Spomenem li te – pa mi lik tvoj svane,
uzdrhti srce oceana
i ožive vulkani davno ugašeni.
Lava se pretvara u krv,kev kao lava plane!
Otadžbino , pjesmo neopjevana, pjesmo nespokojna,
ista kroz vjekove,kroz buljuke
kako za djedove,tako i za unuku –
krv će i nas spasiti!
Sšpmenem li te – pa mi sine tvoja slava
nestaju daljine
i sva je povijest kao ogromna lava
što se kao bodopad survava s visina,
a svijet nije veći od riječi
što se sa ovih strana moćno oglašava:
Oradžbino,pjesmo nedopjevana,pjesmo nespokojna
krv će i nas spasiti!
Evo nas, Otadžbino, oboje u planimnama
u nijemom i prisnom razgovoru.
Zrak je čist i kao mač sječe.
Ti si pored mene nejvjernija žena,
smisao očovječeni,
istina poznata,nedorečena i nikome do kraja oglašena.
Otadžbino, pjesmo nedopjevana,pjesmo nespokojna,
krv će i nas spasiti!
Ali ne krv rastanka i mržnje,
krv osvetom i gnjevom rasplamsana,
već on krv zbog koje se žena žrtvuje za muža,
muž za ženu i sina,
a sin zajedno sa njima za otadžbinu
zbog koje svi plamtimo kao od najboljeg vina.
Otadžbino,pjesmo nedopjevana,pjesmo nespokojna
spokoj u nama ćemo iskopati:iskopati od iskona!
Starost blješti
tražeći tragove
izgubljenih snova
ni iluzije nema
mladost nedorečena
bespovratno bježi
zagubljena silovanjem
u bespućima prošlosti
za trenutke neke
bliskih hirova
nadobudnih srna
uplašenih žena
smrt se šunja
nikog nema
ničeg nema
ni osmjeh
ni čašu da ti da
na uvele usne prisloni
korjeni ostaju prazni
sadašnjost je tužna
osmjeha nema
nikad ne postoji bijeg
ni iluzije nema
Noć milosti i sna
Ponoćni velovi
Nights In White Satin
Nights in white satin,
Never reaching the end,
Letters I've written,
Never meaning to send.
Beauty I'd always missed
With these eNo before,
Just what the truth is
I can't say anymore.
‘Cause I love you,
No, I love you,
Oh, how, I love you.
Gazing at people,
Some hand in hand,
Just what I'm going thru
They can understand.
Some try to tell me
Thoughts they cannot defend,
Just what you want to be
You will be in the end,
And I love you,
No, I love you,
Oh, how, I love you.
Oh, how, I love you.
Nights in white satin,
Never reaching the end,
Letters I've written,
Never meaning to send.
Beauty I'd always missed
With these eNo before,
Just what the truth is
I can't say anymore.
‘Cause I love you,
No, I love you,
Oh, how, I love you.
Oh, how, I love you.
‘Cause I love you,
No, I love you,
Oh, how, I love you.
Oh, how, I love you.
Noći u bijelom satenu
Noći u bijelom satenu
koje nikad ne završavaju
pisma koja napišem
ne misleći da ih pošaljem
ljepota koju moje oči uvijek propuštaju
upravo je istina
o kojoj ne mogu više ništa reći
Zato što te volim
da ja te volim
oh kako te volim
Gledam ljude što idu ruku pod ruku
To kroz što ja prolazim
oni ne mogu da razumiju
neki hoće da mi kažu
misli mi ne mogu braniti
ono što želiš da budeš
postaćeš na kraju.
I ja te volim
da volim te
o kako te volim
oh kako te volim
Noći u bijelom satenu
koje nikad ne završavaju
pisma koja napišem
ne misleći da ih pošaljem
ljepota koju moje oči uvijek propuštaju
upravo je istina
o kojoj ne mogu više ništa reći
Zato što te volim
da ja te volim
oh kako te volim
Zato što te volim,
da ja te volim
o kako te volim
oh kako te volim
Udišem duboko
nailazi tama
gledam kako svjetla gasnu
u svakoj sobi
ljudi na ležajevima
osvrću se i žale
još jedan potrošeni dan
snaga je bačena.
Ljubavnici u strasti bore se ko jedno
usamljen čovjek vapi za ljubavlju
što je nimalo nema
nova mama uzima
i doji svog sina
stariji građani
bi da se podmlade.
Nebesko telo hladnoga srca
noću caruje
sklanjajuć boje
iz našeg krajolika
crveno je sivo
žuta je bijela
mi odlučujemo
šta je stvarno
a šta iluzija.
Zato što te volim
da ja te volim
oh kako te volim
Zato što te volim,
da ja te volim
o kako te volim
oh kako te volim
jednog dana krenuh
drugog zastadoh
pođoh napred
vrnuh se
okenuh nazad
ništa
dođoh do stabla
života
tamo te nađoh
kasno bješe mila
ti stajaše
kraj mog odra
uplakana
ne znam zašto
mladenko moja
u kosi ti
violetni ljiljan
a u srcu
tišina i sni
Sto ce meni jutro plavo
Ne treba mi da me budi
zivjeti se i ne trudim
K o svi drugi sretni ljudi
Jer ja, jer ja
Necu se vratiti
San me zove idem s njime
U doline, u visine
A ponijet cu sliku tvoju
Da me cuva u spokoju
Zbogom duso sretan budi
Kao i svi drugi ljudi
zivot mi se ne isplati
Kad me neces svojom zvati
*
Bol.
Da , ima jedno osjećanje pod tim imenom.
Neuki ga krste raznim imenima.
Te ova bol, te ona, pa takva i onakva …
Bol.
Njena , njegova , naša naša, vaša, naši vaše nadigraše…
Ne bi trebalo tako biti.
A mere.
Ponekad mora.
Insani su poput egzotičnih hajvana i biljki.
Hoćemo mi jabuku jesti.
I kad se pomene bol, prvo na ljubav pomisliti.
Bol.
Srećom , mi nemamo boli.
Umjesto slijepog crijeva operisali nam bol.
I sada nas ponekad samo slijepo crijevo boli.
Znate ono, kad mala djeca stave ruke na oči i kažu gdje sam.
Tako i mi.
Mi znamo gdje smo, ali ne znamo gdje se dala Ona.
Bol.
Sram nas ne pisati o našoj boli, a ne možemo, jer bi prvo hećima morali tužiti.
Nije nam priopćio da li se radi o kongenitalnoj analgeziji ili greška pri operaciji.
Kako nismo tužibabe , moramo osjećati tuđu bol.
Nije da moramo. Ona nas operisana praznina boli.
Zato ćemo vam pričati o bolu nama bliskih osoba.
Možda neko i sazna šta je to bol.
Možda se , nekom , romantičarska bajka o ushitu i trpljenju učini patetičnom.
A nekom bude lakše, jer ponekad naša bol i nije…
Bol.
Ah,Da.
Ona zaista postoji.
Da.
Uz bol ponekad dođe i ona druga jadnica.
Tuga .
Kad se misica i prva pratilja srca nađu zajedno,mora se neizostavno pojaviti i druga pratilja.
Suze.
A čini nam se da suze uvijek krenu prije , boli i tuge.
Nisu baš vaspitane te suze.
One nikoga, niti mole, niti pitaju.
Samo grunuu. Tek tako. Nenajavljene.
Kao što će večeras Dijete moje.
Zaboljeti ili banuti?
Tko da zna?
Krhke ruže su vam takve.
Mirisne i neprevidljive.
Bol.
Kao kapi rose.
Bole.
Kao Tišina i sni.
Maza poslije praznika
Autor : Vedad Šabanadžović
Neka ova noć dugo traje
neka zvjezde na nebu sjaje
jer nebu pjevam ja
što mi ljubav daje
a on je u mom naručju
Ref. x 2
spavaj spavaj dragi
opet ću ti doć
sanjaj sanjaj mili
laku laku noć
ja ljubim nježnbe usne
i lice bijelo
dimljenu (?) kosu
i toplo tijelo
kad bi jutro znalo
da ga ljubim ludo
pustilo bi
da noć traje dugo
Ref. x 2
spavaj spavaj dragi
opet ću ti doć
sanjaj sanjaj mili
laku laku noć
Sve si mi bila, ljubavi,
Sve što mi duše ište
Moj zeleni otok, ljubavi,
I česma, i svetište;
Svud vijenci voća, cvjetne hvoje,
I sve što bješe moje.
Prelijepi snu, ne trajes više!
O, zvijezde nade, što ste sjale,
Sad oblaci vas sakriše!
Glas Budućeg mi viče: “Dalje!”
Ali moj duh se, lebdeć, njiše
Nad tamnim morem prosle sreće
Užasnut, nijem, sve tiše.
Jer jao! Jao, u meni
života svjetlo trne.
“Nikad već – nikad za te”
(kao da valove crne
slušam što šapuću kleti)
“Spaljeno stablo ne cvate,
Orao ranjen ne leti.”
Svi sati su mi poput zore,
A noć ko sanja čista,
Gdje tvoje tamne oči gore,
I gdje ti korak blista:
U kojem plešu sad se vije,
Kraj kojih voda Italije?
Prokleto bilo ono doba:
Od ljubavi su odveli te.
Za tuđi ležaj tad su zloba
I crni zločin oteli te,
Od naših magla i od mene,
Gdje srebro tušnih vrba vene.
