Ruke umorne
od milovanja drugih
jedan jedini put
suspregnute od čednosti
srce nježno i djetinje
podareno neprimjetno
plavetnilom Bogu milog neba
čisto a beskarajno
nečije ga ruke
krvavo i živo
sa nestašnim osmjehom
na odar ledeni ustoličiše
mnijem
zar je tako važno
čije su to ruke
bijele i djetinje
jer suđeno je
a nije d'bro kad bi znala
možda jednom zora svane
a ne bude bola
Dođi i plači djevojčice
Dođi i plači malena moja
Ništa se ne brini
Ja sam tu kraj tebe.
Dok spiješ snove
jednom ću ti doći
sunčice moja
pokloniti ljubav svoju.
Ispod mostova duge
na ležaj bola i tuge
pod glavu stavi
jastuk od snova.
Djevojčice malena
kraj mene tužnoga
djetešce je zaspalo
umorno čedo slomljeno.
Ležeći spojkojno mirom
snove će pronaći
pokrila se tamom
pokrivačem neba.
Kosu joj prelijeva mjesečeva sjena.
dok odmaraš bolne snove
ja ću se prikrasti
zaći u njih tugu odagnati.
Skršena grlice moja.
da obradujem srce tvoje
Spij umorno dijete je spij
milo moje je usnilo.
Možda je na tren umrlo
to nije važno
ona mirisna polja
djevičanskih ljubičica sanja.
Ne čuje pjesnika
što pjeva i tuguje
tiho,tiše moli ljude
što stupaju i struje.
iz umorne duge
o suzo iskre tuge
Dijete je zaspalo
i možda umrlo.
Ne dam te maleno moje
ne dam da te biju i čereče
ti ljudi zvijeri i neljudi
tek procvali pupoljak neba.
U baštama ljepšim od đula sijaju
Zaspala djeca i o ljubavi sniju
Za ruke male se drže cjelove liju
Bolom i tugom što vrišteći vriju.
Gitara
piano
milo moje spije
san o ljubavi snije.
I spavaju i spavaju i miruju
Dok ljubav daruju i miluju
I spavaju i miruju i spavaju
I snivaju ljubičice snivaju.
I miluju snove miluju
I snivaju ljubav snivaju
Umorna miruju i miruju.
Djeca ljubavi zamiru.
I nježno lagano umiru.
Harfe
Pianissimo
Srce moje spije.
Poljubci sijevaju i sjevaju
Suze lijevaju i lijevaju
I miluju i miluju
I miruju i miruju.
I spavaju i spavaju
I sanjaju i sanjaju
I umiru i umiru
Bože mili ta djeca umiru.
Orgulje
Pianissimo Immpossibile
Dušo moja mrije
Ne dam je neka sa mojom snije.
Ljubav moja spije
bešumno se mazi
Dok sniješ snovi ću ti doći
Sunčice moja malena.
Maglice usred kape nebeske
su zasjele na svoja mjesta
joj mati moja koliko boja
vidim kožu kako mi treperi
nikako da ih se nagledam
moram smiriti srce da ne poludi
i danju ih sanjam
ne bojeći se noći punog mjeseca
dok u zimzelenu titraju kreature čudne
ma ne
nemoj se plašiti
radosno srce moje
to su samo sjene
purpurnog neba
što miluje moj Grad čednosti
koji sa mnom tišinu snova spije
molitva je dušu čvor smotala
malo dalje iza zviježđa
vizije naše Neko milostivo prima
Ima tih blagoslovljenih noći
opsjednutih težinom uspomena
koje se upravo klešu
u kojim se misao talasa
nemilosrdno kao izlivena bronca
pogibeljno sjajna i vrela
zapljuskujući srce i damare
bolom rasporenih grudi
sterilizuje dušu od zla
jednostavno i istinito
ne moš’ disat’ od nerazuma
oprost molim
volim te Mila djevojčice
tada oči nisu oči
već beonjače sleđenog stećka
kome živopisni kalendari brišu zjenice
darujući ih krajoliku
istrgnutom iz očnih duplji
da pliva obzorjem posuđenim od vječnih rijeka
u traganju za onom
koja se neće ljutiti djetinjim riječima
plašeći se vraćanja u budućnost
kamo se gubi prozračni lik
utisnut u vene postanja
jednostavno i istinito
ne moš’ disat’ od radovanja
oprost molim
volim te Mila djevojčice
U bešumnoj muzici Stvoriteljeve ljubavi i milosti
rastaka se bol
zgusnuta ljepotom usnulih rastanaka
tragajući za likovima anđela
a trepere u budućim uspomenama
kojima možda zamjene koje slove
ali ne dam riječima da mi bježe
nije pošteno
jednostavno i istinito
ne moš’ disat’ od pepela
i zato oprost molim
ni mi ža a rečem
volim te Mila djevojčice
nemam pitanja zašto mi sudba
uporno šalje dodire anđela
koje se djetinjom nemoću ne mogu zadržati
da mi život ljubavlju boje
nije to pokora pokrivenog lica
obasjanog čednošću neba
nije ni zlatni pehar mirisnog vina
ispijenog bjelinom djevojačkih grudi
to je rijetka sjena jutarnjeg purpura
izgubljena u kriku poezije što bega
Ne plači mila djevojčice
samo odi putima svojim
brodeći iskonom Modre rijeke
kraju vremena
u umornom osvitu
leđima okrenuta životu
zagledana u naše nebo
na stećku krhke sudbine
boljeće te srce moje
krvavo i živo
a gordo zbori
oprosta nema za riječi
volim te Mila djevojčice
Nekad ti se posreći
a ti malo imaš veze s tim
tek zov prirode
rodi ti se dijete
tić slatki
sreći nikad kraja
jer i grlica je tu
zbog tog tića
te grlice
snovi se nižu
zbog te djece bedara tvojih
utkane u pore života
počinješ da shvataš greške
i sve one grlice male
ona ili one
svjejedno je
sve one ostavljale su slatku
punoću tragova
duboko usječenu u grudi
ordenje okačeno u nutrini bola
da samuje i vrišti
što se desi srcu to ostaje srcu
zauvijek ili barem do groba
što se duši desi to ne ostaje u duši
rastače se po Univerzumu
iza poslijednjeg sna
Milo dijete moje,
Bebice moja
i ti danas odlaziš.
Znaš da sam te ja rodio.
pričali su ti
mater te samo nosila.
nije bila od dvoje djece.
Život sam isplakao ,
moleći se Bogu Milostivom
dušu sam slomljenu
ponovo lomio
da mi podari tebe.
Upamti milo dijete,
Bog je moj Dobar
u nilosti svojoj reče mi
neka joj Sanja bude ime
sedam godina je sanjaš
Gospoda svoga moliš.
Kad On reče budi
ono biva.
Danas ruku tvoju dajem
moram radostan biti
a boli
mila moja.
boli.
Ja ću sa zaljubljenim pogledom
sa tobom plesati naš oproštajni tango
i praviti se
život je igra
svavšeni krug.
Ti ćeš stajati u bijelom
putevima tvojim oditi
očeva Grlica svija svoj dom
a njemu se srce kida.
Mila moja
ako vidiš suze u oku mom
pomisli da sam u sunce predugo gledao
ili me grize dim cigarete koje nema
ili neku Grlicu
moju Tišinu snim
da mi bude lakši odlazak tvoj
ili djelomični rastanaka naš
to već svejedno je.
Malena moja
sretno ti bilo
ne misli da se ja ovo opraštam od tebe
imam još malo nekog posla
ovdje
još riječi
nježnih i milosnih
ima u duši mojoj
od onih što sam i tebi pjevao
a ti se smijala
i nježila.
Riječi su čudne
samo klize
Miloj djevojčici
da ih čednošću svojom
oplemeni
Ugodnu i lepršavu noć svima želim.
P.S.
Mila
Pjesme
koje ti danas poklanjam su slike života moga.
Ti odaberi najljepše i nosi ih dušom tvojom.
Obala pusta
ziskrila čuđenje
pitala si
zašto si ovdje
tada na obali vreloj
odgovor nisam znao
sada
ne pitaš
nema te
obala opustjela
kasno
odgovor prosim
vjetrom
da bih te milovao
jutrom
đul rosom umivao
danju
suncu se smješila
sanju
srce moje tješila
noću
ljubovala
mnome čednim
ludovala
more si kupala
dušu mi slupala
sve je ledom zasnježilo
meni te mila nebo otelo
Proćiće vremena i vremena
možda i vremena preko granica
konačnosti
u kojim maske
čine svijet trajnijim krugom
a mi sklopiš pobjeljele oče
šapatom
zašto nikada nisi vrisnuo moje ime
glupko moj
što ti sada srce ne drhti
dok te hladnog ljubim
U noći kad se čežnja javi
sanjaj tišinom koja sni
tada poželi ljubav
njenu
možda se sve pretvori
u novi san
kojim jedina ljubav
Bijele Dame
ponovo
hodi srcu tvom