Poeta je bio poprilično nježnog srca
uvijek u najboljim godinama
kada mu Grad Čednosti
okovaše
granatama i smrću
srbaljskog bjesnila
Slikar naivno gleda
iskru snajpera
kleknu moleći se
nemojte
dolje su djeca i cvijeće
zapjenušana zvijer krvavih očiju
nastavi maloumni nagon
kosovskih gusala da prazni
nestajući djecu i cvijeće
šta će
nemoćno slijegnu ramenima
stade na branik
od snova
a rekoše mu dobrostivo
ubij da ne budeš ubijen
poeta ljubavi muči
duša mu krvari
koga će ti
bolan
slikar života ubiti
stoji na pustopoljini
gleda metke kako mu pored lica
pored srca ranjenog zuje
vrište
ali on pucati neće
kud puklo da puklo
poeta života stisne zube
um je sleđen
na koga će ti
bolan
slikar ljubavi pucati
čuti u nišanu
jadnika preplašenog
zverinje što zavede
a kod kuće ima istu bol
djecu i cvijeće
prst se ne koči
oroz se treperi
grozota muči
metak se raduje
puška je spuštena
nema se u koga pucati
Nebo se smješi