prijatelju moj
nisi nas ni pito
ni amanet dao
ne valja ti to
konju jedan blesavi
tek tako
ode
prijatelju moj
ni da čašu digneš
i rečeš odoh vam ja
umoran sam
ode i ti
sretniče
izvlakušu imaš
kad ode
na grudima ti grlica bijela
sanak snivaše
da ti lebdiš u visine odiš
a ona ne može maknuti
zna da je ostavljaš
za ovaj zemaljski život zauvijek
ode ti
blesava konjino jedna
ne reče nam
koje te rane neispjevane tište
sebičan si
nosiš ih sa sobom
ode i ti
prijatelju stari
a dan je
kao i uvjek u mahalama
našeg djetinjstva
osvanuo
lijep i nasmiješen
ko levat ode
a i bulbuli poje
na trešnjinom stablu u cvatu
u našem đardinu
o tvojoj ljubavi
a ti ode
blesavi prijatelju moj
tako je to kad odeš
ne možeš se vratiti
pa ti vidi šta ti je tamo raditi
*
Negdje
bilo gdje
oca nema
ubijen je
drvosječkom sjekirom
majka je silovana
u uglu kolibe
ona je fetus
pokriva stid
šestorice vojnika u šljemovima
ili šubarama
sada sasvim svejedno je
sva pogan je ista
troje jetima se skupila oko nje
miluju je
i šute
jedno je mrtvo
od gladi
druge djevojčice je muž juda
sinćić je već siroćić
miluju je
i ne plaču
gladni su
a hljeba ne išču
žedni nisu
puna im usta leda
obzorjem vatromet blješti
u daljini
iza bregova
i još bregova
zvuci zvona pozivaju na ponoćku
djeca samo slegnu ramenima
znaju za njih četvoro nade nema
ipak pomišljaju
sigurno je neki vjerski praznik
Nikad se nisam brinuo
za Bosnu i Terru
nisu li to čudesne
zemlje Božije milosti
plavet i zelen
milost i ljubav
šta nam više treba
zar ne
kako se ti ono zoveš
mila moja
zaboravljam
jer morima terrinim plešeš
i umorna na mome ramenu
ljubav o meni sniješ
dodirneš i predaješ se
putevima do broja jedan
i nazad
do iskona
otkrio sam samo
dvadeset četiri njena vela
od onih tisuću
tako mlada
a toliko velova
koja je sretna
ta je i tajnovita
poput labuđe sjenke
što poljem krhkih ruža plovi
sreća je najveća tajna
odmah do čovječije duše
pisalo na jednom stećku
što godinama ležaše
na poljima zelenim
pored Modre rijeke
pomislih
trebalo ga nekom pokloniti
a potom
odnesoše kamenog svjedoka
neznano kud
da mu kapi kiša speru mudrost
otom potom
sada nemam svjedoka
da riječi nisu moje
ako nađem tanano biće
dar da primi bez ljutnje
a meni činiti zadovoljstvo razotkrivanja
i svlačenja velove
Kasno kasno
i još kasnije
prekasno
na kraju puta
pruži mi ruku tvoju bisernu
kad mi srce ocvalo
pokraj puta zastade
žao mi mila ne vidim ti lice
Milosno
ljepot dobrotom miriše
a Tišina sni
Stavi na grudi mi
kam veliki
Čergarski
nek putnici od iskona
što Boga slave ljubavlju
odakle ti Bože toliki putevi
raznobojni i veseli
pominjuć sreću brata svoge
ljubav ga stiže
napokon
a kam je priječi
da odleti sa odra moga