Godinama poslije slučajno sretoh istinu
milo moje pa ja o tebi ja skoro ništa ne znam
tad bila si dijete
čujem tvoje misli odnekud veselo lepršaju
nema veze mili moj ni ja o tebi
ti kao dijete malo veće
htio bi sve da znaš
mnogo mi nedostaje ta godina mila moja
mnogo mi nedostaješ jedina moja
nikad više sunce i mjesec
ogledat se u nama neće
zvjezdice i maglice
pravit nam smicalice
more i pijesak
biti saučesnici
niti će izgledati i namigivati isto
ponekad tek ponekad
u pravo proljeće kada kiši
i život buja ka nama stremi
naslučivao sam jeku
mirise ljetnih dana našeg proljeća
koje smo zagubili
u samo jednom jedinom pismu
svako malo osjetim laki titraj
tvoju ruku malu na mom licu
tvoje ruke nježne na mom uzdrhtalom tijelu
malo teže je naći tvoj vrat
ramena grudi plišane mi bježe
još teže ono što trebao sam a nisam dobio
uglavnom to mi nije žao
možda bih bio samo jedan od bijednih
od onih koji nevino dijete blate
djevojčice moja
boli sve to ljubavi moja
i nedostaje
mnogo mi nedostaješ maglice moja
ni plakat ne mogu
nisi me tome naučila
još uvijek se smijem i radujem
oči i osmjeh tvoj još ponizno čuvam
i sve poljubce osjetit mogu
ponekad sjednem i brojim ih
skidam jedan po jedan
umatam ih u celofan od biljura
poležem ih u seharu prošlih dana
na kojoj piše
sačuvano od zaborava
mila moja