Jedna trešnja
vitka i snena
snovima rošena
živješe mnoge moje vijeke
ljuljačkom za dvoje
cvjetala najveće ljubavi
pored Modre rijeke
sanjane Sunčicama
pozva me
krikom
očajnim
raspukla se
pod teretom snijega
i godina ledenih
pozva me
da mi šapne
ne boj se
ćekaće te
ona što je život za tebe dala
dockan dođoh
ubiše je neuki
trebalo im krilo
starinskog ormara
od trešnjinog drveta
ukradoh jednu granu
ljepotnu
da uramim sliku
njene nevinosti