Vesna Parun – Nikad

Ne znam gdje počinje praznina mora.
Ali slutim što je taknuo u tebi ili meni glas koji je blizu negdje rekao: nikad.
To je rijeka koja se više ne vraća u svoj izvor,
jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim koji čeka u daljini.
To je cvijet koji ne silazi više u svoj korijen jer se ondje naselila budućnost.
Nikad. Šumna trava neizgaženih visoravni, snijeg na planinama ljubičastim.
Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad u travi sluha i vida naraslo u sjeni ruku sustalih, u sjaju želje neugasle.
Obazri se, prepoznaj svoje Nikad po iščezlim nizinama prostrto. I teška misao koju si zanjihao postat će blaga, jer je kraj nje čovjek nerazumljiv u svojoj samoći.
A kad se on pomakne u Noć i u veliki uspavani prostor,
ispružit ćeš za njim svoje ruke i viknuti: ne odlazi!

I godina vodi ljubav.

Danas je Srijeda .

Radni je  dan za većini Bosanaca. Zajašile ih krvopije , ne mre pošten čovjek disat. Ono častan ne znamo. Časni čovjek ne bi dozvolio da ga bagra i fukara jaše.

Iako je radni dan je  , sabahilden in the morning je ,   kako bi mahala poručila. Nju nije briga ni koji je dan,ni koja je godina.

Bitno je da se ima havljat,ko sinoć akšamlučit,  o ,  i još ponešto. To ponešto nije za javno oglašavanje . Samo radi uroka. Maš'ala,   ne  iznad kreveta objestiti , nismo djeca.

Kao mahalski glasnik ,moramo se finoće igrati pa vas obavjestiti da je svaka  nedelja neradni dan. Kod normalnih ljudi i poslodavaca. No , ko je od vlastele danas normalan. Statistika kaže niko.  Jer ko je vidio da je gulikoža normalan.

Naš računar nam skreće pažnju da je danas 334 dan ovog stađuna.Pošto smo pregrmmjeli jučerašnjih poker  trica u nizu,ostao nam je nijedan dan do mjeseca blagdana i još većih zima.

Ova godina se skupila i tuguje ,ostalo joj još samo trideset jedan dan da vodi ljubav sa ovim takarli dunjalukom .

Vi mislite da smo mi ili prolupali ili smo glupi zato što vas obavještavamo da godina vodi ljubav.

Kontate ko je čuo da godina  sa bilo kime vodi ljubav.

Lupali jesmo svašta, ali prolupali još uvijek nismo.

E sad a da vas glupaci malo priupitaju .

Jel godina ženskog roda ?

Jeste .

Šta žene najviše vole da rade?

Ti tamo iz pozadine,  pozadinski radniče ,nemoj nam se praviti drčan i pametovati.

Kao prvo pojma nemaš o ženama. Kao drugo tebe svakako pržun čeka.

Jel godinu svako malo neko psuje i takari.

-Je, bolan , kako nije.

-Jel godina svake godine natakari desetke miliona insanskih hajvana?

-Jes vaša , što jes.

-Šta mu to znači?

Da godina sa ljubavlju vodi ljude na bolje mjesto?

Pazite ovo ljubavlju vodi.

Jel poetika licentcia   i zakon komutacije kažu da je dozvoljavaju izmjenu mjesta?

Jes.

Jel istina da kad  neko  nekoga zahandri  a taj zacmizdri, svi kažu plače ko godina.

E eto , imate hejbet razloga da se suglasite da godina vodi ljubav sa ljudima.

A to što nekoga zaj… i sje… , nema veze sa vođenjem ljubavi. To su prostakluci.

E sada jel vam jasno da godina vodi ljubav sa insanima?

Nije?

E pa nećemo vas dalje ubjeđivati, Poslaćemo vam neku od slijedećih  godinu da vas natakari. I nek znate da to nije vođenje ljubavi. To je obično takarenje. I još ćemo je nagovoriti da vas stalno ruži , po narodski – kara.

Što vi poete rekle.

-Lud vodi ljubav sa zbunjenim.

Ili u prevodu:

Neko će garant biti natakaren, k'o  prelijepa nam majka i domovina Jugoslavija (SFRJ).

Tatjana Lukić – Strah I

 

između dojke – prvog vrela

i lakome mene a bezube

raspinjao si prva svoja ticala

grušao mlijeko kap po kap

u ugljevlje

 

u rastu u izdanku

kosti mračio

 

sve tanane vlati

koje lijevu desnoj priklanjaše

u hodu su tvoj oštri nokti rasjekli

 

u kolo vodenično promečući lik

san za snom raznosio

 

vode u koje zalazila sam

nasmijana naga

učas su se okamenile na tvoj mig

 

zemljica se od koraka moga lakog

okretala

teškom i mrklom trudu

-stare koste da premeće i brsti

 

i evo me

kakvom si me htio

 

na čistini na mahnit vjetar

svi se zaleti moji sjatiše

pred zmijom ljuticom razgolili njedra

 

ba klonuće

koje predstoji

odavno priviknuti

 

 






												

Dotična / Dnevni igrokaz na dan 30. Novembar / Studeni

Danas je Srijeda  30. Novembar / Studeni   2022. godine.

Danas je srednji  dan u ovoj redovnoj sedmici  sedmici kuluka , a zadnji 30-ti dan novembra. Tako se potrefilo.Znači ostao je decembar sa svojim trideset jednim danom.Ako se računica uklapa , sa danađnjim danom sprcali smo 334 dana ove lijepe godine.

Polako se mogu svoditi računi. Ostaje nam okruglo tris'et je'an dan do kraja godine. Vi mislite mi blese pa ne znamo da 31 dan nije okruli broj. Ali ako 31 dan zaokružuje jedan mjesec, onda nego šta nego je okruglo 31 jedan dan do kraja dotične godine.Što bi pučanstvo reklo , okruglo pa na ćoše.

Lijep ovaj izraz dotična. Za svašta se može upotrebiti , a mere biti i svašta može označiti, značiti, i progutati..

Nama mahalašima ona znači samo jedno. Jedna i jedina.

Nije boni Drina, kako vam to može pasti na pamet?

Ima Drina i Drina, i krivih i pravih i krvavih i pušačkih.

Dobro i ova naša dotična , jedna jedina mere biti ista taka. I okukasta, i kristalno čista i krvava. Može biti i pušačka. Recimo uzme Drinu ili neki cigar i zapali. Nisu ljubiteljice   tompusa , guši ih ,  i pritišće. Skoro im suze na oči izlete. Prvine. Ali ako treba , navikne se i mere i to. A bome poslije ne mere bez toga.

Takva vam je ta dotična. Viskoko kvalificirana in premazana svim mastima. Ma , može i maslom , što ne more. Ne mere je čovjek ni za vrat ni za noge spotači.

A i kako bi? Nema ni vrata ni noge .  Krije ih ko zmija noge. A bome je ponekad i prava zmija ljutica. Ni kobra joj nije ravna . A đahkada  je ne'moš ni stić. Neki je ne stignu čitav život. A hadumi i anamo oni bježe od nje k'o od antikrista. A upavo  oni drugovi antikrista i pržuna.

I ta dotična mirom miriše. Kad je mirna. Kad je belajsuzluk spotakne, tukne ko tuknuta tuknutica. A šta'š, ne m're se brez nje. Slatkica se rodi ,uvijek slatkica ostane; ko baklavica ili ružica. I valja je dobro zaljevati i svako malo nafajtati. I češće nego svako malo. Ko svala voćka , najčešće smokvica i breskvica. Rjeđe alica ili karpuza.

Izvoljeva prečesto, pa joj htio ne htio moraš prihevtati  neku tulumbicu , da joj ne bude neobično i nelogično. Ne voli  prazna zjala.

A to je i veoma korisno, i to obostrano. Kad baklavici prihevtaš tulumbicu, onda se one ne bi nikad razdvajale. Stalno zalijevale jedna drugo. Toliko su obzirne. Samo tulumbice su uglavnom malo krhkije i vazda zaplate. ( Ovo ni slučajno nema veze sa blagdanima .)

Svako malo dotična izbac gospon Zulumba  iz svog miljea. I   nimalo obzirno joj prigovara, što je ponekad mekana i gnjecava ko pamuk i da prebrzo razmišlja, odnosno završava  . Misli  ; dakako. Vi ne milsite da slatko misli.  Mi smo u dilemi. Za tulumbicu nismo sigurni, kažu da mozga nema, ali dotična baklavica je jako pametna.

Neće vam ona primiti na konak bilo kakvu tulumbicu. Jok. Prima samo podobne.Čvrste i izdržljive. Obimne i ukrućene. Nikoja ne voli gnjecave i mehkane tulumbe.

Evo iskreno volite li vi?

Ma ne pitamo vas. Šta se barkate tamo gdje vam nije mjesto? Pitamo one koje se razumiju u tulumbice. One što su dotičnim najbliskiji rod.

One muče. Ne smiju pred vama . Kažu ureziliće vas.

E kad je tako i mi za danas završavamo ehlebeglerisanje   o dotičnoj. Da vam ne urezilimo.

A možda niste ni skontali o čemu pričamo. To će ponajprije biti. A i ponajvamjebolje da je tako.

Što bi poete rekle:

-Kokuz vazda baksuz.

U prevodu:

Kod mnogih se nema šta svoditi ni prevoditi.Kokuzluk. pa kokuzluk na kokuzluk.Ovo mi zbog onog treća sreća.Kod onih drugih pljačka na pljačku,pa baksuzluk. I mehke tulumbice. Nismo mi krivi. Oni dodali h u svaku drugu riječ u riječniku .Da se neprimjeti ono što se iz aviona vidi. Bajate i vehte im tulumbice.

Nije da im sihire bacamo;mi to ne znamo i ne bi učili.Tako vam se kolo sreće okreće.Red kokuzluka ,  red pljačke, možda se uvali još jedan,ali obavezno slijedi red jungferskog baksuzluka i gnjecavih tulumbica. Nismo mi krivi ni kokuzlulom , ni penezima se nemore kupiti ništa osim karpuzina.

Valja ova  , kokuzna rajo.

Hajd u zdravlje , što bi rekla jedna  simpatična gospodična.

I neka vas svaki novi dan sačuva naših igrokaza.

Jugoslavija , naša dobra Majka

Danas je komunistički rođendan jedne predivne zemlje koju su ubili SHS fašističke zvijeri. Neka im , mi ćemo im samo saopćiti da se nikad nije po dobrom vratilo onome ko ubije svoju majku.

Jeste , koliko god to neko poricao bila nam je majka. I to dobra majka. Bilo u njenim jedrima i kukolja, koji je ona držala pod kontrolom dak je bio živ njen najveći sin..

Onda se kukolj razmahao i bilo je to što je bilo.

Ubijena je u 46 godini. Vrlo malo je to godina za jednu domovinu. Današnji dan unijeće tugu i sjetu u mnoge domove.

Oni zli,ubice će po običaju likovati.

Svako se nosi sa svojim sjećanjima, radostima, tugom, ljubavima i ljudskošću na svoj način.

Danas ne želimo nikome nametati svoja snoviđenja i sjećanjana Jugoslaviju.Svako će potraži utjehu na svoj način.

Mnogi upotrebljavaju izraz bivša nam domovina. Ne može ona nikad biti bivša, ona može biti samo ubijena ili ako vam je prihvatljivije: zauvijek usnula ljepotica.

Prvu misao koju vežemo za domovinu je ljubav.

Zato danas moramo govoriti o ljubavi.

O njoj ćemo progovoriti na svoj način:slikom, muzikom i ponekim arhaičnim tekstom.

Zona Zamfirova i Tatjana Larina













I pad je let

Nikad ne iznevjeri obećanje dato Bogu , djetetu i ženi , grijeh je.

Igrom slučaja ili višom silom (?) , jedna ljepota nas zaskoči vrlo neobičnim razmišljanjem ( dovoljnim za poetsko muzički slikovni prosede) : sučeliti dva ženska lika u njihovoj književnoj opstojnosti i divergitetu . Duboka sklonost , poštovanje i ljubav prema ženi , anđeoskom biću nebeskih visina , nas malo zabrinula ( Ne bacaj kam na ženu , anđela nebeskog ! ) :
– Kako ćeš bolan porediti ženu sa ženom i donositi sud i izbor, kad je svaka mirisni cvijet , dostatna sebi i nama , na našu radost , a da ne navučeš malo sjene na jednu od njih.

No , nećemo upasti u zamku i do u sitnice analizirati konkretne akterice ili bilo sta drugo , bez da se to ne postavi na šire osnove sveukupnog konteksta autora , djela i epohe u kome su nastajali, makar u crtičnim naznakama.

Puškin i Sremac?

Ma, dajte molim vas.!

Svjetska poznata književna riječ i pisac iz srbijanskih školskih slovarica ; reklo bi se? Iluzorno je porediti njihove umjetničke , estetske , književne i iskustvene domete i opuse..

Istoznačno im je što su na neki način obojica postavili osnove savremene književnosti jedan ruske , drugi srbijanske književnosti . I više nikakve sličnosti, osim posvećenosti književnosti.

Kosmopolit , aristokrata , oficir , ljubavnik koji je počeo da piše sa 15 godina , nasuprot palančkom učitelju i činovniku koji je čari pisanja otkrio u 33 godini .

Život pod svjetlom velegrada , plemićkog elitizma i laganog lebdjenja od žene do žene , uz zvuke valcera i mirisa bjelokosne nagosti, u pauzama između dvoboja nasuprot života uz gusle i vjekovnom mitu o izgubljenom ratu u učmalim okovima palanačke malograđanštine ! Iz potpuno različitih miljea i spisateljskih predispozicija rađaju se dva ženska lika. Romantizam spram realizma ? Ne ! Romantizam je preteča realizma i takođe priča o stvarnosti ili je podražava i jedina je razlika u emocionalnom i iskustvenom autorskom pristupu djelu.

Obrazovana , tanana , suptilna , bez izrazite ljepote , ali bogougodna i prirodom ponesena plemkinja , ma , djevojčurak , Tatjana Larina (17 godina ) , odrasta na selu , susreće umornog i rezigniranog , nešto starijeg i usporenog pjesnika, svjetskog putnika i zavodnika iz metrople.

Ništa starija ali prelijepa palančanka mezimica bogatog oca i miljenica zaljubljenih palančana poklanja svoje srce mjesnom zavodniku i srcelomcu, sitnom zanatliji u uzdizanju .

U tadašnjoj ruskoj književnosti baziranoj na stvarnom životu ekcesi na klasnoj i staleškoj osnovi su skoro nezametljivi. U palanačkoj stvarnosti silom prilika to je skoro svakodnevnost , jer se društvo poslije vijekova robovanja nalazi u fazi nacionalnog buđenja i tranzicije .

U svijetu valcera djevojka sa sedamnaest godina se tek predstavlja društvu i svečano uvodi u koloplet sjaja i raskoši balova i dvorskog života . U palančkom i ruralnom svijetu , bilo srbijanskom bilo ruskom djevojka sa sedamnaest godina je prezrela udavača.

U tim godinama hormoni lude . Djevojke ponesene pričama , romanima , famama , maštom , tračevima sanjaju o vječnoj ljubavi i nesagorivoj strasti , princu na bijelom konju i žive u nadi da će one biti miljenice sudbine koja će im ispuniti snove i želje. U toj vulkanskoj procesiji i razmeđi prirodnog buđenja i htjenja , neiskustvu je teško prepoznati Princa od šićardžija , ubleha. ispraznosti…

I desi se ono što je sudbina ( u ovom slučaju sveprisutni pisac ) skrojio svojim junakinjama.

Tatjana doživi strasnu ljubav ne znajući da je to samo prolazna avanturu za Evgenija Onjegina , puškinovskim likom . Post festum dolazi svijesti da je bila naivna žrtva serijskog zavodnika , koji uz to nema hrabrosti za neke konkretne životne odluke. Zbunjena , iskorištena i bolna od ljubavi , vraća se prirodi koja u njoj budi razumnost i ona sazrijeva i odrasta u mladu damu koja čini se zna šta hoće od života i logično , nadrasta nezrelog ( iako životno mnogo iskusnijeg ljubavnika ) . Shvata sve zablude mladosti i vraća se tamo gdje misli da pripada , porodici i prihvatajući uzanse ustaljenog načina života , udaja , djeca i vez , poneki bal , možda flert ili avanturicu bez obaveza i bez obzira na sveukupnu prozaičnost i ispraznost.

Zona živi u zlatnoj krletci okružena svitom kao neka dvorkinnja. Čitava palanka je pod njenim nogama. Može da bira koga i šta hoće . Treba samo da upre prstom u izabranika i da to njen otac hadži Zamfir aminuje i poploča joj životnu stazu dukatime. Latentna i uznemirujuća nelagoda u grudima , u skutima , u venama , nošena mirisima proljeća i sveopštim buđenjem života i uzburkana vatrenim pogledima palanačkog ljepotana ; nagovara je da upre prst u izabanika . Mane je perspektivni , mladi sitni kujunđija ali Zonino srce upire prst na njega.

Avaj! Otac ludi , rodbina i čaršija se zgražavaju , ali eto , dvoje mladih se poslije silnih peripetija , zamki , izdaja , podmetanja, protivljenja sjedinjuju bračnom zakletvom.

I tu se dešava ono što lično zovemo nedovršenim romanom. Oni su se uzeli i čiča miča gotova priča. A nije ! Mladost nema pojma o životu i ljubavi . Uzavreli damari zamagljuju um , i on se rasprskava kao sapunski balonćići na vjetru. No , nećemo širiti priču i gledati u šolju budućnosti , jer možda je i bolje ostaviti čitaocima nadu da sve bajke imaju sretne završetke.

I sada se postavlja pitanje analize likova. To je urađeno kako to nalaže komparativna književnost , sveobuhvatno , nepretenciozno i podložno subjektivnim intervencijama..

Svako ima pravo da bira svoju junakinju; odnosno analizira i prihvata junakinje i djelo na svoj način. Intelekturalni , emocionalni , statusni … i ini srazovi čine svaku jedinku drugačijom i ona se na osnovu tih predispozicija ( određuje ili ne određuje ) prema datoj junakinjama i djelima.

Prije nego obznanimo svoj izbor , osjećamo dužanost objavljivanja još nekih natuknice . Puškinovski / Don Žunaovski tipovi ( suvišni ljudi ) su čest gost svjetske , posebice ruske književnosti. Nažalost , ta slava svjetla pozornice često prebacuju na Bajrona , Vronskog , Rodolfa …

Puškin u genima i poetici nosi sve predispozicije da odškrine vrata za serijsko štampanje ženskih likova tipa Tanje Larine. Ana Karenjina , madam Bovari, Ana Snjegina , pa čak i Lare iz Dr. Živago …Iskustveni senzibilitet svakog autora određuje način kako dekrešendom utišati pa ugasiti malopređašnji krešendo.

Zona je postala sinonim svih žene čija sudbina , ljepota i odabir slobode izbora treba biti utamničena strogim stegama malograđanštine . Prvenstveno zbog njene nasljendice Koštana i njene nepatvorene ljubavi prema muzici , pjesmi , općenito prema životu , a manjim dijelom zbog Mitketa , bekrije , pjesnika , filozofa , naš izbor uz dužno izvinjenje i sućut Tatjeni Larinoj je Zona .

Unatoč i uprkos svemu svim Evama / Havama , Editama , Zonama , Larama , (Joh)Anama , Koštanama , Taisama … Meme la Bella , u svim vremenima , prošlim , sadašnjim i budućim , sa ljubavlju i poštovanjem poklanjamo anđeosko perje i satenske papuče sa vrpcama iz , srcem tkane , biserne sehare savršene ljubavi ,

Lijepa su ova godišnja doba/ Igrokaz na dan 27. Novembar/Studeni

Danas je Nedelja  27.Novembar / Studeni 2022. godine i traje koliko mi znamo do ponoći  ili tačnije do 00 oo h. Kako meteorolozi kažu,a ekonomisti se slažu da je to 330. dan u godini.onda mi na ruke izračunali da je do kraja ovog lita ostalo još 34  takarli zimska dana.

Lijep je,  maglovit , a bome i dosta snjegovit jesenji dan. Jesen došla na svoje.  Biće opet kiše, u planinskim predjelima i snijega.

Mi volimo sva  godišnja doba i kada su ona u svom elemntu.

Recimo, ko je vidio jesen a da u njemu jagode blistaju a ljubičice nježnošću mirišu krajolike.

Jesen je da jabuke u kruške zriju. Nekada je bilo da ona dragog ćera u armiju.To je značilo , ako je muško ,čim se vrne eto svadbe, opet u neku jesen. Jer jeseni su za svadbe, i tako to. Za duboko oranje. I brazde. I to uz  svadbe ide. Kaže Sveta knjiga: vaša žena je vaša njiva. Mi dodajemo i voli duboko oranje. Kako neće voljeti. To je osnov plodnosti i života.

Proljeća za buđenje života i sve je u cvijeću , beharima i mirisima. Sve oživi i sve se uzbiba. Sve miriše na ljubav. I mirisi donesu tu čuvenu, jedinstvenu, veličanstvenu , uglavnom neponovljivu ljubav. Bude i bolnih. Neka , ako nema boli znači nije se ni voljelo.

O ljetu se sanja, jer trava je narsla, sijeno je tu, da se valja u njemu i kupa u suncu. A ono sunce i vcaljanje? Pa udari sunčanica počesto. I zaboravi se insanA kad se zaboravi, eto novog života. Ne odmah. Ima određeni vremenski period kroz koji i priroda i insanka postaju bremeniti.

A šta ste vi mislili, sunce vas mlatne u čelenku, vi se zaboraviti i da nema poslijedica. Ne mere to tako. A poslijedice su lijepe i željene. Neke i nisu. Na prvi mah, ali se prigrle. Djeca

su najljepše i najnježnije u ljudskim životima. Čedna i bijela kao zima.

A i ta zima. Hladna je i lijepa. Tjera čovjeka da se grli i stišće, da se zagrije. A kada se zagrijava krv uzavrije i onda zna se ,šta je raditi da se malo insan rahsladi.Igrati se malo kamare.Znate ono , treba posteljinu na kamaru pa u seharu. A kamara ima raznih i uzdisajnih.

Lijepa nam ova godišnja doba, svako. A ljudi izvoljevaju.

Neko voli ovo , neko ono godišnje doba.

U nekima u zemlju propadaju, neka mrze i najrađe bi da ih nije.

A ljubav gospodo?

A grijanje i valjanje?

Šta sa pupanjem i bibanjem?

Šra sa zrenjem i dubokim oranjem?

Vi bi i to da preskiočite sa godišnjim dobom koji ne volite.

Mislimo da niste svjesni šta ne volite.

Što bi poete rekle:

-Nije nnogo  volio, pa je zaboravio.

U prevodu:

-Samo jednom se živi.

Tisuću ena biser Bjelavskih mahala 721* – 726*

721* Hodže , svećenici , popovi ,rabini ,šamani …su samo neuki vrači i paraziti koji se na račun neukog naroda bogate i žive u blagostanju.

722* Glaso ne glaso , ako nisi na listi ,izglaso si sebi kokuzluk.

723* Nikad nije kasno za kajanje i oprost, osim kad je kasno.

724* Brojo ti ne brojo dane i godine , iskantat će ti se.

725* Sve se zna – ništa se ne može sakriti; krhko je sjećanje.

726* Ljudi su uvijek ljudi, neljudi nikad nisu bili ljudi.

Zapad i ćenifa

 

Igrali se dosade. Iako znamo da ono što se dešavalo prije može čekati , ako treba stoljećima, nama ponekad crv ne da mira, pa se zarovimo u prepisivačke kitabe.

Kad tamo:

“1792.- Umro je škotski arhitekta i dekorater Robert Adam, jedan od tvoraca neoklasicističkog stila u arhitekturi. Projektovao je mnoge javne zgrade izuzetne elegancije, posebno u Londonu, koje se odlikuju karakterističnim vazdušastim i prozračnim stilom, nazvanim njegovim imenom.”

Počeo uvoditi WC-e u domove.Britanci se ispočetka veoma mnogo bunili.

Kažu nehigijenski je uvoditi ćenifu u domove. Nije im smetalo što Londonom i Temzom umjesto plovki ,plove govna.  Gentlmenski , a bome i  Damski običaj je bio ćućnuti u kakvo ćoše i istovariti se, bez obzira na imiđ. Tovara je bilo mnogo , isto koliko i  olakšanih ljudi.

Poslije su shvatili blagodeti ćenife,rahatluk kada se čovjek istovati u vlastitom domu i ljudski se pobrine za stražnjicu.

Ubrzo je i Europa prihvatila princip – jedan dom –  jedna ćenifa, ali samo ko je imao mani ( love – za one koji ne razumiju jezik ljudi bez ćenifa).Ostali su plivali u  izmetima bogatih.

I odjednom vaskoliki svijet je počeo  zaviditi Bosancima koji su higijenu i ćenife i banje praktikovali nebrojeno vijekova prije.

Kroz odnos prema higijeni , jako dugo smo u dilemi , da li su se krstaški ratovi protiv Bosne  vodili radi krsta ili radi ćenifa. Naime, nečist ne podnosi one koji se mnogo čiste.

 

Vrijeme će pokazati svoje.Istina se ne može sakriti.Pitajte Vatikan, SAD i EU.Njima i dalje treba voditi krstaške ratove protiv Bosne.