Joj levata, majko moja / Igrokaz

Danas je Ponedeljak 1.Oktobar / Listopad 2018, godine.

Oni tako kažu.

Kako oni znaju da je to 2018. godina po bilo kome ili bilo čemu.

Nekome je to prva , nekome 65, rijetkima preko osamdeset,a još kažu,  nekome mere biti  511 , 666 ili više godina. Ako toliko doživi. A ne postoji mogućnost,još uvijek.Samo je jedan Metuzalem i par njegovih najdirektnijih potomaka.

Ono mogli su ljudi nakantat hejbet godina. Zauvijek. Možda i u beskonačnost stići. Ali vole voće. Jabuke i tako to. Bitno da je zabranjeno. Što veći veto , to je slađe.

Koga briga za reprekusije. Ne m're se odoljet.  O kaznama poslije , kada glava zaboli. A i mi kontamo, kako ćeš joj ba odoljeti. Obla , sjajna , mehka ko duša,  čvrsta ko kamen. Drhti i biba se ko rosa na jutarnjem povjetarcu. I slasna . Duša čovjeka da zaboli.

Šta to? Kontate vi.

Ma voćka ta. Svaka. Ima ih tone i nijedna ista, a sve nalik jedna drugoj.

Da li ste vi ikad vidjeli dvije iste voćke, pogotovu one zabranjene?

Normalno da niste. I nećete. Doklen god živjeli.

Radi njih čovjeku biva žao ,što ne m're nakupiti Metuzalemove godine, barem.

Joj što bi to bila fešta od vočki. Čovjek da poludi.

Neke blentovije načisto polude. Izguibe se i ne znaju kako brati voćke. Radi njih je  i zmišljena sprava blesimetar. Kad god ne uberu neku voćku, a to im se nikad ne dešava, blesimetar zazvoni. I ne samo zazvoni nego se valja od šege i štanca poruku ko brzojav:

-S.O.S. joj levata S.O.S majko mila, manaite mi S.O.S Nek se blentovije  podave, podave .

Po računici , koju smo blesimetrom provjeravali, danas  je 251,   dan  u godini. Po računici koju nismo blesimetrom  skontali,  do kraja te iste gopdine ostalo je još 114 dana.

Taki vam je i odnos blentovija i onih koji zamalo nisu blentovije.

Pa vi vidite šta vam je raditi.  Ako ste već iz rahatluka radi ljepote prognani , iskoristite vrijeme i naučite se brati voće. To vam je najpametnije. Inače sve ostalo je šuplja priča.

Što bi poete rekle:

Snijeg pade na behar na voće.

U prevodu:

Joj ,levata majko mila. Ne obraše voće na vrijeme.

Dotična

 

Nekada nas neke riječi zadeveraju.Ne možemo ih otkačiti iz malog mozga.

U zadnje vrijeme se sa nama druži dotična.

Ta dotična ima dotičnu.

Kako  ne bi prijateljovao sa dvije dotične.

Možda iskrsne još koja.

Lijep ovaj izraz dotična. Za svašta se može upotrebiti , a mere biti i svašta može označiti, značiti, i progutati..

Nama mahalašima ona znači samo jedno. Jedna ,  uh  jedina.

Nije boni Drina, kako vam to može pasti na pamet?

Ima Drina i Drina, i krivih i pravih i krvavih i pušačkih.

Dobro i ova naša dotična , jedna , ah  jedina ,mere biti ista taka.

Ima ona milje i milje velova. I okukasta, i kriva, kristalno čista i krvava.

Može biti i pušačka. Recimo uzme Drinu ili neki cigar i zapali. Nisu ljubiteljice   tompusa , guši ih ,  i pritišće. Skoro im suze na oči izlete. Prvine. Ali ako treba , navikne se i mere i to. A bome, poslije ne mere bez toga. Ni slučajno, inače presvisne.

Takva vam je ta dotična. Viskoko kvalificirana in premazana svim mastima. Ma može i maslom , što ne more. Ne mere je čovjek ni za vrat ni za noge spotači.

A i kako bi?

Nema ni vrata ni noge .  Krije ih ko zmija . A fakat je ponekad i prava zmija ljutica. Tada neko može stat i plakat. Ili zaleć i plakat, ako mu je tako udobnije. Ni kobra joj nije ravna . A ponekad je ne'moš ni stić.

Neki je ne stignu čitav život. A hadumi i anamo oni bježe od nje k'o od antikrista. A upavo  su oni drugovi antikrista i antikristove rezidencije,pržuna.

I ta dotična mirom miriše. Kad je mirna. Kad je belajsuzluk spotakne, tukne ko tuknuta tuknutica. A šta'š, ne m're se brez nje. Slatkica se rodi ,uvijek slatkica ostane. Ko baklavica ili ružica. I valja je dobro zaljevati i svako malo nafajtati. .I češće , nego svako malo. Stalno. Jel’ ko  slatko ili nije.

Izvoljeva prečesto, pa joj htio ne htio moraš prihevtati  neku tulumbicu , da joj ne bude neobično i nelogično. Ne voli zjapiti na prazno.

A to je i veoma korisno, i to obostrano. Kad baklavici prihevtaš tulumbicu, onda se one ne bi nikad razdvajale. Stalno  se družile i zalijevale jedna drugo. Toliko su obzirne.

Samo, tulumbice su uglavnom malo krhkije i vazda zaplate.

Svako malo dotična je izbaci iz svog miljea. Tada je nazadovoljna , i   nimalo obzirno joj prigovara, što je ponekad  malehna, mekana i gnjecava ko pamuk i da prebrzo razmišlja, odnosno završava. Misli  ; dakako. Vi ne mislite da slatko  misli.  Mi smo u dilemi. Za tulumbicu nismo sigurni, kažu da mozga nema, ali dotična baklavica je jako pametna.

Neće vam ona primiti na konak bilo kakvu tulumbicu. Jok. Prima samo podobne.Čvrste i izdržljive i one veće. Niko ne voli gnjecave , mehkane i malehne tulumbice.

Evo, najiskrenije volite li vi dotične ?

Ma, ne pitamo vas. Šta se barkate tamo gdje vam nije mjesto? Pitamo one koje se razumiju u tulumbice. One što su dotičnim najbliskiji rod.Jah mater i babo. Po pitanju baklavice samohrane. Tako se rode. Samo hrane. Dotičnu.

A sada muče. Ne smiju pred vama . Kažu ureziliće vas , ako lanu ije'ne.

E kad je tako i mi za danas završavamo filozofiranje  o dotičnim.Vrlo nerado. Ne možemo se nikad , ni šale radi,  tako lako odvojiti od nje. Nećemo reći zašto.

Ali danas moramo. Naprasno. Da vas ne urezilimo. Fini smo mi. Ne lajemo  i ne psujemo. Svakako ne pred i sa ženama.
Meremo još samo u dvi – tri  riči  objasniti otkut  to ime, dotična.

Ma to vam je sasvim jednostavno. Dotična se voli doticati van pameti. I u tvrdo i u meko,i u krivo i u pravo , i sridu . Na volju vam , a njoj paše sve , samo neka je hejbet doticanja.

A možda niste ni skontali o čemu pričamo. To će ponajprije biti. A i ponajvamjebolje da je tako.

Što bi poete rekle:

Kokuz vazda baksuz.

U prevodu:

Kod mnogih se nema šta svoditi ni prevoditi.Kokuzluk. pa kokuzluk na kokuzluk.Nije bitno od čega je kokuzluk.  Ovo mi zbog onog treća sreća.Kod onih drugih pljačka na pljačku,pa baksuzluk. I mehke tulumbice. Nismo mi krivi. Oni dodali h u svaku drugu riječ i u riječnik ubacili .Da se neprimjeti ono što se iz aviona vidi. Bajate  i vehte im tulumbice.

Nije da im sihire bacamo;mi to ne znamo i ne bi učili. Oni sami sebi i sihire, i poganluk i pržun i svu bijedu svijeta na vrat kače. I pušu u uzlove. Džaba im trezori i trezorska kahvenisanja. I majčine vreće sa narodskim blagom.

Tako vam se kolo sreće okreće.Red pljačke,možda se uvali još jedan,ali obavezno slijedi red baksuzluka i gnjecavih tulumbica.

Hajd u zdravlje , što bi rekla jedna  simpatična gospodična.

I neka vas svaki  dan sačuva naših igrokaza.

 

Rujanje u sedmom mjesecu

A sve češće  mislimo, ovi mjeseci su naopako rađeni.  Eto sedmicom označen deveti mjesec. Ispada da se jeleni rujaju u sedmom mjesecu.A , vjerujte na kalem ,ne rujaju.Najžešće se tandare se u devetom mjesecu .

Joj neukih ljudi cvijeće naše.Ne u devetom mjesecu trudnoće , već po kalendaru zadrtih..Nisu ludi da se rjaju usred ljeta u julijevom mjesecu , po najvećoj  žegi i vručini. Mogli bi riknuti.Oliti crknuti, a to nije daleko od krepati. A i voćkiima  malo .

Ovako vam to ide. U sedmom mjesecu koji je u stvari deveti , otpada voće sa grana i fermentira se.  Otpada i lišće zlatno,ali ono je radi dekora.Znači voće sepretvara s u alkoholne bombice.Životinje opijene alkoholom počinju da se „narazumno“ vladaju ,odnosno tandaraju.

Ako ne znate šta znači tandarati ,ko vam kriv.Nećemo vas po stare dane   učiti bontonu i praviti se fini.Nismo istočnjaci iz Švedske.

Sada će te se pitati odkle švedi istočnjaci,zar nisu gruntom obilježeni k'o nordmani.A ća ga mi znamo.Nama od malih nogu trube da su šveđani istočnjaci.Šta mu to znači, pitajte istočnjake kad ih sretnete.

Da se manemo toponima i vratimo zoologizmima.E vidite fermentirane voćke udare u glave, i među noge životinja.Jer i životinje kao insani ponekad razmišljaju onim što im je među nogama. Doduše rjeđe od ljudi,jer su pametnije i manje belaja rade.

I eto ,tada dolazi do frke od rujanja. U prevodu sa hrvatskog na čisti kolokvijalni i milenijski , nepatvoreni bosanski jezik  , rujanje znači parenje,a opet u čisto bosanskom žargonu  to se prevodi kao tandaranje. E sada u tom kolopletu tandali plesa, najglasnije zov jelena na paranje, oliti rujanje.

Zbog tog neodoljivog ljubavnog poja, čitav jedna mjesec od tr'set dana je dobija ime.I kako jeleni nemaju takuina i šugamana , moraju se boriti za žensku.Sve odjekuje od buke.Poslije i od onog,kad pobjednik natandari nagradu.

Znate već čega.Ako ne znate,ko vam kriv.Jal'ste hadumi ,jal'tetkice.

Nedelja je udarni dar

Nedelja je večeras sve do 00 00 ako nas sjećanje ne vara.

A oni nama nedelja je neradni dan. Jeste li vi vidjeli ikad većih levata?

Da je petak , jalijaši bi rekli tane , nisu voljeli banalne rime. Zrna su čuvali za osatale dane. I zrna i tanadi su imali hejbet. Nikad im nije zafalilo. A nikad nisu ratovali. Osim ako su morali. Oni su samo udarali.  Zato su im trebala zrna i tanad.Valjda otud riječ tandarali. Dobro i metkovi. Da bi metkovali. To je već bolje. Poezija.

I oni nama Nedelja je neradni dan. Blećci. Nama je nedelja udarni dan. Ali ko smo mi da kvalifikujemo dane. Nama je svaki dan –  udrani.

Kako udarni?

Fino. Udarni pa udarni! Volimo udarati , kad god nam se pristavi udaraljka. A udaraljki hejbet, na sve strane. Gdje god makneš udaraljke vriju. I sve vole da se udaraju. I kako ih čovjek ne bi volo i udarao.

Prelijepe, nježne, snene, mirisave, čeznutljive i bome podatne. I vole da se sudaraju i udaraju. Po mahalski bubaju. Savim logično. kakva je to udaraljka , a da se ne voli bubati.

Joj levata, majko moja.

Kakve modrice. Aba zo, vi mislite na vaše papansko bubanje. Nosite  ga kući .Imate frižider pa njega bubajte. Nema ništa za poplaviti. Ni u frižideru , ni na vama. Po koje zrno gorušice i koji trnić. Od toga se neda ni senf napraviti, iako je to vaše gnjecavo.

I oni nama nedalja neradni dan. Kako bolan neradni. Nama je svaki dan neradni. Mi nikad ništa ne radimo, osim što udaramo. oliti bubamo. Tako pravimo život ljepšim. Što više bubaš to je ona cvrkutavija, ljepša i milosnija a život dostojniji življenja.

Ma miriše i cvjeta ko neka ruža. Ako neko voli slatko, ko neka kvasa ko najslađa mubarek baklavica. I kako je čovjek ne bi volio i bubao. Čitov bogovjetni život. Ona se ne žali. Već kaže, vidi jel zapisano bar još koji put. Nema kod nje jednine. Zato je išćerali iz hlada gdje vječno vode teku .

I neka su. Šta bi mi blentovije radili da   ih nisu iz raja nama poslali. Ne smijemo ni pomisliti.

 

Što bi poete rekle:

Udaro ti, ne udrao isto ti se piše.

 

U prevodu:

-Ne mo'š joj pera odbiti.

Mujo i Suljo , a Fata i Suljaginca

Mi volimo naše bajate viceve pa im malo kuveta uvaliti, u oblandu zaviti i narodu pred nos natakariti.A znamo i dva vica,ponekad i više  u jedan natandariti.Ovaj je dvok'k'ratni.

Dosadilo Muji Fatu ganjat ,jer nemože radit i ganjat koliko to Fati  treba. A i malo obajatila. Njoj treba trideset šest sati na dan za te stvari. Za ostale samo satak i sedam za spavanje,može i manje ako je prisvrbi.

Lako njoj; ona pitu  očas suče i počisti ono malo peksinluka po kući i besposleno   sa komšinicama kafu ispija i olajava. To se u pučanstvu kaže trač.

Muški dio pučanstva među sobom kažu smrad.

A žene , jašta će,  nego o anamo onom i kako poboljšati anamo ono, jer ih anamo one stalno svrbe. Toliko svrbe da se živo čeljade ne mere istrpiti. Samo smišljaju kako poboljšat šiltetli i dušekli  uslužnu djelatnost svojih muževa.

Žali se Fata  Suljaginci:

-Onaj moj sve tanji, a mene sve više svrbi, ne znam živa šta ću. Il’ se prihvatio  kakve raspuštenice ili udovice, pa ne može i mene i nju na pravi put izvesti ili mu taki vakat došo, pa mu jao, ti ga  meni pao. Kako ti, bona, deveraš anamo one stvari.

-Nemam ti ja , kono nikakvijeh  devera sa tim stvarima. Kad mi se prisnije, ja se ispred Sulje u anteriji  natandarim i samo ga pitam:

-Šta ti mili moj misliš o novom svjetskom poretku?

-Jebe mi se.

-I meni najdraži moj.

I mi se zveknemu. Po više puta, kad god mi ćeif pane ili me jednostavno zasvrbi.  A nekad samo reda radi ili radi probe, da nijesmo možda zaboravili kako se to radi.

-A jeli bona uvijek na isto pitanje pada?

-U biti nije važno kako formulušem pitanje, bitno je da se pomene  politika i on ko oro spreman;  i on i oro mu. A nekad je slavuj.  U neko doba počinje da pjeva

-I vazda uspijeva?

-Garant jedan kroz jedan, sto jedan posto.

Vrnu se Fata kući; nagizda se, anteriju iz ruha izvuče, natakari je , malo bakama i ružice na lice nabaci, surme na oči pristavi , malo šanela šanelne i gdi triba i gdi ne triba i pravac pred Muju.

On  se zagledo u haber slikičnu kutiju, tamo se neki dunjaluci krhaju; i nešto zamišljeno duma.

-Mili moj šta ti misliš o novom svjetskom poretku?

-Boli me crveni fesić.

Šta će jadna Fata uze cigar sa hastala i popuši ga. Mujo ni habera , niti se rumeni. Ne vidi ljepotu što se ispod anterije prelijeva.

Što bi Deba reko i mrtvac bi se digo da kresne… Šibicu ubacujemo mi , ne damo da završi rečenicu, garant bi nešto bezobrazno lano. Taki je on.

Usta Mujo pa na vrata. Gdje ćeš u ovaj vakat, pita ga Fata . Boli te anamo ona gdje ću ja. Nisi mi ti  ni sup ni mup da ti teftišim, odoh kod Sulje.

I stvarno ode kod Sulje. Zapališe po cigar trznuše po gutljaj iz čokanjčeta pa se jadani Mojo žali.

– Kaharli sam ti bolan Suljo.

-Što za ime svete Ane šćemlijice, dragi komšo?

-Odakle ti znaš za Hanu?

-Koja te Hana sad spopala ?

-Ma ima jedna Hana,  zovu je Ana u crnim haljinama ,ne znam jeli raspuštenica ili udovica. A more biti i obadvoje:  Koliko ganja i išče anamo onog za dvije osobe je malo.

-Ma nije bolan ni raspušćenica ni udovica, nego nifomanka. I mene bolan na crninu navukla  i ja ko bekan lego na štos i na nju. Sreća u to vrijeme  ova moja  u banji bila, liječila neke ženske boljke, anamo one.

-Nema veze da je i lezibejka,  ja zatarabio a i godi mi. Taze je i po vazdan mi ugađa.

-Pa što si kaharli bolan Mujo? Hem Ana krasotica ti na takar blećka  sjeda , hem Fata ljepotica takar išče. Šta ćeš bolan više od života tražit?

-Nemoj me i Suljo još i ti taslačiti . Ne mre čovjek dvadeset četiri  puta na dan i lijevo i desno i  ipravo kod jedne; pa  namah dvadeset četiri puta i gore i dole i ukrivu i u  sridu kod druge. Ne mre to čovjek više durat. Bojim se ofaliću. A kad insan ofali, eto ti namah i riknjave.

-Što se nekad ne vadiš da te boli  glava ili nisi raspoložen.

-Pravim se ja, ali blesan nema mozga pa me ne sluša. Ha vidi golo žensko , on poludi digne se i skače ko budala kad dere novinu, i šta ću ja  nego za pjevcem.

-A što ti ne bi reko onoj Hani ; taka i taka stvar, ohani malo, moram se Fate kutarisati . Nemoj joj reći da sam ti ja preoručio da Fatu pripaziš četeres devet puta na dan. Radi uroka i pedeset ako zaišće. Garant nema Fate za trideset dana. Riknjava načisto.

-Ima da prhne na nebo ko grlica onog blentovije Dobrog . Njemu svako malo neka grlica  prhne ka nebu. Deba mu se iza leđa smije i kaže pr'nu u fenjer.

Ima ova Suljina pamet nekog smisla, konta Mujo.

Ima ko u Debe pamet,  konta autor , da vrati milo za drago.

Suljo pravac do Haninih vrata. Ona ga zove da uđe, on neće zna ako uđe do jutra će ulaziti. Kaže joj taka je i taka stvar i brže kući, fes mu se nešto krivi.

I tako Mujo i Fata  boj teški vodili. Čitav komšiluk nije mogo spavati. Obnoć vriska, cika , ganjanje i joj, mamo mamice zapomaganje , po pedeset puta. Preko dana Fata pjeva, sve se ori ; joj mamo mamice, isto pedeset puta.

Reciprocitet  reko bi Oma.

Vidi Suljo nema mu havera, pa dvadeset deveti dan kod njega  da izvidi stvar. Tamo situacija ‘vaka:

Na pendžeru Fata stoji , staklo pere i takare broji. Rumena ko bulka, razdragano i veselo cvrkuće  i pjevuši: Joj mamo mamice. Milina ju čuti. U dvorištu svo cvijeće zablistalo, proljepšalo se i promirisalo; nalik  Fati.

Mujo sav u ritama, ublijedio , ofalio , upola ga nema; strahota jedna,  boli glava. Modri kolutovi umjesto očiju, pravi meit ena na enu, šenkrat plaho i još gore. U ruci eno kiselico i tespihe broji i u Fatu pogledava.

Suljo pita :

-Kako sa zdravljem?

Meit jedva čujno progovara, blagi smješak , ko da se smrt kezi, samo dušu što ne ispusti:

-Nikad bolje, evo sutra će biti tries dana, a ona jadnica ništa ne sluti. Vidi je pjeva ko ona ptica  što umire pjevajući. I ne zna da će sutra umirijeti. Jadna ona , nekako mi je ža’.

Suljo ni jedne ne progovara i ode. Sve klima glavom i mozga:

-Ovdje nešto ne štima; neko je pobrko stvari. Neko se zlo sprema i slegnu ramenima. Kući ga Suljaginca pita kako je Mujo, on kratko.

Jebe mi se ,ko mu je kriv.

Suljaginca ko Suljaginca, ne zna propustit ni jednu takvu finu riječ. Nije luda, malo je lijepih riječi na ovom dunjaluku. Nema veze što ga ništa u vezi politike nije pitala. Nije blentača ili pizdunka  da se buni. Poklonjenom  jahanju  se ne gleda u zube , već malo niže i još niže.

Sutra im javiše :

-Umro Mujo.

Znao Suljo , nije mu Mujo izgledao svježe.

Naravoučenije : Svako ima svoga Debu za jarana  i grlicu za…

I pad je let.

 

Basna o Noju

 

 

Lenji svog ;anamo onog, zvao noj.Svjestan je on,nimalo poetski ali realistično.Njegov,  ko svaki  noj,  uvijek tražio neku rupu da glavu sakrije. Njegove ženske se nisu bunile kad je glavu sakrivao,ali im nije bilo pravo što mu je dao tako trivijalno i stranjsko  ime dadjenuo.Tražile izmjenu,ali on ne da progovoriti .

Kažu one ;makar da ge labudom ili mišom nazove.I to su neke plahe životinje, koje su sa rupicama bliske, a i sa našeg su dunjaluka. Pričale mu priču o Ledi i Zevsovom labudanju.

Jok ne da on progovoriti.Noj bio i noj ostao.

One okrenule na šalu.Onaj vic o Muji i Fati. Ona se prvi put takari ( ono ko fol),pa ga  “neupućena i uplašena” pita koji je to glavonja što je gledi. On joj kaže ;ne boj se to je moj drug miši i traži…,da skratimo.Miš tražio i nalazio rupicu više puta.Mujo zaspo,a Fata ko Fata nestašna i znatiželjna,zavirila i geldi miša i vrišti:

-Mujo bolan šta ću sad ja .Crko ti miš.

Prvo ,recimo, kako ću ga labud zvati.Jes da je lijep ko labud,ali je nježnoji i baršunastiji od labuda i goluždrav baš ko nojev vrat.Labud urijetko zaroni glavu i to  samo kad je gladan i  ribe ganja.A njegov noj se zarovi i  zaroni ha se ribici nešto prisni.I kod njega to ronjenje nema veze sa glađu.Možda ima,onako figurativno,ali ne sa njegovom večme ribičinom.

A  onaj Mikelanđelo Ledu i Labuda sparivo.Nema veza,znamo da je to samo figurativno i da je to bio onaj grčki pohotljivac Zevs.Ali kako će bolan ženu zavest Labud.Evo pitam ja njih:

-Da li bi voljele da ih kljuca neko samo kad je gladan i kad se  njemu perje digne i koji se boji ukvasit ili uprljat?

-Ili bi više voljeli nekog ko bi uvijek spreman bio kad se njihovo paperje nakostriješi i koji se za njihov hatar bio spreman ne samo se pokvasit i uprljati već živom glavom u đardine,dul bašće i maglice jurišat i minimum nerješen rezultaj izvlačiti.I opet i opet,sve isponove.

Vidi se da je Mikelnanđelo pederčina bio.Šta on zna šta je žensko i ća njoj triba.Čuj molim te labud.Neka njega labudaju,misle normalne ženskinje.

Kao drugo,đe će ga mišom zvati,kad mu miš nije ni do koljena.I miš ti brate moj u rupu se krije čim ga ga nešto preplaši i mnogo je plašljiv.A ovaj njegov  slunto ko da mozga nema,ničeg  se ne boji.Jok nimalo.

Koje je on Scile i Haribde prodevero , ni broj ime se ne mre izbrojati.I ništa mu. Ponekad se ko pravi mornar malo ispovraća i onda obeznani.Al čim sebi dodže nastavi jal sa plivanjem i ronjenjem;može i liguranjem.Kad zimu pomenusmo ,kaže Lenji,drag mu je i džidži midži.

I neko bi njegovog noja  sa onim jadom od miše poredio.Nije to ljucki ni hajvanski.Joj svaka bi žensko od mene pobjeglo kad bi im reko da mi se mali zove miš.Ne samo da bi pobjegle ,već bi se razvalile od šege.

Vidi čo'eka od metar i osamdeset i kusur ,a mali mu ko miš.Joj kolicki je tek kad krepa,a mora krepat svako malo.I sve bi po čaršiji rastubili o mom mišu i ja se nikad ne bih bilo kakve mišice ili rupice ženske  dohvatio.A kamoli đardina ili dul-bašče nauživo.

Kad se ko mornar vlada,što ga ne nazoveš mornar; pitala ga neka.

On kaže,nisam blesav. Mornar ti po mjesec dva, ponekad  i po godine ne vidi nikakvu hajvanku da se u njoj sakrije.A moj bi ti noj presvisnuo kad ne bi negdje glavu svaku noć u tamu sakrio.

Mogo bi ja kaže Lenji nabrajti do sutra i prekosutra,čak i do nakosutra  zašto sam blesimetra svog nazvo noj,ali neću.I ovo je dovoljno za basnu i pouku.Neki drugi put nastavim priču,ali vam ja ne mogu dugo pričati inače ću riknuti od gladi.I onda mi džabe sve muka oko noja.A i bijeli bubrezi se hlade.

Dakle ,naravno naukovanje ( naravoučenije op.a.):

Dobro promislite i pripazite kako će te neke stvari osloviti oliti imentovati. Mere vas na loš glas iznijeti ili vam se o glavu slomit.

Ne onu  nojevsku, sasvim izvjesno i  normalno.

 

 

Mehmeda majka karala / Igrokaz na dan sabata, 1. Septembar/Rujan,

Danas je subota, 1. Septembar/Rujan, 243. dan 2018. godine.

Nedostaje još 122 dan do kraja godine. Tako kažu brojači ovogodišnjih dana. Obzirom da nemamo vremena ,  moraćemo da im vjerujemo.

Dakle i zvanično smo u drugom danu poslijednje trećine 2018. Godine. Samo pažljivo, nemojte da naletite na bodiček , može biti vrlo takarli i možete se žestoko nataslačiti.

No , niko vam ne mre zabraniti da se takarite i taslačite kako i koliko vam volja. Ono u smislu ta ružiti se i u grubo tesajte, ali što nježnije. E svašta, a vi pomislili…Ma radite šta vam volja, nemojte pomisliti da vam mi tako nešto branimo. I mi samo zbog sevdaha i tog ruženja živimo.

A pametni ovi Kroatjanci. Oni čitav mjesec rujanju posvetili. Lijepo je to rujati, isto kao takariti.

Ali mi  ga ne šmekamo.

Čuj molim te? Jedan mjesec godišnje rujati. Ma sve da se i praši od rujanja , da proste prašovićke , mjesec je ipak samo mjesec.

A kod nas đardini rujaju dvanaest mjeseci. Hjteli mi uvesti i trinaesti. Nismio uspjeli. Kažu ima dovoljno dana . Ako vama treba više vremena , a vi prebacujte normu.

Valja im ta , evo pet poštenih. Ipak za hamalenje zaradismo trinaestu i četrnaestu plaću. U naturi, bezbeli.

Jeste li svjesni kako je lijepo ružiti se svako malo. Ljudi se svađaju , bjesne , grube riječi govore, umjesto da se samo ruže.

Nama draga ona sevdalinka : Mehmeda je stara majka karala. Kako nam neće biti draga. I Hankiji . A ona uvijek kahrali kad je neko ne ruži. To znači da je dan prošao bez takara.

I zato ona pjeva :

MEHMEDA JE STARA MAJKA KARALA

 

Mehmeda je stara majka karala

Mehmeda je stara majka aj karala

sine Meho ziv ne bio u majke

sine Meho ziv ne bio aj u majke

 

Odkud tebi te rumene jabuke

odkud tebi te rumene aj jabuke

Dale mi ih po mahali djevojke

Dale mi ih po mahali aj djevojke

A najljepšu ta lijepa Zlatija

A najljepšu ta lijepa aj Zlatija

 

Što je moćan ovi narodni opjesnik.

Svu filozofiju života u par stihova sprco.

Moćna je i ta riječ – sprco. Ispade , da je nama svaka mahalska močna.

I šta tu ima majka Mehu ružiti. Šta je briga okle mu i ko mu jabuke slasne , rumene i grešne poklanja.

Pravi majko slatko, biće ih još. Pusti sina da odi spit . Umorio se . Trebalo je dvadeset četiri jabuke, ono minimum , za obnoć ubrati.

Joj lijepo li je brati! Te jabuke da prostiš.

I svaka djevojka iz mahale je prilijepa , tako da se nekad nije imalo vremena kući odit, već hamala zvati da nosi jabuke kući. A ti samo nastaviš hamaliti , blažen međ đardinskim voćem.

Onda , oni meni radi nešto, man’ se šuplje!

Odakle mi vrijeme frajeri jadni?

Ima li prečeg i ljepšeg posla nego grešne a rumene brati. Jabuke da kako.

Joj , kakva je pusta. Hem se biba , hem drtulji , ko rumen pred branje.

Što bi pjesnik reko:

Ružila me , ne ružila,

ne kuni me ne ruži me majko,

ja brez lijepih i rumenih ne mogu.

U prevodu:

E , ako vam za ovo treba prevod , baš ste prave , pravcate hablečine.

Davorova tetka,gitara i klavir i Indexi

 


Pjevač imao jednu tetku,skoro pa mu majka bila.Tetka mu nenadano umrla.Davor plaho ožalošćen . Ima više razloga;dva su najglavnija.Volio je kao što se majka voli i nije sahranjena kako je željela.

Najbliži srodnici su smatrali da je njena poslijednja želja neprimjerna gospođi u godinama.

Za života gospođa je dobro,neki kažu bolje, svirala gitaru i znala je glas čežnje i ljubavi pustiti.Ako joj čeif  i inat proradi ona koju suzu pusti i pićence popije;tek toliko da joj se duša smiri.

Naginjala elegijama i starogradskim,časti nam i vranjanske,ciganske i sevdah u neuka, neznalička srca  unosila.Ne znamo da li je Pjevač od tetke ljubav prema muzici i pjesmi poprimio,ali smatramo da je ona u velikoj mjeri tome kumovala.

Ljubav prema društvu i kafani sigurno nije (valjda)  od nje naslijedio.To mu dođe samo.Neko ti usadi gen i notu za muziku,čuješ koju mahalaštinu,koji  sevdah,ciganluk ili vranjanluk i ti si spreman akšame i sabahe ganjat. Ako se u međuvremenu ili nešto prije toga desi, neka ljepot djevojčica ili lopta ,a morala je,taki grad bio,to je u redu.

Zbog svega toga je onaj neizmjerni sevdah u njemu uvijek živio.

Tetki gitara mnogo radosti dala.Znala je i utjehu pružiti.I pjevača je često znala nagovoriti da zajedno zapjevaju.On neće ako nemas žestice ili barem klipača.Ona svira,on pjeva;divota jedna.Znalo se i zalomiti.Njena životna želja je bila da je sa gitarom sahrane.Ne shvatiše je njeni najmiliji.I ne sahraniše je sa gitarom.

Sahrana bila pa prošla.Mi to kasnije saznali,bili na putu ili moru ili negdje akšamlučili i zaglavinjali. Možda jednostavno nismo bili poželjni na sahrani,jer smo se glasno bunili ne – amanetu.Kako smo po rođenju neosjetljivi,što je odlika koja nas krasi ,saznanje detalja vezanih za pokop samo što nas nije nasmijala.Hrabri smo bili ,čak ni ono jedno jedino Ha nismo zucnuli.

Zamislite,samo na trenutak;hipotetički kontate.

Davorova tetka ljuta što joj neće u grob njenu gitaru turiti.Konvertira ti ona na Islam. Muslimanka postala.Porodica joj ne može ništa.Isto kao za života.Ona svoje pa svoje.Klavir je bolje od gitare svirala i mnogu joj utjehu i radost donio.Zatim zamislite,to je već lakše,da joj je poslijednja želja da je sahrane sa klavirom.To već ništa neobično ne bi bilo.Ne samo da je dobro svirala,nego je i šeret,banditica bila i mnoge obijesti oko klavira činila.Ono na klaviru nismo svjedočili.

Njen klavir veliki,koncertni,dupli za četiri ruke,onim najvećim,grednim,tesarskim klamfama spojen.Samo bi to gater ili cirkular mogli odvojiti.Ono,uistinu se ne bi se moglo svirati.Barem razdvoji bi ga i za dobre kaminske vatre služila.Ima tu ebanovine,dobra topla vatra i sporo gori.

Ako niste upoznati sa muslimanskim mezarskim običajima mi ćemo vas u dvi tri crte uputiti.Amanet meita je obaveza koja se neizostavno mora ispuniti.Znala tetka za tu caku.Ako se ne ispuni,nema oprosta za  tetku,što je grijeh,a još manje za one koji je ispraćaju neuslišenog amaneta ,što je još veći grijeh..

Muslimani svoje drage meite i njihove amanete nose na leđima,od tabuthane do mezara.Svi prisutni na dženazi;bio on musliman,latin,pravoslavac,jevrej,ciganin, manjinac,komunista ,kunta kintem anuit ili oj, nacionalista,moraju na ramenima nostit  tetku i klavir.

Turoban je put od tabuthana do mezara.Zna i par kilometara dalek biti.Zbog klavira bi halal tetka teško zaradila.Kako ćeš ga bona zaraditi kad si nekom po tone iz čista mira (ćeifa?),ni krivom ni dužnom,kilometar dva na leđa natandarila.

Dakle vjerovatni joj ne bi htjeli oprostiti,ni ona njima.Ali moraju,takav običaj.Njih je više pa vidite ko se poslijednji smije.Davor bi bio još tužniji , jer bi mu tetku,šta znamo; recimo ružno spominjali.Eto što su ti drugovi?Malo devera, a oni se rasplaču, k'o recimo ko neka ožalošćena ili anamo ona.

Nas nisu pozvali,razlog već znate,kažu uvijek neke psine pravimo.A nije tako?Mi samo stvari vidimo na svoj malo iščašeni način.To nije nikakvo zlo.Veće je zlo ne staviti gitaru,ili recimo klavir u grob, a pokojniku to bila ne poslijednja ,već životna želja.

Evo,ni za ovu pismen nismo nimalo krivi.Krivi oni Fadil Redžić Fadijo i oni Rank Rihtman Čifo.Ne zna se ko više. Oni nam sve detalje o sahrani ispiričali.Oni ispadoše šereti ,a mi tužibabe ,što li već ,više ni sami ne znamo.Tak'a vremena.Takarli.

Ne smiješ zucnuti.Nema ko prije lijepi aps,pa nam i presjednici u aps išli.Sada ti katil ne gine.Ako ne vjerujete nama vi pogledajte novine i portale.Bosnu siluju,pljačkaju,porobljavaju i ubijaju niko da zucne.Kažu zakoni takvi, ne smiješ zucnuti;a bogami i katili vrebaju.Dok ne vrebaju:Bosnu kupuju. Po*eri,odnosno pohenefi taj zakon.

Nije basna,skoro da jest,i gitara i klavir imaju dušu,pa zato,valjda, smijemo naravoučenije dati.

Nikad ne poželi klavir da ti u grob nose,moglo bi ružnijeh riječi pasti!

Ne može čovjek hajvanu ni o žalosti pričati , a da on ne za'reve!

I nemoj ružno zboriti,uvijek uz ružno alternativu natandari!

Tako vam to Rihtmanu i Redžiću dođe.Pa vi vidite šta će te komu pričati.

 

Lord i Lordica

Pristavila se tmurna i hladna noć.Polako plete svoju mrežu.Vjetar zavija,granje lomi,crijepove ruši. Sijeva.Na sve strane zmije sijevaju.Prelijepe su,vrcave  i blještave.Nebo grmi i atakuje.Zmija udara gdje stigne i gdje joj je ćeif.Udari zaglušuju  i plaše.Poneko ih ne čuje i ne osjeti.Taj je gotov,zreo za rekvijum.Zamalo pa avetinjska noć.

Traje to tri četiri dana.Proljeće se još nije uguralo kako to dolikuje.Nikako da se osnaži i pogubi bijelu hladnoću.Oluja posustaje,na izdisaju je.Vazduh je pun ozona,svježine, i čarolije;proljeća.Mirisi svježine. Putuju eterom i  sve će uskoro početi da se budi ili umire.Možda,već od večeras.

Kiša samo što nije zatutnjala i zabobonjala po penđeru sobe u kojoj kamin gori.Pokraj  topline sa suprostnih strana dvoje sjede.U sobi se nikad ništa ne dešava.Ne od ove noći ili ove zime,već odavno.Od početka.Ono što se otrpije dešavalo nije vrijedno pomena,kao da se nije ni dešavalo.

U ugodnoj toplini ,dakle sjede to dvoje.Lordica i lord.Zamišljeni i tužni ljudi.On priglup izraz ima,ona sjetan i tužan. Muzika tiha jedina je ljudskost koja diše sobom. Ima još malo ljudskosti. Zapretena je u grofičinom vezu koji krade anterijske đuvezli detalje.

Bahova fuga u c-duru se uigrala sa metodičnim i neumoljivim akordima nevremena koji se izmjenjuju.

Ponavljajuće mezzopiano koje sa naglim krešendo dinamičkim prelazima pretvara u forte, pa fotissimo. Tada na tren bljesne preostala živost u oku, onom iznad leda, u kome je  krik pianissimo immpossibile. Ona ispušta vez, pokriva uši. Ne želi da čuje one završne akorde, kada je u jednom  nestvarnom vremenu ,njeno tijelo bil9o  raspomamljeni intrument u rukama virtuoza bilo. Fortissimo immpossibile.

Lord je u ružičastoj kravati,indigo košulji sa diskretnim žutim i zelenim,prugama.Toaletu upotpunjuju ciglasto naranđaste pantalone i crvene čarape. To odjevanje je njegov zaštitni i prepoznatljivi znak i obilježje javnog imidža.

Sudrug mu od mladih bludničkih dana,onaj drugi EU ocvali  lord,pa zatim njegov nasljednik na poziciji objedinjenih davalica za novac sikstus domina,pa čak i prestolonslijednik negove zemlje, najofucanije  evropske bludnice, nose te ružičaste kravate i boje,slijede njegov način odjevanja i kombinacije.Anamo oni.

Lordica u čipkastoj,djelomično prozirnoj crnini.Haljina naglašava nejnu  mramornu bistu i bjelinu,ljepotu i senzualnost.To je prelijepa udovička anterija. Niko joj nije umro.Od kako se vratila; iz one jadne i napaćene zemlje;ona počela nositi modifikovanu crninu.

Ljudi misle žaluje za rodom nekim,ali ne mogu skontati kojim.Nije bila upisana niti u jednu njima poznatu knjigu ožalošćenih.Kako je bila poprilično diskretna, introvertna  i nepovjerljiva,niti je interesovalo mišljenje svijeta; nikad nikome nije objašnjavala svoju crninu i bol.

Ni mužu.Njega to nije interesovalo.Nikad ga nije bilo briga za ženine emocije i potrebe.Bitno je da ga ne dira i uznemirava.

Svako od njih zadubljeni u neke čitabe,svako u svom filmu.Ona ponekad spusti čitab,duboko uzdahne,skoro pa jeca,i uzme pletivo.On svoj čitab spušta samo da dopuni lulu i zapali je.Ponekad se zamisli i slegne ramenima.

Drigi put  se nimalo lordovski,tipično pederski,počeše tamo gdje bi tebalo nešto biti.Tamo sada skoro ničeg nema,.Nikad nije ni bilo;sve nešto sparušeno i skvrčeno kao crknuti crv na ljetnoj žegi.

Zavjerenička magla ćutanja i nedoticanja  je jako gusta.Podsjeća na berlinski zid,iz vremena kad se lord tajio sa rusima,vatikanom,amerima i drugim natoanijelima.Oni su uvijek glavni za tajne stvari,raditi ljudima iza leđa.

Lord iznenada ustade,otvori prozor i kao konj prde u hladnu i tmurni noć.Što ti je lordovluk i iskonsko atavističko vaspitanje.To je bio prasak koji podsjeća na mukli pucanj dvocjevke,ili skraćene jednocjevke produbljenog  i proširenog kalibra. Miris sličan barutu,samo žešći,poput ciklona B ili iperita,ispuni pozamašan prostor.

„ Jadna zemlja.“ –kratko promrmlja Lord.

Ne bi;ni koja zemlja,ni što,ni zašto,ni kad,ni kome?

Uplašena Lordiaca i  kriknu i vrisnu i jauknu:

-Ah,taj Bah . padam u sevdah.

Suze kao izvor Modre rijeke potekoše i ona pobježe od smrada vjekova.

Kasnije,tokom cijeloga dana je jaukala i pjevala,vrištala i pjevala.

“Joj,mamo joj,mamo mamice ,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice,da mi ga hoće bar još jedared nakriviti,joj mamo mamice.“

Stranjski neki jezik; u palači nije mogao je razumjeti niko,a stvari oko nje počele su igrati i plesati;

A,aaa,a’ ,a, aaa”aa,a’:joj mamo mamice.

Što ti je usud.Jedan jedini smrdljivi pradac izrešetane cvajtare  treba nekoj ženi da shvati gdje je život.

Sutadan je sjedila u prvi avion i pravac modro zelena,srcasta zemlja.Ona što  predivne zlaćane i baršunaste grbove i zlatne ljiljane ima.

Naravoučenije postoji,ali ovo nije basna i nismo ga dužni saopćiti.

Venerin brijeg, capin i meze

Zove neki dan Deba. Nešto mu se ona sofra iz đardina ili derdana prisnila. Ne zna ti više one stranske riječi naukovati, zna samo da je bašča sa ljuljaškom neka , kad je on od Mojsija milju nekom nabrajalicom zaradio. E taki mu akšamluci fale.

Taze meze sa sofre, brizle zabiberene i bjeli bubrezi umočeni ,najviše. Ostalo se može nadomjestiti. Namah ga opauči žena.

Ona njegova ni sjedalicom da mrdne , kaže došo vakat kad i ona mora počet vezova se igrati. On se ko merhum obradovao. Pošo se on skidat, a ona njemu šta to radiš bleso jedna, vidiš da je zima, prehladićeš ga. Ja i onako samo na igle i svilene konce mislim, taj tvoj sitni vez, singer šteo mašine, mi naum ne pada.

Ti što si po meni vezo, vezo si. Jas da si dvije tri recke u minusu, kad mi prigusti nadoknadit ćeš, iako si sa roštiljem plaho ograisao, hoćeš se ti fićfirića igrati.

Daj , napišite barem nešto o jednoj jedinoj sofri, mezetu i akšamluku da me želja mine. Natandarite riječi iz onog našeg pojmovnika da ljudi znaju šta je šta.

Za tri minuta eto i Herco :

– Srce mi puca, samo što me ne hekne, daj jednu želju pred ahiret, ono o akšamlucima ispričaj.

Javi se Branka Vojvodić , kaže Oma ne vidi nazvati, i ne samo to, ništa ne vidi, ne mre ništa opaučit bez njene pomoćiali upravo valja niz probavni i u probavni drugu tepsiju furdenjače. Pliva u loju. Sve pita pominje li se to neka sofra.

Lenji samo jecaj kroz slušalicu :

– Brizle.

Jedino se Mojsije ne javlja se, sigurno se stidi i glavom u doksat heknjiva.

Osjećam da se su đardini i đul bašte malo usne otvorili i da se razneženo smješe; bijahu to vremena.

Pristavimo onu našu veseliju; nećemo vam reći koju. Pogađajte, o medenim nekim je riječ. A za kraj jednu dvije tužnije, meraklijske.

Najljubaznije molimo papake, krakane i šupke da se isključe iz ove načrtanije. Imaju svoju , nek u nju blenu. Spala knjiga na pašaluk. Sve nihovo je sušta suprotnost našemu, odnosno ovoj ljubavi i ljepoti.

. Mi ćemo kratko i po običaju okolo kere na mala vrata.

Kad Deba progovori onad znaš da je najmasnije i najdeblje progovorio. Zbog toga ćemo jedan njegov čuveni doktorat djelomično citirati:

Riječ capin nisu ljudi izmislili, nebo ga je poslalo. Capin je višeslojna i višeznačna riječ. Koliko je u toj riječi metafore, ironije i stilskih figura, koliko sadržine to se ne može objasniti tek tako. O tome ću barem još jednu disertaciju napisati.

Capin može ko metal tvrd biti; kad je od metala; a da je od metala jest, ponekad. Taj je geolozima dobar, a oni se samo kamenjem bave. Nije im ovdje mjesto uako vas život nešto biše, to što rde rade daleko od ženskog insana.

Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se tako mehka gumenasta , a nije, više je po svojstu nekom grbu nalik. Taj je capin malo metalan, malo gumenast, može mnogo čemu podlužiti.

Nekad je tupasti dio capina obložen drvetom i poludrvenast, polu metalan je. Taj capin odmah baci, spoj metala i drveta začas se polomi. Metal i drvo loša kombinacija. Previše kruto, bolno i lomljivo.

Mnogi planinari svje capine od drveta prave. Zato drveni capin može ko drvo tvrd biti jer je od drveta. Nisu svi planinari vješte drvodelje. Tada capini liče na topuzine ili tojage.

A metalni ne valja i treba ga baciti; ako zapadne kiša može insanuna munja ili grom strefiti. Dakle ako si planinar ti onaj gumeni ili tojagu prihvati i ka planinama i planinarkama hodi. I nema belaja. Samo frka,cika i vriska.

Najbolji je onaj capin što ima osobine i drveta i ebonita ili tvrde gume. Čvrst ko drvo , baršunast i sjajan ko obenot, bogdicu savitlji, haman ko tvrda guma. To se traži joj , mamo mamice.

Jel capin planinski čekić, jeste. I sam,ga Mojsije malo prije reče vazda na planinu nosi. Jel hoda po planinama? Ide i uzduž i poprijeko, i ubrdo i nizbrdo, i u ravan i u sridu, a moš’ ga zadjenut i zabost i za uho, za pojas, ispod pojasa, na haljinu, ispod haljine, čak i na leđa, ako ne paziš i nečija usta o njeg’ zakači il’ ubacit.

Kad stigneš na kotu, ako se prije toga nisi ulogiro, možeš sasvim slobodno njime kotirati ili logirat. Pa kad se kući vraćaš, opet isto. Minimum dvadeset čertri puta po danu vikenda. Ako je ženska prije puritanka bila, eto ti belaja koji nije belaj, mora se i više.

Deba mili! – zove Frka tiho, ne znamo odakle. Načula ona o čemu se priča,konta Deba.

Šta je,šta se dereš ? – dere se Deba, hem ga u disertaciji prekida, hem mu autoritet ruši

. -Može li Lenji zabiberiti,

-Može, kakvo je to pitanje ,pusti me , jašta će nego zabiberiti, bona,idi pospremite to.

Misli Deba na na mezu i oblizuje se, a i kako do jedne riječi nije došo, ništa skonto nije. I bolje da nije i nikad skontat neće.

-Jesi siguran sto posto za toj besjedu o capinu.

-Dvjesto postim ja i dvaput ako treba.

-Zatim; jel’ capin čekić, jeste. Ima li dva kraja, ima. Jedan oštri i jedan tupi. Jel’ tupan tupom stranom ekser zakucava, jest, zakucava. Kolko će bolan u životu zakucavati to niko živi izbrojiti ne može. U Bosni se to sigurno ne može.

Jel’ oštrom stranom čeprkaš i odvaljuješ, jes čeprkaš i odvaljuješ. A koliko ćeš za života odvaljivati ako si pametan ti mi reci.

Neki će drugi neće ćeprekat il nemaju capina, ili ko crvić ili im gusle i prange strah utjerale sa se ne smije živi čuti, ni pogled ispraviti. Žao mi je ljudi, što smo ih na početku priče izbrisali. Ne može se priča tako lalo njima oteti. Oni profulili bosanski grb pri rođenju.

Neće im otac katil ove lijepe mile Bosne. Majke ne smiju pisnut; samo uzdišu joj mamo mamice. Čujem počele im i seje isto pjevušiti. I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi.

Jel capin veći od bosanskog grba, skoro da jest. Nije da nije bitno, bolan našta je nešto nalik. Nije važno ni šta je pisac htio rjeti. Bitno šta šta on podrazumjevaje kakav je njemu ćeif i nevolja i šta, gdje i kako se na šta on ukazuje i prislanja, istura i prsi.

Vi se k'o pametni pravite, riječima baratate, pa slušajte i rješite i ovu enigmu:

Capin pet slova ima. Dva plus dva parna i jedno neparno. Ono neparno izbaci, ova dva para šatro složi i šta ti ostane?

Ostane ti bolan ona hevina: haremski cvijet, ako ćemo pravo i lotos haremski, đula đulbašte, bagrem razigrani, jorgovan mirisni, boliglava vatrena, kadifica svilenkasta, ljubićica blažena, karanfil rumeni.

Ostade ti bolan cvijetni đardin prekrasni sneni. I kako taj đardin ne sanjati i u snove i na javi dozivati i dosanjati.

Ostade ti jaro onaj sedefasti brežuljćić, lugasti bregić, vlažna dolinica, jogunasta dulbašta, izvor sevdaha, nježna balada, ples bolero, muzika harmonike; svaka čast Mojsije lave; opjevana i raspjevana, rodnica i nevoljnica, stidnica i opajdara, skrušenica i vragolanka, ali uvijek jedna jedina, neponovljiva,uvijek anamo ona ljubav naša.

Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta, može i jad, čemer i bol nostiti, može se svakako ona zvati, al bez nje ti života ne m're biti. Ni u pravo ni u krivo ni u sridu. Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:

joj mamo,mamice,

a njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh.

Joj, samo kad pomislim na nju ja poludim, hoće mozak da mi pukne, duša da uzleti. Od silnog bola i želje neka milina, punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini. Vas butum da se urušim u toj ljubavnici slatkoj milosnoj.

Slušaj ovo i dobro pazi ove riječi o ukusima nje blažene:

Slatka krofnica (dofati se Deba klope nije bilo druge), drhtava ko đigerica, sočni bubrežič, nalik na rumeno srce iz srca, k'o pihtijasto pače, meka ko pohovan mozak, reš brizle (moro Deba malo zamezetiti, ogladnio), ko zvrk bureka, ko sogan dolma, japrak, sarma ili fil paprika, neki pikanto papričice umak, ko baklavica, ružica, mljac kadaif sa grožđicama i sjeckanim orasima, tufahija (Debinim mozgom bajramska i akšamlijska sofra se kotrlja) , krem pita i šampita. Uh ako brojim dalje pregladniću i neću od Mojsija lovu skrajnut. A sevap bi bilo čifu po džepu klepit, to ga najviše boli. Kad sve razdvojiš i nešto u drobove, nešto na grudi našto u skute složiš i posložiš; ostane bi bolan sevdah duše, srce treperavo, mozak raspomamljeni, bubreg razigrani, brizle uzdrhtale, jetra krvava, bijeli bubrezi hrskavi…

(Nabraja i ponavlja ponešto Deba ne možeš ga zaustaviti, pjesnik u njemu proradio ali i debelo ogladnio, očito je; valjda crijeva bubnjaju…)

-Stani bilmezu opogani ljepotu i ogadi nam mezu.

Konzilij se ko fol ljuti,svi zacrvenili ko alava turšija pred zrenje i poglede sakrivaju. Nakvasali ko grb pred đardinsko vrhnovanje i sve im draga i bliska ta licenciae poetika , smisao i suština njihovog života.

Okolo njih grlice lepršaju, miris žutih dunja se širi , na ramena im slijeću i miluju i spiju i snivaju.

Grlica jedna što tren prije je na trn srce svoje nabola da bi pjesmu dragom poslala, poslijednjim treptajima lagano i bolno pjesmu klizi:

– Mito bekrijo ili Jutros mi je ruža procvjetam.

Može bilo koja  uspomena iz srcu .