Otišao sam pred tvoju kuću.
Trošno posivjelo zadanje
od kojeg je sunce skretalo sjaj.
Činilo se da nikog u njemu ni.
U lijevom uglu
jedan prozor razbijen
zvjezdanim otiskom.
Tužan i neopran.
Poderana zavjesa visi i leprša.
Leprša , tuguje i tiho poji
Vrati se mila domu svom.
Stajao sam satima i zurio.
Prišao je jedan policajajc
rekao da se sklonim.
Izazivam sablazan.
Još samo minut. molio sam ja.
Tuga nekad i zakon gane.
Ostao sam do večeri i zurio.
Ostao sam do ponoći i zurio.
Ostao sam do jutra i zurio.
Zurio.
Zurio
upijao svaku prašku na slomljenom prozoru.
Znao sam , to su praške tvoje slomljene mladosti.
Zurio i upijao svaki pokret i vapaj poderane zavjese
Znao sam ,to je zavjesa tvoja poderane mladosti.
Zurio i upijao lepršave zvuke što ih zavjesa jauče.
Zurio i klanjajući se sobi djetinjstva tvoga ,
Zureći
samo sam poželio ,
vrati mi se jedina moja.
I ništa više.