Ne plači kad kiša pada
šminka poput zmijica
niz lice plazi
Ne plači kad vjetar duva
praške nevidljivih pudera
žuljaće ti zjenice
Ne plači kad bura lomi
odlepiće ti trepavice
sa pogleda suznog
Ne plači kad te nevera slama
skršiće ti srce djevojačko
u bilo koje doba dana
Zatvori se međ četiri zida
i plači i vrišti i moli
neizmjerna ljubav će te milovati
Biće ti bar mrven lakše
znaćeš da je uz tebe vjernoost
koja te čitavog života štiti
Mjesečeva tišina utkala nadu
sjedim u malom ostrvu ljubavi
klupe su drvene i prazne
trava zelena i rosna
cvijeće mirisno i krhko
pirgavi vrapćić u grmlju
ljeto je i juli mjesec
nebo mirom miriše
tebe nema pa nema
a mlađahni mjesec srebreni
u tisuće boja ludorije sprema
https://bosnazemljabozijemilosti.ba/?p=12515
Vremenom a ima ga pređenog
pomišljao sam da će se elegija
pratilac života umoriti
putima mojim zastati
a jok nikako ona
kroči ka tragici
Ubijanju onog prelijepog a djetinjeg u nama
No tu suuđaje nam život popravljaju i krpe
po mjeri naših želja nadanja snova
i ljubavi koje nosimo u sebi
samo oblikuju odjeću
koje oblačimo hiteć
sivim drumovima
Zato treba biti oprezan sa riječima.
Drumovi pred nama su osjetljivi
A nebo osluškuje pažljivo.
Ah , samo nju volim,
garavu i snenu
U nježnim blagim noćima
samoća pritišće jače nego inače
Svako odi svojim putem
Djeca svome gnijezdu
ono malo bliskih insana svojim jatima
Tada sjednem uz otvoreni prozor
gledam u čaroliju zviježđa
osluškujem zvukove noći
Ne znam šta očekujem
Neki znak
neki glas da mi se javi…
Uglavnom tišina
Ponekad mi se čini da čujem šaputanje
srce mi zatreperi na zvuk poznatog glasa
Sve će biti u redu mili ne brini se
ili samo jedno jedva čujno
Hvala ti za sve , ljubavi moja
Stresem se
suze mi zaiskre
pomislim
Saberi se ludo
ne umišljaj
A opet tko da zna
Učili i ubijedili me
U blagoslovljenoj noći nebo se otvara
da anđeli do srca voljenih milost spuštaju
Ća je život ako suza ni ?
Ća je proliće ako srce ne boli ?
Ća će nam cviće ako ga nemamo kome brati ?
Ali nije baš tako grozno .
Suze prestaju same od sebe .
Bol se priguši .
Cvijeće i dalje poklanjanju oni koji se vole.
Doći će red i na druge
Život ne prestaje da opija
I nada je u nama
i novo proljeće
i svi novi stađuni će biti ljepši i sunčaniji ,
razigraniji i samo naši
Ža je život nego čarolija
Vreme teče
susretanja je sve manje
i sve teže pada
ali srce pamti radost uspomena
Mili rode
Godine iza nas su bremenite ljubavlju ,
radošću i umilnih sjećanja .
Bilo je i boli i tuge ,
ali prelijepi život ide dalje .
Svjetlost sija u veselim očima
onih koji ostaju iza nas ,
da pamte i zahvaljuju na obilju dobrote
milosti i ljubavi kojima su
darovani .
Sestro mila ,
moje se srce ispuni blagošću .
nježnošću , ljepotom i ponosom
kad mislim o svom rodu .
Ne znam šta Ti mogu poželjeti
a da ti se već nije ispunilo?
Ljepotu , mudrost , časnost ,
divan i ponosan rod i porod imaš .
Ja ću ti samo reći :
Bog te blagoslovio za svu ljubav
i dobrotu koju nam darivaš.
Mir s tobom Ljepoto mila
Baš su dani krhki.
Samo trepneš i nema ih .
Godinama , milenijima tako.
Ne mre ih se čovjek ni nauživati.
Kao da se dani boje dodira i bliskosti?
Kao da su nauk primili od ljuskog bitisanja.
Dvoje se vide i svide i budu par dokle im suđeno.
A onda su vidjeli da su se prerano svidjeli i nisu više par.
I uvijek barem jedno bude suzom natakareno. Ponekad i oboje.
Tuga golema, suza do koljena, uživanju je došao kraj , nisu više par.
Sanjam neke šine su tu pored
i vozove što prolaze kraj tebe .
Neobičan ugao za tračnice
Na slikama one uvijek vode negdje;
u nebo , u tunel , u daljinu , u sunovrat …
ili se vraćaju od istih.
Kao da kažeš,
tračnice vode putevima lijevo i desno ,
a nijedan nije moj.
Moj put je umu mom
jasan i prav
Utkan u daljinu plavetnog neba
šta na obzorju milošću titra
u ćežnji da me oblaci meki
povedu tragom moje duše
tebi mili moj
tamo gdje moje srce pripada
Dok ležaše na mojim grufima
Zima nikako da se odmakne
i pusti malo topline u cvijetno ostrvo sreće
zato su uspomene zarobljene
u prošlim kalendarima obećanje
doći ću ti sa pahuljicama mili
Noć je i sniježi
Vani je prohladno i bajkovito
Bjelina je kristalnim pahuljama okupala dunjaluk
Čuje se škripa snijega pod nogama okašnjelih prolaznika
A vještice nema
Tragova već odavno nema
Prtine su zametene
Snijeg je zapadao
Nikome se ne izlazi
Ugodna je topline doma
Anđeo na mojim grudima sniva
Volio bih otići blesav ,
umiren tvojim dodirima
kao i uvijek
izmoren tvojim ljubavlju
noćima poklonjenom
sjesti na pod
u sjeni galerijskog mihraba
usnama nježnim izmoliti
Jube moja jedina
sjedi pored mene
primi me za ruku
samo me ovlaš poljubi
gledaj me nježno
kako si me uvijek gledala
nasloni se na moje grudi
pusti glas umilni
zapoji mi onu tebi najdražu
Gospodu tvome i mome jedinom