Pablo Neruda – Dvadeset ljubavnih pjesama

Dvadeset ljubavnih pjesama, 1924

8

Ko bijela pčela opita medom, zujiš u mojoj duši
i zavijaš u laganim spiralama dima.

Ja sam očajnik, riječ sam bez odjeka,
onaj što sve je izgubio i što je imao sve.

Posljednji vezu, u tebi škripi moja posljednja čežnja.
Ti si posljednja ruža moga pustog polja.

O šutljivko moja!

Sklopi duboke oči, tamo se noć trza.
Ah, razodijeni tijelo drhtava kipa.

Imaš duboke oči u kojima noć širi
svoje cvjetne ruke i ružične skute.

Grudi ti naliče na dva bijela puža.
Leptir sjene dođe da zaspi sred trbuha tvoga.

O šutljivko moja!

Evo samoće u kojoj nisi prisutna.
Kiši. Vjetar morski tjera izgubljene galebove.

Mokrim ulicama bosonoga voda hoda.
Kao oboljelo, lišće se tuži na stablo.

Pčelo bijela, odsutna, još zujiš u mojoj duši.
Oživljuješ u vremenu, šutljiva i krotka.

O šutljivko moja!

Bookmark the permalink.

Komentariši