Danas je poklon ruža sve manje.
One ljepše i mirisnije polako venu ,
a prekrasne su u svome cvatu.
Nema ko da ih zalijeva i mazi.
Neuku “muškarci”
Taki vakat došo,
Ne tuguj Malena .
A gubiš me
Dok poslijednji zemljaski vozovi
dragulje srca moga usporeno melju
U vremenima sretnih dana
naših djetinjih života
jedan začarani svijet
iz koga nismo mogli
ili nismo hteli pobjeći
polako izdiše
bilo je odlazaka
u druge gradove
i zemlje
sve radi radosti povratka
svuda odi
put ptice
svom Gradu čednosti dođi
Predivni su dvori moji
mila moja
Zlaćani a bijeli i plavi
puni ljubavi
dobrote
da nije tebe
malenih grlica nalik tebi
Nebo
moj grad
moja zemlja
ne bi bili čarobni svijet
u kojem bih tragao za vama
dok vas ne bih stvorio
žao mi je Grad čednosti nikad nisi vidjela
više mi žao
što te kroz njegove čarolije
tajne nisam proveo
Sigurno bi se zaljubila u njega
vjerovatno nikad nebi ni otišla iz njega
On te opije i zarobi i ti nemaš kud
samo mu se predaš i voliš ga
i sanjaš one koje će tebe voljeti
jednako kao ti njih
obavezno ih dosanjaš
pružiš ruke prema njima
sklopite ih
zajedno lepršate
Jedno vrijeme
onda se nešto malčice poremeti
u putu se zagubi jedna riječ
pa još jedna
onda i pismo
sa pismom nestaju dodiri
i reče jedan moj vrli prijtelj
Dvoje se nađe
pa se poslije ne nađe
on je ponekad škrt na riječima
a bit nose
a bogat djelima i bolom
između onoga
se nađu
i onog
pa se ne nađu
stane čitav jedan život
Plav i Svjetlucav
okupan Suncem i Svjetlošću
ima tu i boli
taj Život
poput moje Modre rijeke
što polako klizi kraj moga grada
sa sobom prti mnogo boli
prolazeći uzduž zemlje moje
da bi ga moru predala
ne biva joj lakše
toliko je Boli
mora teret prebaciti na druge Modre rijeke
sve su okrvavljene
Neke i previše
skoro da su izgubile plavet
ali sve ostadoše čedne
Kao naša ljubav
ovo je bajka o ljubavi
u njoj mjesta krvavoj boli nije
tu bol ćemo poleći u neku drugu
bajku da tamo vrišti i sni
Sni i Vrišti
svoju nestalu Djecu traži
Ej Konjino,vranče Sarajesko milo
mogli smo bar još jedared mamicati
ja joj mamo mamice a ti uh uhkati
joj mamo mamice nije mi se snilo
Aj lele aj lele aj lela
bajunete hek hek hek
ljeto je i avgustovski mjesec sjaji
cigani plešu jadu se i životu raduju
šta sa mnom da mi snovi samuju
šta ti srce mili preda mnom taji
aj lele aj lele aj lele
bajunete hek hek hek
nemoj mi tu sada mrijeti mili moj
život samo jedan i mene imadeš
nemoj smrti da mi ljubav kradeš
nemoj molim te crniti život moj
Aj lele aj lele aj lele
bajuneta hek hek hek
diž se mori mango sarajeska mila
hebeš štuke hebes žene hladne
sve su one tebe mojega gladne
ali ne dam te Garavuša ja ne bila
aj lele aj lele aj lele
bajuneta hek hek hek
Ti ostariti nikad nećeš
U srcu mom
Uvijek ćeš imati
Mojih trinaest djetinjih godina
Zapretenih u tvojoj kristalnoj duši
Ti ostariti nikad nećeš
U duši mojoj
Uvijek ćeš imati
Moje djetinje godine
Neugasle u milostivom srcu tvom
Ne , nikako ti ostariti nikad nećeš
U iskonu mom
Neću ti dozvoliti
Nikad neću ubrati krhki cvijet
Nadanja što krade moj tihi svijet
Uvijek sam se molio
a rastanaci ne bude bol
adio
mi se učinio
kao sasvim pristojna riječ
za oproštaj
I jeste iz nekog drugog vremena
kada su anđeli
još uvijek hodali zemljom
Ne znam zašto sam ga napisao
rijetko ga upotrebljavam
a je licentia poetika
I dobar je taj pozdrav
Adio
blag i nježan
kao
krhka ruža
djevičanska ljubičica
Tišina i sni
Kad mi oproste
u Ezelu
tuga me klepi posred blentare
znači zgriješio sam
a kam
riječ
nisam bacio
kad mi oproste
u Ezelu
bol me klepi posred tintare
znam nečije sam srce ganuo
a kam iz ruke
riječ iz ustiju
tuđih nisam oteo
kako da si oprostim
kad rodih se
iza Ezela
oca nemam
majku nemam
siroče sam
kako da si pomognnem kad rodih se
prije Ezela
da snim
očevu ruku ljubim
s majkom tango plešem
neotplesani
kako da ti pomognem
mila nauči me da volim
u oceanu ispod mosta tuge
gdje nađoh te
nije važno kada
nauči me kako sebi da oprostim
Bože Mili
Ti oprosti mi
nemoćnom
koliko ljubavi neubrane ima
na ovom prelijepom dunjaluku
srce me samo boli kad pomislim
koliko se ljudi ne osvrću na pružene ruke
poglede čežnje koji zamiru
kad čežnja ostane u vazduhu
sleđena i nijema
a glas se izgubi u procjepu
gdje sumrak nedodira vlada
i nestanu
i ruka milosna
i glas iskreni
kao eho bačen niz kaldrmu
mahala koje nestaše
a srce jedno
maleno
a prelijepo
skrušeno u nebo gleda
moli se
Bože Mili
hvala ti za nadu
ne bacaj kam dijete milo
na ženu
anđela nebeskog
riječ oporu ušutkaj
prlja dušu
i žalosti
Boga Milostivog
Eh
mila
la la la
malo muzike
možda neki ton
dopre do leventa
misira srca miloga
eh ti zvuci milosti tvoje
Nikako mi nije dobro
Nešto me golica
ko vrh bajonete u jetri što se vrti
kako će moj grad bez mene
Čednost moja kad odlutam
tamo gdje se mora
lešinari su oko njega
vidim ih
spremne
srbalji
sa guslama
i
drvosječkim sjekirama
kroatjani
sa kamama
i prangijama
hanefije
sa crnim zastavama
i
fesovima
Ne, nikako mi nije dobro
nešto me žiga
ko macola kad po glavi buba
ko će Grad čednosti
Bosnu milosnu da mi brani
kad ja odlutam
kamo pripadam
Bosanaca nema
sve ih nestadoše
samo oni što posao
nacionalni
dobro plaćeni imaju
i neke karte krstaške
u kojima Bosne nema
prekjrajaju i krvlju rišu
lakše mi biva
kad molitva me krene
pa glas pustim
ponizni
Milostivom
molim Te ne daj katilu
Bosnu zemlju milosti Tvoje