Da mi se podsmeju pakosne reči neke
Da parčiće smeha za mnom razbije prijatelj koji
Da gost nezvani sumnje prošeta gospodarski
mojim putem
I pogleda me očima zaklanih jaganjaca
Od kojih postaju buljooki strahom i dani
A jama besmisla otvori čudovišno
ogromno oko
I iz nje vikne odjek ružnog sna što smo već
jednom doživeli
Oživi rugobe ratne trag kameni koji su podlokale kiše
Pa se pod njega uselile stonoge mraka
Čemu, čemu sve ostavljaš zbog jednog osmeha
Čemu sve kidaš zbog jednog nesigurnog sna
Čemu sve stavljaš na kocku zbog jedne nežnosti
Osmeh je skupocenost veća od sigurne strehe
i zlata
Nežnost je veća od uhodanih sutona bez šapata
Mir je prividan – nemir i grubost svakodnevna
bezdana rana
Koju vi ne vidite
Parčići nečijeg smeha koji vi ne čujete
Igru bačenih kamičaka milostinje ne zovite ljubavlju
Žena bi da se izgubi u živoj tišini šume
Znate li šta je ženi, šta je meni nežnosti grumen