Jutro sa Blekijem – Žena kao kapljica snova

Tragajući za  izgubljenim rajem
mnogo putovah đardinima srca
sanjajući Ženu
protjeranog Anđele
u ljepoti njenoj
a zemlju mirisima stere
a nebo milošću sjaji

Zadivljen zastah
sjena zahvalnosti me dotaknu
nada me obuze cijelog
pomirisah krhku ružu
sa hiljadu velova
upih milinu njenu
na latima proljeća davnoga

Dok ležah na samrti
ljeto me zateče nespremnog
u sjeni trešnje
nesretna duša mi se javi
poput sunčice
što ka meni dobrotom iskri
molitvu Nebu podarenu

Jesen me zateče
međ’ raskošnim bojama
tijela  sedefom optočenog
mirisima djevičanskih ljubičica obljubljenog
nemajući znanje
zaljubih se
jer kalendari humor vole

Srebrom se prekri kosa
valjda ih sutra  dotiče njenih
hiljadu pahula bijelih
one zimske večeri
kada mjesec se sakri
da ne čuje bol
Princezo ti meni pripadaš









Bookmark the permalink.

Komentariši