svako veče
razigran ko maksumče
uzmeš kist u jednu ruku
riječi u drugu
osjetiš muziku
vuče te uvijek istoj bijeloj dami
nevinoj od snova
baciš slike i riječi
ženi ljepotu što vješto skriva
i spoznaš sa čarobnicom
mahala grada čednosti
plešeš
tijelo uz tijelo
dame biraju
dodir za dodir
uvijek ista
vatra uz vatru
i dok ljubav vodiš
Ponekad uzmem slike
prizor prvi
gledam ljepotu zavaljenu u travi
sjaj u kosi
plavetnilo na usnama
dvije ruže na grudima
Vidim je mladu blistavu
prizor drugi
lijepa i nasmiješena
tek pokoja ljubičica
blaga svjetlost visi na obrazima
leprša mi srce
Oči te dodiruju jedina moja
prizor treći
pretočena u krajolik
nemnirna kosa
plavetnilo neba
miluje mi dušu
Moje zaljubljeno srce
prizor četvrti kojeg nema
pretvara te u najljepšu sliku
što moji dvori ljubavi sniju
krajolik mekog pijeska
a se klizi kroz ruke tvoje i moje
šarajući ljubav i mirise tijela tvoga
u novom zagrljaju mom
U vremešnosti pokidanih listova kalendara
mnogo puta osjetih dah bremenite smrtnosti
što neumitno steže obruč oko prelijepog života
Tokom vremena u zabiti malog mozga
na periferiji djetinje hipofize
bez mogućnosti posredovanja velikih vijuga
polaskan i obradovan shvatih
da su se listovi mojih kalendara
sami od sebe otkidali brzinom svjetlosti
Počesto su se u jednom danu
znala izmjenjivati sva četiri stađuna
a opet znalo se činiti da su se četiri godišnja doba
smjenjivala u uzdahu jednog poljubca
U nedostajućem vremenu
ljubavlju poklonjenom anđeoskim bićima
nježnostima dodirima bojama riječima …
sjećanja ostavljam duboko zakopana
u magičnim seharama snova
daleko od zaprljanih misli neukih
Na kraju puta
testamentarnom bolnošću dolazim do optužnice
– Žena to čarobno biće
briše granice prostora i vremena
tkajući nepregledne maglice ljubavi
I presuđujem
– Malena neizmjerno ti hvala na čaroliji
kojom život činiš prelijepim.
I ne tugujem jer srešćemo se opet!
Krajolik snova
Mjesečeva bajka
Plavetni đardin
Rijeka rastanka
Bolna praznina
U krajoliku snova što ludilom nijemi
i u maslinama pustim neobranim
okupana mjesečevom čarolijom
spavala si osmjehom anđela
umilna od ćežnje najdublje
snena od dodira nježnijih
u plavetnom đardinu
ne sluteći neveru
a rastanak nosi
i kada me prekriju kristali snijegova bijelih
bojeni sleđenim virovima rijeke rastanka
zaborav nećeš videjti u plaveti praznine
smiraj neće doći tirkiznom moru suza
bjegi ti neće otvoriti pute mire
nijemim suzama očaja
mili moj dragi moj
zašto i zašto
ne shvatam
a toliko si
me volio
do boli
a boli
boli
Jube moja
i kad padaš
i kad se dižeš
budi Ptica malecka
nježna
tanana
i ponosna
kao princeza
vladarka našeg univerzuma
Tiho snježi
Nježno
Duga
Usamljena duša
Bol i tuga
Snježni most
Još nježnije
Mjesečeva ruža
Ona je osvit
Ona sanja
**
Pst samo tiho i nježno
dijete dolazi krhkim sutonom
ne reci ništa
ne plači mjesec je mlad
kada slama se duga
a skršenim srcem blista
voljena tuga
jedna usmaljena duša
brodi putima pustim
ledenim mostom
skreće na trg samotnog života
u očima noseći djetinje snove
okovane grijehom rastanka
pst još tiše i nježnije
žena nestaje čarobnim osvitom
ne reci ništa
ne plači mjesec je plav
čedna ruža neubrana
stisni kristalnu suzu
dok djevojka iz pjesama tvojih
usnama svojim sluti
miris prošlih proljeća
bisernim grudima osjeća
nestašni dašak vjetra
što prošlosti se otima
ona sanja
staklom razlivene boje
slika djetinje galerije
Crveni mjesec
Zimska noć punog mjeseca
U vrtlogu mjesečina
Srebrena mjeserčina nad Modrozelenom rijekom
Crveni mjesec
nježne sjene tvojih koraka lakih
meni nosi
a stidan u česti
ko Mali princ ruži svojoj
sanjam da meni odiš
ne smem da kažem
ne boj se
a paprati travke i šaš prijete
još samo jedan
sa tobom
poslijednji tango želim
i dalje sanjam
o kakvo more tišine
u naručju mom
Jednog usnulog poslijepodneva dojedrio mi anđeo.
Tepah joj:
Mila djevojčice.
Ona se ljutila.
Meni je to bilo vrlo zavodljivo.
Mirisalo je na grijeh.
U vatri svoje nevinosti bila je prelijepa.
A volim ljepotu.
Ne znam da li to ima veze , s tim što volim ženu, nebesku milosnicu.
Kada se prestala ljutiti ,
znao sam da se zaljubila i više je nisam zvao Mila djevojčice.
Postala je Dama, šta god mu to značilo.
Nije da mi se nimalo nije sviđalo to njeno novo ime. Samo bez prefiksa ili sufiksa, bilo je falično.
Nedovoljno da opiše njeno ozračje , samo njoj svojstveno , blještavo od nekih novih, tek otkrivenih velova.
Mistična , raskošna, cvijetna, razigrana ,tajanstvena, puna nježnosti , dobrote i ljubavi.
Nadasve čedna. U potrazi za snovima…
Uvijek je odisala jednom uzvišenom bjelinom, nalik na svjetlost anđela.
Prozvah je Bijela damo.
I takva , u čednosti i milini svojoj ,ostaće Mila Djevojčica u mome srcu za čitav život.
I vike vikova.
Znate li onu plahu srnu
Frku proljećnu
Pa još Frku frkicu
Nesrećnu.
Lirik, pjesnikinja
Reći ćete – kanda
Frka da – nikad luđakinja
Donekle – valjda..
Ali – vapaja ljubavi
Krika ljubavi
Željna
I posne korice hljeba
I gladna ljubav traži
Hoće da se da.
Njen očaj krik
Plaši
Muškarce
– biti kukavice
Bola krik
Plaši
ženskinje
– zle vučice
Muškarce na kuje sviklih
Ne na Srne u ljubavi niklih.
Žene na grubosti obučene
Na prinčeve male naučene
gutat i blatit
Ne na ljubav frkičavu
Neštedimice što se daje
Ljubav majke preplašene
Bol-žene ostavljene.
Bol djeteta dobrote
Anterija od safira
Nježne mile krasote
Let malog leptira.
Bol srne ljubavnice
Što u jadu vremena
Što u jadu jada
Što u jadu sjemena
Što u jadu pada
Ne želi potkovice
Bol košute majke
Troje djecu što ljubi
Dvoje spašava od hajke
Sina od istih neljudi gubi
Put rubina želi da kroči.
Srna Ljubavnica
Srna prijateljica
Srna poetesa
Srna umorna
Uvijek samo nježne žene
Bijelini anterije da iskoči.
U ljubavi uzlet vidi
A bila je samo – lane
Što hoće da se svidi
U proljeća snene – dane
Golubica u sve dane ružne
Kraljica vrišteće boli
U sve njene snove tužne
Nikada nikoga ne moli.
Starog a novog zadnji dan
Dragana milog spoznala
Ostvari se djevojčaki san
Al’ se njemu nije dala.
Dugo se molilo i snilo
Za hiljadu pahulja dan
Nekako se dockan zbilo
Iako bio je dugin dan.
In momoriam jednoj anteriji i jednoj nevinosti.
I jednoj poetesi što umire u bolu usamljenosti.
Da volio sam te i bio zaljubljen
kao i uvek prije
od rođenja
nemoj se smejati
istina je
neki ljudi čim se rode žive u oblacima
u njima vide vide lik svoje jedine ljubavi
onda kroz život hode i tragaju za njom
neki je nađu
neki se mimoiđu u djeliću sekunde
a to je mnnogo prostora
neki nespretni budu nađu je pa se izgube
svi su oni sretnici jer o ljubavi snivaju
svu noć sam probdio
veliki okrugli srebreni mjesec
sićušne zvjezdice su mi namigivali
avgust je bio
a nebo nije imalo maglica
rijeka je bila dovoljno široka
da mi se činilo da je to neko jezero
na kojem nestašni Mjesec igru igra
leluja hoće da najavi djecu
koja se igraju i jure
samo se šalio
mene zezao
jer iako je bio osam godina stariji
ja sam ga prepoznao
bio je to onaj isti Mjesec
onih naših obala pustih
obala vrelih
kad molio sam te da budeš kao naše More
a ti si me samo voljela ljubavi moja
bio je to onaj isti Mjesec
velikodušni
što poslao nam je Maglice
Zvjedice i Bolero
okretao leđa
da bi se mi bezbrižno igrali i jurili
tada smo djeca i stidljivi bili
pa smo poljubce i milovanja
u uzburkanim zapjenušanim valima krili
a ja sam te samo voleo ljubavi moja