Neumni ljudi u nevekat / Igrokaz na dan 13 . Mart / Ožujak

Danas je Ponedeljak  /  13 . Mart  / Ožujak 2023. godine.

Po pravilima igre, ovo  je 73 nogirani dan , za šutirati ostalo 292 dana.

No ,nemojte se baš previše radovati.Kako vam stvari po običajnom i nasljednom pravoučenijima stoje, tih ispod tri stoje dana će šutnuti mnogo više insana,nego što možemo zamisliti,a natakariti barem još dvaput više.

Iako je brojka dana baksuzna,kako neuki kontaju, primjetili smo da na trinaesti dan svakog mjeseca , od pamtivijeka , ima mnogo manje kaharli tandara.

Ljudi su sujevjerni, pa se obajedne počnu Moliti i praviti  da su dobri, ne bi li ih Azrail zaobišao. Prave se  da su toliko dobri kao da je svaki od njih došao bezgrešnim zaćećem. A mnogi jesu.

Danas se i epruvete dobro mješaju i čuda stvaraju.

A oni koji miksaju epruvete su garantovani putnici za pržun, iako se vjeruje  da su umni ljudi. Gdje će ba biti uma ,tamo gdje se igraš sa Božijim naukom i stvaranjem.

Neumlje zavladalo , pa se epruvetalno miksa insanski sa hajvanskim punoglavcima. Kažu radi ljudskog dobra.

Kakvog dobra , neumni ljudi u nevekat.

Vidite molimo vas, insana pretvarat u hajvana. A bome ni hajvani ne vole da ih pretvaraju u ovakve insane kakvi su ovi  današnji.

Jad , bijeda , klonirani poltroni u zaleđini pljačkaških silnika, licemjera ,pogana , oliti najogavnije  bagre i fukare.

Ali Jedan  je Sudija. Častan i Pravedan. Sve vidi i zapisuje.

Što bi poete rekli:

Živi bili, pa umrli , pa oživjeli i tek onda vidjeli.

U prevodu:

-Obećana zemlja je samo djeci , ženama , dobrima i krotkima.Oni , nepomenuti je neće ni opepeljiti.

Vesna Parun – Da si blizu

 

 

Da si blizu, naslonila bih čelo

na tvoj štap i nasmiješena

ovila bih ruke oko tvojih koljena.

Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna

ne može da usne ni u noćnoj travi

ni na valu morskom, ni na ljiljanima.

Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu

kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.

Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće

pred dolazak oluje u večer punu briga.

O da si barem tako tužno blizu

kao cvijet što spava zatvorenih očiju

pod bijelim pokrovom snijega u tišini

kamenih šuma, čekajući proljeće.

Da si blizu, o moj hladni cvijete.

Samo jednom kretnjom da si blizu

neveselim vrtovima mojim

što već sahnu, klonuli od bdijenja.

Ali, noć je i svijet je daleko

a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje

s tvojih su grana sašle. I sjaj zore

iz mojih zjena odlazi zauvijek

u uvrijeđenu zemlju zaborava

u kojoj je neznano ime ljubavi.

 

Prever – Slobodna nastava

Dok sluša da se govori

o društvu bez klasa i razreda

dječak sanjari

o svijetu u kome se nećer ići

u školu

Sa blagonaklonom nepažnjom

on se smješka

dok profaca-istoričar

govori da će  već i  on

dječak

sigurno biti pripadnik tog društva

i dok nastavnik

govori o tom velikom događaju

dječak ne razumije više

ni jendu njegovu pišljivu riječ

prestaje da ga sluša

Ipak uzgred osmjehujući se

dječak douznaje d aje poslijednji od poslčijednjih

u Katihizisu znanja

Treba d avas je sramota

naglašava najzad profesor

kad opazi da ga dijete i ne sluša

A zašto da me je sramota

dječaj bezazleno odgovara

Niste li mi vi smao kazali

da će uskoro doći vrijeme

kada će poslijednji biti prvi

Zato

ja čekam.

Puškin – Zimsko jutro

 

 

Jutro je. Oštar mraz spalio zeleno lisje,

A tanak i beo sneg pokrio polja i ravni,

I sniski, trščani krov, u daljini gube se brezi

I kruže vidokrug tavni.

 

U selu vlada mir. Još niko ustao nije,

A budan petao već, živosno lupnuvši krilom,

Pozdravlja zimski dan i zvučnim remeti glasom

Taj mir u času milom.

 

Il’ kadkad samo tek zviždanje jasno se čuje

I težak, promuko glas. To lovac prolazi selom,

I brže mameći pse, poguren u polje žuri,

Pokriven koprenom belom.

 

Svuda je pustoš i mir. Noćna se kandila gase

A sveži, jutarnji dah, preleće doline mirne,

I šum se razleže blag, kad svojim studenim krilom

U gole grančice dirne…

 

 


												

Anatol Frans – Crveni krim

 

 

Anatol Frans,

Crveni krin

Ljubav je kao i pobožnost, dolazi kasno. U dvadeset godina žena nije ni zaljubljena ni pobožna, sem kakve specijalne naklonosti, neke vrste urodene svetosti. Žena najcešce podleže ljubavi i strasti tek u doba kada je samoca više ne plaši. Strast je doista suva pustinja, zapaljena Tebaida. Strast je profani asketizam, isto tako težak kao i verski asketizam. Otuda su velike ljubavnice isto tako retke kao i velike pokajnice. Oni koji dobro poznaju život i svet, znaju da žene ne meću rado na svoje nežne grudi kostretnu košulju istinske ljubavi.“

__________________________________

“- Hoćete da govorite o nekome koga sam juče videla na stanici? Uveravam vas da je bio najobičniji susret.

On oseti bol primetivši da se ona ne usuđuje da kaže ime onoga o kome je govorila.

– Tereza, on nije došao radi vas? Nije li vas on nagnao da mi na obali Arna kažete “Ne mogu!” On vam nije ništa?

– Uveravam vas da me ni u kom pogledu ne interesuje i da ne shvatam šta možete misliti.

– Žena ne može biti ljubomorna na isti način kao i čovek, niti osetiti ono što nama daje najviše patnje.

– Ništa o tome ne znam. Zašto?

– Zašto? Zato što u krvi, u mesu žene nema onog ludog i plemenitog besnila za posedovanjem, onog starinskog instinkta od koga je čovek stvorio pravo. Čovek je bog koji svoje stvorenje hoće celo. Od nezapamćenih vekova žena je stvorena za deobu. Naše strasti odrđuje prošlost, tamna prošlost. Već smo bili tako stari kako smo se rodili! Ljubomora je za ženu samo povreda samoljublja. Kod čoveka je to mučenje duboko kao moralni bol, stalno kao fizička bol… Pitaš zašto? Zato što si ti uprkos mojoj potčinjenosti i mom poštovanju, uprkos strahu koji mi ulivaš, materija a ja ideja, ti stvar a ja duša, ti glina a ja majstor! Šta je smerni i grubi grnčar kraj lepe amfore? On je bedan. Jest, ja sam ljubomoran. Znam dobro šta je u mojoj ljubomori. Kad je ispitujem, nalazim u njoj nasledne predrasude, gordost divljaka, bolesnu osetljivost, smešu glupe sile i svirepe slabosti”

__________________________________

Ne voliš me više. Ali, tim gore po tebe! Ja tebe volim. Nije trebalo da se daš. Ne nadaj se da ćeš se izvući. Sve si učinila da te volim, da sam ti privržen, da ne mogu živeti bez tebe. Poznali smo zajedno zadovoljstva koja se ne daju zamisliti. Ni ti se nisi odricala svoga dela. Nisam te ja na silu uzeo! Htela si. Još pre šest nedelja bila si zadovoljna. Bila si za mene sve. Ja sam bio sve za tebe. Bilo je trenutaka kada više nismo znali da li sam ja ti, ni da li si ti ja, i sad hoćeš da te najedanput ne znam više, da budeš za mene tuđinka? Tvoji poljupci, tvoj dah na mome vratu, tvoji uzvici, sve to, dakle, nije istina? Sve to ja izmišljam, je li? Pa dobro, ja se nisam izmenio. Ja sam ono što sam i bio! Nemaš ništa da mi prebaciš. Nisam te varao sa drugim ženama. Ne zbog toga da bih to sebi zapisao kao zaslugu. Nisam mogao. Kada je čovek tebe spoznao, i najlepše su mu bljutave. Nikada nisam pomislio da te varam. Zašto me ne bi više volela? Odgovori mi, odgovori… Reci da me još voliš. Reci, jer je to istina. Tereza, odmah ćeš osetiti da me voliš kao što si me nekad volela… (on polete ka njoj, vatren, raširenih ruku. Ona ga, očiju punih straha odbi sa ledenom grozom.) On razume, zaustavi se i reče:

-Imaš ljubavnika!“

___________________________

“- Vi dakle mislite da žena treba da se sjedini sa mužem čak i posle smrti?- Izvesno da treba. Brak je za vreme i večnost. Pa vi ne znate za istoriju dvaju mladih supruga koji su se voleli u provinciji Overnj? Umrli su skoro u isto vreme i položeni u dva groba razdvojena jednim putem. Ali je divlja ruža svake noći prebacivala svoju rascvetanu vrežu s jednog groba na drugi. Morali su sastaviti kovčege.”

 


												

Marina Cvjetajeva – Strpljivo / Kablovi VIII








Strpljivo kao što se drobi kamen,
strpljivo kao što se čeka smrti amin,
strpljivo kao kad sazreva vest,
strpljivo kao što se gaji osvete žest –

Čekaću te. (prsti zgnječeni u pest:
tako monahinju čeka naloženik).
Strpljivo kao što rimu čeka svest,
strpljivo kao što prsti nokte nalaze,

Čekaću te. (oboren pogled,
zagrizem usne. Pločnik. Bista).
Strpljivo kao što bi milošta mogla,
strpljovo kao što se niže biser,

Škripni saonik, u odgovor vrata
škripnu: vetar s tajge zanemože.
Najviša je povelja predata:
– Smena carstva i ulazak velmože.

I u dom:
Nezemaljski broj,
ali moj.

 

Trice i poveznice / Igrokaz na dan 12. Mart / Ožujak

Danas je Nedelja  , a nekojim i radni dan  12. Mart ,mjesec koji žuja i u ovoj 2023. godini.

Nemojte pomisliti da  ovo žuja ima veze sa nekom blondinkom. To ima veze sa proljećem i opet sa blondinkom. Hajde vi zamislite i jedan dan, a kamoli čitav stađun bez neke blondike. Svijet bio bio tužan i siv.

Izmjerili smo dane. Ne radi bjondinki milih i mirisnih, bome i pozamašno oblih,već zbog neukih.Kroz prste nam propali , haman 72 dana. Moramo biti oprezni , šunja nam se još samo  293 dana.

Na jednom od tih dana  bi moglo pisati naše ime.Možda i vaše. Vako ili ovako. Vako je dobar znak, ovako je vrlo takarli i beterno znamenje.

Vako je šaka brade.Dobro smo prošli frajeru ba.Na iglene uši se dohvatili rijeka u kojima , bome ima i poneka u kojoj ne samo med i mlijeko , nego  vino teče.

Ovako to je belaj. To mu miriše na onu tvornicu mesa u kojoj svašta pod meso turaju. Bilesim …njihov problem. Oni će pržun zaraditi. A ko radi ko oni i ti će se pržunati. Garant.

Dalje ne smijemo  pričati. Namah bi nas neuki prozvali gatarama. A mi smo samo klasični logičari. Nafuravamo na dedukcija – indukcija, analogija – anatomija i slične trice i poveznice .

Što bi poete rekle:

-Mahala je vazda mahala!

U prevodu :

-Ne moš ti Mahali pera odbit ni opeljit.

Jevtušenko – Daj mi nebo cijelo, zemlju cijelu


Ne, ja neću ni od čega polovinu!
Daj mi nebo cijelo, zemlju cijelu
i more i rijeku i gorsku lavinu.
Ne, ja neću nikakvu podjelu!
Ne, ni život ne želim u djelu.
Neka mi se sve svali na pleća!
Ja i tugu želim cijelu,
kao što želim da je cijela sreća.
Pola hoću samo od jastuka
na kom leži, kraj lijepog ti lica,
od prstena sjajna, tvoja ruka
sjajna kao zvijezda padalica.





Silvije Strahimir Kranjčević – Moj dom

 

 Moj dom

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I… gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo – ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan sve je glaso
Kroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

… Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al’ ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba… a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tim sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I… lutam kojekud.

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!


												

Prever – Bašta

 

Hiljade i hiljade godina

Ne bi bilo dovoljno

Da se opiše

Kratki sekund večnosti

U kome si me ti poljubila

U kome sam te ja poljubio

Jednoga zimskog praskozorja

U Parku Monsuri u Parizu

U Parizu

Na Zemlji

Na Zemlji koja je zvezda