Djeca mala su čedna i gladna
vide pile na ražnju
oči sijaju ko farovi zvijeri
susjed je ljubazan
voli zabiti
tamo je rođen
hladna limunada u cvijetnom vrtu
prija na ljetnom suncu
i piletina je dobrog okusa
odavno ne bješe ovako
vrisak i muk
ništa nije besplatno
Tišina.
Tajac.
kiselkasta tekučina rasuta po travnaku
zalila je jedinu ljubičicu kraj bazena
grije se na suncu
zverinji život ide dalje
ne bakće se sitnicama
Ovo nebo nad nama Ovo nebo svjetlosti
Ove ruže sa nama Mnogo je tu milosti
Jedan Ljiljan bijeli Izvorište Lotosa
Nebeskih ruža Ljubav
Nebo
Ovo Nebo nad nama
plavlje je od safira
ovo Nebo svjetlosti
milije od radosti
ove ruže sa nama
mirisima rođene
mnogo je to milosti
izvorište Lotosa
dom je blagosti
jedan ljiljan bijeli
ishodištu svome hita
Nebeska ruža
raširenih ruku čeka
Ljubav Njemu pripada
Eh pjesniče dobri
Bosna dočeka pravdu
ali
izgleda dockan
pogubi mnoštvo pučanstva
pogubi mnogu raju
izgubi bradate prelivode
neljude poganog soja
Bosna tvoja
stećaka um
Zemlja Božije milosti
kamenim spavačima kao
svjedocima eona
što uspravno hode
ka snenom bosancu
zatirući poganu soj
Dobro jutro
Mila moja
izvini ako te budim
do jutra ima
tako mnogo
ktomu ponoć miluje raskoš tvoju
volim usnulu da te gledam
tada moji sni
neće da spavaju
od mene bježe
hoće sa tobom da luduju
kažu toplije
i sigurnije im kod tebe
lažu me
hoće da se maze
ušuškaju u raskoši tvojoj
pomislih reći međ tvojim njedrima
bojeći se da ne smijem
zaustavih se
nešto mi šapuće
biće vremena
ne znam šta je mojim snima
malo poludjeli
blude
valjda se zaljubili
stvarnost i snovi nikad nisu iskrivljeni
oni su tako prirodni i podatni
samo su ljudi lakomi
sve nešto slutim
neuviđavni ja
Ne bacaj kam dijete milo
na ženu
Anđela nebeskog
riječ oporu ušutkaj
prlja dušu
i žalosti
Boga Milostivog
umoran sam ti mila
jako umoran
nema ruke da me dodiruje
ti ko krhka ruža ode
sanjah te sinoć
kućica u cvijeću
divan sa baldahinom
raskoš tvoja i ja Maksumče
gledam tvoje oči
nisam ih zaboravio mila
smragdne su
blistave ko duša tvoja
gledaš me
u zakutcima tvojim
ljubav vri
dodirima miluješ tugu moju
Mila boli me
nedostajanje tvoje
dugo predugo
traje
povedi me mila
vrijeme je
da glavu položim
međ skutima tvojim tvojim
ne mogu mili
imam jedan dar očekuj ga
za ljubav vjernost tvoju
reče i san mi ukrade
Tisuću velova jedne žene
*
Ona
Paprati i travke
nad glavom mojom šušte
šaš se ljuti
nije pomenuta
ovog prekrasnog jutra
kad meni brodi
Ona
ispravljam se
papravti travke i šaš
nad mojim minulim danima lebde
sunčana dolina postaje tiša
na zaravan se uspela
Ona
posjetilac stalni
koja još uvijek svoju ljubav boli
i miluje
Ona
sa sobom prti
jezero neisplakanih suza
u mome uvelom oku
Ona
radost iskri
ja joj kažem
volim te malena
Ona
nemoj sada da te štosom mlatnem
pobjeguljo jedan
i ja tebe ako će ti biti lakše
Ona
tako meni
po mahalski
zna da bi mi bilo drago
da me mlatne
kako to mahaluše rade
kao e-eh-ej nekada
Ona
Poeta je bio poprilično nježnog srca
uvijek u najboljim godinama
kada mu Grad Čednosti
okovaše
granatama i smrću
srbaljskog bjesnila
Slikar naivno gleda
iskru snajpera
kleknu moleći se
nemojte
dolje su djeca i cvijeće
zapjenušana zvijer krvavih očiju
nastavi maloumni nagon
kosovskih gusala da prazni
nestajući djecu i cvijeće
šta će
nemoćno slijegnu ramenima
stade na branik
od snova
a rekoše mu dobrostivo
ubij da ne budeš ubijen
poeta ljubavi muči
duša mu krvari
koga će ti
bolan
slikar života ubiti
stoji na pustopoljini
gleda metke kako mu pored lica
pored srca ranjenog zuje
vrište
ali on pucati neće
kud puklo da puklo
poeta života stisne zube
um je sleđen
na koga će ti
bolan
slikar ljubavi pucati
čuti u nišanu
jadnika preplašenog
zverinje što zavede
a kod kuće ima istu bol
djecu i cvijeće
prst se ne koči
oroz se treperi
grozota muči
metak se raduje
puška je spuštena
nema se u koga pucati
Nebo se smješi
Vremena bijedna
Srce umorno
Ona je osvit
Bila su to teška vremena
bila su to neka vremena beterna i podmukla
bila su takva kakva se ne mogu zamisliti
on neće on ne može on ne želi da misli
bilo je to tako kao da mu neko srce namah sa džigericom iščupa
još živ gleda kako mu srce u mašinu za mljevenje mesa stavljaju
okreću ručku krvavu i melju ga melju brzo najbrže
ono izlazi na drugu stranu
polagano vrlo bolno crvči
krvavo samljeveno visi ko ja'ko skuvani rezanci
posuti paprenim kečepom
čudi se njega ništa ne boli nada se
smilovaće se sada i tijelo i kosti samljeti
ne ništa ništa osim boli koja počinje da jača
jok bolan ne da bol dušman lakoće
samljevenu masu poli sa litar tečnog azota
u potrgani torzo sve to vrnu
bilo je to tako kao da mu dušu onaj balonćić mali
katil kliještima iz grla čupa pa na fakirski ležaj baca
balonćić padne i puf prospe se po asvaltu
svaki dan komunalci je spiraju auta gaze
nikako da nestane samo urliče
dok nebo ne spusti tišinu
dok ptice ne odustanu od safirli neba
dok cvijeće ne prestane da miriše
dok ezani ne preskoče sabah i ponoćku
da bila su to taka vremena
ne smiruju se i ne jenjavaju
ali život je prelijep
i on samo nastavlja da živi
čekajući da mu se vrate
nestala svitanja i ponoćke
Anđeosko je biće
ta žena
u jednom pogledu
duša
zabezeknuta
zanijemi
klanja se ljepoti
a Tišina i sni
um moj
ljepotom svojom smaraju