U vremešnosti pokidanih listova kalendara
mnogo puta osjetih dah bremenite smrtnosti
što neumitno steže obruč oko prelijepog života
Tokom vremena u zabiti malog mozga
na periferiji djetinje hipofize
bez mogućnosti posredovanja velikih vijuga
polaskan i obradovan shvatih
da su se listovi mojih kalendara
sami od sebe otkidali brzinom svjetlosti
Počesto su se u jednom danu
znala izmjenjivati sva četiri stađuna
a opet znalo se činiti da su se četiri godišnja doba
smjenjivala u uzdahu jednog poljubca
U nedostajućem vremenu
ljubavlju poklonjenom anđeoskim bićima
nježnostima dodirima bojama riječima …
sjećanja ostavljam duboko zakopana
u magičnim seharama snova
daleko od zaprljanih misli neukih
Na kraju puta
testamentarnom bolnošću dolazim do optužnice
– Žena to čarobno biće
briše granice prostora i vremena
tkajući nepregledne maglice ljubavi
I presuđujem
– Malena neizmjerno ti hvala na čaroliji
kojom život činiš prelijepim.
I ne tugujem jer srešćemo se opet!