Deba je svojom nezgrapnošću skoro zapečatio naše druženje. Meni se nije više družilo ni sa njim, ni sa drugima. Bez Dobrog je sve prazno. Dani su prolazili. Ništa se nije dešavalo.Neki tamni oblaci se nadvili nad naše đardine.

Kosa nije dobro , nikako nije dobro , ali to vješto krije, par puta mi je šapnuo Dobri. Bio je tužan , dalek i zabrinut.Znala sam da osjeća da će se nešto loše desiti , ali nisam mogla proniknuti u njegovu misao.Kao da je Debina i moja veza , činila da Dobri bude nijansu tužniji i udaljeniji. Nikad nije ničim nagovjestio šta misli o  o nama , ali znam srce mi je govorilo da sam debelo pogriješila.Trebala sam mu vjerovati i biti strpljivija. Kasno sam saznala da se neke stvari i osjećanja  ne mogu na silu desiti i dozvati.

Onda neočekivano Mojsije zamolio mene i Debu da se u mojim baštama više Sedernika skupimo i provedemo akšamlijsku noć. Meni srce veliko , ko puni  mjesec u ponoć. Mislim , bar malo ću im uzvratiti. Kada su došli vidim društvo nije kompletno.Nema Zlate , Jele lele Jelene , ni Herce, ni Kose. Bila sam začuđena i razočarana Samo muški . Jedini je Dobri došao sa Hanom.

Ne bi je on doveo u moj dom , da me ne povrijedi;ali slutio je da se nešto opako sprema , jer je Mojsije rekao :

-Idemo kod Frke i Debe bez ženskog roda.

A Dobri ne voli da mu neko naređuje ili upućuje šta da radi . Instiukt mu govori , nisu to čista posla. Čuj ; Mojsije bez Zlate. To se nikad nije zbilo, i mislilo se nikad neće. Aha , kako ne! Jedno je misliti , a drugo … život živjeti.

Par mjeseci poslije te noći sam saznala sve. Mojsije zamjerio meni i Debi što smo mu poravnali i potrgali  cvijeće u bašti.Bilo je to kada su on i Zlata nanijetili provesti godišnji u osami , bez svjedoka.Zlata se kolosalno rješila Hane , majku i sina joj poslala na more . I Mojsijevi su otišli na more. Svako na svoju stranu. Otac u Dalmaciju sa ljubeznicom.Majke sa bratom mu i sestrom u suprotnom smjeru, na crnogorsko primorje.Sigurno je sigurno. Tada se mnogo pazilo na psihu djece.Danas bi to rekli:štedili ih od stresova. No , uzalud.Za sve krivi vrapci.Ne mere se od njih ništa sakriti ,još manje ostat.

Jes kakao ne. Čuj u mahali se osamiti pored toliko ljepote u Mojsijevoj bašči i kući. Fešta po ciganski potrajala sedam dana . Izgubio se kompas. Deba i ja se mirili.Išlo nam očajno loše. Nismo bili jedno za drugo, pa to ti je. On neotesani i prizeman , jes smiješan i zavodljiv , ali pomalo grub i često nerazuman. Jednostavno dembel .Nisam osjećala ništa. Ni u srcu, ni dole. Led ledeni.

Opet , onomad kada sam upoznala Dobrog u meni se probudila nježnost , milina i uzvišenost. Samo bih sanjala.

Ja mislila – mi se zaigrali u bašćama , u cvjeću,brojeći listove centifolija,  ali jok . To se Deba svetio Nećkovom oću , doktoru Živanoviću i Mojsiju što oni imaju bašče i cvijeće , a on nema.A više zbog toga što ga je svaki od njih na neki način, više puta  natakario.

A Mojsiju dirnuti u cvijeće , isto ka si mu dirnuo u harmoniku ili zlo ne bilo , u Zlatu.Njegovo sveto trojstvo – cvijeće , Zlata i harmonika , nije bitno kojim redom , samo je on mogo dirati, razvlačiti i mirisati..
Dogovorili se Mojsije i Lenji da naprave meni i Debi belaj. Mojsije će zapričavati Debu , a Lenji će pokušati , da me natakari .Pokušali su , ali nisu uspjeli. I to je donijelo zlo u sveukupnost konziliskih odnosa. Dembel Deba nikad  ništa nije skonto. On mislio da mu Lenji najbolji jaran. I bio je. Ali Mojsiju niko osim Dobrog nije mogo reći ne. Valjda ona stara mahalaska – po starini.

Dok je Deba nabrajo i analiziro  anamo onu na stotinu i kusur načina i zarađivo novac , nije ga ni briga bilo što je Lenji pokušavao da me povali.Ušo je , kao da mi pomogne oko meze.Ja sam bila zaprepaštena šta Lenji radi. Nikad guzicom nije mrdno iz bešike gdje god se išlo. A i meza je , znalo se  bila ženska stvar. Vjerovala sam im. Pripremam mezu , izbjegavam Lenjeg ,  vrata kuhinje odškrinuta, , Hana gleda šta se u kuhinji dešava.Tako je  Dobri zamolio . I njemu sve bilo ašićare sumnjivo.

Lenji , moram mu priznati , vrlo nevoljko , bez ikakvog žara i ideje  , kao neki programirani zombi usporeno ali uporno kidiše na mene. Vidi se nije mu nimalo drago. Bilo šta da uradi , iznevjeriće jednog jarana. Ja sve okrećem na šalu, i bježim od njega .On je uporan i kada su bubrezi , jedni i drugi i brizle bili gotovi – odahnuh ! Još samo da ih presložim na ovale i ova mora prestaje.

I dok su mi obe ruke bile zauzete serviranjem, Lenji me ščepa sa leđa .Jednom rukom obrglionu desnu frljavu sisu , a jačom lijevom rukom  pođe mi zadizati anteriju.

Meni se vrati slika od prije nekoliko godina, kad  sam dijete bila. Kada se  nisam mogla odbraniti , kada nikoga , osim grlice nije bilo da me brani, kada se srušio moj život .Zavrni mi se pred očima.Vrisnuh :

-Ne opet majko mila. Šta vam je ljudi dobri.Ništa vam ja nisam kriva . Ja sam samo malo diejte koje hoće da voli i da bude voljena.I počeh plakati . Ko godina . A malo ko zna kako je plakati ko godina.

 Hana širom ragorači oči , zatomi vrisak rukom i zanijemi od zaprepaštenja, mada u njenim očima zasjaše iskrice zluradosti  .

Dobri uleti ko furija ,iz sve snage godurnu Lenjeg od mene , Ovaj se zabaulja i složi na pod prevrnuvši i bubrege, i jene i duge, i brizle po sebi , i to baš po farmerkama u predjelu prepona. Mislim da ga je vrelina toliko zaboljela da je za čitav život zapamtio pokušaj nasilnog belaja .Od svog vriska ne čuh šta mu Dobri pripjeti.

Od bola i stida što me Dobri zatekao u tom krajnje neprimjernom i meni odvratnom klinču , skljokah se na pod i vrišteći zaplakah.

-Ništa se nije desilo Dobri , nevinosti mi moje . Vjeruj mi.

-Znam ljepoto moja , Milostivi  me poslao da pazim  na tebe.

Sagnu se ,nježno me poljubi u lice,  pa u kosu,podiže me, na ruke , u zagrljaj me  primi  , i ponese me kroz dnevnu sobu.U prolazu jedva čujno Mojsiju dobacio.:

-Mojsije , ti bi  bar treba znati , ako ubiješ jedno biće ka si ubio cijeli svijet.Moli se, mnogo se moli za oprost.

U njegovom zagrljaju , osjećajući se zaštićenom, još jače sam sebe žalila. Sada sam prvi put isplakala moju djetinju kalvariju, bol i tragediju. Nisam se mogla smiriti. Vrištala sam .

-Nikome ja nisam ništa skrivila. Zašto mi činite zlo dobri ljudi. Ja sam samo malo dijete.

To sam je pokušala vratiti djetinju nevinost . To sam ja željala  vratiti bjelinu pred Dobrim. Jer njemu sam jedinom vjerovala. Samo njega sam željela. I plakala sam i vrištala.

On me čvrsto i usporeno  nosi ka trešnji i  ljuljački , kao da je znao da je to ljuljačka na kojoj sam njega sanjala i dozivala.I bol svoj sakrivala i nebu prinosila. On me nježno u zagrljaj privijao i govorio.:

-Ne plaši se mila . Tu sam . Ništa se nije desilo . Došao sam ti. Sada će  sve   biti u redu.Samo se ti isplači, djetence moje.

Stigavši u dno bašte ,  sjeo je na ljuljačku sa mnom u krilu i počeo da je njiše. Ne znam šta se desilo. Njegov zagrljaj i blizina , njegove riječi su me smirile. Lako njihanje i blagi opoljubci u vrh kose , gdje se ona spaja sa čelom su me povukle u san. Ja sam zaspala . I sanjala mene i Dobrog kako letimo do zvijezda , na neku prelijepu nebesku poljanu pored bistrog modrog potoka , koja samo cvijeće , ljubavlju i Božanskim plavetnilom sni.

Ništa nisam osjećala ni znala. Samo se taj san ponavljao.Dobri i ja , neka bestežinska , lebdeća tišina i mir , u kojima samo ljubav i snovi obitavaju.I osjećala se ugodno znajući da sam u njegovom zagrljaju. Ništa mi se loše ne može desiti dok me on drži u krilu.

Tada si ti Luce došla. Neko je prijavio da neka djevojčica vrišti i plače ko da je siluju.I da neko harmoniku niz jendek baca.To jutro kada sam se probudila sam prvi put upoznala moju dobročiniteljsku. Ostalo sve znaš.Nešto si mi sama svjedočila. Nešto sam sama raskopala.

I tako je ,pred sami sabah potonjeg jutra, Mojsije postao svjestan da je zamalo ubio jedno nevino dijete.Poslije je čitav život pokušavao da se iskupi , No, samo nebo i on znaju da li mu je uspjelo.Deba nije nikad bio svjestan šta se desilo , jer se o tom događaju nikad više, ni jedne riječi nije progovorilo.I u toj nesvjesnosti mu život prošao. Lenji je od stida ponovo zanijemio i skoro da nije disao. Mala Guza ga je ostavila. Nije voljela nerazum i počela ga se plašiti. Bez nje mu se život činio nikakvim. Počeo je skretati i udaljavati se.

Kosa nas je uskoro napustila.Priču o njenom stradanju znaš, jer si bila prisutna.Ipak ljepota mila , Anđeo naš zaslužuje da ponovim šta se desilo sa njom tog jutra , kada sam se probudila i vidjela da sa Dobrim bdiješ nad mnom. I saznaš da sam ja tu prethodnu veče isplakala svoju sudbu i sudbinu svih nevinih Božijih anđela koje radi njihove dobrote i čednosti zlo povređuje , siluje i ubija .Šta god ti drugi pričali sve se ovako desilo i nikako drugačije. Bog mi je svjedok..

Dakle Luce Malena , u pravu si . Sve se nakako dovede u red. Svako dobije ono što je zaslužio.A neko izgubi skoro sve , samo zato što sabura nije imao. Ne mogu ja sada reći : da sam bila malo strpljivija sve bi drugačije bilo. Da sam bila manje lijepa i prozračna niko me ne bi poželio i zlo se ne bi desilo. Nema tu eh ,šta bi bilo  kad bi bilo . Stvari se dese. Nečijom nebrigom , previše povjerenja,nečijim lako ćemo, nečijim nerazumom , pogrešnim izborom se dese loše stvari. Zlo nikad ne miruje. Uvijek vreba i  najčešće kidiše na najslabije. Ali prelijepi život odi dalje. Vremenom postaje podnošlji i ponekad vrlo lijep. Na neki način nam kompenzira ono što nam ljudi ukradu i odnesu.

A sebi i tebi samdužna još par osvrta na Kosinu smrt i moju i Dobričinu noć, kako ti pogrešno reće , noć skršenih srca. A iz  ovoga  što ti pričam , vidiš da je sve vodilo onome što se dešavalo.I da sve ima uzročno posljedične veze na svim nivoima i relacijama.Ali pošto sam ja veći dio toga prespavala, nikad nisam u potpunosti zaokružila šta se desilo sa Kosom.Ovi razgovori sa tobom su mi pomogli u tome.

Kosa je je odlepršala nježno,nečujno i lako kao anđeo prozračnih krila.Takva je i ona bila.Prelijepo kristalno tkanje  , vazdušaste ljepote ,prekrasni tihi  anđeo velikog, nježnog srca . Kažu tuč je težak? Nije, lagan je ko mrvica hljeba koju dživ-dživ krade golubu ispred kljuna. Eh,  tako se i Kosara ukrale,i još lakše od toga .Samo jedno bolno puf i nema je, a osta u srcu svih nas , gromadna santa leda, teška ko tuč neprebolni .

Ono jutro kada je Luca umarširala u naš život i kada su se svi razišli ostala ona sama sa Dbrim. Mene unijeli , Luca me presvukla i ko plišanu lutku povalila na roditeljske bračne krevete.

Izašli njih dvoje na verandu , da me ne smetaju, i u miru i snu život krpim. Zapravo , iako njihovo poznanstvo seže više od trinaest godina unazad, progovoriše prvi put više od one dvije dugovječne riječi: :

-Dobar dan!

(Lucina pripovijest o onome što se dešavalo tih dana poslije Frkinog slamanja.) 

-Malena , zašto si bila gruba prema Kosari, kćerki onog milicajca .To je najtananija, najfinija i najljepša djevojčica. I najčestitija , koju znam, osim tebe. Anđeo. Oprosti na ovo Malena. Izletjelo mi. Tako te osjećam. Od prvog dana. Kao krhku djevojčicu koju je bol slomila, a junači se. Ti jesi i  hrabra i ponosita. Ali pusti bol neka iscuri. Neće ti biti lakše. Ali ćeš početi da dišeš i možda grč u srcu popusti. I oprosti mi , molim te , možda je pitanje bilo grubo.  Nisam razmišljao i nije mi bila namjera. Brine me Kosara. Nije dobro , slutim . Ona to možda još ne zna.  

Luca gleda u njega , ne zna šta reći. Sve je objasnio , izvinio se, to je on, takvog ga se sjeća, brižnog i uljudnog,   a opet zabolilo je. Nešto je malo osjetljivija od kada ih je vidjela na ljuljašci. Tako su se ona i Dodo uznosili u snove i oblake i satima se ljuljali zatvorenih očiju, zagrljeni i lepršavi od silne ljubavi.Ona bi nekad usnila i sanjala čudne snove. Ponekad bi se iz sna trgnula preplašena, ali bi je Dodino prisustvo umirilo i još uvijek  čuje kako joj šapuće:

-Ne brini se,  maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.

Hej! Nije li ovaj maloprije upravo tim riječima umirio Frku Frkicu. Rasani se, trgnu se iz sjećanja i pogleda ga. On , mnogo puši. Nije nervozan , ali vidi se da je zabrinut.  Možda mu nezgodno što je ovako rano sama s njom. Možda je se ipak plaši, a malopređašnja arogancija je bila izlaz da se  prebrodi taj strah.A opet , ono što zna o njemu, a zna skoro sve, joj govori da on nema nikakvog  straha od ljudi , ali ni nadmenosti . Malo zazire od njih i sklanja se, da ga ne povrijede, odnosno njemu bliska bića.Ali to je sve.

-Nije to Malena, ne plašim se ja tebe. Nikad nisam. Anđela se nikad nisam plašio. Ja se zaljubim u njih i zavolim ih . Nego Kosa nije nikako dobro. Još ne zna, ali bilo šta je može poremetiti. Ona ti više nije od ovog svijeta. Nikad nije ni bila.Toliko je prozračna , uzvišena  i dobra, da čovjeka zaboli ta dobrota i smjernost . Kao ti Malena. Dobro glumiš strogoću , a srce ti djetinje, kao u laneta. Drhtiš za svaku sitnicu, za svaku bol.

Zanemarim opasku o meni:

-Šta joj je?

– Ne znam. Samo sam sanjao . Leži ona u bolnici, sva u bjelini . Prekrasna i čedna , kao usnula nevjesta. U kosi  joj vjenac raznobojnog poljskog cvijeća.   Meni se čini na nekoliko mjesta krvav. Ali znam da to nije krv .  To su crveni cvjetovi  koji prizivaju krv ili ljubav. Meni u glavi  oštri nož burgija . Nije ljubav, Kosa je ima. To je  obilježje smrti! Kad umiru,dobra bića ili imaju cvijeće ili  krv na glavi. Kosa je u mom snu nosila oboje. Tada sam vidio da je skinula vijenac, otvorila prozor, i bacila ga ka nebu. Vijenac se pretvorio u grlicu bijelu i ona je  odlepšala u nebo.

U grlici sam vidio Kosu.Osjetio sam da je to ona. A bila JE prelijepa. Nije uopšte tužna . Kosa joj je blistala u svjetlosti sunca. I još sam vidio , legla je na krevet. Uzela krunicu u ruke ,prekrstila ih preko grudi. Nasmiješila se , duboko  je uzdahnula , oči zatvorila , zaspala i usnila.  I više se nije  probudila.

Vidiš Mila, Kosara je  najčestitije čedo Grada čednosti. Predivno čeljade. Vas dvije ste od onih  najnevinija  bića koja poznajem. I zato sam veoma zabrinut. I za nju i za tebe . i njeno drugo krsno ime ne sluti na dobro. Sve Magdalene koje poznajem obavije zla tama i tragike i ne pušta ih dok se ne uznesu.

Vidi ti njega , sada je prešao na viši nivo, misli  Luca.  Sada sam mu i mila. Jes , kako ne. Samo nek nastavi tako, neće se dobro provesti. Stišće Luca  pesnice ispod stole. Da može zubima bi usne progrizla, ali još nije došao vakat da se oda. I misli šta to on može znati o njoj.  Niko ništa ne zna o njoj. Svi koji je poznaju ,   boje je  se i govore da ima kamen mjesto srca.  Njoj  to odgovara i takvu sliku gradi. A on njoj – ona anđeo . Pazi da te ovaj  anđeo ne spenga. Šuti,  jer je interesuje ova priča o Kosi i njegovom „ proročkom „ snu.A nije ni znala da se akterica njegove pripovjesti zvala Kosara Magdalena.

-Malena, nisam ti ja prorok. Ali vjerujem da se snovi ponekad obistine. Ako ih dobro zapamtimo i protumačimo. I ne možeš ti Mila, ni jednom dobrom stvoru ništa nažao učiniti. Kosa od Magdale je u našem društvu  više od godinu dana. Skoro dvije. Da nije njene istinske čednosti , ne bi se sa nama družila. Blentovije smo ti mi, dokazane. Manje više svi. Ona je tako smjerna i dostojanstvena. Malo smo se plašili da ne uprljamo njenu čestitost i dobrotu, pa smo se prema njoj ponašali kao prema nestvarnom anđelu .

Sada mi krivo što smo takvi bili. Mislili smo da ima vremena. Nismo je ni upoznali kako treba. Štiteći je,  nismo dali da se razmaše, zaleprša i poleti. Da smo znali ono što mladost ne zna , manuli bi se glupiranja i đardinskih snoviđenja, budalesanja i provoda i posvetili bi se tom milom djetetu. A opet, tako je usud htio.Možda je ona znala više nego mi. Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju, jer je znala  bi nas mogla debelo zaboljeti.

-Nije valjda da vjeruješ u te gluposti o snovima . Ne  misliš ozbiljno  da će se nešto zlo desiti. Mislila sam da si iznad tih mahalskih snoviđenja. Koliko sam je Luca  vidijela – Kosa puca od zdravlja, a i ništa joj ne fali ,kada se može družiti sa vama blentovijama . I ostajati do   kasnih sati ,a da joj jadni otac ne zna.

-Otac joj nije nimalo jadan. Vrlo je strog i prestrog. Skoro zao. Uživa u kažnjavanju. Ali nije moje da sada pričam o tome. I moliću se Bogu Milostivom da si ti u pravu , a valjda sam ja  samo sujevjerni  glupan , koji pojma o životu nema i koji …Mahalska snoviđenja? To je usud na kome počiva mit o mahali. Ma ništa. Sve će biti u redu. Dobro kažeš, gluposti…

Tu je priču naglo prekinuo . Ruke su mu počele drhtati, on to nije pokušao da sakrije i  Luca je  osjetila  kako je njegova tuga duboko dira i taloži se na njenu, kao da hoće da je potisne i izbaci van .

Ko bi rekao da je vjernik? Nikad joj niko nije pomenuo da je  pominjao religiju ili vjerovanje. Niko ga nikad nije vidio da ide u bogomolje, osim na ponoćku ili kad blentovije neke rusvaje u njima prave.. Tu su ove mahalske avetinje bili glavni glavni akteri i jedini svjedoci. Napasni ko jehovnjaci,mnogo bučniji , ali i iskreniji.

-I oprosti mi Mila, još jednom, molim te ,  na onom nesuvislom pitanju.. Zaista nikad nisam grub na takav način i ne prema ženama. Ne znam , šta mi bi.Imali smo naporno veče.No, to ne smije biti isprika. Frka baš nema sreće . Vrlo je naivna, vjeruje ljudima i od onog zla, o kome  ne priča, kao da joj nije stalo do sebe. I nema Mila ništa među nama. Ne smije ni biti. Ja bih tada bio bijednik koji nije ništa bolji od ostalih pohotljivaca. I da , zaista iskreno vjerujem u Boga Jedinog, ali mimo bogomolja i sveštenih lica. Ali to je moja lična stvar, koja se nikoga ne tiče. Isto kao ni tvoje svakodnevne molitve. Jutrom i večerom.

Luca se pita , ko od njih dvoje radi u miliciji.  

-Sudbina Mila moja. Od nje niko ne može pobjeći. I sve ima svoje vrijeme. Vrijeme za početak i vrijeme za kraj. A ono vrijeme između se zove život i proleti kao tren , a da toga nismo ni svjesni. Od čega ti bježiš malena?

Htjedoh konačno nešto  odgovoriti, onako kako to policijskoj redovnici odgovara, oštro  i nabusito, ali vidim on gleda preko moga ramena i ozareno se smješka, ali smješak mu se gubi u grču bijesnog lica. Tada je prvi put vidjela grč bijesa na njegovom licu i nikad više.

Dobri naglo ustaje, prolijeće pored mene , stipl čez preskokom preleće ogradu verande i trči prema kapidžiku. Tamo je jedna avetinjska sjena klonulo naslonjena na masivna hrastova vrata sa metalnim šarkama. Sjena počinje da klizi ka tlu. U to Dobri stiže , uhvati je  ispod pazuha, ali zamah ga povuče i oni  sjedoše. Više leže nego sjede. Osjeti se da ona pada u nesvijest. On je uspravlja, klekne na koljena sa njom u naramku i gleda ka nebu. Jednu ruku u nijemoj molitvi  diže ka nebu. Prekrsti se. Znam da nije hrišćanin. To je od bola učinio za Kosaru Magdalenu učinio. Neku je veliku molitvu , prije će biti kletvu izustio, za koju će mu trebati sva Božanska pomoć.

Počinjem da mislim da ni on nije za ovog svijeta. Previše dobrote i tananih  damara u njemu ima. Onih koji duboko ćute tuđu bol, a koja njega silno povređuju.  Nešto joj govori. Ne čujem, ali osjetim da je tješi.

Primičem im se. On pruža ruku prema meni, gestom koji kaže stani , ne prilazi bliže. On je zagrlio jednom rukom, onom lijevom od srca. Drugom , onom izdajničkom  , ne prestaje da je miluje je  po licu, ne dotičući je . Zaklanja je od mene i od svijeta kao da kaže: ž

Nikome je ne dam!

Svaki čas je ljubi u kosu, gdje se čelo spaja sa korijenima i šapuće joj:

-Sve će biti u redu Mila. Više se ne plaši  , ja sam tu. Ne dam da te zlo ikad više dotakne.

I nije ! Zlo nikad više nije dotaklo čestitu Kosaru Magdalenu

Prestravljena sam. Ja Luca strah i trepet grada. Zar u mom gradu da se ovakve stvari dešavaju. To je Kosara , ona čednost za koju je  Dobri bio toliko zabrinut. Bosa je , noge su joj blatnjave i izgrebane. Sva je  u neredu. Djetinja pidžama na njoj. Neke mede i zeke veselo skakuću. Poderana je ,  Otrgnuti  djelovi  vise sa nje i umazana je krvlju i blatom. Ipak sklupčana u njegovom zagrljaju, mirna je i diše malo isprekidano , ponekad se štrecne i zgrči. Kao da sanja da je tuku i zlo nanose . 

-Malena idi budi Frku. Frki je sada bolje, a i pomoći će joj da bar malo zaboravi na svoju bol. Ugrijte vodu , peškira pripremite i čistu presvlaku. Sve stavite na peškun pored kreveta u kome je Frka Frkica spavala. Nemjte ulaziti i nemojte  je gledati , dok je ja ne sredim. Postidjećete je i biće tužna. Nikad vas više neće moći u oči pogledati.  Lice i tijelo su joj u neredu.Zlo je veliko potkačilo i pretuklo.

Zastane, pogleda me , dugo me gleda . Pogled mu postaje sve tužniji i zamagljeniji . Bespomoćno i izgubljeno zaplače.Taj smireni čovjek , to pametno i razložno dijete plače. Zapravo samo se suze nezaustavljivo slijevaju niz lice.Vidim užas i očaj u njegovim očima dok usopravlja pogled ka meni:

-Molim te pomozi mi Luce.Ne mogu više. Toliko je zla. Niko se ne osvrće, a ja sam tek usamljeno dijete, koga sve to boli i ubija.

Ne znam šta ću. Kleknem pored njih i zagrlim tu djecu. Oboje se smire. Danas nikako nije moj dan. Zaboravih svoje boli . Ma koliko duboke bile , ipak je djetinja bol najtužnija i najteža. Poslije trinaest godina leda – zaplakah, i to na tuđu bol.

On me pogleda. Vidim nije nimalo iznenađen. Prestade da plače. Onom slobodnom , izdajničkom rukom uze moju ruku, nasloni je na svoje čelo, pa spusti na usne i poljubi mi dlan. I još jednom. Šapnu:

-Bićeš ti u redu.Ništa se ne plaši . Pomogla si dvjema djevojčicama, milim anđelima.I meni.Ja ću uvijek biti pored tebe. Idi sad molim te. Kosa drhti , groznica je trese , tijelo je boli i postaje joj hladno.

Odem. Frka Frkica spava. Blagi joj smiješak na licu. Reče Dobri sada joj je bolje. Žao mi je buditi, ali moram. Uzmem joj ruku i stavim na svoje lice. Znam da je hladno. Nikad ga nisam mogla ugrijati od kada je Dodo poginuo. Dijete se promeškolji , protegnu se maznio, ko mala maca, koju je nešto lijepo trgnulo iz sna. Otvori oči i pogleda me , prepozna , nasmiješi se i začuđeno prozbori:

-Odakle ti Malena, šta te dovodi na moj ranč? Nisam ništa skrivila vjere mi. Nevina sam , još uvijek. Pitaj Dobrog.

Onda ga pogledom traži, sjenka straha joj preleti preko lica :

-Gdje je , nije mi valjda opet pobjegao. Koja mi  ga sada krade?

-Ne boj se mila. Sve je u redu. Tako rekuć. Tu je , sada će on.   Oprosti zato te budim. Moramo mu pomoći. Kosa nije dobro. Neko je pretuko. I nemoj me , molim te , još i ti zvati Malena.

Frkica odmah postaje Frka živa :

-Nije neko, nego poremećeni ćaća. Svako malo joj to uradi. I ne gleda gdje udara. A ne zna se zašto. Nema ti bona nevinijeg stvorenja od  Kose. Anđeo. A zovem te Malena jer tako te on zove. Nekad kaže Malena Luce , ali najčešće samo Malena.

-Tračate me, nisam znala da znate da postojim.

-Ne tračamo te Luce , života mi. Nikad nismo progovorili o tebi ni jedne riječi. Ja te od sestre i  iz njegovih dnevnika znam. A tamo samo ljepote … Nego pusti priču, Šta nam je raditi ?

-Treba nam tople vode, peškiri i presvlaka. I da se ne pojavljujemo dok nas ne zovne. Vidim oči joj se šire u bolnom strahu, smijem joj se:

-Ludice , nije to. Ne bi nam on to nikad priredio sve da je Kosa dobro i voljna. Nego , znaš ga , on ima neko svoje iščašeno poimanje stvarnosti i časti.

Ugrijasmo vodu, sve pripremismo i stavismo pored kreveta. Gledamo kroz prozor. Stoje njih dvoje kao neki spomenik u parku.On je obrglio čvrsto stitnutim rukama. Nadvio se nad Kosaru Magdalenu ko kobac i ne ispušta joj lice iz vida. Kao da zna da smo gotove, Diže pogled prema nama . Znamo da nas ne vidi, u sjeni smo, ali nam šalje znak da budemo tihe i da se sklonimo.

Ustaje, polako je uspravlja na noge. Ona se ne budi. Veća je od njega par cenata, Lagano je poduhvati rukama ispod ruku i nogu, glavu joj nasloni na svoje grudi i polako, korak po korak, da je ne trese , prilazi verandi i gubi nam se iz vida. Čujemo korake u hodniku i škripu vrata koja se zatvaraju. Tišina duga pola sati nadvila se nad kuću i u naše izbezumljene duše. Ništa. Ni glasa ni pokreta. Samo neka umirujuće tišina koja čini da je vrijeme stalo. Osjetih,  ova djeca  toliko vole i poštuju tu krhku  ljepoticu i ne znajući zašto , i ja osjetih silnu ljubav prema njoj.

Eto njega. Mokar je, izmazan krvlju i malo raspoloženiji.

-Sada je , uslovno rečeno dobro i hvala Bogu što je spriječio gore zlo.  Nije je bilo lijepo vidjeti. Još uvijek nije dobro , ali neće biti ožiljaka, da joj nagrde lice. One druge ožiljke već odavno ima i vješto ih krije. Nego, polako uđite , pazite na nju. Neće se buditi dok se ja ne vratim. Oprostite , iskrsnuo neodložan posao. Moram nešto obaviti. Brzo ću ja.

I ode. Onako neuredan, izmazan krvlju i mokar. Frka Frkica mi otima riječ iz usta:

-Šta mu je? Da nije zvizno? Nikad ovakav ne bi izašao pred dunaluk pri čistoj. Neka golema nevolja ga natjerala.

A gdje će većih nevolja od sinoćnjih i jutrašnjih, mislim u sebi , ali ne znam kakve veze odlazak može imati sa tim. Šta je ovim mahalašima , kao da ljudima čitaju misli, jer se Frka Frkica nadovezuje na moje misli:

-Ima to neke veze sa Kosom. Garant. Znam ja. Ne bi on radi sebe onakav pljesniv mako ni iz kreveta, a kamalo u svijet. Nešto silno će se desiti.

Sjedimo pored anđela i gledamo je i pogledavamo se. Prelijepa je. Dobri joj malo napuderiso lice puderom Frkine sestre . Znamo nije radi tena, nego radi ogrebotina. Manje su uočljive, a i zapušene su. Leži na leđima , rukama opuštenim niza struk.Crne duge kose su uredno počešljane i puštene preko ramena i grudi . Frkina bijela spavačica joj puno kratka , čini je usnulom ljepoticom , nalik nekoj skorašnjoj mladoj. I ovako ranjava najljepše je biće koje smo nas  dvije vidjele. Nema tu nimalo ljubomore. Istina je istina.

Šta će biti ako se probudi a njega nema tu, mislim i strepim. Frka je rezolutna, i šapće mi , toliko tiho da je jedva razabirem:

-Ne boj se, neće. Ne bi je on ostavio da je  i sekunde pomislio da bi se mogla probuditi. Zna da bi se ona uplašila i postidjela se nas. Ona je njemu došla, jer nema kome. Samo je on može shvatiti i pomoći joj. Onaj njen , Oma, je dobar,  ali k'o kamen osjetljiv. Ne znam ni zašto su zajedno. Jes, on je nasmijava i začudo , ne ište joj. Gleda u nju kao u sveti gral. A opet ne bi je razumio i vrno bi je kući.

Prođe  skoro sat , kad eto ti njega.  Osvježen i sređen , presvučen u na vlas  istu odjeću u kojoj je otišao. I neki mu samozadovoljan, skoro zlurad  kez na licu. Ni prije ni poslije ga nisam vidjela. takvog .

-Mile dame moje , sve je pod kontrolom. Ništa se ne bojte.

Reče to kao da se ništa nije desilo, kao da je sve u najboljem u redu  i sjede na ivicu kreveta  u visini Kosinih bedara. Ona, ne otvarajući oči, samo ispruži desnu ruku , potraži njegovu lijevu, stisnu je, duboko uzdahnu i prošaputa:

-Hvala ti , Moj dobri čovječe .

Dva završetka : Jedan za Frka Frkica drugi za Kosaru ili Lucu

Čini se , sve je u redu.Dobri grčevito stišće i stišće trepavice, obara pogled i nježno prinosi njenu rukama svojim usnama.Okreće glavu i tužno gleda kroz prozor. Jedna bijela grlica sa safirnom ogrlicom zastaje ispred prozirnih čipkanih zavjesa. Par puta zaleprša krilima, poleti uvis , pa se vrati i ponovo zaleprša i nestade u plavetnom beskraju.

Frka i Luce je ne vide .Usredsređene su na nježnost dodira umornog para ispred njih. Dobri je u očima grlice vidio dvije suze , bistre i hladne ko izvor Modre rijeke.Sledi se.To mu maleni anđeo kaže da je došlo vrijeme kada Kosara Magdalena mora ići vječnom domu svome.

Kosi je isti dan pozlilo.Dobri je odveo u bolnicu.On i Luce su joj obezbjedili najbolju moguću njegu. I bili danonoćno uz nju.Nisu nikome dali da joj se približi. Ni majci, ni braći ni Omi , ni mahalašima.Otac nije mogao doći . Bio je spriječen. Ležao je na traumi prelomljenih ruku, nogu i rebera.Niko ne zna ko ga je pretukao.A on se niheg ne sjeća.

Čak ni meni nisu dali da je posjetim.Vehta im izlika :

-Budi kod kuće ako te budemo za bilo šta trebali.

Kosara nije bila voljna da ikoga vidi.Bojala se sažaljenje.A ona nije bila za žaljenje. Nije ni za čim žalila .Nije tugovala i nije se plašila, iako je bila svjesna neumitnog kraja.

Luce i dobri su je štitili od svakog dodira i zla.Ništa nije pomoglo .iako smo se svo vrijeme molili za nju.I jutrom i večerom .I preko dana i duboko u mrklu noć.Za četrdeset dana je ispustila dušu. Tiho i smireno, kakva je i ona uvijek bila.

Dan prije nego će umrijeti poželjela je da se oprosti sa mnom.Dočekala me veselo i raširenih ruku.Izgkedala je jako dobra.Licem joj je sijao anđeoski osmjeh pun ljubavi.

-Dođi da te zagrlim malecka.Tako si mi lijepa i svježa.Nadam se da te ne sekiram.Moraš biti hrabra i ne tuguj.Meni će biti dobro, a ti moraš biti jaka i hrabra. Uvijek ćeš biti potrebna Luci i Dobrom. Molim te pripazi mi na njih.Oni se junače ,a toliko toga im je na plećima.Ne daj da se slome.Tebi je suđeno da budeš njihov oslonac.I znaj da si nešto veoma posebno.Tvoja naivnost i nevinost me uvijek dovodila do ganuća..Tebe sam od svih onih drugih najviše voljela

Pravila sam se hrabra, a srce mi je plakalo.Šalila se kako se osamljuje sa Dobrim, a meni ne da da im se pridružim.Govorila joj da dobro izgleda ,kao mlada pred udaju,što je bilo istina.Kao da se preporodila.

Ona mi se srcem zahvalila na poznavanju i poklonila mi jednu svoju krunicu.Kaže da molitva i brojanice smiruju i čine da se svo zlo zaboravi. I dobre su u besanim noćima kada usud bdije nad nama.

Vidjeh joj umor u očima i htjedoh joj reći da će sve biti dobro i da ću zaigrati na njenoj svadbi, ali Dobri i Luce uđoše .

Dobri se pozdravi sa mnom:

-Vidimo se sutra Frkice.

Luce me izvede.Nismo se vidjeli sutra.Sutra je usnila Kosara Magdalena, moja imenakinja i najnježnija prijateljica.

Kažu :

-Dobri je bio čitavo vrijeme uz nju.Otvorio je prozor je je ona tako željela.Nebo je bilo čisto , prozračno i plavetno.Mirisalo je na Sarajevo.Kosara Magdalena ga je udisala tako željno i duboko kao bebica koja se tek rađa.

Dobri joj je prišao i držao je za ruke.Ona se smiješila.

-Oprosti mi dobri moj čovječe.Moram sada ići. Vrijeme je.Ne mogu ostati. I ne tuguj.Ostavaljam ti svu svoju ljubav.Imaćeš je kome poklanjati.Ajde, ajmo ono po mahalski, a magupski :

-Eden baknež za rastanak ,koji nikako ne znači kraj.

Dobri je sjeo pored nje,zagrlio je i bez riječi pritisnuo svoje usne na njene.Ona mu je uzvratila poljubac. Nisu zatvarali oči .Gledali su se .Dugo, nježno i tužno , želeći da upamte svaki treptaj oka . Neko bi rekao zaljubljeno.

Ne !

Tako se rastaju bića koja se vole i koja znaju da će se opet sresti .

Dobri je osjetio da joj ponestaje daha.Odmakao je usne.Ona ga je sa zahvalnošću i ljubavlju pogledala i usnila.

Da, da!

Tako umiru anđeli.Tiho,ispunjeni ljubavlji i Božijom milošću.

II završetak za Kosaru ili Lucu:

Obradovasmo se njenom povratku. Dobri , malo postiđen reče nesuvislo:

-Nije to ništa vrijedno zahvale.

-Jeste , samo si mi ti mogao pomoći . -tihim jedva čujnim glasom reče Kosara , polako se unoseći u novi san. Dobri se bojažljivo primiče licu i lagano je poljubi , u jedan obraz , pa u drugi. Onako kako se djeca ljube.

Okrećući glavu u stranu , da mu ne vidimo suze i bol u očima , reče nam tiho najtiše, da anđeo ne čuje :

-Sad je vaša . Polako i pažljivo , sve je boli. Otac , rod najrođeniji je slamao , i slomio kao krhku grančicu.

Ukočen , u nekom neprirodnom drhtaju , nježno da je ne probudi izvuče ruku , desnu prijateljsku iz lijeve ljubavne . U rukama mu osta požutjelo pismo . On ga nježno stavi u džep na grudima , onaj na strani srca . Pogledom okrznu Frku Frkicu i zaklima glavom u nevjerici. Ona obori pogled .

Zagleda se u Kosino blijedo , anđeosko lice , kao da urezuje u dušu njen mili lik , strese se kao da odagnava neki užasni san , zatvori oči , okrenu se i ode.

Nas dvije , ja “Malena ” i Frka Frkica oprasmo je , Rane očistismo alkoholom , namazasmo je uljem od smilja , presvukosmo je u novu spavačicu. Gačice i grudnjak bjeline boje nevinosti ,nismo skidali , jer vidjesmo da to ni Dobri nije učinio.

-Tako se čednost nezaštićene nagosti čuva . Grehota je zagledati golotinju koja se ne može braniti. – govorio je Dobri.

Dan se već uveliko zakopitio , Frka Frkica i ja bijasmo tužne. Kosa je popila dobre batine, ali hvala Bogu , ništa nije slomljeno , i nikakav veći zulum se nije desio, bez obzira što joj je sva djetinja pidžamica bila iskidana i krvava.

Nadale smo se da će sve prebroditi bez posljedica. Nismo shvatale zašto je Dobri izgledao izbezumljeno očajan i tužan. Izađosmo napolje , na verandu da ga potražimo.

Vrisnusmo ! Dobri je klečao ispod ljuljačke i grčevito povraćao . Zelena zindanska tekućina se pretvarala u jezerce .Doletjesmo do njega , ali on ustade , obrisa usta i lice maramicom . Uz jedno mimohodno ‘oprostite’ ode do baštenske česme , skide se do pasa , ledenom vodom opra grudi , vrat , kosu , usta , ruke … Pa još jednom.

Frka Frkica u međuvremenu iznese peškir , onaj poslijednji ,skoro neupotrebljeni kojim smo brisali Kosino lice i dade mu ga. On ga uze , pomirisa i vrati ga Frki. Veli ; ne može on nevinost svojom gređnim tijelom prljat. Maramicom obrisa vrat i lice i na vlažno tijelo obuče košulju i prsluk.

Uze nas za ruku , bez pravila desna u lijevu , već dvije ruke muške , za po jednu ruku djetinju . Odvede nas do ljuljaške , posjedne nas na nju i počne njihati. Polako , ritmično i uspavljujuće . Umirujuće jutarnje sunce i umor teške noći nas sustiže i nas dvije zaspasmo.

U podne me probudi jačina sunca i vaskolika gusta tišina . Frka Frkica je još spavala i sanjala djetinje snove ljubavi i nade . Ožednjela odoh po bokal za mene i usnulo dijete.

U kuhinji , na stolu cedulja:

“Kosara nije dobro. Pozlilo joj . Vodim je doktoru. Najvjerovatnije direktno u bolnicu. Ako se uskoro ne vratimio , ti Luce preko svojih saznaj gdje smo. Frka Frkica neka za svaki slučaj čeka kod kuće , možda se od nje bude trebala potpora .”

Sleđena idem do policijskog auta , radio vezom nazovem Esu M. Moju uzdanicu vezanu za Bjelavske mahalaše i naredim mu da odmah , neizostavno pronađe gdje leži Kosara Bobovac i da joj pod hitno obezbjedi 24 časovnu zaštitu i obezbjeđenje. I da mi javi rezultate .

Bijah u svom uobičajenom elementu ; racionalna , službena , rezervisana i hladna , mada je u meni svaki djelić vrištao i neprestano se molio Bogu milostivom.

Frka Frkica se probudi i primi vijest vrlo ozbiljno i bez panike. Reče mi :

-Idi ti za njima , ja ću sve da pospremim.

Otišla sam . Bolje da nisam. Slijedilo je četrdeset dana galopa, nade , besanice , molitve i tuge. I tuge , i tuge , … Bože moj mili. Kosari je dijagnosticirana galopirajuća Akutna mijeloidna leukemija u kasnoj fazi. Pomoći nije bilo.

Dobri se njje odvajao od Kosare . To mu nisam ja sredila . On je to preko svojih uredio i sobu samicu i svoje prisustvo . Inače , rijetko je , skoro nikad molio ikoga, pa i svoje najrođenije za pomoć. Nikad za sebe .Samo jednom dnevno je jeo . Tada bih ga ja zamjenila, jer uvijek sam bila tu, na dežuri.Kosa je skoro svo vrijeme spavala . Činilo se da je mnogo umorna i da je san odmara . Ponekad bi drhtećim trepavicama dala znak da nas osjeća.

Moji plavci nikog drugog nisu puštali u blizinu. Ni braću njenu , mater i oca pogotovo , ni Omu , niti bilo koga od Mahalaša. To je bila Kosina poslijednja budna želja.

Jedino Dobri i ja. Samo je nama vjerovala . Najrođeniji je ubiše. Otac činjenjem , majka i braća nečinjenjem. Mahalaši i Oma je razočaraše zbog Frke Frkice . A htjela je makar malo mira , snage i svježine da skupi prije susreta sa Svevišnjim.

Bila je na infuziji . Ja sam je prala i presvlačila dva puta na dan , jutrom i večerom . Dobri bi je usparvio u sjedeći položaj i češljao joj vrane kose i voćkama kvasio usne . Nikad ne bi kliznula dole , niz jastuk . Osjećala ga je i voljela je da je tetoši.

Poslije bi joj čitao sve što je ikad pisao . I pjesme ljubavne , i pripovjesti , i bajke , i šale i ludosti mahalaše. Pričao bi joj o ljubavi i Bogu Milostivom. Jednostavno pričao joj je o životu , koji joj migolji i topi se , a koji ona neće imati vakta živjeti.

Dobri je postao nekako ozbiljniji , svečaniji i manje krut. Kosina bolest ga je , čini se , oplemenila i definitivno ukazala na smrtnost kao drugo lice ogledala u kojem se prelijepi  život ogleda . Život je lijep i treba ga punim plućima živjeti . Ništa ne odgađati , ništa kriti , ništa glupava časnost i djetinji ponos. Samo ljubav , nježnost i milost dijeliti . Život je samo igra i zabava . Ali ne treba pretjerivati , i u bestidnosti glavu gubiti . Božiji dar koji se ne prekida.

Par dana prije smrti Kosa otvori oči. Dobri me zovnu . U očima mu beskrajna nježnost i tuga. Kosa je izgledala jako dobro i svježe . Činilo se da su svi ožiljci nestali. Na tom djetinjem licu bila je skupljena sva bjelina i čestitost anđela.

-Hvala ti Luce za sve. Žao mi , neću ti se moći odužiti . Molim te dovedi mi Frku Frkicu . Hoću da se oprostim od nje.

Htjedoh da se pobunim zbog opraštanja. Ona me molećivo pogleda i postadoh svjesna da ona zna da joj je kraj blizu. Uopšte nije bila tužna . Neka radosna blagost i uzvišenost u očima je govorila da je spremna za ono što slijedi.

Dovedoh joj Frku Frkicu. Svo vrijeme Kosarine bolesti ona je bila raspamećena i tužna . I ogorčena što se Kosa razboljela i što je ne može vidjeti. Dobro dijete nije znalo da psuje i proklinje . Sada je bila bijesna na to neznanje. Tako bi rado psovala i proklinjala sve i svašta. Kako da slome i ubiju jedinog pravog Anđela kojeg je ona upoznala i iskreno , djetinje zavoljela ?

Kada je ušla u Kosinu bolesničku odaju , mirno bez panike joj prišla , zagrlila dugo i jako i “prigovarala ” joj:

-Baš si me uplašila frajerko jedna. Ja mislila ti Anđeo , a ti mi se sa Dobrim , među četiri zida samiš. Sreća da je Luca tu pa vam ne da djetinjarije izvoditi.

Kosara se poslije godina tišine od srca nasmija. Takva vam je Frka Frkica . I kad nespretno laže i “ruži” smijeh i radost zagovara.

Satima smo sjedili , pričali , smijali se blesavim mahalašima i njihovim glupostima, i opraštali im. Utom osjetismo da se Kosa zamorila i ‘veselo’ se oprostismo od nje.

Frka Frkica:

-Čuvaj mi se Malena, i zovni me u svatove . Ima da ti čočekom u novoj anteriji razdrmam svatove do nerazuma . Odmori se mila . Vidimo se uskoro.

Luce Malena:

– Odoh ja sad. Tu sam ako ti šta bude trebalo.

Kosara i Dobri skoro istovjetno:

-Hvala vam na svemu mile djevojčice. Život i dunjaluk bi bio tužniji i siromašniji bez vas dvije.

Sutradan je Dobri po Kosinoj želji doveo Omu , a blento ko blento , ne shvaćajući situaciju poveo Debu kao potporu.

Kosara se nije mogla kako priliči ni oprostiti od njega. Smješila se obojici na glupostima i blentovluku kojim su razbijali tmurne oblake koji su se gomilali oko bijele bolesničke sobe. Kada su shvatili ozbiljnost situacije bilo je kasno. Kosa se umorila i zaspala.

Kada je Dobri kasnije ušao , primjetio je da je sa kreveta skinut list Kosine bolničke anamneze. Znao je da mahalaši žele muhuranje mahalskog konzilija šta na ćagetu piše.

Slijedeća dva dana Kosara nije oka sklopila. Bila je neobično živa , bistrog senzorja , pažljiva i vesela. U Dobrog je gledala sa divljenjem i zahvalnošću . Molila je da joj priča i pjeva o Bogu Ljubavi i milosti , o sutra , o trešnjama i ljubičicama , o ljuljačkama pokraj Modre rijeke , o ljubavi vječnoj i iskrenoj, o ljepoti njihovog Grada čednosti i sveznanju njihove mahale.

Dobrom se srce kršilo , zatomio je i  zaledio vrišteći krik očaja , na snježnim i ledeneim prtinama bola , koji ga nikad više neće napustiti. A bio je raznježen da je može usrećiti . O tome što je Kosaru željela je najviše znao, jer to je bio i njen i njegov prelijepi život . Njegov , neodređene , sumnjive sutrašnjice i njen koji polako niz šljunčane obale Modre rijeke klizi , da se utopi u vječnost.

Pri kraju tog dana i djetinjeg usnuća , Kosara ga zamoli da joj pročita pismo koje mu je ono jutro kod Frke Frkice dala. Po rukopisu je znala da je to njegovo pismo , koje joj on nije uputio . Pismo je Frka Frkica u svojoj dobroti ukrala od njega i dala njoj , misleći da će je radovati.. Ona ga nije otvorila , jer nije bilo suđeno da joj ga on dariva .

Dobri ga bez oklijevanja izvadi iz đepa na strani srca i lagano poče čitati.

“ Kosara , ljepoto mila ,

čudesna drugo zviježđa i maglica , nježna prijateljice mojih besanih noći ,

Dugo se ne dodirnusmo. Čitav jedan život , svih tvojih svijetlih , nebom obasjanih , nevinih zemaljskih dana . A ostadoh ti dužan bar jedan lahor poljubac .

No , … ća se mere…suđaje …a prelijepi život gre dalje …

Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave , radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .

Ne smijemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , nemilovanu a isprošenu. Možemo malenu zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud! Ona zapret kliče.

Usud !

A vrlo često , čitav ovozemni život je utkan u onom nepostojećen i bolnom – SAMO JEDNOM !

I onom drugom : NAVSEGDA!

Ugh… kada bi bilo bar…

Ali nije Innocence moja ! Iako su lijepim anđeoskim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvorili…

Eh , nekada nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali .

A ponekad se ne sjetimo da imamo moći da zaboravimo ( ono ko fol ) da imamo korijene .

Da možemo skočiti u vis i letjeti.

Ali časnost i nebo nas priječe. I zaboli nas … “

Dobri je čitavo vrijeme gledao u Kosaru dok je “čitao ” . Znao je pismo napamet. Upijajući njen lik za čitav život , primjetio je da jedva drži oči otvorene i da mu se smiješi. Tužni uzdah joj presječe mirno disanje.

Dobri nastavi da “čita ” , gledajući je , pun strepnje i dobrote .

” A mi se tada čitav život pitamo zašto bar JEDNOM nismo smogli hrabrosti i skočili sa litice koja ponorom vlada i poletjeli u visine Oceanu tišine koja sni i gdje nas ona , krasota mila i čudesna , s ljubavlju čeka.

Čak se i ne pitamo da li je to pravedno? Samo ko najveći tovari klepimo ušima i mučimo …

Nije važno ako nam se srce prospe u hiljadu ledenih kristalnih komadića i ako zaboli do suza . Naše srce je nevino i čisto . Opraviće se . Ili neće ! Ali biće zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.

Neuki kažu da su riječi : Volim te zauvijek , precijenjene.

Nisu , Malena ni slučajno

Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju , samuju i mirišu mirijade stećaka i svjedoče : Voljela je i voljena bila .Navesgda! A svaki taj uspavani Kameni svjedok ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .

I budi sretna Anđelu mili što ti je lahorac snova i nade milovao i mrsio vrane kose.

Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko snovito ili sakriveno . Ili kojim dobrom ili bolom .

Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i ne može da obujmi ljubav.

Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav vječno živi , kao i miris kose , mršene i ljubljene.

… avaj …

Tako je to Innocence i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi i nježnom djetinjem srcu.

Sretno i čuvaj se , ljepoto mila. “

Kosara još bijaše budna . Pruži ruke ka Dobrom i pozva ga . On joj se primiče , ona ga u zagrljaj prima i stišće jako , očajnički . Usnama njegove traži i dobija ih.

“Sočne su , šteta …” ona zaustavlja misao …

-Meke su i podatne sa okusiom tršnje  , šteta …” on presjeca misao.

Njoj se dvije suze kotrljaju niz lice , on suza nema već ih je u danima ovim isplakao.

Ona lagano zatvara oči :

”-Umorna sam ti mili dječače moj , ti oprosti mi …

Ruke joj klonuše niz njegovo tijelo . On osjeti da još uvijek diše , ali sve tiše i tiše i … sve stade .

Dobri ne osjeća ništa , ni bol , ni tugu , u rukama nema težine . Mnije ; Kosara je tek grlica bijela koja hoće da bježi . On joj ne da , grčevito je steže i ljubi oči , lice , usne . udiše njene mirise … I naglo zastane i zastidi se sebičnosti svoje .

Dijete je umorno , leglo da spava i sanak nebeski usnilo . On mora pustiti Anđela da ode domu svom . Krajnje je vrijeme . Samo što nije svanulo.

Spusti je na ležaj , popravi joj bijele halje i kosu , kleknu na koljena , primi je za ruku , nježno kao da je tek rođena beba , poljubi je i zausti .

-Počivaj u miru Kosara Malena , milo djetešce moje .

Alelujah !

Tamo negdje u daljini , u nekom drugom krajoliku umilni Eezan se mješao sa jecajućim zvukom katedralskog tornja .

Sunce je stidljivo prodiralo u djetinjom nevinošću bojenu sobu , najavljujući novi dan.

Prelijepi život ide dalje.

Amin !

Ah , skoro zaboravih ,

Dobri je imao dvadeset godina kad je prestao krhko poljsko cvijeće brati …zatomljujići krik duše.

   

• 

Vesna Moreno S.

Opet me ubjeđuju drugarice da odim u Trasu. Onaj plesnjak za pubertertlije i početnike. Pristanem, teška srca. Ni prvi odlazak mi se nije previše svidio.Nešto me koči.Ko da mi neki glas poručuje da pravim veliku grešku ako odem.

Vrijeme je zimsko , ljuljačka ne radi. Zatvorena u sobi tugujem. Gubim nadu da će me lažov potražiti. A opet, kad pomislim na njegove oči ,  srce mi igra ko ringišpil bez kočnica. Utroba mi se grije kada osjetim njegov poljubac  a spušta ga na vrhove mojih prstiju. Čista struja.

Nagovoriše me. Kažu svira Svira neka Formila 4 . Nikad čula. Neka roken rol furka. Drka – drka d -Đon – The  đon. Mislite ja ne znam te šatro fraze. Znam,  ali sam se vaspitala da nikad  ne psujem.  Osim kad mi se otme i kad mi je dosadno. I kad mi misli krenu na ono : rano si počela. Moram nečim zabaviti um da sjećanja ubijem. Narodska sočnost mi se čini sasvim dostatna za razbibrigu.

A sada mi je dosadno . Zijeva mi se . Znala sam da ću zažaliti. Moje tri drugarice pomalo , đuskaju. Nisam znala da se to cupkanje nogama, malo tamo,malo vamo,  trt vrt uvijanje guzicom – zove đuskanje. Meni smješna muškadija. Nisu ni momci, ni djeca.  Golužradi tići.  Negdje između. Sada u potpusnosti spoznah izraz fićfirić. Htjeli bi nešto ,  a ne znaju kako. Zbijeni u gomile. Bez hrabrosti.  Pogledaju li koju kokicu , zarumene se ko pjetlić kad ganja iskusnu kebaru a zna da će mu pobjeći.

Ankica , oficirsko dijete se izgubi. Leti prema ulaznim vratima. Tamo ulaze ona trojica . Oni isti blizanci otprije , mislim ja , rasvjeta je prigušena. Isto odjeveni , ista  visine , ista dužina kose. Isti šeretski osmijeh. Zavodnički i samosvjesni. Ankica grli onog svog  jako štrkljavog.  Dovodi ih do nas. Ovi nisu fićfirići. Vidi se da znaju šta rade.

Poslije sam skontala šta to. Odvajaju kokice zrele za branje i kljucanje. A one se ne bune, jer skoro nisu ni svjesne ( Ta hajte molim vas !) da im je vrijeme došlo. Iako ih svaki damar svrbi. Najviše tamo gdje je kod mene led. Uvijek mi je bilo jasno zašto pijetao kljucne koku. Prekida nepotrebno  ganjanje i stvari dovodi u domen prirodne bitke za produžetak vrste.

Sjećam se njihovih imena : Oma , Deba i Baška baŠa. Neobična imena. Ne zna im se rod, ni korijen. Kasnije sam saznala da ih to ne interesuje. Religijsko i nacionalno porijeklo. A i skontala sam da ih jedino žene ili djevojčice koje to trebaju postati  interesuje.

Bili su kao neka vesela bujica , kao neki tornado humora. Osim po odjeći koja je bila istovjetna, po visini i dužini kose uopšte nisu ličili. Mogla bih se zakleti da su svi visoki metar in osamdeset centimetrov i koji pride.

Oma gavranove grive, i crnih mark špicopvskih brkova, mnogo pjega na licu i velike naočale , se krio  iza ironije.

Deba ili debeli , koji je bio mršav ko štiglić , bio je nervičak , sav u trzaju , u kretnji.Nedosljedan u mislima , istajan u glupostima i dembelstvu kao da je htio da se nadvije nad čitavu Trasu.

Baška baŠa me privukao svojim veselim , zaraznim osmjehom i očima. Kako si samo ličile na one od onog mog . Jedino su mu obrve bile malo tanje i oči nisu bile tužne.

Od kada su se pojavili , nije mi bilo dosadno. Bila sam dobar učenik.Vidjeće se – ipak nisam kako treba savladalo gradivo. .Bili su  moj usud. Bili su sa Bjelava i Baška baŠinoj majci sam nosila mlijeko. Ugodna razgovorljiva hanuma koja se uvijek volila šaliti.Obećavala mi je da ću joj biti snaha.Nije znala koliko je bila blizu istine.Jednu malu bogdicu.Jedno malo usamljeničko nestrpljenje.Izbor po mjeri Nepogrešive Sudbe.

Nisam ni znala da ima četvoro djece.tri sina i kćer .Nikad ni jedno nisam vidjela. Hadžijska djeca. Ne moraju rintat. Tako sam mislila.Uveliko sam pogriješila Socijalizam je pokušao da ukine razlike. Sirotinja i raju  partizanskog miljea izjednačiti i položajima i beneficijama ,a  u ime jednakosti trebaju dostići i prevazići trule bogataše u koje spadaju i hadžije.

Ta saznanje će doći vrlo brzo.

Neke stvari se nepredviđeno dese i okrenu sve tumbe, a blesavi hajvan od čovjeka nije ni svjestan grešaka koje radi.Neki, čini se nevažni izbori budu katastrofalni i okrenu život u pogrešnom smjeru.A kada jednom krenu lošim pravcem , kao da se ljudi takmiče ko će ti više nagrditi život.I evo, čitav potonji život se pitam zašto se meni i Dobrom nije dalo, a bila sam sigurna da smo savršen par.

Najviše odgovora se sazna u ispovjednom razgovoru sa dobrim dušama, iskrenim prijateljima, privrženih Božjoj milosti. i mudrosti.

Imala sam sreću da posredstvom Dobrog upoznam tri nestvarno dobra i plemenita bića – blaženu ljepotu Lucu Blaženovič i moje imenakinje uzvišenu krasoticu Kosaru Mariju Magdalenu i Mariju Magdalenu Grdelinku.Nikad im se nisam stigla zahvaliti za sve što su učinile za mene i svojom nenametljivom plemenitošću i mentorstvom pomogle mi da preživim i naučim šta je život.Dio mojih najljepših sjećanja vežem za njih.

Imala sam sreću i čast da im pravim društvo tokom njihovih poslijednjih dana i da primim njihove blagoslove.Koliko je samo ljubavi i hrabrosti bilo tim divnim ženama.Voljele su i bile voljene. Život ih baš i nije mazio, ali su zadržale umnost , blagorodnost i uzvišenost do poslijednjeg trena.I neugaslu ljubav prema Dobrom.

Kada je početkom ljeta sarajevske olimpijske godine umrla Nadin, njena i Dobrog kćerkica,znalo se da Luce neće moći dugo ostati sa nama. Neumitno se razboljela kada je četiri godine prije proviđenjem rodila tog anđela Samo je ljubav prema kćerkici i Dobrom sve te godine držala u životu.

Jela Lela Jelena i ja smo joj naizmjenično pravile društvo,kada je Dobri morao biti odsutan.Normalno druženja i razgovori su se kretali u okviru onoga što nas je spajalo.Bile su to ispovjedne sesije u kojima je ona kao upućenija pokušavala da me nenametljivo uputi u ono što se zbilo i iz čega se eventualno mogu roditi neka olakšanja i saznati potrebni odgovori.

Tako mjesec, dva prije uznesenja ona prekinu neku svoju nježnu uspomenu i zavapi :

-Ajd , bona Frkice prozbori i ti koju. Ako ja nastavim , o Dobrom i meni , raspizdiću se ko najveće pizdnka. Već su mi se slavine počele odvrćati.

-Ih ,ko da ti ne znaš šta se u našim đardinima dešavalo?

-I znam i ne znam. Nisam baš zorno pratila vaše najintimnjie putešesvije i karambole koje ste svpjevoljno birtali. Samo sam se brinula da vam se nešto loše ne desi.Imala sam tada mnogo posla. Eto ,nikad ne spoznah kako i zbog čega se ti i Dobri nađoste na ljuljašci;ono jutro kada sam zvanično banula u vaše živote.

-Dobri ti može bit nije pričao?

-On nikad ne priča o nome što je prošlo i ako nema veze sa nama dvoje.A ako progovori to je poprilično šturo i dosta neodređeno Ne voli mješati priče . On to kaže: kad nema osobe o kojoj se priča onda je to najprimitivniji trač, bez obzira na dobronamjernost.Mislim da je prestrog prema sebi , donekle i prema drugima.

-Pa ovako , u stvari to veče  se ništa nije desilo . Ništa vrijedno pomena. Najvažnije pitanje je kako sam završila sa Debom ,a ne sa Dobrim. Zapravo ja sa Debom skoro ništa nisam ni imala .Išla sam u onu adolescentsku igranku u Trasi sa Ankicom , Mirjanom , Suadom i ponekad , čini mi se Rajkom.

-Nisi ništa imala sa Debom? Meni se nije činilo tako.

-Sačekaj malo sve ćeš saznati. Rekoh tipoznala sam Debu , Omu i Baška baŠu u Trasi. Blago rečeno ; oduševili su me.. Prošlo je pola godine od kada je Dobri ušao u moj život. Bila sam izluđena što ga nema. I strahovito usamljena. Od kada sam sa sedam godina počela mlijeko raznositi sve do srednje skole nisam imala drugarica.Drugova? Nije mi padalo na pamet!A nisam ni znala da  ga ova trojica poznaju.. Nikad  ga nisu pomenuli.A da mu je Baška baŠa brat nisam ni slutila još dugo vremena poslije . Oni nisu oglašavali svoje srodtvo. Toliko  su fizički i mentalno bili različiti kao da nisu braća.

-Vidiš, ja sam oduvijek znala da su braća. No , to je nekako i logično . Moje je bilo da znam takve stvari!A da li bi saznanje da ga poznaju bilo šta promjenilo?

-Normalno da bih potpuno drugačije reagovala . Ne bi mi palo na pamet da se družim sa njima.

-Nije li to pomalo licemjerno prema njima.Da ga nisu poznavali bilo bi sasvim u redu da si sa njima, odnosno Debom?

-Ne znam Luce!?Bila sam neuko dijete. Slomljeno,usamljeno, nesrećno, tužno.Život mi se raspadao .Nisam imala nikoga da me uputi. Dobri je bio tek samo jedan duh u mojim mislima. Jedna sjena u mojim snovima. I nije dolazio.

-Ali , ako ti je toliko značio , bez obzira – sjena , duh ili priviđenje trebala si sebi , u svoju ljubav vjerovati ?

-Šta sam ja o životu znala? Kako je teško svako jutro ustajati u četiri ujutro , svaki bogovetni dan sedam godina? Kako se muze krava? Koliko je težak džugum?Kako se timari marva?Kako je to kad dijete umorno , pospano i slomljeno stupa kilometre i kilometre pod punom raznosačkom opremom? Kako sam košmarno rano počela a da nisma znala šta sam to počela?Kako je razgoračenih očiju gledati kako se drugi raduju i igrju, a dijete rinta puno robovlasničko šesnaestočasovno radno vrijeme? I ne žali se!To je bio moj svijet i moj nauk.I pitanje: Gdje će im duša? Iako nisma ništa znala o duši.

-Oprosti nam nam na nerazumu Marija Magdalena molim te.I meni oprosti za moj grijeh prema Bogu Jedinom i tebi anđelu njegovom. . Evo , iako o tome niko ne priča ,svi me “štede” , iako znaju da znam da neću još dugu – a još nisam spoznala kako se desilo da sam zgriješila i završila sa Dobrim. Četrnaest godina prebirem svaki detalj i ne znam kako se desilo nešto što se nije trebalo desiti i nije imalo šansi da se desi.I kako se bliži dan odlaska , sve mi je manje žao što sam zgriješila.I pokušavam naći hrabrosti da sebi oprostim.Znam Bog Milostivi mi je odavno oprostio i podario mi radovanja koja nisam ni slutila da su meni moguća.

-Oprosti ti meni Luce. Nikad ne kukam i nikad se ne ispovjedam o svom bolu i svom životu.Ali kad sam sa tobom kao da mi popuste sve barijere.Jer ti si moj , naš anđeo uvijek bila.I njegov i moj.

Luce me čvrsto zagrli . Zaista , u toim trenu se osjetih kao ona mala djevojčica koja džugume tegari ,a anđeo ga miluje i snagu mu daje. Malo je trebalo da se raspizdim i otvorim slavine bola.Ali nisam.Morala sam još jednom preći sve ono što nikad nisam imala skim podijeliti.

-Sada se ništa ne da ispraviti. I bolje je ne razmišljati o tome.Boli saznanje koliko smo ponekad povodljivi, plitki i nerazumni.I tako malo po malo Deba mi se počeo šlepati . Nisma ga uzimala za ozbiljno  zbog Ankice, a i on mi se najmanje sviđao od svih Bio nekako federast, kao na nekim oprugama, pomalo prijetvoran i često nije znao šta će sa sobom.Njih dvoje  su imali jako nervoznu i tubulentnu vazu.Voljeli su se , a nisu mogli doći do zajedničkog jezika.Ankica je bila tužna jer , jednom reče , ako ne vode ljubav , onda se neprestano i bezrazložno svađaju.Mislim da je razlog svemu to što je Ankica znala da Deba i njihova ljubav nema šansi kod njenog oca.

-Ma sve je to u redu,ali kako si zaglavila na ljuljački sa Dobrim.

-Joj , jesi navrla. ko junferica kad je ufati svrbež .Da bi se ljuljačka desila , moralo je poteći dosta vode i lomova. Dobrom i meni se jednostavno nije dalo.Poslije Debe se desio Mojsijev i  Zlatin godišnji odmor. Poslije se desila , noć anterija.

– Mojsije , Zlata i Noć anterija? Kakve veze imaju sa tobom i Dobrim.

– Vidiš malena  ima dosta toga što ne znaš!  O tome ću ti ispričati u jednom dahu. Ako me prekineš izgubiću se , dušu isplakati i prosuti na tisuće sitno sjeckanih santi leda.I neću moći nastaviti.

Skontala si , valjda , da je Dobri neka lutalica. Samo ode i nema ga. Pa se poslije vrati , zeru tužniji i zamišljeniji i muči. Ništa ne govori. Ja se uveliko počela družiti sa konzilijumom.Svi me dobro i obzirno prihavtili , posebno Zlata i Jela Lela Jelena ; samo je Mojsije nešto sumnjičav. Kažu – stari skeptik , a i prorok uvijek je takav prema nepozantim; dok mu ne dođe neko znanje o muhadžerima, odnosno uljezicama. Ja se umorila od čekanja onog lažova  i počela  se sa Debom družiti , ono polako i oprezno. Od onog potopa imala sam taj strah i odbojnost od muškog dodira. A i Debi čini se nije bilo do dodira, više mu je trebala ženska  pozornost i faktičko društvo radi raje.Njegova veza sa Ankicom je bila gotova. Tako su svi mislili.A i činilo mi se da je to neka mahalska verzija Edipovog  kompleksa . Ne sjeća se da ga je mater  ikada mazila i ljubila.Odakle joj vrijeme od silnih trač partija i kahvenisanja.

I na  proslavi Mojsijevog i Zlatinog godišnjeg odmora prvi put neko pomenu Dobrog. Mojsije vjerovatno:

-Još bi nam samo oni baksuz Dobri trebo da sve bude cakum pakum. S kojom li se sada u belaj uvalio?

U meni sve zatreperi. Imala sam hiljadu pitanja , a ni jedno ne izgovorih. Stid me . Ako dođe i sazna da sam sa Debom načisto ću propasti u zemlju.Po baksuzluku dođe.Kada je došao druženje je dobilo neku novu dimenziju. , plemenitiju i nježniju. Ali i opičeniju.Sve se odjednom otelo kontroli i svi počeše čudovati.

Ali mene zaboli taj njegov dolazak. Nije došao sam.Jebote! Moram opsovati , izvini me!Kakva je ljepota bila sa njim. Ciganka , naslućujem  ,  a uzvišena i plemenita kao tamnokose Marija Magdalena , sa aramejskih ikona.Tada mi je prvi put na pamet palo:

-Baš je ovi Dobri srećo. Hoće ga prelijepi anđeli.

I nisam bila ljubomorna. Bolilo me srce , ali Vesna je bila nešto uzvišeno i savršeno. Kad bolje razmislim ,u svemu veoma nalik tebi Luce. Suptilna , smjerna , obrazovana , prelijepa , blagorodna , uviđavna  i nekako pomalo distancirano susretljiva.A fizički ti je sušta suprotnost. Skoro da nije pričala. Smješkala se , klimala glavom i zaljubljeno gledala u Dobrog. Nije skidala oči sa njega. Ni on sa nje.Ispreplela je prste njegove  desne ruke sa svojim lijeve ruke , uvukla se u njega i ni za tren ga nije ispuštala. Kao da se bojala da će joj pobjeći , ako sa samo na tren razdvoje.

-A Dobri , kako je reagovao kad je skonto da ste ti i Deba par?

-Ma, nismo mi bil nikakavi par. Bili smo dvoje usamljenih koje se silom prilika druže.A Dobri je bio … ma Dobri.Diskretan , pokroviteljski , malo šaljivo rapoložen , kao da se utopio u njihovo mahnitanje i kao da nije obraćao pažnju na mene i Debu , više nego na ostale. Malko je po običaju , “nesvrstano” roštiljo Debu i navodio vodu na mlin Lenjeg.U njegovim očima i gestima nisam osjetila ništa nalik na negodovanje. A znaš kakvi su mahalaši! Kad njihovo mahnitanje krene , to je bujica koja se ne može zaustaviti .Stampedo koji ne da insanu da misli.To je prvi put kada sam osjetila da nam se neće dati.

Poslije tog susreta je nestao na neko vrijeme.Rekoše mi opraštao se od Vesne . Ona je morala svojim putem ići. A na tom putu nije bilo Dobrog .  Bojala se da ga ne uprlja.

Kasnije , mnogo kansije sam spoznala :

-Baš je ovi Dobri baksuz.Njegovi anđeli umjesto njega odlučuju šta je najbolje za njega – kao da je autist ili osoba sa posebnim potrebama.. Bez obzira koliko ih je to boljelo ,koliko su ga voljele i što su znale da će mu svojim odlascima srce skršiti, on je ostajao sam. Znam u dobroti svojoj nije se ljutio i uvijek ih je opravdavao i praštao im:

– Poklone mi toliko ljubavi, milosti i znanja, da ne znam šta ću sa tim. Ne mogu oči otvoriti od ljepote i suza. Onda to moram podariti nekim drugim anđelama da znaju da se ljubav ne može ugasiti.Čarobni krug ljubavi.kako da se ljutim.A vremena za tugu nema jer Bog je milostiv.

A onda je došla noć anterija i nevinosti , koja je , činilo  mi se , otvorila vrata daljem betoniranju svih prilaza nekoj izglednoj budućnosti između nas . Poslije anterija se desio đardin skršenih srdaca, kojem si i ti nazočila.

I to je to! Dobri i ja dva, ledena svijeta. Sjeverni i južni pol.Na istoj planeti , ali bez dodira.

Nisam te noći znala , ali bio je toliko tužan zbog Vesninog odlaska da nije mogao disati. Trebala mu je samoća. I ne bi došao , ali Zlata ga je zamolila za malu pomoć.Nikad nije rekla da li je to bilo zbog nje ili je boljela Dobričina tuga, pa je htjela da mu ne da vremena za samovanje.Njoj su ostavili jednu njenu rodicu , prelijepu pizdunčicu , školarku Hanu da pazi na njenu krepost.A o Zlatinoj kreposti niko nije razmišljao, jer nije bilo ptičijih svjedoka na granama .Vremenom je većina njih utihnula ili otišla iz gore bosanske , na more plavetno jadransko..

Niko nije znao šta se dešavalo u umu.U njegovo srce nisu htjeli da barkaju.Odrastao je muškarac.Nek se snalazi kako zna i umije, samo nek im ne pizdi., Uprkos kontraverzi Dobri nam je priuštio jednu od najljepših noći koje smo doživjeli.Bilo je toliko ljepote, nježnosti , blagosti , čežnje i ljubavi u njegovom , slobodno mogu reći vanvremenskom igrokazu o anterijama i nevinosti.

Bilo je toliko topline , ljudskosti , nezaborava i ljubavi u svakoj izgovorenoj riječi , u svakom gesto i pokretu da sam se od te ljepote rasplakala ko prava pizdunka. Zapravo slutila sam  ,  znajući da ga gubim , da sam ga  tu veče nepovratnu i beskonačno zavoljela. Činilo se da je svoj igrokaz meni posvetio.  

Skoro da se ne sjećam odakle mi(!?)  , još uvijek imam zapis o toj noći i napamet ga naučila.:

Anterije i nevinost

Večeras , u našem đardinu imamo posebnu gošću, prelijepu Hanu , pa osjećam potrebu i čast da joj poželim dobrodošlicu i da joj se zahvalim što nas je obasjala svojom nazočnošću.

U ima naših grlica i u njeno ime , zamoljen sam da vam predočim nikad ispričanu priču o anterijama i nevinosti.Često se pominje ta bajka.Većina ljudi misle da znaju šta je to i kako to izgleda.Vjerovatno samo misle da znaju.

Dakle ,večeras su stvoreni svi uslovi da malo prozborimo o anterijama i kako je razmišljanje o njima nerazdvojivo vezana za nevinost.Nevinost je ipak sveobuhvatnija filozofska tema i njoj ćemo posvetiti posebnu pažnju, u nekom drugom vaktu i na drugom mjestu, gdje nema mnogo svjedoka. Otom potom.

Neki kažu – anterije su starinske teške haljine i njih su izrađivali terzije.Mere biti. Da su starinske nisu.One su iskonske.Mislim da ih je pramajka Eva sa ponosom nosila.Kad se te dvije milosne ljepote – žena i anterija sastanu; ništa ljepše i uzvišenije se u dunjalučkim rabotama ne može vidjeti.I nikad neće zastarjeti.

Vi mislite da ćemo sada razvezat priču o đardinu, cvijeću , grlicama,i tako to…

Ma, jok boni. Ne ide to tako. Priča je o anterijama. Kako ćeš pričati o anamo onoj ljepotici ,kad se anterija još nije izvezla, ni natandarila. Tek kad se završi i obuče mora se malo pronosati,pa mazno prošetati.

Ovdje ćemo stati,vi nas radoznalci zamalo na tanak led navukli.Hoćete sve nešto preko reda,bezbeli. Mora sve polako , po istilahu..

Terzije su pravile anterije za bogati svijet, dokona, bogata i lijena ženska čeljada.Te terzijske navlakuše na tijelo nisu imale ni duše ni ljepote.Ponekad bi im se posrećilo pa bi nešto nalik našim anterijama napravili.Urijetko. Krcate im anterije zlatne svile, i krute ko da su od pravog zlata pravljene.Đez ba ti vidio da išta valja ako samo zlatnu svilu takariš i štancaš?

Malo skrenuli,ali ćemo se brzo vrnut na pravu riječ.

Mi gledali i pregledali,čak i baterije poneko upotrebljavo, i još uvijek nismo sigurni da smo dobro vidjeli i šta smo to vidjeli.Ako ne znamo protumačiti i skontati,znamo opisati. Bar tako mislimo.

To što smo vidjeli ćemo vam ispričati.Tako je najlakše tu zabune nema.

Pravu i najljepšu anteriju bi žensko sama sebi i prema svome tijelu skrojila i izvezla.Ko će bolje od nje znati kako tijelo ima,koliko krivina i oblina i na kom mjestu čega ima?Niko,pa ni dragan.Ima on čitav život da to upoznaje , pa mnogi ne upozna niti domozga kako ta ljepota funkcionira.

Kućna anterija se vezla, za dragana, muža, đuvegiju, zagonđiju, muškarca koji traži ljubav žene, djevojke, djevojčice i uzvraća, debelo uzvraća. One su se još manje štedile i u vezu i u ljubavi. Takav vakat bio i takva im narav bila.

Konzilij je sretan što bivstvovuje i uživa na izdisaju tih sretnih i prelijepih dana opijenih čarolijama i ljubavlju.

Šivenje i vezenje anterija se znalo otegnuti oho-ho. Vezla se za ženskih večeri ,uz pjesmu, šalu, gurkanje,govorkanje , ples, ćežnje,nade i uzdisanje.Kada bi se koja anterija zavšila, rad bi prestao i ženski svijet bi se divio umjetničkom djelu.

Svaka anterija je bila unikat i priča za sebe, jer je iz ljubavi za ljubav rađena. To nije bila još jedna duga vezena ženska haljina. To je bio neviđeni krajolik skladan po tijelu švelje i mjeri ljubavi što u susret te žene brodi.

Po najsitnijim djelićima i vijugama tijela koji će biti prekriveni, brižljivo su birani detalji, boje,linije, zavijuci,krugovi i opet boje. Puno boja i detalja. Svaki detalj je odgovarao mjestu i dijelu tijela koji će se sinhronizovati sa haljinom.

Sve je bilo krojeno, otisnuto i zategnuto do u tančine da istakne dio tijela koji se vidi i koji se ne vidi , ali koji će zaiskriti i nenadano biti izložen i viđen. Pa opet bježati, iskriti, iskakati u igri lova i strasti. Bježi čedo, lijepa ženo, bježi i sakrivaj se da bi sebe poklanjala!

Zajedničko svim anterijama bez obzira na namjene i boju je bilo da su imale duboke izreze. U rukavima do iznad ramena ; do žile kucavice, u grudnom dijelu skoro do pubičnih slasti. Predio nogu do i oko svilenkastog đardina što je pjesnikov omiljeni izraz za izvor ljubavi i života, se prilazilo da posebnom pažnjom.

Jel to onaj raj za koji se mre? Jeste, jedan kroz jedan. Prekrsni vrt mirisa , boja i slasti – jes vala! Toliko je čaroban da insanska blentovija ne bi nikad puta izlaska iz njega mogo naći, niti bi poželio da nađe.

E, taj vrt treba poslijednji da zatitra , u nagovještajima i mirisima dok mozak nekom zaljubljenom slunti ne smuti.

Ti izrezi nisu uređeni i krojeni tek tako. Imali su svoju svrhu.

Svečane anterije su imale prigušenije, zagasitije ali ne i manje lijepe i efektne boje. One su otkrivale bogatstvo haljina, bluza, košulja, suknji i podusknji, velova , vezova, boja i šara i svih mogućih ženskih nošnji i nepoznanica koje su se u anterijama mogle kriti.

Bezgranični nizovi kombinacija boja i sakrivenih čuda što hoće da izlete i da se daju. Čari zadivljujuće i ugodno za oko posmatrača, ponos za vlasnicu spektakla.

Kućne i djevojačke anterije nosile su se samo u trenucima najveće intime. Uglavnom noću i za posebne prilike. One su bile od laganije svile, koja se uvijala oko ženskog krajolika kao prvi prozirni snijeg oko brdašaca i dolina.

Opisali smo vam anterije, uglavnom, izreze na rukavima, grudima i među nogama. Sada zamislite bijelo mramorno žensko tijelo kada se uvlači ili izvlači iz anterije.

Ne ,taj šturi opis nema smisla i priča o anterijama gubi veo i draž.

Sjedite zavaljeni na šiltetu i među jasticima i… Ne, ni to ne ide.Suviše vulgarno.Čovjek se zavali kao u hamam baru i čeka gologuzu predstavu.Nisu anterije, nikako nisu bestidne i nisu za širu publiku.

Tu žensku,djevojačku kućnu anteriju i nevinost ćemo morati predstaviti na jedini mogući način, kada se steknu uslovi za pokazivanje njene svrhe.

Kad ono isto veče , malo kasnije …

Deba se vrpolji ne smije da zucne, njih je četvoro: Mojsije ,Zlata , harmonika i Frka, a on je sam. Ne vjeruje on,  da će ga iko zaštititi.

Đugum Frka samo što mu nije dala nogu. Osjeća on to. Nije da mu je svejedno ,  ali njemu bi to bilo normalno.Tu pomoći nema.Dvoje se nađe,  pa se poslije ne nađe. Nema tu nikakve filozofije. Ili ne daj Bože tuge, kuknjave i suza. Ma, čak ni uzdisaja. Možda neki žal , jer Frka je Frka i nju teško može bilo koja nadomjestiti.

Samo ni on, ni ona tu nogu još ne slute do kraja. Blagost ljeta i miris noći ih opija i zavarava. Dobro, legne tu i koje piće više, a dardina mi, i  takar pride. Takav vakat. Prelijep i takarli, u onom lijepom i nježnom tandarli smislu.

Onog Dobrog nikako ne mo'š prokontat. Sa svima dobar i sa svima druguje i šuruje.Nije to dobro, konta Deba. Tu nešto ne štima.Ne m're čo'ek toliko dobrote u sebi nafajtati.

Lenji je toliko lenj ,lenjivac mu ravan nije.I njemu će Frka crveni dati i doživotnu zabranu prilaska, obaška. Skoro da i ne diše. Džaba mu  Mala Guza vještačko daje i remeti  ritam merhametli noći. On u sve veći bandak pada. Stvar navike.

Oma gleda kako će koga u bulu uvaliti i natandariti. Bolje on nekoga , nego neko njega. Čista logika. Kosa nešto poboljevala, tu veče nije došla .Poslala Omu nervoznog i pregladnjelog; nije joj se dalo kazane  pripremati i prati. On kaharli, stvarno večerao nije, pa se sofre dohvatio i  brsti.

Herco u Lelu Jelu Jelenu zateleban k'o hipnotisani  kurban u nož. Dva zečića svaki čas , jal iz bašte  u odaje, jal’ iz odaja u bašću. Lejla Jelena sva uzbibana i  sve nešto pjevuši, ne može se razumjeti što, ali svakako na neki veseli sevdah sliči. Za njih vrijeme i drugi ne postoje.Samo im jahanje na umu.Vela havle , vela kuvetiula. A čini se kuvet ih plaho pripazio.

Nisu to razlozi da bi Mojsije imo razloga heknut harmoniku. To je zato što tako mora biti. Jedna pogrešna riječ i to je to.Ostalo je stvar trzaja i navike. Navikne se čovjek na zvuk riknjavajućih basova.Ne mre bez njih fešti čar nadolmiti.

Dobri večeras plaho tužan bio,ali vješto krije. Proljeća kao da su se gubila. Djevičanske ljubičice su nestajale. Jedna za drugom. U nepovrat . Osjeća to on.Više ih neće sresti. A prelijepe su bile. Svaka .Dostojanstvene i čedne u onom nejuzvišenijem i najplemenitijem smislu. On je dio po dio sebe , sve više u dubinu nutrine sakrivao. Bojao se ako ako ih ostavi na javi , opet će mu neka grlica srce skršiti.Radi njegovog dobra!?

Aha , jes kako ne.

Pustio je da Mali Princ odluta . Nebo je još jednog anđela uzelo. Svakog trena po jednog. Koliko samo nevine dječice zvijeri sačekuju i nestaju.

Tu je i pridošlica  Hana rođaka , koju Zlatina majka ostavi , da nadzire krepost kuće , da se kakav nered ne bi zbio.A on prijateljskim pogledom nagovoren da joj posebnu pažnju pokloni.

Ih, kakav je to nered , ako se koji par malo povali i provaljucka. Nije nered ni kada se puno povali i  provaljucka. Nered nastaje kada se previše valjucka, pa se izgubi smisao za realnost, pa  djeca dobiju djecu. A i to se mere srediti. Ljubav bi trebala uvijek pobijeđivati. Nažalost….

A ta Hana upečene  i kisela ko dijete sa  turšijom u  ustima . Uspravna ka problijedjeli  kameni stećak ispred muzeja,  sa strane gleducka  i mršti se.Uvodna besjeda besjeda Dobrog joj rumenilo i osmejh na lice nabacila.

Deba nju ne zna .Jes ljepotica , svaka joj čast , ali mu se čini da Šanel 5 žubori. Kaže, te je lako prepoznati. Sve odreda su pizdunke, ma šta god mu to značilo.A i sumnjiv mu onaj uvodni ekspoze.Čuj molim te – Dobri pored živih grlica posebnu pažnju obraća nekoj nepoznatoj šmizli.

U crnoj školjskoj kecelji skoro do poda, zakopčana do grla, rukavi  do vrha malog prsta. Vrpolji se i samo u Dobrog bleji. Debi je nije žao.  Misli tako joj i treba, jadna li joj majka. Ne zna da u belaj živi gleda.

Vrti se Deba, uznemirio se, Frku i ne gleda samo joj od jeda jednu dojku stišće i ka sredini gura. Onu manju,razrooku, desnu  na lijevo. Ona ga strelja očima. Kasnije će ga osveta stići. Da li za ovu ili neku drugu veče; za ovu fazu priče to nije bitno.

Lenji u njega,  pa u Dobrog zenta i pogledava. Zna Dobri to ga Lenji moli, kumi, učini nešto , prozbori mili brate.. Konta sporać, ovi mu Dobri večeras neku smutnju sprema. Previše je snen i tužan. Nije ni slutio koliko je u pravu bio.

Dobri večeras nije htio doći, kaharli bio, a dobro večero. Taki je red kad se insan na akšamluk sprema. Dobro se doma najesti da bi se gospodski mezuckalo. Nije  to zbog večere, iako mu se danima ništa jelo nije, a morao.

Zadnjih mjeseci ,Vesna i on se grčevito družili.Nisu se odvajali jedno od drugog. Uvijek u nekoj ekstazi i uvijek na ivici plača. Joj , mamo mamice ! Koliko se ljepote i uzvišenosti u njihovim dodirima bez puno riječi prelamalo i bolilo. Previše nečega , pa makar to bila i ljubav ne sluti na dobro.

Vesna je morala otići . Nije to bila čežnja ciganske duše za nepoznatim prostranstvima. Nije to bio ni zov predaka. U jeku najvećih nježnosti , na kamari dušeka , jastuka i lepršavih prekrivača , u nestavrnoj noći srebrenog sjaja , u odjeku pobješnjelih dodira , u trenu nepojmljive sreće Dobri osjeti Vesnine suze na svom licu.On je pogleda.

-Sutra odlazim.Molim te ništa me ne pitaj.Jednostavno moram otići, – reče Dobrom – Kao da me nešto silno poziva i nekud vuče. Ovo ovdje , ovo naše , ova ljubav toliko ljepote i sreće nosi , da me prosto strah.Sudba me tjera : idi , bježi , bolje u tujini nestati nego voljenom čovjeku , koji te toliko voli i sa tobom dušu dijeli ,bol nanijeti. Molim te Dobri moj , ljubljeni i voljeni , jedini moj , ne zaustavljaj me i oprosti mi.

Dobri je gleda i ne vjeruje. Ne , te riječi nije izgovorila njegova Vesna . To joj neko sihire bacio. Ne nemoguće …Ona ko da zna šta mu se u mislima roji , usnama mu poklopi misle , zagrli ga , okrenu se, povuče na sebe i ponovo krenu očajnička igra , u kojoj strast i izgaranje potiskuju svjesnost da je to njihovo poslijednje vođenje ljubavi. Onaj umilni , nježni i uzvišeni , poslednji labuđi ples. Njihov poslijednji tango.

Normalno , Dobri je nije zaustavljao. Još kao dijete je spoznao koliko je sitan i nemoćan da zaustavi ono što se desiti mora. Usud. Nije ni zaplakao. Nisu mu se ni ramena stresla .Otpratio je do dvorišnih vrata Napolju je čekao taksi.

Zagrlio je , nježno , ne ljubavnički. Više očinski.Poljubio je , kao da je to prvi put. Plašljivo , sneno i sa nadom, da sve će biti dobro.

-Sretno ljubavi , ljepoto moja , čuvaj se . I vrati mi se.

Gledao je taksi kako polako slazi niz njegovu mahalu. Ona je izbacila nježnu sedefastu ruku i mahala mu dok auto nije zašao za ugao. On se nije micao ali je pratio i iza ugla i vidio da još maše , i da plače . I još je vidio je da želi da se vrati , ali kiša iz vedra neba i crnilo koje se naglo stušti na Bjelave rekoše joj : povratka nema. U Dobričinom oku se uklesala slika za sva vremena.Vesnina ruka i crna kišna zavjesa.

Ona je mahala bjelokosnom rukom koja ga je maloprija grlila. Na prstenjaku joj je svjetlucao zlatni vjenčani prsten sa srcolikim rubinovim kamenom. Njegov zaručnički poklon.Kiša je bjesnila , crnilo se spustilo do asvalta,Zavladao je mrak Jedino je plavičasti taksi svjetlio u tom jutarnjem mraku . Poslijednje čega se Dobri sjeća je okrugli znak na autu, sa trodjeljelnom razdjelnicom unutar punog kruga. Poruka bila je tako simbolična za taj momenat i za vremena ovih dešavanja :

-Peace sister peace. Make love no war.

U svom tom halu zamolila ga Zlata da dođe. Kaže majka joj rodicu , pizdunčicu ostavila da je nadgledava. Ova se zdušno toga prihvatila, jer Zlatu očima nije mogla vidjeti. Načula, za bolero, anterije,šalove, plesove, vrisku i ciku .  I refren – Joj , mamo mamice. On je najviše intrigirao.

Ne boji se Zlata  ničega. Svoja je i uglavnom Mojsijeva insanka . Ne može joj niko , ni mater, opepeljiti , ali osvetoljubiva bila. Želi da joj Dobri pripomogne koliko može. Sve mu o Hani-Ani ispričala. I šta voli , i šta ne voli, i šta bi voljela i šta ne bi voljela i šta bi najviše voljela. E , za to šta bi najradije voljela, Dobri je maher. I Zlata vjeruje, zapravo zasigurno zna , da on ne mere mašiti. Tako će svi ,  đematile biti zadovoljni. Nije je mogao odbiti.Imala je lijep preklinući pogled.A on i onako nije znao šta će sa sobom.Bio je bijeli udovac na neodrađeno vrijeme.

Hana sama sebe Ana prozvala ,modernije joj zvučalo.Ništa joj to nije vrijedilo. Vidi ona da ove blentovije nije dojmila,radost predstavljanja je malo splasnula , pa se pokunjila..

Dobri pogledava na Mojsija.Zna nagodan je večeras, jer novu harmoniku ima, a i Zlatu miluje . Zasjela mu među koljena.Anterija u tonu sa novom melodikom se ko raskošna bijela đula rascvetala.Bjelina se na sve strane razbacala.  Mojsije skonto pogled, pa Zlati  nešto šapuće . Ona ustaje zove Lelu i Frku i njih tri u kuću odlaze.

Dobri,  k'o tamo neke stranjske hablečine; ili progovorit ili ne progovoriti, pitanje je sad?

Pogledava ka Lenjom, ovom mozak otekao, koliko šareti. Dobri mora  i hoće da progovori , ali zastane jer vidi Mojsije rukom – stop signališe. Ostalima oči na drške ispale.

Okrene se i ima šta vidjeti.

Tri vile, tri anđele, tri djevojčice, tri ljepot duše u osvjetljenu đul baštu iz tamnog vajata kroče.

Ne hodaju, lebde grlice mile, kao reflektorima nebeskim obasjane.

Zlaćanu vilu Zlatu samo su  po plamenoj rubin anteriji  prepoznali. I nekako drugačija u društvu drugih meleka bila. Joj vatre, kao sunce u zalasku nad morem, tijelo svjetluca i iskri, a talasi ga ka obali u grudi , u srce Mojsijeve dragana ulijeva.

Joj bjeline što vri; ni behar joj ašlame nije ravan, joj crvenila boliglava, ljudi mili. Prsatija, jača, utegnutija,nikad prije nije bila.Sve kipti, Dankanova za nju dim i magla bila.Da nije svilom vezena i pojačana, anterija bi se se raspukla na tri dijela; leđni, prednji lijevi i prednji desni. Znamo zasigurno. Mojsije se u Heroda pretvorio, pa u pokćerku  Salomu bleji, nije mu više bitno što harmoniku javno vara. Zna oprostiće mu prva ljubavnica sve , zbog ljepote te.

Deba je već od početka večeri vidio na koji bi to merak moglo proizaći, zato nije smio u Zlatu ni zavirit. Sve se nada oprostiće Mojsije ,radi nje i njega samog , što on tu ljepotu ispod oka mjerka.

Anđeoska Lela Jela Jelena u safir anteriju obučena. Stasitost sazrijevanja je tih godina  prelijepom činila. Plavetnilo anterije; nijansu od neba poslijepodnevnog tamnije; crnu joj kosu miluje i ljubi. Ružičaste i srebrene niti krugove i srca prave ; tamo gdje  tijelo samo po sebi pupa i bubri. Joj brežuljaka, joj pupoljaka, joj mramor nogu, ruku,  grudi, ljudi moji. Đardin se tek mirisom rosnim naslućuje. Gejše bi joj na nauk trebale dolaziti.

Hercu herc namah strefi, i figurativno i bukvalno. Oduševljenje i zanos bez daha ga ostavili, tako da udar niko,  pa ni on osjetio nije.Samo se za srce uhvatio i dah traži.Svi mislili da se od silne ljepote zapanjio ,pa se prenemaže.

Tek da vidite Frku Frkicu . Blista ljepotica mila. Sjaji Princeza ljepotom  i dobrotom i sjenu na đul bašću baca. Bašta se zastidjela. Bjelja i blistavija od brilijanata, svjetlucava anterija , ovjekovječila njenu put orijentalke. Ona je sada jermenka iz hamama, čoček djevojke iz saraja i čengija iz harema.

Niko ne priznaje , ali na Salambu haramsku najviše liči. Nasuprot bjeline atlas svile, iskri njena tamna figura Afrodite sa mediteranskih valova. Blago netaknuto ;  licem boginje mudrosti i strpljenja , sa bogumilskih podneblja strašću i nevinošću – gori i vri. Djevojčica u njoj vapi, kumi i moli za  poljubcima, milovanjem i ljubavlju nanijećenog muškarca kojeg ona , možda , nikad neće imati, Ona to još ne zna, tek neki nagovještaj, neki zlehudi osjećaj rovari joj dušu i srce grčevito steže.

Sve tri krasotice preko čela u kosu zlatne lančiće uplele.Oko nožnih članaka narukvice okačile.U rukama raznobojne velove pripremile i smiju se, grlice i golubice mile. To radost, ljubav, esenciju života sa nama blaženim i blesavim hoće da podijele.

Pa hajde, ne ljubi, ljubav ne vodi i ne popij – i glavu ne gubi! Bolje se upucati ko kurban pred klanje, nego  tu milinu ne doživjeti.

Joj, ljudi dajte da pijemo,život da slavimo.

Pijano pijanisimo.

I u smrti , u rastanku , u damaru sve ljubav i muzika je.

Bosanka i kad odlazi i mre želi da se daje ; žudi za ljubavlju i umire.

Malo se od zaprepaštenja i ushićenje odmaklo, neki uzdah prometnuo, neka ruka otišla pod anteriju, tamo gdje joj u društvu nije mjesto. Neka oprostiće čitalac, ovi se priizori rijetko, uglavnom u mnogim životima nikad ne dešavaju. Zbog putnika nenamjernika smo malo anterije primirili.

Svi nijeme, svi nešto iščekuju, kad eto Dobri, neko bi rekao led čovjek, kao da ga se te ljepote ne dotiču, progovara:

„Vidim,Mojsije, harmonika glanjc nova, vjerujem da joj, što bi Deba rekao, fržu još nisi skinuo. Imaš li pojma , kad bi joj otprilike celofan pao?  Debu interesuje svirka neka. Recimo nikad mu nisi svirno onu:

”Dođe jesen rana,jabuke i kruške zriju,

Kuku meni, mene babo ćera u armiju”

”I nije” – razgovorio se Lenji, jedva dočekao.

Deba ćuti u harmoniku rumenu ko sabah , što se presijava bleji; sve se nešto jadnik nada.

-Fićfiriću – ti se to,  Lenjom i Dobrom i ko zna još kome, k'o biva na mene, Zlatu i harmoniku žalio. Ne ide ti to sa novim ćemanetom tek tako.To ti je k'o sa junferli djevojkom. Nek ti Dobri to ispriča. On to najbolje zna i umije . Ja ne smijem, poslije bi me Zlata poslije mogla propitivati oklen i  kako ja to znam, možda bih i kakav degenek fasov'o. A tu pjesmu o armiji ovo ćemane ne zasvira.  Idi Bregi Beštiji neka ti on poskočice kraducka i falša.A i bolje ti je da da se kloneš armije.

Dobri preuzima nema mu druge, ali ipak provjerava.

Herco ga ne čuje, žvalji se Ibrik Lelom, iako su se tek iz spavaće vrnuli. Provjeravao anterijska svojstva i i kuvetli djelovanja,i iako ga srce strefilo , preživio.

Što ti je Bosanac i mahalaš ,  i kad ga draga ostavlja i kad odapinje on ljubi, ljubav vodi i umire.Umirući o ljubavi sanja.

Lenji kažiprstom odmahuje srce mu potaman, opet je Debu na belaj navuko.

Oma kako pregladnio, tako kavonozima još uvijek trpa hranu drito u drob . Zaboravio da je Kosa plaho , nepopravljivo bolesna.

Što ti je stomak? Kad je prazan , insanu ni ašik ljuba na samrti ne pada na pamet.

Debu, ipak stomak u tandaru pretekao nije. Ni u takaru prevazišo nikad ni.Do Armije.

Vidi Dobri , nema druge, mora on , radi kontinuiteta slavu anterijama muhurat.  Otpočinje, čini se malo nespretno, ali jedino se tako Debi može nešto objasniti:

”Junferli djevojka ti je himenli čeljade. Mlado veselo, lijepo, čedno i probuđeno. Svrbi na sve strane, nema se mira. Može se  sama počešati, al’ ne koristi, a lijek se mora naći.

Znao sam jednu japanku,zvali je Niko Tako. Poslije promijeila ime u Takame san Suma Bolna .

U prijevodu: Joj, mamo mamice .

Ono – prevod ni nalik , ali skoro potrefljenom , a to mu na isto dođe .

 

….

….

Smirim se od nejecanja i nejaukanja, srećom mlijeko se u frki nije prosulo. Sipam ga u đugum. Još mužu nisam završila, pa je završavama. Završim pa krenem, na vratima srednja sestra.

 

Tužna , neveselo glavom klima i progovara :

 

-Rano si počela.

 

Nije to ni prigovor ni ,  korenje, ni prebaciovanje, već samo neka tužna tačka na ono što joj se čini da se desilo. Ja nisam svjesna šta sam to počela , samo znam da me sve razdire i boli. I  dole, i tijelo i srce i mozak i … duša. Tada spoznah, u  hipu spoznah dvije stvari:  da imam dušu i znam gdje je ona. Tamo gdje me grlica poljubila i milovala

Dušu imam i odjednom se više ničega ne bojim. I manje me sve boli. Ne znam kako  mi dođe hrabrost i znanje. Sestri prkosno odgovaram:

-Očev prijatelj iz Vranja me maloprije silovao.

 

Uzimam đugume u ruke, četiri đuguma , dvadeset kila.

Dijete od trinaest godina i trideset pet kila prkosno nosi svoje terete. Uzdignute glave kroz otvorena vrata kao neka druga mala grlica hodim , kao da lebdi. Ne zna šta će sa tom dušom  sad je oskrvavljena, upraljana i slomljena.

Slijedeće jutro se pripremila,britvu očevu ponijela, smislila nešto. Sigurna je da će onaj monstrum doći . Posao  dovršio nije. Pustiće ga da je povali. Predaće mu se, ali prije nego joj opet bol krvničku zada , samo jedan rez i gotovo. Sanjala ona to čitavu noć. On se samo prevali i krv svuda lije. Može ona to. Ako četiri đuguma i dvadeset pet kila mogu i ovja rez. Mogu. Moram. Da nekako skrpim dušu.

Samo što se smjestila eto ti njega. Ona mu se smješka. On zadovoljno grokće. Misli mala dobila svoje, dopalo joj se.  Oće još. E, vala i dobiće.

Saginje se na mene . Ja dijete kost i koža, ni sisica nemam. Njega nije briga samo želi da svoj bolesni, zvjerinji nagon  prazni. Ni briga ga što prekrasni pupoljak nevine ljubičice prlja, siluje i ubija. Da ubiće je, juče mu sramotu nanijela, razmišlja monstrum.

Kako se saginje, odjednom velika , najveće rudarska lopata ga u glavu pogađa , jednom pa drugi put. Zvuk  kostiju koje se lome , sasvim jasno čujem, vidim krv kako kulja i po meni se slijeva . Čudovište  pored mene pada.

Tada vidim srednju sestru ,ublijedila ko biserne perle rasute na suncevoj svjetlosti, još jednom ga po glavi mlatnu i kaže:

– Neće niko moju hraniteljicu dirati dok sam ja živa.

Vidim da je sada zadovoljna i mirna, boja joj se u lice vraća ,lopatu ne ispušta, odlučno je steže i kaže:

-Odi, raznesi mlijeko, konja za javor zaveži, neko će po njega doći, ti na nauk odi i nikom ništa ne zbori. I ne brini.

I odem ja; mlijeko raznesem , kobilu bijelu za javor zavežem, u školu požurim i prav u kljupu sjednem.

Nikom ništa ne govorim. Mučim.

Juče grlica , danas sestra ; ništa ne brini . Ja ništa ne brinem ništa . To ništa me više ne boli. Kolje me. Jeste da sisa nemam , ali znam da postala sam žena. Sama sebi kažem :

-Dobro došla u život Marija dobrote puna. I ništa ne brini. Sve će to prekriti paprati , travke i šaš. Jest , kad ne bude mene.

Vratim se iz škole, u kući tišina. Majka i sestre sjede, oca nema.  Niko ništa ne govori .

Ja krenem u štalu,srednja sestra kaže ne treba , krava je pomužena.

U to i otac banu na vrata. Kaže zatvorili mu drugar vo Vranje , e se mutna  na rabota dovatio. Nekog ortaka prevari pa mu ga ovaj glavu pobucao. Će ostanu živ, na jedvito , ali će se malo pržuna  odit. Ona si ga ubava Luce sve pojasnila.

Tada sam prvi put čula za tu neku Lucu . Kako sam ja rasla , rasla je i priča o njoj i oko moga i naših života se šunjala i plela. Slijedeće jutro osmogodišnji brat ide sa mnom u štalu, pa iz štale na Podhrastove kobilu da čuva i da je doma vrne kad ja na nauk krenem. Počeše mi se malo brkati riječi, njihove Vranjanske i moje Bjelavske. Za pet šest dana ja ukrotim sebe , riječi pod dizgin , đugum imam, ali kamu vješto skrivam i pod aljinu metam. Neće više nikad niko od mene uzeti ništa što ja ne dam.

Ništa se više ne brinem. Aha. A ne zna insan kako se nikad ne treba opustiti. Zlo je iza svakog kamena sakriveno. Čuči i vreba.

Jesen je brzo dolazila. Starija se setra spremala za udaju. Srednja me jednog dana poslije škole odvoji do dunjinog stabla. Dunja se sagiba pod teretom zrelih dunja, nikad bogatije nije rodila. Mislim biće ove zime slatka za prodaju.

Sestra sjede na ljuljačku u krilo me posadi, ja joj ko dijete dođem tolika je razlika između nas. Ona visoka,kršna, nabrkla od mladosti i ljepote, ali znam da je neka sila nekud vuče. Nikad mira nije imala.

Tada sam prvi put sestru vidjela u pravom svjetlu i žao mi ako sam na nju frkisala. I ona je bila tek djete malo veće.I nju su bunili  i otac i majka. Voljela ih oboje , a oni nesretni i čemerni. U svoju je tugu uvlačili. Kaže više ne može da diše i tu tugu da u sebe trpa. Hoće da živi i da se raduje. Sa majkom se zdogovorila ide u veći  bijeli grad , kod majčine sestre da živi i nauk pohađa.

Kaže more je neki prelijepi  snovi i mora u susret da im hodi. Nikad mi nije ispričala kako se sa onim u štali završilo. Kaže već će se naći neko da mi ispriča, ona ne smije. Luca je četiri godine poslije smjela. Tada se činilo da to više nije bitno.

Sestru sam poslije rijetko viđala , jednom u par godina. Otuđile se mi iako nismo nikad bile bliske, osim onog mjeseca kada se ono zlo desilo.

Postala čuvena pjevačica , više pjevaljka. Sve neke vesele poskoćice. Nije da nije imala i nježnih i lijepih. Imala milozvučan glas, a u nju samo kao u ljepotu sa visokom stasom i radosnim licem gledali.

tako sam tog ljeta  šezdeset šeste postala žena. Trinaest godina, trideset pet kila, momka nikad ne poljubih,  dva đuguma i bijela kobila mi sva milovanja bila.