Očiju punih suza zaputih se Dobrom.Bilo je rano poslijepodne. Ljeto kao i uvijek. Što bi Dobri rekao, uvijek prelijepi avgust, u kojem se anđeli dodiruju. Poeta , misli mi probijaju suze.
Dvorišna vrata u njega uvijek otvorena. Kućna nikad , pogotovo ako je on bio „sam“ kod kuće.
Pozvonim. Malo komešanja i eto ga otvara vrata:
-Odakle ti Malena. Vidi , vidi te suze. Čemu ti kristali rose u očima Mila. Ko te povrijedio? Ko je ružio moje maleno? Ulazi u kuću , molim te. Budi mi gošća.
-Ti ,lažove jedan. Ti si me povrijedio.
-Povrijedio možda , ali šta sam ti slagao. Pričaj polako i obriši te suze , nemoj da ih ja poljubcima brišem , a nije im vakat.. I dobro mi došla.
Vadi maramicu iz đepa na strani srca otkopčane košulje , zakopčava je , okreće leđa , uvlači je u pantalone i izvinjava se:
-Oprosti nisam se stigao urediti. Znao sam da si ti. Nisam htio da čekaš ili pomisliš da ti ne želim otvoriti .
Jes, lažov i povrijedio me , ali je fin i miran, ko da se ništa nije desilo. Prokletinja šarmira i kad mi se duša kida.
-Obećao si mi da ćeš biti moj!
-Nisam mila. Obećao sam ti da ćemo se sresti. I sreli smo se. I obećavam ti , evo sada , biću tvoj , ali kada vrijeme bude za to. Moraš neke rane odbolovati.
Uto na vrata banu Hana. U bebi dolki , sva ustalasana i uzbibana . Vidim nije više pizdunčica. Postala žena. Rasna i ljubomorna, oči joj pune bijesa i ljubomore. Upire prstom na mene.
-Šta će ona ovdje?
-Hana, ti si fina , vaspitana djevojčica. One nikad ne upuri prstima u goste. Frka je moja gošća. Došla me podsjetiti da imam nekih obaveza. Da sam nešto zaboravio. Zapravo nesporazum za riješiti. Ti ćeš se sada obući, malo upristojiti. Izaći na vazduh jedan sat i smiriti. Pa se poslije vrati. Evo ti ključe. Ja ću se vratiti večeras. Hranu sam ti spremuio , jedi, ili me čakaj da zajedno uživamo. Ništa se ne brini. Sve će biti u redu i ničim te neću povrijediti. Vjeruj mi.
-Ali ja neću…
On joj nježno stavlja prst na usta.
-Pst, tiho djevojčice. To je moja molba.
Ona se pokunji . Vidim ,vjeruje mu. Ode obuče se. Evo je . Gospodska pepito kombinacija i bijele baletanke. Besprijekorna elegancija . Vidi se gospodsko dijete. Poljubi ga u obraz. On je nježno pomilova po licu. Zagrli je, poljubi u kosu.
-Idi sad, moja djevojčice.
Bilo je toliko nježnosti, blagosti u tom pokretu. I ljubavi, ali ne one prave ljubavi, iz duše. Osjetila sam to. To je bila neka pokroviteljska , razdragana, svježa ljubav. Kao kad posjeduješ neku novu , tek dobijenu lutku, koja će se jednog dana zagubiti, jer on mora svoje pute tražiti.
Ode ona.I on za njom,da je isprati.Kaže
-Izvini sa'ću ja.
Vrati se. Nosi poslužavnik. Sok od kajsija. Moj omiljeni. Hurmašicu i tulumbu. Grozd grožđa i ribizli. I Cigarete. Sedam in pedeset, moje. I Camel i šveps. Začuđeno ga gledam.
-Preko dana nikad ne pijem. I ne pušim Gitanes . Prejake su da se obdan tom žestinom napadaju pluća. Kamel mi je po mjeri, ili Drina.
Otpakuje nam cigare, vadi po jednu. Obadvije u usta stavlja i pripaljuje. Meni moju stavlje među moje usne. Uvlačimo dim i otpuhujemo istovremeno. Ja suzna , on sa blagošću u očima.
Uzima me za lijevu ruku, nježno je pomiluje i poljubi je u vrhove prstiju, isto kao onaj prvi put.
-Reci mi Malena šta sam te ja to slagao.
I zagleda mi se u oči. Nježno , duboko , sa tugom.
Meni sjećanja naviru.
Ispred moje škole smo. On stranac, slučajni prolaznik je upravo pripalio od mene. Ja zurim u njega, mislim neki anđeo mi se pričinjava.
„Trenutak prije nego mi vrati šibicu, zastade , duboko uzdahnu. Znam , sigurna sam nije zbog duvana. Još dublje uzdahnu i zagleda se u moje oči. Vidim uvlači se u moju dušu. Ja se crvenimi stid me je šta će tamo naći.
Njegove oči se boje tugom. Jedna kravava suza sa strane srca mu kliznu i on je upi ljubavničkim usnama.
Ne znam odakle mi taj izraz. Nikad ga prije nisam čula. Drugoj plavoj suzi , iz drugog oka ne dade da kane.
Reče mi :
-Oprosti mi Mila.
Primi me za ručicu , poljubi vrhove prstiju.
-Ne boj se Malena, sve će biti u redu. Srešćemo se opet.
Još jednom me pogleda , mnogo je suza u tim tužnim očima , kao da želi da me svaka od njih upamti. Okrenu se naglo i ode. Meni se činilo da su mu se ramena malo tresla. Čini mi se da je suze brisao. Čini mi se da je iza ugla zastao i satima povraćao.
Ali ko sam ja da mi se to sve čini. Samo nesretno dijete kome su utrobu čerečili.
Taj susret , te oči mi nisu danima , mjesecima izlazili iz glave.“
Nije me ništa slagao . Obećao je da ćemo se sresti i sreli smo se. Ja sam umislila da ćemo biti ljubavnici, dvoje koje se vole.
Zacrvenim i pognem glavu. On mi sa prstima lijeve ruke podiže glavu, nježno ko da me svila dodirnula. Gleda me , prodire u mene i kaže:
-Bićemo mila , sve ćemo biti, ali ne sada. Kada dođe vrijeme. ako nam suđaje ne pripreme neke zamke.Zato , samo malo oprezna budi. Oprosti, idem nam nešto spremiti za jelo. A i onoj malenoj. Dala si joj smiješan nadimak. Nije više takva. Podobrila se.
Kako neće, kontam ja. I ja bih se dvaput podobrila da sam na njenom mjestu. Ih , da me hoćeš podobriti.
On se zagonetno smješka i pomiluje me po kosi. Osjetim i poljubac mi spušta.
-Dobrica si ti mila. Bićeš još bolja. Podobrićemo mi tebe. Ako Usud dozvoli.
Ode.
Crvenim se . Znam, ne znam kako , ali znam da mi je misli pročitao.
U meni još ljutnje i ljubomora ima. Nervozna sam. Gledam po sobi. Znam da je njegova.
Sve miriše na njega. Blagost i dobrota izbijaju iz zidova. Ležaj njegov , skoro dječiju sređen i zategnut. Ugledam krajičak , centimetar neke knjige ispood jastuka.
-Joj ti ga oduljila kao pop na samrti liturgiju. Može li to kraće Frka, ako Boga znaš?
-Što nisi prije rekla, ionako ne bih skratila. Sve se po redu mora. Moraš sve čuti. Jel ti je đuvegija ili ni pomozi rod?
-Joj , kakve ste vi mahaluše. . Priča vam ko hiljadu jedna noć. Bisere nižete , a nikad kraja.
-Ma bona ja te štedim. Hoću da te otupim da lakše podneseš ono što slijedi. Sa'ću ja požuriti.
Polako podignem jastuk. Vidi se debela sveska, najdeblja što se mogla u ono doba kupiti.
Njegov rukopis. Slova obla, dječačka.Dnevnik sigurna sam. Naliv pero zavučeno negdje u prvoj polovini knjige.
Jer to je bila prije knjiga nego dnevnik. Poslije sam je uvijek nalazila. Što hotimično što nehotice nalazila i kriomice je čitala. Sav sadržaj zapamtila.
Ali tog dana naliv pero je bilo zakačeno na stranici na kojoj je bio zapisan taj tekst. Voljela bih da ga nisam ni dotakla, a kamo li pročitala.
-I šta je pisalo.
-Polako ne žuri bona. Ima fras da te strefi. Daj naspi nam po je'nu. Ša'se stisla. Grlo mi suho.
I donesi bocu. Trebaće nam . Imaš ti kurvoazaijea na hladnom, garant. Za slučaj da oni lažov , ona lutalica naleti.
Ovako je pisalo:
Jok. Dobri od desete neće da misli.
On neće, on ne može, on ne želi da misli. On neće da shvati da nema Dijane njegove, njegove male kanarinke.
Sjedila u klupi sa njim; ona , Dijana. Zbog nje je on postajao bolji đak i manje nestašan bio. zbog nje je postao sušta dobrota.Srce mu se otkidalo zbog te ljepot djevojčice i njene pameti.
Bile su to one nezgodne godine kada je simpatija još uvijek simpatija, ali ako bude dobar, fin , nježan i krotak djećaćić, mogo bi joj postati momak.
Sva bi im se djeca mogla rugati:
-Cura i momak,sjeli na bobak, bobak puče, cura momka tuče.
A njemu milina oko srca:
Eh, da je barem tako bilo, misli on.
A oni nisu ko druga djeca. Pošli oni u četvrti razred herojeve škole . I zavoljela se djeca , ko žena i čovjek, odrasli ljudi.Čitavu godinu nisu mogli disati jedno bez drugog. Toliko su se voljeli da su ljubavnici postali. Istinski ljubavnici. Odmah od prvih dana. Možda dječija podsvijest zna nešto što drugi pa ni oni sami ne znaju.
Ja bih svaki dan neku psinu, onako dječiju, smješnu i malecku napravio. Da se glupost može pregrmiti i da me Dijana klepa, ko hablečinu, kad god poželi.Pa da se onda mirimo , ko ljubavnici poslije svađe.
Ali nije tako bilo.
Bilo je to tako kako se ne može zamisliti. Kako insan ne može ni u morama smisliti.
Bilo je to tako, ko da me neko svaki dan za četiri konja veže i rastjeruje ih na četiri strane svijeta.
Ja sam nemoćan i ne mogu da dišem, niti da vrištim ,a bol se veća javlja.
Prvo ti desna , slabija ruka popusti, pa odleti. Ta bol je nesnosna ,a ima još četiri uda. Zatim se lijeva, družica desne, po prašini se vuče.
Bol te samo ošamuti i ti gledaš kako noga desna, pa lijeva galopiraju ka horiznotu, konjima vranim nošeni.
Dok gledaš dijelove tijela, vidiš da se onaj najmanji ud odjednom zakofrčio i isprsio , misli postao glavni.
Jes, kako nije. Jer ono što biti nemere ima da slijedi. Na moje čerečenje ili druge patnje, veže se nešto neljudskije.
Bilo je to tako, kao da mi neko srce namah iz grudi iščupa. Ja još živ gledam kako mi srce u mašinu za mljevenje mesa stavljaju i melju ga. Ono izlazi na drugu stranu , krvavo i samljeveno, visi ko ja'ko skuvani rezanci , posuti paprenim kečepom…
-Ih bona, ti navrla pizdit’ , a ja nisam ni počela. Šta ti je , jesi li plačljivih hurmašica jutros jela?
-Nisam bona , nego me tuga safata kad god pomislim na tu tragediju. Pročitala sam šta se zbilo. Jednom mi Dobri dao , da vidim da nije moja bol jedina na svijetu , da svako tegari svoju na plećima i muči. Bori se i tuguje.
-Štas'me onda pitala zašto je Dobri često tako tužan , kad mu boli znaš.
-Ma znam je, malo si nadodala ono o ljubavništvu, ali kakve veze ima sa Dobrim. Njegova verzija je nevinija od kristalne ikone.
– Slago te Luce. Da te ne povrijedi. Dobri je bio Dijanina i ljubav i ljubavnik.
-Pričaj mi o tome , kako su bili ljubavnici.
-Ne može to tako. Na preskok. Sve po redu , kako sam čitala. I ne pizdi. Ako ti me raspizdiš ništa od priče. Sjetiću se svoga, i onog kako sam rano počela , a nisam znala šta . I nećemo nikad prestati.
A vako dalje ide…
Dijana je bila mala božica lova koja je njega . Maksumče upecala. Kako su se njene plave vlati lepršale po hodnicima škole i mahalama Bjelavskim, dok je jurila za njenom , nestašnom životinjicom, malim srndaćem iz šume. Imala je moć, kad bi Mjesec spustila i ispod maglica ga osvjetlila, njegove bi misli bi hrlile njoj.
Dijete je bio, šta je mogao znati, pitaće se neko.
Šta ima da pitaju,nije njihovo. Djeca sve znaju, još dok ih majke u stomaku miluju. Nevinost i znanje im polako godinama odrasli ubijaju, da bi kao i oni sumorni i neosjetljivi postali.
Vidite dvoje djece, što bezbrižno se igraju i jure. Čednost jedna stiže nevinost drugu i zaštitnički ga za ruku prima. Dvije ruke, jedna ruka u drugoj, dvije ruke jedan san i jedna ljubav djetinja. Hitaju do hladanjaka na Mujaginoj bašti. Ili do šupe iza njega. Djeca iz mahale sebi napravili loge i zakatančili ih . Samo su dvojica imali ključeve. Mojsije i Dobri. Mahalska djeca se plaho voljela igrati doktora.
Prije i poslije „igre „ njih dvoje bi se satima dodirivali, mazili i milovali. Bez riječi, samo dodiri. Neki uzdah i duboko zagledanje u oči. Nekad bi zaplakali , gorku i duboko , a da nisu bili svjesni zbog čega.Trebali su osjećati zanos i sreću a nisu. Neka ih tuga ščoli pa se stišću jedno uz drugo.
Dijanini zagrljaji su bili žešči i očajnički. On je to osjećao kao bol i još više se pribijao uz nju. Bilo im je toliko hladno da su ih samo zagrljaji mogli utopliti. Toliko su se pribijali jedno uz drugo da su morali voditi ljubav, da stapajući se speru svu crnu slutnju koja se izvlačila iz podsvjesti.
Da se stope, ne bi li se zagrijali i tugu otjerali.Nekad bi pomoglo.Tada bi od sreće jecali.
Poslije tih nebeskih dodira , njih dvoje uvijek bi završili ispod njihovog, višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Tada bi se zahvaljivali na susretanju i poznavanja, zaklinjali na vjernost do groba. Jer oni su postali muž i žena. Neka neviđena sreća i tuga i molitva Nebu ih vjenčali.
Zahvaljivali se Jedinom, na milodarju ljubavi što ih obasipa. Zaklinjali se jedno drugom na vječnu sreću.
Onda bi ona utješena , sa osmjehom na licu odskakutala ka roditeljskom stanu. Okretala se i poljubce mu slala. On ukipljen i ponosan , kao pravi muž samo bi joj rukom odmahivao.
Svi se po mahali smješkali. Misle; evo nova ašik djeca se rađaju. A ne slute da djeca opasne vode mješaju. Drago im vidjeti ta vesela, bezbrižna, razdragana lica obasjana snovima i nadom. Djetinjstva se svoga više ne sjećaju.Uz život su negdje posijali snove i iluzije. Ali im sama pomisao na djetinjstvo neku toplinu stvara.
Dijana i on nikog ne primjećuju , samo su se za ruke držli i grčevito stiskali. Kao da će ih neko,nepoznato nešto razdvojiti. I lutali ka hladnjaku ili šupi iza. Svaki dan. Osim nedelje.
Obiteljski ručak, Dijanina jedina obaveza.
Dijana i Dobri , duo De-De , znaju,dječijim sveznanjem i dušama milim, mnogo sreće mnogo boli nosi.
Takva je dječja ljubav, kao snovi. Nevina, čista i pitka, kao majčino mlijeko poslije sanja.
Sve je u parovima, i oni su par. Nestvarni kao anđeli i nečujni kao titraj anđeoskih krila.
Gdje je radost tu je i tuga. Gdje je ljubav tu je i dušman što u sebi mržnju nosi.
Jednom sunčanom majskom danu približio se raspust.
Nebo je tišinu spustilo. Misli dunjaluk oluja se sprema.
Ptice nestale sa safirli neba. Cvijeće prestalo da miriše ,ezani su preskočili sabah i podnevni vakat. To se nikad u Gradu čednosti desilo nije. Sunce ne sija, jedan ga oblak zaklonio i uporno ga u korak prati. Neda mu glavu ili barem jedno oko da proviri.
On nervozno u klupi sjedi i prazno mjesto, Dijanino, pogledava. Srce ga steže i ona tišina mu se u um uvlači. On je zombi koji nešto osluškuje i u prazninu stoličice žute bulji, kao da mu od toga zavisi život zavisi.
I zavisiće.