Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin Prvi

 Čin prvi                                                                                                

Bili jednom,u nekom vaktu  u jednoj bosanskoj varoši Fata i Mujo.Mnogo se zavoljelo dvoje mladih.Branili im dušmani da se susreću.Ne znamo jal’ mater il’ otac Fatin.Otac begovski tiranin bio.Majka begovica puno mlađa,jedva tries’ opetu prešla,bega se bojala pa i ona stroga,tvrda,bez radosti dane nije ni brojala..

Daklen Fata begova kći,a Mujo sin siromašne udovice.Vehta ,neopstajuća kombinacija.Fata lijepa na mater bila,ni upis vila joj ravna nije,pomalo šeret.Mujo delija,kršan,zgodan razgovorljiv i ugursuz.Za svaku žensku otrov mogao biti.Ali jok,njemu Fata iz glave ne izilazi.Ni on Fati iz srca.Valjda  tako suđeno bilo.

Dogovorili se  mladi kako da budu jedno sa drugim.Fata spavala na spratu uz dva demirli penđera.Pod jednim penđerom ašlama,pod drugim tunja..Mujo bi se popeo na trešnju, primakao bi se prozoru i kroz rešetke bi proturio srednji prst.Jedino se tako mogli doticati.Drugi prsti bili kratki.Fata bi  ga i milovala i milkila.Navikao on na milovanje.Tada bi brstio trešnje.Ponekad mu prst bio vlažan i slipav,on nije obraćao pažnju.Konta vrućine su,prst se od milovanja znoji.Malo mu neobično bilo što mu prst na žensku tukne.Ni na to nije obraćao pažnji.Misli Fata je žensko.

Kandilje nisu palili da ihi neko ne bi vidio.Da nije bilo džamije Mujo nikad Fatu ne bi sreo, vidio i prepoznao.Jes’ da je Fata po starinski ulicom i u džamiji nosila zar.Ali je nestašna bila i kad god bi Muju vidjela digla bi zar.Kanda joj u lice,u oko  nešto upalo;pa trljaj,pa trepći,pa žmirkaj na Muju,sve dok oko ne bi iščašila.

Oteglo se ašikovanje.Sreća da su ašlame i tunje rađale u različito vrijeme.Trešnja rodila,Mujo i Fata sve ašlame pobrstili.Fatin otac se ibretio što te godine trešnja nije rodila. Kad bi mu dosadilo penjat se na ašlamu Mujo bi se peo na dunju,primakao bi se demirli prozoru i kroz mušepke opet proturio srednji prst.Fata bi ga milovala i milkila.

Došla sezona dunja i Mujo i njih počeo brstit.Fatu nije mogao ponuditi,nisu tunje kroz rešetke mogle proći.Mujina mater slatko od dunja napravila.Čudi se narod.Nit ih u bašti imala,niti je  na pijaci tunje i slatko od tunja kupovala. A prodaje slatko od tunja.Svašta!Bio to Fatin dio ašikluka.Fatin otac se ibretio što te godine dunja nije  rodila.

Kažemo sreća ašlame i tunje rađaju u različit vakat,a mogu se nezrele jesti.Nekad bi Mujo znao pretjerati pa se i obarabatiti.Nikako da se Mujo i Fata ljudski pomiluju i dotaknu.Samo prst kroz demirli penđer i milki i miluj.Nisu glasno mogli razcovarati,beg bi ih mogo čuti i eto belaja.Ponekad bi samo šutjeli, a Fata bi milovala i milkila.

Jednom Mujo nešto čudno,iz čiste dosade i jada,napravio.Popeo se na dunju i primako se prozoru toliko blizu k'o što nikad nije.Trebalo mu vremena,Fata nestrpljiva pita:

-Hoće li bolan više taj prst?

Nešto se ušeprtljo Mujo pa nervozno odgovara i nešto jedva kroz demirli penđer protura.:

-Hoće bezbeli,bona evo sa'će!

Dohvati se Fata ponude i poče da milki pa skoro da vrisnu:

-Joj ,Mujo dragi, kada ti je ovo nokat otp'o.

-Juče ja slugi jedinom pomagao,drva  cjepao.Pa hek po prstu.Otpade nokat.

Milki Fata i ispituje:

-Jadni moj Mujkane,a zašto ti je prst vako otekao?

-Kako neće bona.Kad nokat otpadne prst mora oteknuti.

-Milki Fata ne popušta,misli Muju će manje boljeti ako ga ona nježno miluje,propitivanje nije završila:

-Mili moj Mujice,bolest ti neka jaka prst napala.Hem nema nokta,hem oteko,evo ga i raste,nikad veći i deblji nije bio.

Milki Fata pa milki,ne posustaje.Mujo konta šta da joj odgovori pa se odjednom sjeti:

-Idem  draga moja po demir pilu,ovo se više ne mere durat.Ima da prerežem rešetke ,sve razvalim i sve ti objasnim i da ti bolni prst pokažem.Ti vidi što ti je radit,miliovat ili milkit,jali nešto treće,smislićeš ti pametna si.

Ta ti valja,- obradova se Fata.Babo otišo u Stambol, nosi neki pašin ferman veziru,neće se za po’ godine vratiti.

Dok pričala Fata ubrzala milovanje,Mujo se ukočio,nije sišo, već je sletio sa grane.Od silnog trzanja; prije ukočenja; odlomila se velika grana na kojoj je sjedio i on hek  sa tunje.Jal’ od  habera,jal’ od nečeg drugog,jal’ sa trešnje,jal’ sa dunje;sve jedno je,iste su visine,Mujo sa drveta hekno u bašču. Srećom na kadifice i mehku zemlju pao,ništa mu nije bilo.

Ta dunja nikad više nije rodila,pa je posijekli i novu zasadili.Malo ugruvan i postiđen gleda u mjesec,zvijezde i vedro nebo.Čuje Fatu kako pita:

-Jel to kiša pada,dvij tri kapi me po ruci potrefiše.

-Jes’ malo kišilo pa prošlo.

Mujo nije ni o'šo, a već se vrn'o i na ašlamu se popeo.Ona na udaljenijem kraju kuće bila,

Na ašlamu se popeo,demirli pilu u ruke pa pilaj.Ipak glasno bilo.Mujo stao ne zna šta će!?

Fata skontala , glas prelijepi,snažni i otresiti pustila haman Josipa Lisac  i zapjevala Moj dilbere,pa prekinula.Ne kreću se ni ona ni dilber večeras nigdje,pa joj pjesma nije po volji.Tada okrenu na drugu i poteče glas kao izvor Modre rijeke bistre :

-Joj,mamo mamice,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice…

Muji drago oko srca,to njemu i njegovoj raboti njegova Fata pjeva,pa pilaj i pilaj.

Fatina majka i seja,butum komšiluk se zaibretio.Joj miline avaza.

Mujo pilo i začas prepilo demirli penđer i u Fatinu sobu se uvukao.Šta je Mujo objašnjavo,kako joj je bolni prst pokazivao i šta su radili snjim i bez njega,to ne znamo.Nismo nazočili ni svjedočili.Jutrom, sabah zorom Mujo se iskrao i kući otišao.Otada,nadalje i ubuduće , bi se odmah po akšamu uvukao.Tunja  krila demirli prozor na kome nema demir rešetaka, izjutra,prije sabah zore bi se iskrao.Fata bi tokom dana bogate  meze i slastica za večeru nabrala.Mjesecima gozba i gozbe trajale.

Tih mjeseci je Fata obdan pjevala :

-Joj crven fesić u drgana moga,joj mamo mamice.

Obnoć se čuli samo jecaji:Joj,mamo mamice.Po tri do deset  puta. Neki besposličar brojo i do tridest izbrojo. To se koji put a koji put se i norma prebacilam. A sve  od akšama do sabaha.

Šta joj je Mujo radio nismo ni nazočili ni svjedočili?!Aman,nisu to bila čista posla.

Da li je narodni pjesnik o njima ,onu Fatinu najmiliju ,pjesmu  spjevao?

Na ovom dunjaluku sve je moguće.

Dotična

 

Nekada nas neke riječi zadeveraju.Ne možemo ih otkačiti iz malog mozga.

U zadnje vrijeme se sa nama druži dotična.

Ta dotična ima dotičnu.

Kako  ne bi prijateljovao sa dvije dotične.

Možda iskrsne još koja.

Lijep ovaj izraz dotična. Za svašta se može upotrebiti , a mere biti i svašta može označiti, značiti, i progutati..

Nama mahalašima ona znači samo jedno. Jedna ,  uh  jedina.

Nije boni Drina, kako vam to može pasti na pamet?

Ima Drina i Drina, i krivih i pravih i krvavih i pušačkih.

Dobro i ova naša dotična , jedna , ah  jedina ,mere biti ista taka.

Ima ona milje i milje velova. I okukasta, i kriva, kristalno čista i krvava.

Može biti i pušačka. Recimo uzme Drinu ili neki cigar i zapali. Nisu ljubiteljice   tompusa , guši ih ,  i pritišće. Skoro im suze na oči izlete. Prvine. Ali ako treba , navikne se i mere i to. A bome, poslije ne mere bez toga. Ni slučajno, inače presvisne.

Takva vam je ta dotična. Viskoko kvalificirana in premazana svim mastima. Ma može i maslom , što ne more. Ne mere je čovjek ni za vrat ni za noge spotači.

A i kako bi?

Nema ni vrata ni noge .  Krije ih ko zmija . A fakat je ponekad i prava zmija ljutica. Tada neko mere stat i plakat. Ili zaleć i plakat, ako mu je tako udobnije. Ni kobra joj nije ravna . A ponekad je ne'moš ni stić.

Neki je ne stignu čitav život. A hadumi i anamo oni bježe od nje k'o od antikrista. A upavo  su oni drugovi antikrista i antikristove rezidencije,pržuna.

I ta dotična mirom miriše. Kad je mirna. Kad je belajsuzluk spotakne, tukne ko tuknuta tuknutica. A šta'š, ne m're se brez nje. Slatkica se rodi ,uvijek slatkica ostane. Ko baklavica ili ružica. I valja je dobro zaljevati i svako malo nafajtati. .I češće , nego svako malo. Stalno. Jel’ ko neko plaho slatko ili nije.

Izvoljeva prečesto, pa joj htio ne htio moraš prihelvtati  neku tulumbicu , da joj ne bude neobično i nelogično. Ne voli zjapiti na prazno.

A to je i veoma korisno, i to obostrano. Kad baklavici prihevtaš tulumbicu, onda se one ne bi nikad razdvajale. Stalno  se družile i zalijevale jedna drugo. Toliko su obzirne.

Samo, tulumbice su uglavnom malo krhkije i vazda zaplate.

Svako malo dotična je izbaci iz svog miljea. Tada je nazadovoljna , i   nimalo obzirno joj prigovara, što je ponekad  malehna, mekana i gnjecava ko pamuk i da prebrzo razmišlja, odnosno završava. Misli  ; dakako. Vi ne mislite da slatko  misli.  Mi smo u dilemi. Za tulumbicu nismo sigurni, kažu da mozga nema, ali dotična baklavica je jako pametna.

Neće vam ona primiti na konak bilo kakvu tulumbicu. Jok. Prima samo podobne.Čvrste i izdržljive i one veće. Niko ne voli gnjecave , mehkane i malehne tulumbice.

Evo, najiskrenije volite li vi dotične ?

Ma, ne pitamo vas. Šta se barkate tamo gdje vam nije mjesto? Pitamo one koje se razumiju u tulumbice. One što su dotičnim najbliskiji rod.Jah mater i babo.

Po pitanju entiteta baklavice su samohrane. Tako se rode. Samo se hrane i dotiču, jer su dotične.

A sada muče. Ne smiju pred vama . Kažu ureziliće vas , ako lanu ije'ne.

E kad je tako i mi za danas završavamo filozofiranje  o dotičnim.Vrlo nerado. Ne možemo se nikad , ni šale radi,  tako lako odvojiti od nje. Nećemo reći zašto.

Ali danas moramo. Naprasno. Da vas ne urezilimo. Fini smo mi. Ne lajemo  i ne psujemo. Svakako ne pred i sa ženama.
Meremo još samo u dvi – tri  riči  objasniti otkut  to ime, dotična.

Ma to vam je sasvim jednostavno. Dotična se voli doticati van svake razumne  pameti. I u tvrdo i u meko,i u krivo i u pravo , i sridu . Na volju vam , a njoj paše sve , samo neka je hejbet doticanja.

A možda niste ni skontali o čemu pričamo. To će ponajprije biti. A i ponajvamjebolje da je tako.

Što bi poete rekle:

Kokuz vazda baksuz.

U prevodu:

Kod mnogih se nema šta svoditi ni prevoditi.Kokuzluk. pa kokuzluk na kokuzluk.Nije bitno od čega je kokuzluk.  Ovo mi zbog onog treća sreća.Kod onih drugih pljačka na pljačku,pa baksuzluk. I mehke tulumbice. Nismo mi krivi. Oni dodali h u svaku drugu riječ i u riječnik ubacili .Da se neprimjeti ono što se iz aviona vidi. Bajate  i vehte im tulumbice.

Nije da im sihire bacamo;mi to ne znamo i ne bi učili. Oni sami sebi i sihire, i poganluk i pržun i svu bijedu svijeta na vrat kače. I pušu u uzlove. Džaba im trezori i trezorska kahvenisanja. I majčine vreće sa narodskim blagom.

Tako vam se kolo sreće okreće.Red pljačke,možda se uvali još jedan,ali obavezno slijedi red baksuzluka i gnjecavih tulumbica.

Hajd u zdravlje , što bi rekla jedna  simpatična gospodična.

I neka vas svaki  dan sačuva naših igrokaza.

 

Nemojte nam dirati Bakira Izetija – Nismo svi iste sreće

 

Bakir izetbegovic svjedocanstvo

Prije par mjeseci su  po portalima kružila , a na mrežama jedva dočekali i sasvim neopravdano . raznosili svjedočanstva lidera SDA Bakira Izetija Jr.

K'o misle, pao čovo na najniže ljudske grane , prodaje i predaje na tacni  Bosnu  njenim zlotvorima zarad jedne fotelje ,

pa vele možemo sebi bar te  neke sitne zadovoljštine istjerati.

Kao da nemaju materijala za stotine i stotine doktorato o lošoj/zloj sreći bosanskog naroda za vladavine

porodice Izeti i SDA.

 

Oni se uhvatili za svjedočanstva kada je junior dijete bio.

Nije ni humano , ni fer.

Nismo svi isti i nismo svi iste sreća.

Nismo svi jednako inteligentni i ne ide nam svima škola kako od nas zahtjevaju.

A Junior je imao i jedan veliki hendikep.

Dok smo uvijek imali oba roditelja uz sebe, da nas nam pomažu u školovanju,

i da nam časno i pošteno  pišu zadaće i rade radove , siroti Bakir  nije bio te sreće.

On je imao oca robijaša , višekratnog povrtnika u zindane i u pauzama bigamistu

i maltene samohranu ne baš školovanu majku  .

 

Te ocjene i stanje u porodici su ga toliko istraumatizovala dase opijao u Liscu i Olomanki.

Lako vam se rugati tuđoj , pogotovu dječijoj, mladalačkoj  nesreći.

 

A što se sada ne poredite sa Bakirom Juniorom?

 

Da bi mu nadoknadili za traume iz djetinjstva  ,mater i babo   su mu obezbjedili što niko nikom nije na ovom našem,malom bosanskom  dunjaluku.

Majka mu sakupljala narodske vreće sa blagom ,dok je   lamentirao nad svojim nesretnim

djetinjstvom i usamljeničkim životom, skrivajući se od pogibelji strašnog nepravednog svijeta. u

trezorima  banaka sa babom rukupod ruku , dok je narod ginuo i borio se sa monstrumima.

( Žena mu Seka  se tada doškolovavala u Zagrebu uz pomoćčuvenog Asima Kurjaka ako niste znali i nemamo informaciju da li je sve bilo najčasnije i najpoštenije.)

 

A sa druge strane , babo .mu sa svojim drugovima robijašima i njihovim jaranima porobio i raskućio

pola bosanskog dunjaluka,predajući mu u amanet nastvak započetog.

 

Eto o tome pišite, o uspjehu iskompleksiranog robijaševog sina  koji postaje sila i svemoć, a ne o

nekim dvicama ,tricama, i ku'činama

 

Naravoučenije :

-Smijurija  ljudska , a  hajvanska ,  i vako i nako, a ne novinarstvo .

 

 

 

 

Elizabeta II ili Britanska tradicija

 

Sasvim obična priča o jednoj kraljici

ili

Basna o Emoc2

ili

jednostavnije , životopis  E II

Kažu neke riječi nastaju spontano,u trenu nekog prosvijetljenja i nadahnuća.Možda.

Realnije je da je čovjeku duboko usađena misao predaka prenešena genima.Sve ostalo je pitanje trenutka ili sticaja okolnosti kada će se  iz malenog potočića,zvanog ljudski um, razliti bujica  koja gane čovječije srce.

U ovoj se Basni ne radi o tome.

Emoc2. Je vrlo  slično onoj Emc2,ali ni nalik.

Neko pomisli na skraćenicu druge emocije.

Hajvan o kome pričamo nema ni prve emocije.

Nećemo vas zavaravati.Emoc2. bi mogla biti  skraćenica od ;E mother of curvoasiers  ili  majka kurvoazijea i drugih.

Po slobodnom Vukovom prevodu to bi značilo:

E ,to je majka k(u)rvi azijskih i drugih.

Znamo zašto je to tako.Kompjuter u kojem su ubačeni analogni podaci Vukovih znamenja i pismenija, riječ kurvoasier tumači kao složenicu dvije riječi: kurva i Azija .

Vi ste već primjetili da je kompjuterski prevodilac previše bukvalistički i zbog toga dolazi do nedoumica.Onda se  ljudi ne mogu snaći i pogrešno se mnogo toga tumači.

Mi uzeli sebi za pravo da tumačimo Vuka.Imamo više prava od ekavaca.Vukovo pismene je na ijekavskom,to znači  na našem ,Bosanskom jeziku.Nigdje u njemu ne možete naći ,fuj SANU i bljak Čosića i druge.Ime im se ne spominjalo.

No danas nećemo o Vukovom nauku iz tri razloga:

-Nije riječ o Vuku već o Emoc2,a ona je ženskog roda.Koliko mi znamo.Nismo se zavirivala da provjeruimo jer nam je kao žensko vrlo neubjedljiva.A  kod nas dame imaju prednost.Za druge ne garantujemo.

-Pametnom je dovoljna  i jedna  jedina rečenica koja definiše Vukov rad.Mi smo je izrekli.

-Vuku nikad nije bilo mjesto među ublehama i licemjerima.

Imbecilima  i luđacima koji misle drugačije nije mjesto među  prostim narodom.On se smještaju u ludare ili Hag,ili ustanove sličnog tipa.

Danas ćemo se igrati ,hitoričara (povjesničara,istoričara)– hroničara i pričati o zgodama,nezgodama bolesnika i praotaca Emočke 2.

Evo i ovo tepanje je nekako, naopako.Ona je engleskinja,pa je nama to sasvim normalno.

Moramo tu naopakost malo konkretnije objasniti da ne bude zabune.

Kad čovjeku zapadne naum pile,kokica,žena koja voli cugnuti, slučajno se preziva  Pipić ili je Arhimedova konstanta ,on joj tepa sa : Pipička.

To ne znači da je ona veličine 3,14 u odnosu na običnu,kao što bi to Rudolfov broj nagovjestio.Ali mere bit da bidne. Isto kao i da vrijedi toliko u odnosu na neke druge.Napriliku ,u odnosu na Emoc2 svako žensko toliko vrijedi.

Vi skontajte tepanje prezimenuša Prpić,Krupnić,Rospić.Nemojte slučajno da vam padne na pamet tepati onoj što potiće od popova ,pa se preziva Popić.Ne vidje svijet nikad pola anamo nje.Jal je cijela ,jal je ima aman pa aman,Pi.

Vi mislite da ćemo vam izvući iz neke tuhafli arhive prezime Golap.Bi mi, ali ga nejma.Ili ga ima a mi ga nismo zakantali u arhivu.Zato se zadovoljite sanjima.

Ima mnogo sličnih analogija u takozvanoj Vukovoj konstanti ili Blekijevom sindromu.

Ako se žena voli voziti na kari ,zovu je Karićka.Ima i prezimena,ali nismo dokučiti porijeklo.

Kad neka žena mete , voli dizati ili se za (sa) njom diže prašina zovu je Prašovićka.Zluradi će to prezime povezati sa glagolom prašiti.Ili sa televizijom.A mere biti i sa jednim i sa drugim.

Ako neku ženu ruže ili ona voli ružiti zovu je Karanovićka ili Karovićka.Rjeđe Karaokićka.To znači oko od topovskih kola.

Ha se žena počne kititi,cijećem i nakitom prozovu je Kitićka.Ne valja ni ako se kiti nakitom.Dodaju joj neko nevaljasto tepanje.Naša finoća ne dozvoljava da ga pomenemo.Vi možete,vas niko ne gleda,osim žeba koje bi se igrale sa  vašim veselim privjeskom.Na satu normalno.Ima muškije koji svuda kite privjesak.Nekji ga prislone i na sat.

Ima jedna pa se preziva Kitarević.Drugi,oni neuki i grublji je zovu Kitara,Kitočka i Kitačka,i joj(š) gore.Kako su samo jadni i besmisleni.

Nama  ona sasvim nježno i krhko izgleda kad nas posjeti u Sarajevu, pa joj otad tepamo:   Kitočkica,Uh mili svijete naš,bidi nam cvjetak baš.Ništa ružno.Samo  je deba malo smotan.Ok skonto da drugi stih glasi:privi nam cvetak vaš.Svako poželi da se pokiti nekim cvjetićem.

Najgore nam padaju ona grozna prezimena koja se ne završavaju na ić,vić,ović i tako to.

Recimo Okuka,Motika,Dodik,Fukara i sl.Gledajte ta tepanja:

-Okukica se rimuje sa  kurvica.Okuka na italijanskom znači krivina ili kurva.

-Motikica zvuči  ko digla se kuka i motika,pa i motikica za nima.Više je seljački i turbo narodski.A oni su blesavi i nisu čuli za Vuka, pa pučanstvo zovu folk.To mu dođe složenica od riječi  fol i prvog slova  neke riječi koja počinje sa k.

-Dodikovka je opravdano  jadikovka.Znate zbog čega?Nemogućnost koncentracije i pogotka u sridu.Neštu u vezi sa genima.Po Vuku je to  iskrivljena precepcija stvarnosti koja vodi u japanske vode jao pao mlohavosti.

-Fukara.Tu ne umijemo ni demunitirati.Zato samo  konstatujemo,je'nom pijačarska fukara uvijek ostaje razroka fukara.

Nama žao strankinja.Njima je teže tepati,sve neka stranjska imena,koja se ne mogu tek tako bukvalizovati na našem vuku.Treba se pomučiti.Uglavnom ne.Joj propustili veliko slovo.Šta se može.Riječ je legla, ko strankinja kad naleti na Muju.Jazuk je vrnuti.Narod kaže vraćati se nazad je veliki peh.Osim kada je u pitanju,džidži-midži ili književno-rečeno  gore dole.

Vidjeli ste sve same ljepotice i slatkice,a muškarci im svakakve nadimke daju.

Mi, Bosanci i Vukovci, to nikad ne činimo.Pustimo drugima da laprdaju i da se riječima  igraju,kolikjo im volja.

Mi djelujemo.Nije nas briga za smisao riječi.Mi više volimo smisao ženske ljepote i mirisnih đardina.

Joj ,kuku nama.Ima da nam se odbije od bubrega.To znači ništa od plaće koju ne dobijamo već po godine.Velite ni kod vas nije sjajno.

Natakarili dovoljan broj riječi koji nam je određen za basnu Sada je moramo  naprečac završiti. Inače u tim dnevnim takarima ,nema onog takara kjojeg normalno pučanstvo voli.

Mi kad god  vidimo žensko ime ili meriše na nju,bacimo malo takarli priče da zainteresujemo čitaoca.

Okosnica  ove basne su trebali da budu par navoda ,šta se takarilo  na dan 29.12. u raznim vaktima i da se oko njih isplete basna.

Ispred je trebalo staviti uvodbnu napomenu:

Elizabeta II poslala božičnu poruka:… da postoji nada i da svijetlost može da pobjedi tamu i u teškim i mračnim vremenima.

Sada bi i Elizabeta II da se igra mirotvoraca.

Neće moći,ove noći uoči svjetskih blagdana.

Ni nekih drugih.

Ako ona zaboravlja istine mi nećemo.

Nije ni ona samo se prai previše mutava.Iako je kraljevna i žensko ipak ćemo raći da je od rođenja mutava,ali nešto manje.Tek neki valer.

Njena zemlja je među predvodnicima tame, a ona bi da se utrpa u svjetlost.

Žena za života voljela jarke crvene boje. Zna  znanje.Priprema se za konačno odredište.U pržunu je sve jarko crveno i pride plameteće crveno.Džaba joj Božić.Natandariće joj onog Dana metlu,da je zajaše kako joj priliči.Pitajte obe iz Linčburga.Oni najbolje znaju.Sve prate i snimaju.

Kako smo  već zglajzali, mi ćemo vam nabaciti okosnice i završiti posao koji nam ne plaćaju.Vi se pravite da ste basnu skontali ili se zabavite i pokušajte da je sastavite po vašem ćeifu.Svi na dobiti ili niškoristi.

-1721.- Francuzi su okupirali ostrvo Mauricijus u Indijskom okeanu. Ostrvo je 1810. potpalo pod britansku vlast, a nezavisnost je steklo 1968.Sto pedeset osam godina ih Britanci nestajali i pljačkali.

Tada nije bilo Haga.

Da li je kraljica E II zaboravila sve  masakara učinjenih narodima širom svijeta.Mogla se kojom  božićnom molbom za oprost obratiti svjetlosti.Ili ubijenim i masakriranim izvinjenje poslati.Makar i licemjerno.Nije se ugledala na ublehu Branta.Da se ugledala mogla bi dobiti Nobelovu nagradu za mir.A i ovako je može dobiti ,kao nagradu za životno nedjelovanje.Deba, kaki je dobacuje,za nedjelo boni,šta se se stisli sa riječima.

Jok,tama to ne radi . Svjetlosti bi ona da se šlepa.

-1809.- Rođen je William Ewart Gladstone, četiri puta premijer Velike Britanije između 1868. i 1894. Poznat po političkim i socijalnim reformama, smatra se jednim od najvećih britanskih državnika. Legalizovao je 1871. radničke sindikate i 1884. izvršio tzv. treću parlamentarnu reformu.

On nije bio toliki licemjer kao potonja mu kraljica E/ II i prozivao svjetlost umjesto prirodnog saveznika : tamu.

1890.Američki vojnici su kod “Ranjenog koljena” u Južnoj Dakoti masakrirali više od 200 Indijanaca iz plemena Sioux, među kojima je bio veliki broj žena i djece.

Naši izvori govore o milionima masakriranih „indijanaca“ samo na Divljem Zapada.O milijardu izmasakriranih “urođernika širom svijeta.Možda i više.Ne mre sve ćovjek izbrojati i zapisati.

Moš'te sebi predstaviti sebi sliku o probližnom broju ubijenih „urođenika“ radi dobrobiti one koja se moli „nada i da svijetlost može da pobjedi“.

Kraljice ,kraljice,koja su to  licemjerja.Toliko ih da smo nemoćni da ih popišemo.

Zar vas devet decenija nije naučilo barem gramu prtistojnisti.

Vaša kruna je uz Vatikan ,pa tek onda  SAD i EU  najviše kriva za „ za tamu u teškim i mračnim vremenima“.

Pitaj bonioćka „urođenike širom svijeta“ šta oni misle o tvojoj kruni.Stotine miliona „vam“ ne mogu odgovoriti.Tvoji su ih skratili za glavu,a par puta više  njih su uskraćeni za nasušni hljeb,  ljudskost , dostojanstvo i Svjetlost.

Nažalost sljedbenici to nastavljaju da čine  u neizmjenjenim okolnostima i razmjerima.Samo to malkice perfidnije rade.Ono ko fol.Zvrijerinje se izbirikalo i postalo još efikasnije.

1940.- Njemačko vazduhoplovstvo izvelo je najteže bombardovanje Londona u Drugom svjetskom ratu, koje je britanskoj prijestonici nanijelo najveća razaranja od “velikog požara” 1666., kada su uništene četiri petine grada.

Niti jedna bomba,granata ili Vau 2 nisu pogodili dvore „prijateljice“ svjetlosti. Tek jedan geler razbio jedan napukli prozor.

Mi se ne pitamo zašto.Mi znamo.Obiteljske veze su uticale da  joj pape Đuro uz Pia XI i SAD bude jedan od pokrovitelja nacizmau Njemačkoj.

Dana 20. studenog 1947. godine kraljevna Emoc2,se udala za grčkog kraljevića Filipa, koji je nešto prije postao britanski građanin i princ, te vojvoda od Edinburgha.

Njihov brak je bio kontroverzan( Ha!Ha!HA.Said the clown.): princ Filip je rođen kao pravoslavac, a njegove sestre bile su udate za naciste.

 Za kraj smo ostavili jedinu istinitu rečenicu.

„Milioni ljudi pale svijeće nade u našem svijetu danas. Božić je pravo vrijeme da im zahvalimo za to kao i za sve ono što unosi svjetlo u naše živote.“

Ona nam poručuje da svijet njen i danas danaske.

Sve što Elizabeta II ima,njena zemlja,Vatikan, SAD,EU i Zapad „kolijevka civilizacije“ ima da zahvali onima koji pale cvijeće.

I onima koji nemaju penija da pale svijeće.

I onima kjoji se ne klanjaju  njenoj tami i vatri.

Ima Emoc 2. da zahvaljuje i pučanstvu za za nauk o šoferiranju.

Bila prva i jedina u porodici koja je prošla cjelokupne vojne obuke.Naročito one o noćnim vožnjama.

Njena baka Viktorija imala noćna jahanja i takar priču sa konjušarom.Poslije su u modu ušli šoferi,u vaktu Emoćke 2.

Naše naravoučenije:

Volite i poštujte žene i djecu i svjetlost neće izostati.

 Inače Emoc2. Znači:

Elizabeta, majka ofucanog cirkusa, druga.

 

Basna o Noju

 

 

Lenji svog ;anamo onog, zvao noj.Svjestan je on,nimalo poetski ali realistično.Njegov,  ko svaki  noj,  uvijek tražio neku rupu da glavu sakrije. Njegove ženske se nisu bunile kad je glavu sakrivao,ali im nije bilo pravo što mu je tako trivijalno i stranjsko  ime nadjenuo.Tražile izmjenu,ali on ne da progovoriti .

Kažu one ;makar da ge labudom ili mišom nazove.I to su neke plahe životinje, koje su sa rupicama bliske, a i sa našeg su dunjaluka. Pričale mu priču o Ledi i Zevsovom labudanju.

Jok ne da on progovoriti.Noj bio i noj ostao.

One okrenule na šalu.Onaj vic o Muji i Fati. Ona se prvi put takari ( ono ko fol),pa ga  “neupućena i uplašena” pita koji je to glavonja što je gledi. On joj kaže ;ne boj se to je moj drug miši i traži…,da skratimo.Miš tražio i nalazio rupicu više puta.Mujo zaspo,a Fata ko Fata nestašna i znatiželjna,zavirila i geldi miša i vrišti:

-Mujo bolan šta ćuja  sad  .Crko ti miš.

Prvo ,recimo, kako ću ga labud zvati.Jes da je lijep ko labud,ali je nježnoji i baršunastiji od labuda i goluždrav baš ko nojev vrat.Labud urijetko zaroni glavu i to  samo kad je gladan i  ribe ganja.A njegov noj se zarovi i  zaroni ha se ribici nešto prisni.I kod njega to ronjenje nema veze sa glađu.Možda ima,onako figurativno,ali ne sa njegovom većme ribičinom.

A  onaj Mikelanđelo Ledu i Labuda na platnu  sparivo.Nema veza,znamo da je to samo figurativno i da je to bio onaj grčki pohotljivac Zevs.Ali kako će bolan ženu zavest Labud.Evo pitam ja njih:

-Da li bi voljele da ih kljuca neko samo kad je gladan i kad se  njemu perje digne i koji se boji ukvasit ili uprljat?

-Ili bi više voljeli nekog ko bi uvijek spreman bio,  kad god se njihovo paperje nakostriješi i koji se za njihov hatar bio spreman ne samo se pokvasit i uprljati već živom glavom u đardine,dul bašće i maglice jurišat i minimum nerješen rezultaj izvlačiti.I opet i opet,sve isponove.

Vidi se da je Mikelnanđelo pederčina bio.Šta on zna šta je žensko i ća njoj triba.Čuj molim te labud.Neka njega labudaju,misle normalne ženskinje.

Kao drugo,đe će ga mišom zvati,kad mu miš nije ni do koljena.I miš ti brate moj u rupu se krije čim ga ga nešto preplaši i mnogo je plašljiv.A ovaj njegov  slunto , ko da mozga nema,ničeg  se ne boji.Jok nimalo.

Koje je on Scile i Haribde prodevero , ni broj ime se ne mre izbrojati.I ništa mu. Ponekad se ko pravi mornar malo ispovraća i onda obeznani.Al čim sebi dodže nastavi jal sa plivanjem i ronjenjem;može i liguranjem.Kad zimu pomenusmo ,kaže Lenji,iako je tropska životinja drag mu je i džidži midži.

I neko bi njegovog noja  sa onim jadom od miše poredio.Nije to ni  ljucki ni hajvanski.Joj , svaka bi žensko od mene pobjeglo kad bi im reko da mi se mali zove miš.Ne samo da bi pobjegle ,već bi se razvalile od šege.

Vidi čo'eka od metar i osamdeset i kusur ,a mali mu ko miš.Joj kolicki je tek kad krepa,a mora krepat svako malo.I sve bi po čaršiji rastrubili o mom mišu i ja se nikad ne bih bilo kakve mišice ili rupice ženske  dohvatio.A kamoli đardina ili dul-bašče nauživo.

Kad se ko mornar vlada,što ga ne nazoveš mornar; pitala ga neka.

On kaže,nisam blesav. Mornar ti po mjesec dva, ponekad  i po godine ne vidi nikakvu hajvanku da se u njoj sakrije.A moj bi ti noj presvisnuo kad ne bi negdje glavu svaku noć u tamu turio.Taki vam je on. Stidljiv i sakrivljiv.

Mogo bi ja kaže Lenji nabrajti do sutra i prekosutra,čak i do nakosutra  zašto sam blesimetra svog nazvo noj,ali neću.I ovo je dovoljno za basnu i pouku.Neki drugi put nastavim priču,ali vam ja ne mogu dugo pričati inače ću riknuti od gladi.I onda mi džabe sve muka oko noja.A i bijeli bubrezi se hlade.

Dakle ,naravno naukovanje ( naravoučenije op.a.):

Dobro promislite i pripazite kako će te neke stvari osloviti oliti imentovati. Mere vas na loš glas iznijeti ili vam se o glavu slomit.

Ne onu  nojevsku, sasvim izvjesno i  normalno.

 

 

Mujo i Suljo , a Fata i Suljaginca

Mi volimo naše bajate viceve pa im malo kuveta uvaliti, u oblandu zaviti i narodu pred nos natakariti.A znamo i dva vica,ponekad i više  u jedan natandariti.Ovaj je dvok'k'ratni.

Dosadilo Muji Fatu ganjat ,jer nemože radit i ganjat koliko to Fati  treba. A i malo obajatila. Njoj treba trideset šest sati na dan za te stvari. Za ostale samo satak i sedam za spavanje,može i manje ako je prisvrbi.

Lako njoj; ona pitu  očas suče i počisti ono malo peksinluka po kući i besposleno   sa komšinicama kafu ispija i olajava. To se u pučanstvu kaže trač.

Muški dio pučanstva među sobom kažu smrad.

A žene , jašta će,  nego o anamo onom i kako poboljšati anamo ono, jer ih anamo one stalno svrbe. Toliko svrbe da se živo čeljade ne mere istrpiti. Samo smišljaju kako poboljšat šiltetli i dušekli  uslužnu djelatnost svojih muževa.

Žali se Fata  Suljaginci:

-Onaj moj sve tanji, a mene sve više svrbi, ne znam živa šta ću. Il’ se prihvatio  kakve raspuštenice ili udovice, pa ne može i mene i nju na pravi put izvesti ili mu taki vakat došo, pa mu jao, ti ga  meni pao. Kako ti, bona, deveraš anamo one stvari.

-Nemam ti ja , kono nikakvijeh  devera sa tim stvarima. Kad mi se prisnije, ja se ispred Sulje u anteriji  natandarim i samo ga pitam:

-Šta ti mili moj misliš o novom svjetskom poretku?

-Jebe mi se.

-I meni najdraži moj.

I mi se zveknemu. Po više puta, kad god mi ćeif pane ili me jednostavno zasvrbi.  A nekad samo reda radi ili radi probe, da nijesmo možda zaboravili kako se to radi.

-A jeli bona uvijek na isto pitanje pada?

-U biti nije važno kako formulušem pitanje, bitno je da se pomene  politika i on ko oro spreman;  i on i oro mu. A nekad je slavuj.  U neko doba počinje da pjeva

-I vazda uspijeva?

-Garant jedan kroz jedan, sto jedan posto.

Vrnu se Fata kući; nagizda se, anteriju iz ruha izvuče, natakari je , malo bakama i ružice na lice nabaci, surme na oči pristavi , malo šanela šanelne i gdi triba i gdi ne triba i pravac pred Muju.

On  se zagledo u haber slikičnu kutiju, tamo se neki dunjaluci krhaju; i nešto zamišljeno duma.

-Mili moj šta ti misliš o novom svjetskom poretku?

-Boli me crveni fesić.

Šta će jadna Fata uze cigar sa hastala i popuši ga. Mujo ni habera , niti se rumeni. Ne vidi ljepotu što se ispod anterije prelijeva.

Što bi Deba reko i mrtvac bi se digo da kresne… Šibicu ubacujemo mi , ne damo da završi rečenicu, garant bi nešto bezobrazno lano. Taki je on.

Usta Mujo pa na vrata. Gdje ćeš u ovaj vakat, pita ga Fata . Boli te anamo ona gdje ću ja. Nisi mi ti  ni sup ni mup da ti teftišim, odoh kod Sulje.

I stvarno ode kod Sulje. Zapališe po cigar trznuše po gutljaj iz čokanjčeta pa se jadani Mojo žali.

– Kaharli sam ti bolan Suljo.

-Što za ime svete Ane šćemlijice, dragi komšo?

-Odakle ti znaš za Hanu?

-Koja te Hana sad spopala ?

-Ma ima jedna Hana,  zovu je Ana u crnim haljinama ,ne znam jeli raspuštenica ili udovica. A more biti i obadvoje:  Koliko ganja i išče anamo onog za dvije osobe je malo.

-Ma nije bolan ni raspušćenica ni udovica, nego nifomanka. I mene bolan na crninu navukla  i ja ko bekan lego na štos i na nju. Sreća u to vrijeme  ova moja  u banji bila, liječila neke ženske boljke, anamo one.

-Nema veze da je i lezibejka,  ja zatarabio a i godi mi. Taze je i po vazdan mi ugađa.

-Pa što si kaharli bolan Mujo? Hem Ana krasotica ti na takar blećka  sjeda , hem Fata ljepotica takar išče. Šta ćeš bolan više od života tražit?

-Nemoj me i Suljo još i ti taslačiti . Ne mre čovjek dvadeset četiri  puta na dan i lijevo i desno i  ipravo kod jedne; pa  namah dvadeset četiri puta i gore i dole i ukrivu i u  sridu kod druge. Ne mre to čovjek više durat. Bojim se ofaliću. A kad insan ofali, eto ti namah i riknjave.

-Što se nekad ne vadiš da te boli  glava ili nisi raspoložen.

-Pravim se ja, ali blesan nema mozga pa me ne sluša. Ha vidi golo žensko , on poludi digne se i skače ko budala kad dere novinu, i šta ću ja  nego za pjevcem.

-A što ti ne bi reko onoj Hani ; taka i taka stvar, ohani malo, moram se Fate kutarisati . Nemoj joj reći da sam ti ja preoručio da Fatu pripaziš četeres devet puta na dan. Radi uroka i pedeset ako zaišće. Garant nema Fate za trideset dana. Riknjava načisto.

-Ima da prhne na nebo ko grlica onog blentovije Dobrog . Njemu svako malo neka grlica  prhne ka nebu. Deba mu se iza leđa smije i kaže pr'nu u fenjer.

Ima ova Suljina pamet nekog smisla, konta Mujo.

Ima ko u Debe pamet,  konta autor , da vrati milo za drago.

Suljo pravac do Haninih vrata. Ona ga zove da uđe, on neće zna ako uđe do jutra će ulaziti. Kaže joj taka je i taka stvar i brže kući, fes mu se nešto krivi.

I tako Mujo i Fata  boj teški vodili. Čitav komšiluk nije mogo spavati. Obnoć vriska, cika , ganjanje i joj, mamo mamice zapomaganje , po pedeset puta. Preko dana Fata pjeva, sve se ori ; joj mamo mamice, isto pedeset puta.

Reciprocitet  reko bi Oma.

Vidi Suljo nema mu havera, pa dvadeset deveti dan kod njega  da izvidi stvar. Tamo situacija ‘vaka:

Na pendžeru Fata stoji , staklo pere i takare broji. Rumena ko bulka, razdragano i veselo cvrkuće  i pjevuši: Joj mamo mamice. Milina ju čuti. U dvorištu svo cvijeće zablistalo, proljepšalo se i promirisalo; nalik  Fati.

Mujo sav u ritama, ublijedio , ofalio , upola ga nema; strahota jedna,  boli glava. Modri kolutovi umjesto očiju, pravi meit ena na enu, šenkrat plaho i još gore. U ruci eno kiselico i tespihe broji i u Fatu pogledava.

Suljo pita :

-Kako sa zdravljem?

Meit jedva čujno progovara, blagi smješak , ko da se smrt kezi, samo dušu što ne ispusti:

-Nikad bolje, evo sutra će biti tries dana, a ona jadnica ništa ne sluti. Vidi je pjeva ko ona ptica  što umire pjevajući. I ne zna da će sutra umirijeti. Jadna ona , nekako mi je ža’.

Suljo ni jedne ne progovara i ode. Sve klima glavom i mozga:

-Ovdje nešto ne štima; neko je pobrko stvari. Neko se zlo sprema i slegnu ramenima. Kući ga Suljaginca pita kako je Mujo, on kratko.

Jebe mi se ,ko mu je kriv.

Suljaginca ko Suljaginca, ne zna propustit ni jednu takvu finu riječ. Nije luda, malo je lijepih riječi na ovom dunjaluku. Nema veze što ga ništa u vezi politike nije pitala. Nije blentača ili pizdunka  da se buni. Poklonjenom  jahanju  se ne gleda u zube , već malo niže i još niže.

Sutra im javiše :

-Umro Mujo.

Znao Suljo , nije mu Mujo izgledao svježe.

Naravoučenije : Svako ima svoga Debu za jarana  i grlicu za…

I pad je let.

 

Otvaranje galerije Bosna zemlja božije milosti 17.Jun/lipanj 2017. – Crtice

 

 

Život moj u tri crtice ?

 

Crtice

 

I.

Dolazak Jr Seniora i  Jr/Jr 1

 

Jr/Jr 2 : Joj  ,  dedinih Ljepotana , boli glava.

 

Crtica II

 

 

We are zabezeknuti!

 

Šta ste zinuli? Ja samo malo gricnula.

 

Ništa ,ništa. Joj, lijepih slika.

 

 

 

Čuj malo gricnula.Mašalah tetka. Jel meni šta ostalo?

 

 

 

 

Crtica III

 

Slikarev slatki zdravstveni konzilij

 

 

I ja bih , kada odrastem, volio imati barem nekoliko tih konzilija ko deda.

 

Ah, Nekada

Baš je ovi deda smiješan.

Davorova tetka,gitara i klavir i Indexi

 

 

Pjevač imao jednu tetku,skoro pa mu majka bila.Tetka mu nenadano umrla.Davor plaho ožalošćen . Ima više razloga;dva su najglavnija.Volio je kao što se majka voli i nije sahranjena kako je željela.

Najbliži srodnici su smatrali da je njena poslijednja želja neprimjerna gospođi u godinama.

Za života gospođa je dobro,neki kažu bolje, svirala gitaru i znala je glas čežnje i ljubavi pustiti.Ako joj čeif  i inat proradi ona koju suzu pusti i pićence popije;tek toliko da joj se duša smiri.

Naginjala elegijama i starogradskim,časti nam i vranjanske,ciganske i sevdah u neuka, neznalička srca  unosila.Ne znamo da li je Pjevač od tetke ljubav prema muzici i pjesmi poprimio,ali smatramo da je ona u velikoj mjeri tome kumovala.

Ljubav prema društvu i kafani sigurno nije (valjda)  od nje naslijedio.To mu dođe samo.Neko ti usadi gen i notu za muziku,čuješ koju mahalaštinu,koji  sevdah,ciganluk ili vranjanluk i ti si spreman akšame i sabahe ganjat. Ako se u međuvremenu ili nešto prije toga desi, neka ljepot djevojčica ili lopta ,a morala je,taki grad bio,to je u redu.

Zbog svega toga je onaj neizmjerni sevdah u njemu uvijek živio.

Tetki gitara mnogo radosti dala.Znala je i utjehu pružiti.I pjevača je često znala nagovoriti da zajedno zapjevaju.On neće ako nemas žestice ili barem klipača.Ona svira,on pjeva;divota jedna.Znalo se i zalomiti.Njena životna želja je bila da je sa gitarom sahrane.Ne shvatiše je njeni najmiliji.I ne sahraniše je sa gitarom.

Sahrana bila pa prošla.Mi to kasnije saznali,bili na putu ili moru ili negdje akšamlučili i zaglavinjali. Možda jednostavno nismo bili poželjni na sahrani,jer smo se glasno bunili ne – amanetu.Kako smo po rođenju neosjetljivi,što je odlika koja nas krasi ,saznanje detalja vezanih za pokop samo što nas nije nasmijala.Hrabri smo bili ,čak ni ono jedno jedino Ha nismo zucnuli.

Zamislite,samo na trenutak;hipotetički kontate.

Davorova tetka ljuta što joj neće u grob njenu gitaru turiti.Konvertira ti ona na Islam. Muslimanka postala.Porodica joj ne može ništa.Isto kao za života.Ona svoje pa svoje.Klavir je bolje od gitare svirala i mnogu joj utjehu i radost donio.Zatim zamislite,to je već lakše,da joj je poslijednja želja da je sahrane sa klavirom.To već ništa neobično ne bi bilo.Ne samo da je dobro svirala,nego je i šeret,banditica bila i mnoge obijesti oko klavira činila.Ono na klaviru nismo svjedočili.

Njen klavir veliki,koncertni,dupli za četiri ruke,onim najvećim,grednim,tesarskim klamfama spojen.Samo bi to gater ili cirkular mogli odvojiti.Ono,uistinu se ne bi se moglo svirati.Barem razdvoji bi ga i za dobre kaminske vatre služila.Ima tu ebanovine,dobra topla vatra i sporo gori.

Ako niste upoznati sa muslimanskim mezarskim običajima mi ćemo vas u dvi tri crte uputiti.Amanet meita je obaveza koja se neizostavno mora ispuniti.Znala tetka za tu caku.Ako se ne ispuni,nema oprosta za  tetku,što je grijeh,a još manje za one koji je ispraćaju neuslišenog amaneta ,što je još veći grijeh..

Muslimani svoje drage meite i njihove amanete nose na leđima,od tabuthane do mezara.Svi prisutni na dženazi;bio on musliman,latin,pravoslavac,jevrej,ciganin, manjinac,komunista ,kunta kintem anuit ili oj, nacionalista,moraju na ramenima nostit  tetku i klavir.

Turoban je put od tabuthana do mezara.Zna i par kilometara dalek biti.Zbog klavira bi halal tetka teško zaradila.Kako ćeš ga bona zaraditi kad si nekom po tone iz čista mira (ćeifa?),ni krivom ni dužnom,kilometar dva na leđa natandarila.

Dakle vjerovatni joj ne bi htjeli oprostiti,ni ona njima.Ali moraju,takav običaj.Njih je više pa vidite ko se poslijednji smije.Davor bi bio još tužniji , jer bi mu tetku,šta znamo; recimo ružno spominjali.Eto što su ti drugovi?Malo devera, a oni se rasplaču, k'o recimo ko neka ožalošćena ili anamo ona.

Nas nisu pozvali,razlog već znate,kažu uvijek neke psine pravimo.A nije tako?Mi samo stvari vidimo na svoj malo iščašeni način.To nije nikakvo zlo.Veće je zlo ne staviti gitaru,ili recimo klavir u grob, a pokojniku to bila ne poslijednja ,već životna želja.

Evo,ni za ovu pismen nismo nimalo krivi.Krivi oni Fadil Redžić Fadijo i oni Rank Rihtman Čifo.Ne zna se ko više. Oni nam sve detalje o sahrani ispiričali.Oni ispadoše šereti ,a mi tužibabe ,što li već ,više ni sami ne znamo.Tak'a vremena.Takarli.

Ne smiješ zucnuti.Nema ko prije lijepi aps,pa nam i presjednici u aps išli.Sada ti katil ne gine.Ako ne vjerujete nama vi pogledajte novine i portale.Bosnu siluju,pljačkaju,porobljavaju i ubijaju niko da zucne.Kažu zakoni takvi, ne smiješ zucnuti;a bogami i katili vrebaju.Dok ne vrebaju:Bosnu kupuju. Po*eri,odnosno pohenefi taj zakon.

Nije basna,skoro da jest,i gitara i klavir imaju dušu,pa zato,valjda, smijemo naravoučenije dati.

Nikad ne poželi klavir da ti u grob nose,moglo bi ružnijeh riječi pasti!

Ne može čovjek hajvanu ni o žalosti pričati , a da on ne za'reve!

I nemoj ružno zboriti,uvijek uz ružno alternativu natandari!

Tako vam to Rihtmanu i Redžiću dođe.Pa vi vidite šta će te komu pričati.

 

Tajna smrti je da smrti nema

 


*

Eto, ima svakakvih ljudi, luđaka, akademika, naučnika, prevaranata…

Najviše je ipak, mislimo , hablečina.

 

Znate onu o bubrezima?

Ne znate!

Ko vam kriv.

Mi smo fin kulturan svijet, nećemo vam prodavati priče o bubrezima.

A ima ih i bijelih.

 

Svi oni debelo kidišu na naš mozak.

Sa tim bijelim.

Ko vele ; slična boje neće se primjetiti.

 

Filuju nas svim i svačim.

Eto oni nama otkrivaju toplu vodu:

Smrti nema.

Jesu nas plaho obradovali.

Namah smo roštilj nabacili i turili bijele bubrege na žar.

Joj ,jeste mahniti. Ne naše. Već ovčije, teleće, a bome poneko ima i volovske.

 

Kod nas dijete čim se dofati sise skonta da smrti nema.

Đe će ba biti smrti pored te ljepote što ti u ustima život daje.

I dite se počne  češkati. Ajd’ pogodite kuda.

 

Poslije dolaze i one druge, finte, pardon ljepote.

Đe ćeš ba umrijeti pored tih silnijeh ljepota za održavanje život.

Mi se ne smijemo počeškati. Sad već znate kuda.

Moramo otrpiti koji minut.

Joj rahatluka i radosti naše.

Sve je fino što se fino… Hajd reciti i vi je'nu.

Ne moramo se mi vazdan uvaljivati.

Hoće neko pomisliti samo nam one stvari u glavi. A jesu.

Povazdan i obnoć. Ne mrda.

 

Nećemo reći šalu na stranu, jer one stvari nisu za na stranu, nego drito u sridu,

ali moramo vidjeti šta nam sada  poručuju.

 

Nauka se zabavila. Pa ovo pa ono, normalno ili nenormalno.

Izmislili i njaku riječ paranormalno.

 

Mi u prvi mah misluili neko nešto para, treba mu za novo pletivo.

U prugi mah pomislili evo para, što za nas jope’ nije normalno.

Onda nam objasne to je nešto tik pored normalnog.

Mi se ne havizamo , kažemo pa to je nenormalno. Ma nije to, nego pored normalnog.

Lakne nam. Dobro je , neka njima to more, a nama ono u sridu.

Valja ova, pajdo.

 

A mi kao mali  uzeli Veliki Kitab. Nije baš da ponekad  nije bilo milom.

Ono jes šipka, tanka kao prst, a savitljiva kao žena uz šipku, radila , dok nauk  nismo prifaćali kako

triba.

I prvo što naučimo je nema smrti.

Kako će bolan biti smrti kada ima raj i pakao?

Dženet i džehenem.

Istovremeno i milina i da se naježiš.

Pa vi vidite šta vam je raditi.

 

 

Lord i Lordica

Pristavila se tmurna i hladna noć.Polako plete svoju mrežu.Vjetar zavija,granje lomi,crijepove ruši. Sijeva.Na sve strane zmije sijevaju.Prelijepe su,vrcave  i blještave.Nebo grmi i atakuje.Zmija udara gdje stigne i gdje joj je ćeif.Udari zaglušuju  i plaše.Poneko ih ne čuje i ne osjeti.Taj je gotov,zreo za rekvijum.Zamalo pa avetinjska noć.

Traje to tri četiri dana.Proljeće se još nije uguralo kako to dolikuje.Nikako da se osnaži i pogubi bijelu hladnoću.Oluja posustaje,na izdisaju je.Vazduh je pun ozona,svježine, i čarolije;proljeća.Mirisi svježine. Putuju eterom i  sve će uskoro početi da se budi ili umire.Možda,već od večeras.

Kiša samo što nije zatutnjala i zabobonjala po penđeru sobe u kojoj kamin gori.Pokraj  topline sa suprostnih strana dvoje sjede.U sobi se nikad ništa ne dešava.Ne od ove noći ili ove zime,već odavno.Od početka.Ono što se otrpije dešavalo nije vrijedno pomena,kao da se nije ni dešavalo.

U ugodnoj toplini ,dakle sjede to dvoje.Lordica i lord.Zamišljeni i tužni ljudi.On priglup izraz ima,ona sjetan i tužan. Muzika tiha jedina je ljudskost koja diše sobom. Ima još malo ljudskosti. Zapretena je u grofičinom vezu koji krade anterijske đuvezli detalje.

Bahova fuga u c-duru se uigrala sa metodičnim i neumoljivim akordima nevremena koji se izmjenjuju.

Ponavljajuće mezzopiano koje sa naglim krešendo dinamičkim prelazima pretvara u forte, pa fotissimo. Tada na tren bljesne preostala živost u oku, onom iznad leda, u kome je  krik pianissimo immpossibile. Ona ispušta vez, pokriva uši. Ne želi da čuje one završne akorde, kada je u jednom  nestvarnom vremenu ,njeno tijelo bil9o  raspomamljeni intrument u rukama virtuoza bilo. Fortissimo immpossibile.

Lord je u ružičastoj kravati,indigo košulji sa diskretnim žutim i zelenim,prugama.Toaletu upotpunjuju ciglasto naranđaste pantalone i crvene čarape. To odjevanje je njegov zaštitni i prepoznatljivi znak i obilježje javnog imidža.

Sudrug mu od mladih bludničkih dana,onaj drugi EU ocvali  lord,pa zatim njegov nasljednik na poziciji objedinjenih davalica za novac sikstus domina,pa čak i prestolonslijednik negove zemlje, najofucanije  evropske bludnice, nose te ružičaste kravate i boje,slijede njegov način odjevanja i kombinacije.Anamo oni.

Lordica u čipkastoj,djelomično prozirnoj crnini.Haljina naglašava nejnu  mramornu bistu i bjelinu,ljepotu i senzualnost.To je prelijepa udovička anterija. Niko joj nije umro.Od kako se vratila; iz one jadne i napaćene zemlje;ona počela nositi modifikovanu crninu.

Ljudi misle žaluje za rodom nekim,ali ne mogu skontati kojim.Nije bila upisana niti u jednu njima poznatu knjigu ožalošćenih.Kako je bila poprilično diskretna, introvertna  i nepovjerljiva,niti je interesovalo mišljenje svijeta; nikad nikome nije objašnjavala svoju crninu i bol.

Ni mužu.Njega to nije interesovalo.Nikad ga nije bilo briga za ženine emocije i potrebe.Bitno je da ga ne dira i uznemirava.

Svako od njih zadubljeni u neke čitabe,svako u svom filmu.Ona ponekad spusti čitab,duboko uzdahne,skoro pa jeca,i uzme pletivo.On svoj čitab spušta samo da dopuni lulu i zapali je.Ponekad se zamisli i slegne ramenima.

Drigi put  se nimalo lordovski,tipično pederski,počeše tamo gdje bi tebalo nešto biti.Tamo sada skoro ničeg nema,.Nikad nije ni bilo;sve nešto sparušeno i skvrčeno kao crknuti crv na ljetnoj žegi.

Zavjerenička magla ćutanja i nedoticanja  je jako gusta.Podsjeća na berlinski zid,iz vremena kad se lord tajio sa rusima,vatikanom,amerima i drugim natoanijelima.Oni su uvijek glavni za tajne stvari,raditi ljudima iza leđa.

Lord iznenada ustade,otvori prozor i kao konj prde u hladnu i tmurni noć.Što ti je lordovluk i iskonsko atavističko vaspitanje.To je bio prasak koji podsjeća na mukli pucanj dvocjevke,ili skraćene jednocjevke produbljenog  i proširenog kalibra. Miris sličan barutu,samo žešći,poput ciklona B ili iperita,ispuni pozamašan prostor.

„ Jadna zemlja.“ –kratko promrmlja Lord.

Ne bi ni koja zemlja,ni što,ni zašto,ni kad,ni kome?

Uplašena Lordiaca i  kriknu i vrisnu i jauknu:

-Ah,taj Bah . padam u sevdah.

Suze kao izvor Modre rijeke potekoše i ona pobježe od smrada vjekova.

Kasnije,tokom cijeloga dana je jaukala i pjevala,vrištala i pjevala.

“Joj,mamo joj,mamo mamice ,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice,da mi ga hoće bar još jedared nakriviti,joj mamo mamice.“

Stranjski neki jezik; u palači nije mogao je razumjeti niko,a stvari oko nje počele su igrati i plesati;

A,aaa,a’ ,a, aaa”aa,a’:joj mamo mamice.

Što ti je usud.Jedan jedini smrdljivi pradac izrešetane cvajtare  treba nekoj ženi da shvati gdje je život.

Sutadan je sjedila u prvi avion i pravac modro zelena,srcasta zemlja.Ona što  predivne zlaćane i baršunaste grbove i zlatne ljiljane ima.

Naravoučenije postoji,ali ovo nije basna i nismo ga dužni saopćiti.