U milosti muzike gubi se ime njeno
iza prozirnih velova
krije se njeno tijelo
podatno i meko
kao slamajućeg vala pjena
što lebdi kao mirisna sjena
bespućima mojih snova
ležaći kraj krhkoga mora
u dodiru pijeska
u dodiru vjetra
u dodiru noći
čekam na povratak njen
taragove njene nalazeći svud
eh
tako bliska tuga
večeras i ovih dana
nije moj usud ni druga
u satenskim kricima noći
susretanja
preplitanja
brišu sve njene bijege
djetinjih skrivanja
Malena u grču
Maleni joj ružu
poslijednji put bere
zaljubljene duše
ona smiraju odi
mjesečina tješi zvjezdice
praznik je ljubavi
smrt se iskrala
plače
Oh znan
dan je već uveliki
a me za buđenja tvog
nisan vidia oči lipe
još mekane od sna
kako se lagan otvaridu
tia san mila
ukrasti oni prvi treptet
u kom duša tvoja sni
tia san vidit
kolko
u tom treptaju mene
ima
ni to običan sjaj
u oku tvom mila
njime nebo dobrotu sniva
tiši me
mogu da snin
oka tvog treptaj
pretvorim
Tišana i sni
je već uveliki dan
ne želi ti riči
dobro jutro jube
a ne oću da se budim
san u snu
Anđela u bilom
ima tvoj lik
jubim te zauvik
Anđeo ljubavi
Riječi lčjubavne
Ocean vri
Nijanse crvenog
Eh kada bih tvoje riječi i želje
ja zaltousti pretočio u ocean,
odavno bih upokojeno risao nove
ljepše svijetove muzike mira i ljubavi.
sreća e je pao mrak
pobjegao sam na ulicu
crvenilo nije tako upadno
neon radi iluziju
ljudi se ibrete ,
odakle sad crvenokožac blijede puti
zadovoljstvo snijegom prti
Tek dvije tri riječi izrekli smo bili
Slučajno u vrevi taštog svijeta,
I gle, kakav žar već ćutim u svakoj mi žili!
Zašto mi se um toliko tebi preda?
Vani već sviće, dan stiže već šumno,
A ja još bdim, sve više mir svoj gubim,
Bacam se u vatri i šapćem bezumno:
„O kako si draga, koliko te ljubim!“
Dva labuda bijela na jezeru
ljubav vode
tren
djelić sekunde prije nego se prosu
prosu se
krik agonije koji vrhunac
nosi
namah
niotkud ih poklopi strašni oblak mračni
nestadoše u njemu
Iz tame se vrati Bijeli labud
oblaci se raziđoše
na obali ležaše Bijela labudica
slomljeno srce nju je izdalo
Labud tužno pogleda
družicu
mrtvu ljubavnicu
zatrepta krilima
pomiluje je kljunom
pa krilom
nježno
milosno
kao da ljubav vode
ništa ne pomaže
ona ga ne osjeća
njeni su snovi završeni
on mora nastavit dalje
sam
ili ne
jedini Život je to
u noćima dugim
danima teškim
mislima tražim
dane kratim
vrlo često
jedno mjesto
vrijeme jedno
malo dijete
ljeto sanjam
vrijedno nespokojno
prelijepo vrijeme
mirisavo dijete
prelijepo mjesto
ljubav kao stanje duše
zaboravljeno od ljudi
okupano
morima
obasjano
zvjezdama
tiho
osunčano
velikodušno
sjajno
blago i blago
pitomo
drago
nježno
čisto
milo
bistro
ljubavlju ozračeno
davanjem nesebično
dobrotom umilno
od cvijeća mirisno
sneno od nevinosti
blaženo od radosti
pomalo umorno
od čekanja mene
poput sjene
nalik Princu Malom
hodim duhova tragom
ja koji ću plakati za dvoje
vrijedno je toga milo moje
tih godina ruke pružao
drugim nježnijim se nadao
te godine sretoh tebe
skoro napriliku mene
u prvi tren tada nisam znao
ljubav svoju tebi sam dao
jer plakat ću za oboje
a si ruke mi pružila
prigrlih dušom
tvoje srce iskreno
utopih se u tvom zagrljaju
svježem od mladosti
leprašavom ko zvijezde
tihom blagom
nježnom pitomom
rosnom
jer plakat ću za tebe
ljubavi moja
velikodušan u sebičnosti
izgubih se u izvoru
ljubavi tvoje
u tvom pogledu
bistrom umilnom
snenom radosnom
čistom i suznom
jer plakat ću za sebe
radosti moja
dobrotom sapleten
milošću sakriven
ko nježno janje
ko malo kuče
izgubih se
u tvojoj duši
iskrenoj snenoj
blaženoj od nevinosti
cvijetnoj od radosti
orošenoj od snenosti
jer ću plakat za oboje
milosti moja
više ne tražim ništa
svaka misao na tebe
vraća me u vremena
ona neka tamo davna
divne puteve
cvijeća djece
i tebe mila moja
i zato ljubavi
ja plakat ću za oboje
živote života mog
Ponekad uzmem slike
titravom rukom ljubavi risane
crvenilom zalezećeg sunca obasjana
malena sne snije
kao krhka ruža ljubavlju začarana
a ne haje mir slobodu treba
Nešto me guši
prizor prvi
gledam te zavaljenu u travi
sjaj u kosi
plavetnilo na usnama
dvije ruže na grudima
Vidim te mladu blistavu
prizor drugi
lijepa i nasmiješena
tek pokoja ljubičica
blaga svjetlost titra na obrazima
leprša mi srce hudo
Oči te dodiruju jedina moja
prizor treći
pretočena u krajolik
nemnirna kosa
plavetnilo neba
miluje mi dušu blagu
Moje zaljubljeno srce
prizor četvrti kojeg nema
pretvara te u najljepšu sliku
što moji dvori ljubavi sniju
krajolik mekog pijeska
a se klizi kroz ruke tvoje i moje
šaram ljubav i mirise tijela tvoga
bojama plavetnim
neću lagati i crvenim
onim nježnim duginim
jer riječi su preslabe
presahle ni sjenke krhke nema
Čekajući slijedeću ljubav
znao sam jednoga
nije bio lučki radnik
ni jado
ali je noću hamalio
ko više lučkih radnika
plaćali mu ljubavlju
i snovima
ljubavi on ima
nakupio ih za tri života
insan je insan
Nikad mu dosta
ko krcata furuna
na minusima
no u svakoj komediji
akterice ubijaju
a on istrajava
sanjajući slijedeću ljubav
čekajući
uplašen je
pomišlja
ona je ljubavnica Godoa
kladionice biznis uzele
opklade su
tri naspram jedan
da će se Godo prvi pojaviti
u teatru skamenjenih iluzija
Bijaše i proljeće i jesen
uvijek zelena i crvena
prkosna od ljepote
ta mila moja
zvao sam je Krhka ruža
samo radi pjesme
koju sam dao smisliti
jednom htio zapisati
zvali su je Nada
o gdje li je sada
oh ne pitajte ljetom odi
još me srce načisto boli
da ublažim tugu
pokušavah naći drugu
ali nikako ne ide to
bez nje je veliko zlo
još uvijek je tražim amo tamo
svakom koji ide nekamo
kažem pozdravite mi nju
teško ću zimi sanjati u snu