Kad se iznenada u ponoć začuje
nevidljiva družba kako prolazi
sa svirkom zanosnom, s glasovima kliktavim –
sreću svoju koja nepovratno izmiče, djela
promašena i zamisli života svog
sasvim iznevjerene, ne oplakuj uzalud.
Kao odavna spreman, kao junak,
zbogom reci Aleksandriji koja nestaje.
I nipošto se ne obmanjuj, nemoj reći kako je
to bio samo san, kako te sluh prevario;
isprazne nade takve nemoj prihvaćati.
Kao odavna spreman, kao junak,
kako ti dolikuje, jer si bio dostojan takva grada.
odlučnim korakom priđi prozoru
i osluhni s ganućem, ali bez moljakanja
ili tužaljke neodvažnih,
kao posljednji užitak zvukove,
čudesna glazbala tajanstvene družbe,
te reci zbogom Aleksandriji koju gubiš.