Bleki – Ogledalo

 

 

Jesenji pljusak

Grmi

Labudovi odletješe

 

Nikad se nije bojao

Frke

ni bola

 

Čovjek u toaletu

Sjedi

Na mjestu šolje koje nema

 

Miluje snove kojih nema

Traži

Ogledalo kojeg nema

 

gleda

ukradeno odnešeno

srećom nerazbijeno

 

Odnijela ga

bez rijeći

i vraćanja

 

možda nikad

možda jednom

Za finiš glazure radi

 

U odnoešenom ogledalo

Čovjek što pješke sjedi

polako sijedi

 

Pored kade

Koje nema

Na mjestu šolje koje nema

Gledajuć 

ogledalo kojeg nema

Vidi

Prelijepog dječaka tužnog lika

 

Ukočenog

Od samoće sleđenog

Što sanjalo je malo

Tako malo

Samo malo Ljubavi

Se htjelo

 

Biva mu ga žao

On hoće da plače

ali

Ne želi dijete da rasplače

Želio bi samo da pomiluje

tu samoću

Neveselu

 

Riječ jednu da kaže

Utješnu

Blagorodnu

 

Zna sada riječi su vehte

i one nježne

nalik labuđem plesu

 

oh kako mu je žao tog djeteta

napuštenog

od samoće ukručenog

 

i ne prestaju suze

kockice kristala

ne liti

 

taj dječak koga svi napuštaju

kad  ljubav budi

bi on mogao biti

 

bježe uplašene

labudice

ispunjene milovanjem i snom

 

Buđenje poslije sna

dobrote radi

njegove

 

iskrenoti što bezazleno

boli i vri

a voli

 

Napuštenost

Od samoće sleđena

Žali tog dječaka

Zakletvi sklonog

Snovima nedosanjanim

Pjesmama nenapisanim

slikama nenaslikanim

 

jer

 

pjesmama

snovima samo ljubav

Jedinu on vidi

 

tužan nije

biće on  dobro

Labud taj bijeli

što na slici ljubav bdije


											
Bookmark the permalink.

Komentariši