T.S. Eliot – Oči koje poslijednji put u suzama vidjeh

 

Oči koje poslijednji put u suzama vidjeh

Na rastanku oproštajnom

Ovdje u snu kraljevstva smrti

Zlaćana vizija se opet pojavljuje

I vidim oči ali  ne i suze

To je moja zla kob.

 

To je moja zla kob

Što oči više vidjet neću

Oči odlučne

Oči koje vidjet neću sem

Na kapiji smrti drugog kraljevstva

Gdje,kao i ovdje,

Oči prožive kratko

Pa i suze brzo minu

I rugaju nam se


												

Vesna Višnjevac – Noć

 

Tiha noć

u slijepočnicama

vjetar polako struji

donosi neka pospana polja

gdje moja stopa ostavi trag

na njima obrasla trava

i sanak se u nju uvuče krotak i blag

moje misli uvijek neznane puteve traže

čeznem za mjestima raznim

sve ih znam

kao da mi duh osta tamo

a noga kročila nije

ali sanja i sanja

željna dalekih putovanja

istorije, starih predanja

fontana, slika, zdanja

ponekog jezika zvučnog

poneke radosti odlučne

Margaret Rouz – Nesvakidašnja princeza

 

Princeza Margareta Rouz ,grofica od Snoudena je bila mlađa sestra engleske kraljice Elizabete II.

Tamo gdje je Elizabeta krunisanjem stala,ona je počela svoj hod, po takar zvijezdama života. Dobro je poznato da je princeza Elizabeta voljela volan,sve što podsjeća na mjenjač i šofere.Onda su joj uvalili krunu i oduzeli sva životna zadovoljstva.Postala je hladna  i ljubomorna na tuđi takar i sreću.

Najvjerovatnije da je takva rođena.

Margaret je bila razmažena princeza, koja je htjela izganjati samo jedan svoj hir.Da voli čovjeka kojeg je odabrala za čitav život i da on nju voli,pa koliko god to neke druge koštalo.A to je, tako malo i ljudski.Ona nije bila princeza iz bajke.Ona je bila princeza kojoj su trotoari života bili bliski.

Reći će vam je voljela ludosti,buran život,provod i sve što ide uz to.

Naše mišljenje je sasvim oprečno.

Nju nisu interesovale titule i uštogljeni,bespolni i vehti aristokrati.Ona je tražila ono što joj je u hladnom porodičnom okruženju nedostajalo : ljubav.Bila je uvijek u drugom planu,sve je bilo podređeno starijoj kraljevskoj kćerki,naslijednici krune,princezi Elizabeti.

Ne znamo da li ona našla ljubav ili se ljubav samo prišunjala i zaskočila je.Dok su njemačke bombe 1944. godine pritiskale  London,jedna sasvim drugačija bomba je doletjela u Margaretino srce.Sa četnaest godina godina se zagledala u Petera Tausenda ,vazduhoplovnog junaka britanske avijacije.Imala je nešto pohotno i životno u  ljubičastim djevojačkim očima.

No ,ta njena  ljubav je imala nekoliko manjkavosti.Margaretin izabranik nije aristokrata,stariji je od nje šesnaest godina ,oženjen je i ima dvoje djece.

Više nego dovoljno za zapret uštogljenog britanskog društva,

“Zaljubila sam se u njega preko ušiju”, priznala je odmah sestri, budućoj kraljici “i mora biti moj . „

Imala se kome povjeriti.Ali mladost je mladost!Ne zna da ne treba vjerovati ni rođenoj sestri,ako je ona buduća kraljica.

Princeza je princeza i ona mora dobiti ono što želi.Pritisnula je jadanog čovjeka,koji je strpljivo podnosio njeno prenemaganje,njene „pubertetske bubice“.Sve je učinila da mu pomuti um.Svakim trenom je postajala uzbibanija,rosnija i strasnija,postajuči lijepa,stamena i podatna  djevojka.

Da li se tada nešto desilo?Ko će ga znati?

Tausend  je naprasno prebačen u Keniju.Za vrijeme rata to je značilo da je na drugoj planeti.Tri godine kasnije on je bio razveden i  još uvijek u Africi.Ona mu je došla na noge i on je shvatio, da je djevojčica postala lijepa i poželjna žena,zrela za branje.Da li je prije toga bila opetovano brana,nije bitno.

Prve večeri ponovnog susreta tihi plamen se razbuktao kao usijano vulkansko grotlo. Peter je brao,i brao i opet brao, zabranjene voćke princeza Margarete.Ona se davala bez imalo ograničenja i lažnog stida.Prava jubav ne poznaje stid i prenemaganje.

Volim te i ja tebe volim je zvučalo sasvim prirodno,kada su se  slijedećeg rastajali.Bili su obazrivi i ništa nije procurilo u javnost.Ljubav između princeze i običnog pučanina je sablažnjiva i za svaku osudu i netoleranciju.Ali ljubav sa razvedenim čovjeka je nepodoština ,ravna zločinu.Tako je nametnuto od pamtivijeka.

Ponekad anđeli idu na ruku zaljubljenim.Petera 1950. godine smještaju u kraljevsku palaču na službu.Palača je velika,a porodica malobrojna.Dvoje golupćića se moglo ganjati i dozvoljavati da im perje leti na sve strane,a da to ne privuče previše pozornosti.Bije to vrijeme ruža i romantike,i normalno još koječega.

Parkom vinsdorfskog dvorca dva bića su lepršala na krilima ljubavi , u galopu,nošeni prekrasnim konjima.”Nevini” prizor kome su se svi dvorjani divili.

Nas kakve smo ,slonovskog sjećanja,slika navede na pomisao o Megaretinoj pra-prabaki Viktoriji i njenom slugi ,konjušaru Džonu Braunu.I oni su jahali, i jahali se širom krljevskih imanja.Jahanja bi nastavili u kraljičinim odajama.

U dvoru su svi primjetili tu ljubav i jutarnje Peterove izlaske iz princezine sobe.I sve se zataškavalo.

Tri godine kasnije,umire joj otac ,kralj Đuro VI kralj.Dan krunisanja Elizabete,sestre joj,za Margaret je i kraj mirnih dana romantične i senzualne ljubavi.

Nesmotrenost mlade zaljubljene princeze su zabilježile hiljadu kamera.Elizabeta je sjajila u blještavoj toaleti i iskrama  kilogramima nakita i dijamanata.Margareta je zračila ljubavlju.Prišla je Peteru i zaljubljeno ga pogledala.A jedna  njegova dlaka na ramenu vojnog kaputa je odala njihovu ljubav.Vidjevši je ,Margaret je nježno sklonila sa ramena,dok su ljubičaste oči upijale lik njenog ljubavnika.

Budni i sveprisutni blicevi su sjevnuliu.Tisuće njih.I svijet je dobio materijal za naslađivanje i za veliki skandal. Slika kako princeza sklanja dlačicu sa uniforme vojnika je obišla svijet.Tajna se više nije mogla sačuvati.

Počinju peripetije.Sada je Elizabeta kraljica,a ona zna sve tajne svoje setre.Svi se počinju petljati u  ljubav princeze Margarete. I svi je zabranjuju.Porodica,dvor,vlada sa premijerom Čerčilom, Anglikanska crkva,visoko društvo.Jedino su Britanske Mare ostale sa strane.One su voljele takar ljubavi,kao i sve naše Mare širom svijeta.

Mi se uvijek  pitamo šta ima porodica sa ljubavlju djevojke?

Kakve veze dvor ( društvo,konzervativno ruštvo, javnost )  ima sa ljubavlju uopšte?

Odkle pravo bilo kakvoj vladi da se petlja u emotivni život pojedinca?

Odakle odvažnost  jednoj  sterilnoj , notornoj pijanici,Čerčilu da  u bijesu, ustvrdi da takvi postupci i skandali mogu demoralizirati društvo i dovesti do – kraja monarhije?Kojeg li morbidnog razmišljanja!

Odakle prava crkvi da brani ljubav, a njeni dostojanstvenici kidišu na sve , i žensko,i muško i djecu.

Tada slijedi ono što je „uobičajeno“.Razdvajanje zaljubljenih,prijetnje i ucjene.

Njega Čerčil šalje u Belgiju na službu,sa strogom naredbom da ne dolazi u zemlju.

Nju  dvor šalje na put u Rodeziju.

Oni se nisu dali i tajno su se sastajali i kovali planove za vjenčanje.Ona uskoro puni 25  godina  Tada joj neće biti potreban kraljičin i obiteljski blagoslov, pod uvjetom da se odrekne svih kraljevskih prava -i prava na prijestolje.

Princezu nije briga  jer se njen stric  kralj Edvard VIII   odrekao krune,radi ljubavi i  namjere da oženi svoju dotadašnju ljubavnicu, dva puta razvedenu Amerikanku Wallis Warfie.

Jes,kako nije! To nije bilo vrijeme za ljubav i  licemjerno društvo je stvoreno za  nesretan završetak bajke.

Bešćutna ,hladna i zavidna  kraljica Elizabeta stupa na scenu:

„Toliko da znaš, ako se zaista udaš za Petera, izgubit ćeš sva svoja prava, nećeš dobivati apanažu, ostat ćeš bez svega. I morat ćeš napustiti Britaniju”, hladno joj je predočila sestra što je čeka. Sva očajna, rasplakala se. Kome se god idućih dana obratila za savjet i pomoć, svugdje je nailazila na isti odgovor: nemoj se udati, moraš se žrtvovati za Britaniju. A brak ionako ne bi mogao biti sklopljen u crkvi.

I onda, 31. listopada 1955. godine, u radijski mikrofon BBC-ja izgovorila je beživotnim glasom: “Odlučila sam da se ne udajem za kapetana Townsenda”. Spominjala je u tom govoru svoje dužnosti, obitelj, crkvu, Britaniju. „

Komedija del arte.i Još tragičnija.

Jedna ljubav je uništena.Jedno nježno dijete  ,koje je htjelo samo da voli, je ubijeno.

U godinama koje slijede kraljičina se morala poštovati.

Petera ,praznog i poderanog srce, su utrpali u avion za put oko svijeta,bez povratne karte.Dvije godine poslije je zaručen belgijskom milionerkom.

Princezu Margaretu je i izdalo i poslijednje stvorenje na ovom svijetu kojem je vjerovala.Njena ljubav Peter.Danima ,mjesecima se zatvorila u svoje odaje.Nikom nije dala da joj priđe.

A onda se pojavila.sasvim izmjenjena i blistava.Rodila se neka nova princeza koju do tada niko nije poznavao.Njen rezon je bio:

OK.Vi mi nedate da volim koga i  kako ja hoću.Onda ću da budem ono što ste vi!

Slijede lude,buntovne godine,nimalo slične onim prethodnim. Ni tren nije zastajala,postala je sinonim za haos i poročan život.Izlazila je,družila se,najčešće sa boemima i umjetnicima,pila  i radila sve što razuzdana mlada bića rade.

Sve novine,ne samo žuta štampa, bili su puni princeze i njenog nekontrolisanog života.

To je bila njena osveta svima onima koji su je natjerali da se odrekne sreće i ljubavi.

Negdje na tim polusvjesnim traganjima i lutanjima, se spotakla o još jednog običnog pučanina, fotografa Antonija-Armstronf-Džonsa.Ponovo je šokirala sve.U inat svima i svemu se udala za njega i dobila dvoje djece sa njim.Sina Davida i kćerku Saru.

Za nju je brak je završio istog trena kada je i sklopljen.Formalno ostala je još osamnaest godina u braku.

“Dvadeset razloga zbog kojih te mrzim.

To je pisalo na papiru koji je, doduše godinama kasnije, otkrila na suprugovu noćnom ormariću. A mrzio ju je ponajviše zato što nije mogla ili nije htjela zaboraviti Petera. „

Kažu,njen razvod je jedina stvar koju joj je kraljica Elizabeta dozvolila.

„ Godinu i pol kasnije on se ubio.“ / Ovu informaciju smo preuzeli sa Velika Britanija net.Vikipedija to ne pominjue,za nju i krunu  Entoni  je još uvijek živ./

Misli se na Antoni Armstrong-Jones,po rođenju pučanina  od 1961. godine  po ženi, grof od Snodona .

Koincidencija ili ne,princeza od Walesa bivša žena princa Čarlsa,sina Elizabete druge je  godinu i po dana poslije razvoda ubijena u saobraćajnoj nesreći.

Koje su obiteljske tajne,pogubne za život, isčeprkala ta nesretna bića.

Da je ovo basna naravočenije bi bilo:

Nemojte se ženiti ili udavati za britansku krunu; jer kraj vam je tragičan.Ili se ubjete.ili poginete ili vas ubiju,što mu na isto dođe.

Dalji život princeze Margarete je bio košmar,koji mi nećemo blatiti,jer je sestra Kraljica Elizabeta II natjerala na to.

Ranjeno srce djevojčice,koja je samo htjelo voljeti jednog jedinog čovjeka, je vremenom popuštalo i poslije nekoliko srčanih udara umrla je na današnji dan,09.02.2002.

Vjerujemo da joj je zadnja pomisao bila da je Peter Tausend uvijek volio samo nju.

 

Insani i mulci / Igrokaz na dan 13.decembar / Prosinac

Danas je Utorak  13. Decembar / Prosinac 2022 –

Po danima  bilans je tankovit. 347  Neće se vratiti ove godine. 18. dana je nervozno i oni se žele što prije utopliti , po mogućnosti prije velikih snijegova i  mrazeva.

Sigurno  znate da većina insana nisu insani.

Nije to nauk  ovih godina.To je otkad su insani slećeli na zemlju. Takorekuć’ ab ovo.

Dakle neki insani nisu insani, već mulci. Ali ne tovarski mulci; ti su vrlo pametni.. Već insanski tovari bezmozgsši.
Ne poštuju i ne obazire se na nježnost i krhkost proljeća i ljepotu đardina.
Mi se raznježili , k'o Maksumče u polju djevičanskih ljubičica.
I am zabezeknuti i opčinjeni ne m'remo maknuti.
A moramo.
Naružiće nas i reći:
-Sanjajte i volite kada vam drugi plate za to. Mi samo uvodnik plaćamo.
Neuki prepisivači!
Ne znaju da nam niko snove i ljubav ne mere ni platiti, ni oduzeti.

Osim One koju volimo i sanjamo.
A Ona, to krhko biće, ta uzvišena ljepota , to nikad ne želi učiniti.
I ne stignu sve da hoće! Toliko je ljubavi u njima , dok je podijele ne stignu ni disati.
Mi konjine uvijek nešto zabrljamo i poslije samo kukamo i pizdimo.

Izvinite .
Najusrdnije molimo .
Potkrala nam se jedna ne baš dobra riječ. Ali nemamo bolje.
Oprostite.
Nećemo više ružnih riječi.
Obećavamo.

Zamalo postadosmo mulci kojima je u ustima uvijek neka prostota.

A nama nije, već nam je u ustima  uglavnom smjerna  ljepota.

Volimo je  u ustima: blagu , nježnu , krhku, uzbibanu, čednu, rosnu  ; riječ  , dakako.

Mulcima zadriglih u verba obscene , u inat.

Što bi poete rekli:

-Mulac je neuki mazgov iz porodice mazgi bezmozgaša..

U prevodu:

-Nikad mazgov nije bio mulkinja, jer nema atributa i bijelih bubrega.

Aleksa Šantić – Otvorila si dveri

 

Otvorila si dveri srca i duše sjajne
I primila me u raj čiste ljubavi tvoje,
Sa mrtvih pustolina bola i tuge tajne
Povratila me k nebu, gdje rajska milja stoje.

Ne lijem suze više, niti me misô bludi
Po nebu prošlosti davne, gdje pale nade stoje.
Snova se život rađa, snova mi nebo rudi
I blista svetim žarom čarobne slike tvoje.

Kô svježi poljski vjetrić, kô bujna gorska vrela,
Sad mi se život kreće kroz bokor mirisnih ruža;
Sve što sam željno čekô, sve što mi duša htjela –
U tebi, lijepi cvijete, blaga mi sudba pruža.

Pa neka letne pjesma krilu vječnosti tajne,
U slavu onog žara u kom nam srca stoje,
Nek čuje sreću moju nebo i zvijezde sjajne,
Sreću što sad me zgrijeva vjerom ljubavi tvoje.


												

Ljermnotov – Hrid

 

 

Zlaćani oblačić noćivaše

na grudima hridi-velikana;

na put pođe još za jutra rana,

po plaveti veselo igraše.

 

Vlažan trag tek osta u mrštini

starog kama. On osamljen stao,

dubokim se mislima predao,

i tihano plače u pustinji.


												

Rajner Marija Rilke – Liši me vida

 

Liši me vida, gledaću tvoj lik,

zapuši uši moje, slušaću te,

onemi me, al’zvaću te kroz krik,

bez nogu još ću k tebi naći pute.

 

 

Slomij mi ruke, hvataću te srcem,

zaustaviš li srce meni, sam

moj mozak tad će kucati i bdeti,

a ako mi i mozgom ugasiš plam –

na krvi svojoj ja ću te poneti.

 

 


												

Edgar Alan Po – Gavran

 

 

Jednom jedne strašne noći, ja razmišljah u samoći,

Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;

Dok sam u san skoro pao, neko mi je zakucao,

Na vrata mi zakucao – zakucao tiho – tiše –

“To je putnik” ja promrmljah, “koji bježi ispred kiše”,

Samo to i ništa više.

 

Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno

Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.

Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem

Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.

Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,

Ah, nje sada nema više.

 

Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna

Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;

Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:

“Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.

Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.

Samo to je, ništa više.”

 

Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:

“Gospodine il gospođo, izvinjenje moje stiže!

Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,

Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,

Da sam sanjiv jedva čuo” – Tu se vrata otvoriše –

Mrak je tamo, ništa više.

 

Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,

Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;

Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,

Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:

“Lenora” ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,

Samo to i ništa više.

 

Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:

Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.

“Sigurno”, ja rekoh, “to je na prozoru sobe moje;

Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.

Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše –

Vjetar to je, ništa više.

 

Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,

Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,

Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,

S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže

I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,

Sleti, sjede, ništa više.

 

Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu

Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.

“Nek ti kresta jadno visi”, rekoh, “kukavica nisi,

Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,

Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?”

Reče Gavran: “Nikad više”.

 

Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,

Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.

Ali priznat mora svako, ne događa da se lako,

Da živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,

Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše

S tim imenom “Nikad više”.

 

Ali Gavran sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,

Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.

To je sve što on mi reče – dalje krila ne pokreće,

Dok moj šapat mir presiječe: “Svi me druzi ostaviše,

Otići će i on kao nade što me ostaviše”.

Tad će Gavran “Nikad više”.

 

Dok ja stajah još zatečen – odgovor bje spremno rečen.

“Nema sumnje,” rekoh, “ta je riječ tek trica, ništa više

Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta,

Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše

U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,

Od “nikada-nikad više”.

 

Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,

Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše

Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,

Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše

Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše

Grakćuć stalno: “Nikad više”.

 

Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga

Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;

Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone

I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,

Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše

Ona neće nikad više.

 

Zrak tad ko da gušćim stade, na me neki miris pade

Ko da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.

“Ludo”, viknuh, “to su glasi, bog će posla da te spasi

Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.

Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše.”

Rače Gavran: “Nikad više”.

 

“Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,

Da li te je Satan poslo, il te bure izbaciše

Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena

U dom ovaj opsednuti, – zaklinjem te, ah, ne šuti

Reci, reci ima’ l melem jada, što me izmučiše?”

Reče Gavran: “Nikad više”.

 

“Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,

Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,

Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu

Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu

Lenoru, od koje me rastaviše?”

Reče Gavran: “Nikad više”.

 

“Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!” Tad ustadoh,

“U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!

Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,

Meni je samoća draga – usne same dovršiše –

Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!”

Reče Gavran: “Nikad više”.

 

I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,

Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,

Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,

Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,

Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše

Ustat neće – nikad više!