Deba i Američke fobije




Od Debe i mržnje,  oliti fobije , do snješka bjelića

*

Imamo jednog vrlog prijatelja. Zovu ga Deba.

Možda ga znate?

Vi mislite deb'o čovjek. Jok , nikako, mršav je ko girica.

Onda pomislite da je debil.

Ma jok , odebljo mu mozak od nesuvislih misli.

Dobar je on , jalijaš  i mahalaš , a to mu na istu deređu dođe.

Blesav ko jednosmjerna struja i opičen k'o konj koji naganja zebru.

Znači misli u crno bijelom , jednoličnom ,  vijugavom koloru.

I lajav je i obrazli. Čudan svat.

A ima i jendu manu; skoro pa kompleks. Ne voli čojk da ga mrze. Pa to ti je. Namah dobije napad fobije. Bilo kake. I umjesto da poplavi, pocrveni,požuti ko svaki insan on pobjeli ko snješko bijelić.

Išli mi tako jendoć jednom ulicom. Žemskom.

Pitate kako znamo da je žesnka ili otkad se to ulice djele na muške i ženske.

Ako se ulica zove Rave  J. ili Radojke L. šta vi mislite je li to muška ili žernska rodnost?

I nemojte da bi sad nešto implicirali šro smo pomenuli ravu i Radojku.  U smislu i najviše volimo curvoasier.

Volio se  Deba zagledati u izloge.

Vi mislite hoće nešto da kupi. Ma jok, boni.

Uglavnom je dekintiran. Svu lovu sprca na grlice .

I da znate nije na one čaršijske, što se lomataju od Drine do Mošćanice, od insana do insana , oko sebilja i šadrvana  da iskamče malo zrnevlja; već na prave orvacate  đardinske grlice.

On se zagleda u staklo da vidi koliko je lijep i imali koja pametna da mu iz čela niče.

A ružan ko glista kad je zgazi auto misle žuti i nikad ni jene pametne za vas cijeli život nije procuclo.

A izgleda veoma pametno. Ko Rodenov mislilac ili dijete na tuti ,  kada ga grčevi muče.

Odjednom , skoro ko sinja kukavica zakuka, .

-Oni me mrze.

-Ko to bolan?

-Evo ovi. Natandarili veliki plakat o meni u izlog. Neka američka dobrotvorna organizacija.

Jes, kako nije?

Amerikanci pa dobrovtorci i humanitarci.

Mogu oni maglu i bijele  bubrege prodavati kome hoće. Mahali nikako.

Vidimo,  Ameri zaista jesu, natakarili plakat. Čitamo:

” If you are Racist,

Seksist,

Homophobics or an Asshole

Don't Come im “

-Kako znaš da baš  tebe mrze. To oni sebe , ko biva, opisuju.

-Znam sigurno, evo piše plavo na crvenom sa hejbet  zvjezdica narandarenih! Koliko petokraka sprcali na malom prostoru , neko bi mislio da su komunisti , a ne pobornici pentagtama. A nisu . Gori su od komunjara i od fašista.

-Ma hajde bolan ,  to se tebi samo čini.

– Nije meščini , već sam siguran. Idem rješiti problem. Ne volim da me iko mrzi.

-Nemoj bolan belaja. Ameri su to. Šta te briga ako te taki mrze? Bitno je da ti misliš da si u pravu i da se zaljubljeno ogledaš u staklo i u svoju nutrinu zaljubljuješ.

Namah , za inat plakatu i nama , uđe. Mi nemamo kud ,  i mi , čoporativno  za njim.

Kultura prije svega. Kucanje, kašljucanje i selam.

Mrak dama, ne po puno osunčanijem tenu, njih ne zapošljavaju američki “humanitarci”. Već po fizici  . Diše po metra ispred sebe i trepće očima ko svaka  barbika pred takar.

-Izvolite , šta ste trebali.

Deba se zableno u pluća i  unezgodio. Znamo šta mu  na um pada. Muca:

-Guten daj !

Valjda munjeni jado mislio : Good dej!

A možda i nije. Taki je on . Nerazuman.

A jopet mu ,  anglosaksonski naglasak  južnog konfederacijskog petnaesterca , ne miriše na dobro. Kju – klux – klan je tamo još uvijek glavna kaubojština. Koliko on zna. A on ako nešto zna , onda ga beli zna.

-Mi ništa, ali našeg druga mrzite , kao da je bojen  abonosom. A vidite da nije. On je samo originalni bijelokosni  mahalaš.

-Zašto misli da ga mrzimo?

– Hajd’ Deba iskantaj.

-Evo ja sam rasist. Volim žene svih rasa. I seksist  sam jer se volim seksati sa njima.

-Ma nije to rasizam i seksizam , dapače to je veoma pohvalno sa vaše strane.

-I ja mislim da veoma po'valno sa naše strane. I hvala vam i  što oćete da me po'valjujete.

– A dalje?

– Mislio da ćemo se zaustaviti kod povaljivanja, ali idemo dalje. Nisam  homofob jer mrzim pederčine,  ali  volim lezibejke. One mi milina,  valja se mnogo pomučiti , a tanka fajda. A ti se poganluci  neutrališe.

-E to je veoma nezgodno, jer jedno ne opravdava drugo. Mislim da se  jedno drugim ne može izbrisati. .

-Pa i ja sam istog mišljenja. Đe ćeš pogančersku  pogan porediti sa miomirisnim pogančerskim đardinkama. Evo ,  molim te reci ti meni , šta bi ti radila kada bi ti se kojim slučajem jedan peško ili oni osunčaniji nearijevac  počeo motati oko sjedalice.

-Molim vas nemojte biti tako lični. Hekunla bih ga stolicom posred glave. Ili pištoljem u čelenku. Tako oni kod nas na južnom divljem zapadu  rade.

– Ti si prava usamljena zvijezda. Vidim ja ti si za brisanje sodomlija , gomorlija i cionista sa mape zemaljske. Kako neću biti ličan bona. Pogledaj kakva te je stolica jamila. Vrtoglava, a ja ljubomoran na nju. Sami pliš i kadifa se u nju zavalio. Ne može da diše.

– A ovo zadnje dobri moj čovječe  – Asshole . Šta sa njim?

-Nisam ja baš dobar, nikako nisam. Ali to je malo duža priča , a i za ovo  nisam siguran šta ste mislili?  Morali bi to uz neki zalogaj i koju oku vina protabiriti, okano moje. Rodi čiko okice lijepe.

I protabirili su. Debelo.  Taki je Deba. Debeli dembel. Bilo je tu jahanja , mamicanja i uhkanja. Hejbet. Možda ga zato zovu kako zovu. No, ta je takarli priča uskoro završena opozivom dame sa velikačkom , polametarskom upalom pluća. Rekoše – neopravdani i neprimjerni , a takarli dodiri sa domicilnim pučanstvom.

Ostalo usud tefter staroslavni zapiso!

-Pod a)

Poslije devet mjeseci , negdje u okolici Dalasa , ona kjukluksklanovka  se u hinjski smješka i privija  malog mahalaša na grudi. Pljunuti Deba. Samo bi dojkio i dojki se prifaćo. Kada odraste , garant i još koječega…

-Joj levata majko mila.  Kako bih u Americi  zatrudnila , a da budem sto posto  sigurna da mi dijete garantovano bijelo ko snješko bijelić bude.

-Pod b.

A Debe ko Deba. Poslije hejbet takarli dana , još uvijek nije skonto zašto ga ameri mrze. Moraće jenom u Dalas banut radi provjere taksirata. natuca on pomalo i latinski – repeticio est mater studiorum, il’ nekako slično baš o mahalašima lično.

Pod razno:

-Stavka još otvorena,.

Uglavnom i otrpilike, ali tačno tako. Pod razno.

Neka nama Bogumila i Bosanaca/Igrokaz na dan 8. Septembar / Rujan

Danas je ponedeljak 8. Septembar/ Rujan 2025 ove vrlo zahvalane Godine.

I u ovom 251. danu ove godine jesen se opasno najavljuje. U toj najavi nema mjesta sumnji da će se u slijedećih 114 dana javljati prelijepi, ali ipak malo hladniji , kišovitiji i snježniji dani.

Ali neka , tako treba  sve u svoje vrijeme.

A mi smo nešto malo kaharli . Pritigli aferimi prošlosti , nekoga bole rane , a nekoga noćne more stežu ,  ne možemo preboliti mrtve jer :

„Vakat mri't ili mrijet, nema treće.“

Kratko i jasno nema tu vrdavo, nego pravo u čelenku. Macola je  zakon.

Pitajte jal’  naše ustaše , jal one jasenovačke  hrvacke, jal’  četnike srebreničke, jal SANU guslarske srbaljske. Macola je njhovo glavno oružje za istrebljenje i genocid nevinih.

Deba najviše volio riječi zahvalne za rimu. Nije pjesnik ali  je volio rimu. Jedva čeko da neko zine ili kaže po hrvacki ili srbaljski.

Riječi za rime i stiha dušu dale. Jest da mu je palatalizacija lošija strana. Malo tepo i jezik mu, naročito kad popije, ma dovoljno čep da lizne, dobro frfljo.

Gledaj, nuto i pazi!

Kreno Deba u nabrajanje, zna se čemu to vodi.

Ako se, hrvacki piceki  prangijaši  oli'ti  srbaljski guslarski  grmalji   u nacionalističku odoru obuče , eto krvi do koljena i do za vrata. Ima i Sava i Drina da blistaju ko safirli zalazak sunca.

Joj, mjako da sam nešto pismen ko vi poete , nabraja Deba,  ja bi milje i milje tautologija za četiri tona  i za desetku složio.

Ovako hrvacki i srbaljski na ekspoze moram svesti.

Nećemo sada Deba o stihu i rimi, ni o nacionalizmu , nećemo  domaćina radi , molimo te, ko rod najrođeniji , nije fer. Ni prostora više nema, a ni prote,  ni fratri se više previše ne  eksponiraju, tek hođa  se sprema megafon uključiti umjesto da ezan prouči.  Svi se o podjeli i pljački  narodske sadake zabavili. A i nisi fer. A gdje ti je treća strana trolisne nacionalustučke bagre i fukare.

-Ma samo je'nu ako srca imate, da lanem.

-Hajd, valja.

-Hoš ga po hrvacki?

-Kako hoš.

Ili ćeš ga po srbaljski?

-Ma lani jenom, nemoj više hošat. Ako ćeš hošat idi kod Ho Ši Mina .

-Ili ćete ga po bošnjački?

-Svejedno  mu to dođe

-I njima je svejedno , ali meni nije.   Nikako . A bome ni vama. E sada ću skratit i ništa od poetike.

-Hajde krati i uduni, više,

-Ako će te po hrvacki, a vi fino u hrvacku tamu. Ako će te po srbaljski , a vi fino u srbaljsku tamu. Ako će te po bošnjački, a vi fino  jal u udbaško-ilmijsku, jal u jahići bakirovsku- hanefijsku tamu.

-I to je ta pametna?

Šta'š više. Životna realnost striženja bosanskih ovaca.

Što bi poete rekle:

-Mrak tami pripada.

U prevodu:

-Svjetlost i pravda je u Boga Jedinog.

Neka nama Bogumila i Bosanaca.

Pas , dječak i anđeo

Imao sam malenog psa. Bio je meden , rundav i crn. Nisam ga zvao rundavim,tako sam mu tepao.Nisam ga zvao crni,tako sam ga mazio .Zvao sam ga Medi ,tako sam ga volio.

Pas i dječak , Medi i Crni. Crni i Dobri .Igra i radost, Jedno ljeto mnogo nestašluka, još više smijeha i radosti.Tri mjeseca sna.

Dječaku bješe šest godina , psu četiri mjeseci.Mislili su zajedno će rasti. Živjeti čitav život istim snom.

Ali…

Dječak i pas su bili još mladi , nevini i naivni.Nisu znali da je sve u parovima. Snovi – java.Radost – tuga. Smijeh – bol. Život – smrt. Nisu čak znali ni šta je to dobro,jer su bili sušto dobro; a kamoli da postoji zlo kao njegova susprotnost.

Dođoše neki ljudi neuki. Dođoše neki ljudi zli. Dođoše ljudi sa plićakom uma. Iznenada. Niotkud.

Žicu šintorsku oko psa staviše. Žicu čeličnu oko vrata Medenog saviše. Omču smrti oko života moje bebice zategnuše.

Zacvili štence. Zacvili dječak. Zacvili nebo. Crni oblak zakloni sunce da ne gleda ono što se ne može gledati , a da se srce ne raspukne, a da se nebeske putanje ne poremete.

Nije se dao Medi .Nije ga dao Crni. Ugrizoše dvojicu od neljudi. Nejaka maksumčad kidišu na zvijeri. Zvijeri djete na zemlju bacaju. Jedan monstrum hvata rundavog za zadnje noge. Diže dječakovog medenog dugara uvis. Visoko, najviše .

Crni očajnički ,nemoćno osjeti zlo se veliko sprema. Sa zemlje vrisnu:

-Joj Mama mamice…

Šućmuraste okice Medenog očajnički gledaju, cvile nevinost svoju

-Pomozi Maleni!

Ni oči nisam zatvorio. Ni Bogu Jedinom se pomolio, Ni pomoć bebici svojoj pružio.

U djeliću sekunde Medijevom glavom protrese monstrum trotoar. Ciknu Medi krikom preplašene srne kojoj krvoločni vuci očnjacima utrobu, srce kidaju . Prosu se mozak po bjelini ivičnjaka, kao drob tek zaklanog janjeta. Crvenkasto bijela masa na sivom asvaltu se srcoliko širi i kao potočić usporeno klizi ka Crnom.

Ni trepnuo nisam , a krvoloci ubaciše malo beživotno tjelešce u kola i krenuše u potragu za smjehom i radosnom cikom nekog novog para drugara.

Drhtulji duša djetinja obavijena zvejrinjim smjehom. Obogaćena sa dva nova pojma: ubice i smrt.A ne zna ni da plače , tek počinje da uči.

I prođe vrijeme

O'čas

Samo šezdeset kuka

Sanjam iz noći u noć

Ljepot okice Medijeve

Kako Očajnički gledaju

Cvile nevinost svoju

Pomozi Maleni

Nisma mu pomogao.

U hladnu vodu sam zagnjurio, tijelo vaskoliko potopio , utjehu potražio.

I stoji vakat . vaga se . Baš čudno, mnije dijete ! Ni tamo, ni vamo sam.

Svjetlost me blago na javu poziva. Ja šutim i ne znam šta ću.

Pomislim dolje je hladno i nema vazduha.

Samo sat kasnije iskočim i vidim plavetnog anđela koji mi sa drvenog mosta maše.

Iz nježnog vodenog zagrljaja što vječnosti vodi vraća me u život.

Osmjehom i bijelim svilenim šalom nagovještava da je Život prelijep.

Takvi su vam anđeli. Uvijek su tu kad vam trebaju.

Možda me zato zovu Hairlija. Tko da zna?

Mehmeda majka karala / Igrokaz na dan 1. Septembar/Rujan,

Rekoše nam  , danas je ponedeljak, 1. Septembar/Rujan, 244. dan 2025. godine. Šta ćemo, moraćemo prihvatiti zdravo za gotovo ili se kačiti. A to nam , u svijetu koji je pun kačenja , nimalo ne odgovara.

Čak se i zaboravlja rima :Petak – metak. A mošte misliti kako su tek skrajnuli onu:: I tane za ostale dane.

Nema vam današnja žurba vakta za poetiku.

Još će nas preduhitrititi i reći da do kraja godine nedostaje još 121 dan.  Tako kažu brojači ovogodišnjih dana. Obzirom da nemamo vremena ,  moraćemo da im vjerujemo.

Dakle i zvanično smo u drugom danu poslijednje trećine ove odlazeće godine. Samo pažljivo, nemojte se osiliti , pa  da naletite na bodiček , može biti vrlo takarli i i bolno , a možete se žestoko nataslačiti.

No , niko vam ne mre zabraniti da se takarite i taslačite kako i koliko vam volja. Ono u smislu ta ružiti se il u grubo tesajte, ali što nježnije.

E svašta, znamo da ste vi pomislili na…

Ma radite šta vam volja, nemojte pomisliti da vam mi tako nešto branimo. I mi samo zbog sevdaha i tog ruženja živimo.

A pametni ovi Kroatjanci. Oni čitav mjesec rujanju posvetili. Lijepo je  rujati, isto kao takariti.

Ali ga ne šmekamo.

Čuj molim te? Jedan mjesec godišnje rujati. Ma sve da se i praši od rujanja , da proste prašovićke , mjesec dana je ipak samo jedan mjesec. A napriliku im ostalih jedanaest mjeseci ko kravata na vazduhu  landara.

A kod nas đardini rujaju dvanaest mjeseci. Hjteli mi uvesti i trinaesti. Nismo uspjeli. Kažu ima dovoljno dana ! Ako vama treba više vremena , a vi prebacujte normu.

E valja im ta ! Evo pet poštenih. Ipak za hamalenje za svaki slučaj  zaradismo trinaestu i četrnaestu plaću. U naturi, bezbeli.

Jeste li svjesni kako je lijepo ružiti se svako malo. Ljudi se svađaju , bjesne , grube riječi govore, umjesto da se samo ruže.

Nama draga ona sevdalinka : Mehmeda je stara majka karala. Kako nam neće biti draga. I Zlatiji. A bome  i tetki  Hankiji . A one uvijek kahrali ko da velerale nisu , kad ih niko ne ruži. To znači da je dan prošao bez takara i nije im ni do čega. Ma , ni do jela..

I zato ona pjevaju :

MEHMEDA JE STARA MAJKA KARALA

Mehmeda je stara majka karala

Mehmeda je stara majka aj karala

sine Meho živ ne bio u majke

sine Meho živ ne bio aj u majke

Odkud tebi te rumene jabuke

odkud tebi te rumene aj jabuke

Dale mi ih po mahali djevojke

Dale mi ih po mahali aj djevojke

A najljepšu ta lijepa Zlatija

A najljepšu ta lijepa aj Zlatija

Što je moćan ovi narodni pjesnik.

Svu filozofiju života u par stihova sprco.

Moćna je i ta riječ – sprco. Ispade , da je nama svaka mahalska moćna.

I šta tu ima majka Mehu ružiti? Šta je briga oklen mu i ko mu jabuke slasne , rumene i grešne poklanja?

Pravi bona Majko slatko, biće ih još. Pusti sina da odi spit . Umorio se . Trebalo je dvadeset četiri jabuke, ono minimum , za obnoć ubrati.

Joj lijepo li je brati! Te jabuke da prostiš.

I svaka djevojka iz mahale je prilijepa , tako da momci nekad nisu imali vremena kući odit, već hamala zvali da nosi jabuke kući. A ti samo nastaviš hamaliti , blažen međ đardinskim voćem.

Onda , oni meni : radi nešto, man se šuplje!

Odakle mi vrijeme frajeri jadni?

Ima li prečeg i ljepšeg posla nego grešne , a rumene brati: jabuke da kako.

Joj , kakva je pusta. Hem se biba , hem drtulji , ko rumen jabuka  pred branje.

Što bi pjesnik reko:

Ružila me , ne ružila,

ne kuni me ne ruži me majko,

ja brez lijepih i rumenih ne mogu.

U prevodu:

???

E , ako vam za ovo treba prevod , baš ste prave , pravcate hablečine.










												

Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin četvrti




 

Čin četvrti

Prođe  pet godina i koji mjesec, mere bit godina. U varoši ništa novo. Jedino se Meleka zadjevojčila i Fatma skoro oporavila. Ono skoro je daleko od zdravog. Ni jedna, ni druga neće za Bega da čuju. Beg se na majčino imanje povukao kada je ova dušu ispustila . I on brzo za majkom mandrkno. Kažu Azrail mu heftama dušu čupao.

Begovica se malo usplahirila kad  ču da se Mujo iz vojne vraća. Od Fate poneki, ni dobar ni loš glas. Podnošljiv. Muju  i ne pominje.

On se iz vojne sa Kozacima , napokon vratio. Neustrašiv bio, život mu ništa nije značio ,  pa se i smrt od njega odmakla. Činova se hejbet nafatao i aglukom se zakitio. Majci na vrata kuca, ona ga ljubi, sin jedinac se doma  živ vrno. Osjedila ona skroz na skroz , jedan kroz jedan što bi raja rekla , ali ništa to spram radosti što je jedinac , živ i zdrav grli i ljubi.

Sa njim dječačić od pet godina , isti on. Mujo ništa ne objašnjava nego djete za jednu ruku drži, dugom rukom jatagan pridržava. Dvije kubure za pasom ga opasnim delijom  čine. Brkove kozačke nabacio, pogled mu se usurio. Da čovjeka , tujina strah  spopane.

Pravac begova kuća. Kapidžik zatvoren , on zapovjedno kuca. Na dobro se lako naviknuti. Nekom dobro, nekom zlo.

Meleka otvara vrata, vrišti od radosti, Muji se o vrat vješa, nema bitno što se zadjevojčila. To je Mujo , njene ,  neprežaljene Fate dragi došo.  Izlazi i begovica Fatma,  čula glasanje i ciku radosti.  Malo ublijedila, iz kuće ne izlazi, ali nije blijedilo od toga. Ovo je ono  blijedilo kad insana bude , pa ga ne bude, jer se prežaljena avet na vidjelu sreće.

Ljepota bila , ljepota ostala. Koja sjeda je spotakla, ali ista Đul Fatma jedinica u majke. Pola Bosne se za njom u njenim djevojačkim danima okretalo, druga polovina uzdisala. Sada bi cijeli dunjaluk udovicu da ženi.  Ona ni mukajet.  Jednoć je jednom srce i tijelo dala, i naj'grabusila.  Dosta joj tarapane i tuge za čitav život. Jedino joj kćer Fata ravna i u ljepoti i u sreći i u kijametu bila.

Muji zasuziše oči , on na koljeno kleknu, u ruku je ljubi i kaže:

-Sretan ti unuk neno. Evo ti Fatin i moj sin , da ga paziš i voliš, ja ne mogu, mene velike muke pripale .

Sjedoše kraj šadrvana, čijom je vodom Fatma svoju anterijsku raspomamljenost prskala i hladila. Svoju procvjetalu ružu hladila. Zna to Mujo, ona mu pričala o tom jadu. On krivac za to bio, sa ponosom se od srca smijao,  i neprestano je ko ramazanske kandile palio i tulio.

Ponude mu dadoše , kahvu i rakiju ne odbi.

Sjeća se i priča …

Poslije Fatiminog usuda , zbog Fatime i Fatme malo više akšamluku i rakiji sviko.   Misli pomoći će, bol, snove i ljubav da ubije. Ne pomaže ništa. Sve to njega i dalje čereči i na živo kolje.. Namah se  u askere unovačio .

Dugogodišnja vojna sa Kozacima se dobro završila. On aga postao , a veliki Vezir ga zbog hrabrosti plaho zagotivio i pripazio. Mogao je da bira gdje će agluk , imanje odabrati. On izabrao Smirnu; čuo da se jedan agluk tamo prodaje.

Zna Fatma, zna i Meleka zašto se Smirna bira. Meleka mu rekla za Fatine hareme i hamame. Neće ni jedan nego taj. Vezir svoje obećanje izvršio. Pokraj dvora sanđakbegovice  Fate , Mujo svoj čardak pristavio

Kad je Mujo došao u Smirnu,  Fata malo poboljevala. Glavna sandžak – begovica i dvostruka udovica postala. Pričala mu to, kada je prvijeh puta obhodio. Obradovala se jako, neizmjerno. Nema suza ,  sve ih za pet i po godina isplakala.

Ni on , suze skoro nema, On je svoje ubijajući din dušmane prolijevao. Žao mu insana. Ne zna ih, ništa mu nisu učinili. Ni on njima, ali kidišu jedni na druge i sjeku se  , ko bijesne zvijeri gladne krvi . Ili oni njega, ili on njih, nema treće.

On je u vojni uvijek imao sreće. Ubija on i plače. Malo za ubijenim  insanom, a najviše za Fatom, tek ponekad za Fatmom.

Jedino mu u srcu radost zaiskri,  kada na Meleku misli. Biće prelijepa djevojka , taj mali curetak, ta harambašica mila . Krvlju bol za Fatom pokušavao da umine.

Ima tu i krivnje zbog Fatme  , majke njene. Sve nešto misli da Fatu ne prevari sa majkom joj , ne bi se ništa  desilo. Svu krivicu na sebe privaljuje. Bol ne uminu ,  većme se veća javila. Čito; sveti kitab brani i u nečist meće , sastaviti majku i kćer na dunjaluku u poganluku.

Njen Mujo nju potražio , kapidžike i pendžere svoje kraj njenog dvora pristavio. Srce hoće Fatimi da iskoči. Sve ga pita da li je još voli, da mu nije koja srce ukrala. Zna ona da nije, ali se prvi da mu ne vjeruje. Pa  ga čika i miluje. Mazno ga štipka , provjerava je li san , melek ili njen Mujo.

Ko vihor uleće troje djece, dva sina i kćerkica. Pet,četiri i tri   godine, jedno drugom od uha do uha. Kad Mujo vidje ono najveće , srce mu zatreperi. Takvog on sebe u Bosni ogledao , kad je tih godina bio. Sjeća se, k'o da je juče  Modrom rijekom gazio.

Upitno gleda u Fatu , ona potvdno klima glavom. Neće pred djecom da priča. Djeca joj po bosanski pričaju, dvoje mlađih nešto i turkiš čavrljaju, ali stariji neće za turski da čuje. Gleda u Muju i drsko i znatiželjno. Drsko jer je stranac, a sa majkom mu veselo egleniše. Znatiželjno jer mu poznat i pomalo blizak taj lik.

Poslije ,  kada je dojilja mlađu djecu odvela na spavanje, Fatima uze petogodišnjaka za ruke, posjede ga u krilo i reče mu :

-Mili , evo  ti babo  napokon došo, poljubi ga u ruku maleni  , siročiću moj!

To joj dijete jedina radost svih ovih godina bila. Pričala mu ona o njegovom ocu, majci Fatmi , svojoj sestri Meleki. Pogan, očuha i svoga oca nikad mu pomenula nije. Teškom mukom je prihvatila ovo drugo dvoje, i još ne zna da li ih  voli ili sažaljeva.

Dijete se ustručava; Mujo ga nježno za ruku prima i cjelov u kosu , pa na obraza stavlja. Jedna suza kanu na djetinje lice. Zacrveni se kao krv i polako na djetinje usne panu. Dijetetu neugodno , kuša suzu , slana je i slatka. Umiri mu srce i prihvati nježnost  ove strane ruke,  kao da je nešto njegovo. Ubrzo ode i on na spavanje.

Danima se Fata i Mujo viđali i ponovo upoznavali.  Niđe im se žurilo nije. Da su znali ono što nisu ,  ni dekike ne bi gubili.

Ona kaže doveo je sandžakbeg u ovaj harem , što je dao da se njojzi napravi. Ona već u putu , prije Stambola , saznala da je sa Mujom bremenita. Ništa više ne bi pomoglo da bilo kome kaže.

Ako kaže sramota, svašta može biti. I osramoćenu  vrnut je doma, i kamenovati i bičevati, u roblje prodati. Šuti ona i u Smirni o vaktu rodi. Babice , dojilje i dadilje se uzvrtjele i usplahirile, nešto se računica ne slaže. Beg prekinu tračeve: reče sedmanče je i njegovo. Tačka, nema više munđijanja. Plaho mu se ljepota Fatina dopala i on po stare dane pošandrco i zablejio se u Fatu.

Ipak  se ili od jeda ili od  slabog srca u neki brzi  vakat  prevrnu. Obradovala se Fata, slobodna je, eto kući može hodit. Ne prisni joj se. Brat begov  sebi tu ljepotu za ženu na silu uze. Bio koju godinu mlađi od beja i ona rodi sa njim ovo drugo dvoje djece. I ovi beg  prhnu u fenjer  , ha se kćera rodila.

Fata opet slobodna , ali kasno. Dva tereta pride ima. Ne zna kako bi na udovicu sa stranjskom djecom u varoši gledali. To joj najmanja briga.

Šta će Mujo njen na dvoje stranjske djece rijeti? Stid je bilo. Hej , ona dva braka imala, dvaput udovica postala, troje djece porodila, a on jako momak. Ih kaki je, jedna li mu udovička majka. Svaku djevojku može dobit , prevrnut i oženit, i još koju pride.

Vrijedan i robustan je on; obdaren svim i svačim.  Kod njega nema ništa labavo; več čvrsto, odrešito , pravo i  muški ; joj mamo mamice. Zato se iz Smirne  nije micala, a i čula u vojni je , oko ovih osmanlijskih se krajeva mota. Za majkom Fatmom i sestrom Melekom žalovala ko za Mujom. Tri su to rane  ljute, grdne, neprebolne , neizlječive…

Kako to boli Bože mili , Milostivi. Nikog svog da čuješ, vidiš ili dotakneš; dušu, srce da ispuniš. Tako haman šest punih godina. Praznina se duboka stvara. Iznutra nešto rovari, truje, slama i izjeda. Praznina se ogromna stvara. Boli to mili moj, ne može se insan nikako naviknuti na tu bol.

Živi čeljade, mora se. Bogu Jedinom se moli ,a  život , kao ,  ide dalje i traje i ništa ne pomaže. Skršeno si biće za vijek vjekova.

Mujo njoj  ništa nije imao za pričati: bolovao i ratovao ,  pa opet bolovao. Vremena neka neobuzdana , stampedasta mu mutila razum. Sjeća ih se kao kroz maglu. Više od pet godina prođe dok je nije našao.

– Bona da si ih stotinu rodila ja bi sve prihvatio. Tvoja su , znači i moja su .

Poslije te priče sve je bilo nekako drugačije i lakše. Ona poče anterije oblačiti. Sve neke nove. Imala vremena pa vezla i vezla. I majci i sestri mnoge izvezla. Veze  a misli,  ona ih nikada neće obući; nema kome i zaradi čega.

A opet , šta zna ,možda će Mujo nekad navrnuti. Osjećaj je ne prevari. A i usud se smilovao njenoj vjernosti i ljubavi.

Jedno veče sjede  u njenoj sobi. Ona je namjestila kao onu , svoju, djevojačku , sve isto u njoj  pristavila .

I demir i mušepke prerezala. I stoje u uglu sobe. Muji  se oči zasuze , mislila je njegova Fata na njega svaki dan svih ovih godina. Odjednom mu se ugodan osjećaj,  kao nekad u domu javi.  Dobro Fatinom , ispravlja se on i nije mu žao, što se u damaru vrati oni vakat.

Akšam samo što nije rubinom zatamnio. Vazduhom se probija onaj čudesni ljudski glas, koji svojom umilnošću sve smiruje i tjera ljude da se okreću nebu i mole. Takvih ezana odavno nema. Ogromna šteta. Neko će to debelo zaplatiti.

Njih ta ljepota obuhvata, pomole se Bogu Milostivom. Vrijeme i život ih naučili nekim datostima i  stalnostima. Hvataju se za ruke, miluju ih i šute. Zamišljeni su, molitve su odavno završene . Muče. Ni je'ne!

Ona se trgnu, prima ga za lice, privlači sebi , ljubi i šapuće.

-Dobro mi došao,mili moj!

Njemu suze u očima.

-Dobro te našao ljubavi moja!

Šeret se u njoj poslije vijeka zindana budi , pa ga pita:

– Da li ti je otpo još koji nokat, mili moj.

Smijeh, vriska i gurkanje.

Ho,ho,ho brunda Mujo:

-Upravo mi je otp'o jedan nokat . Ho'š  provjeriti, ljubavi moja.

Bijela hanterija neće više da se sa njima igra i druži , na nju niko ne misli, ljuti se i širi. Polako ispadaju grudi, ruke, noge. Bjelasaju i tamne , igra svjetlosti i sjenki između butina i pupka nestašno svjetluca. Fatima se na anteriju ne  ljuti što je otkriva i probuđene slasti  Muji u zagrljaj baca.

Skida izdajicu i predaje se. Mujo lud od sreće, gubi se u dobro poznatim izvorima slasti, rosnim  udolinama i nestvarnim  uzvisinima. Stiže svaki brežuljak i svaki do’ da obuhvati, miluje i ljubi, nigdje mu se ne žuri. Da , da. To je njegov , samo njegov raskišni  đardin. Ove noći ruža je ponovo  procvjetala.

Ali tijelu ne možeš naredbu izdati ; četa stoj , juriš, povlačenje, u napad. Jok , nikako. Tijelo to čini kako je sviklo i kako mu se drugo tijelo daje i otima. Željne usne su spojene, drhtave ruke se prepliću, uzavrela tijela se bez milosti predaju  . Mujo se uspinje , ona ga grčevito steže i sebi vraća, on polako sa šestogodišnjom čežnjom i bolom  prodire u isto toliko godine suza i tlapnje. Ona ga prihvata,  pa ga iznenađeno vraća, još je većma očvrsnuo, sunovraćuje se , a ona  nema kud , opet ga prihvata i ječi.

Sad  je sve u redu. Dušek je dugačak i širok, a oni bezbrižbni i još isto zaljubljeni . I nemaju straha da će ih neko iznenaditi.

Sve je tako lako kad muzika i ljubav akorde strasti tvore i kroje. Malo su grčevitiji nego nekad prije, boje se da im san ne utekne. Ne znaju da li je java ili  im bol  miline , snove snije. Novo oslobođeni krik i jecaj i brundanje:

-Joj,mamo mamice i uh, uh, uh.

Isključuju mogućnost sanja i oni znaju da su oni opet , ona nestašna djeca ,  Mujo i Fata; samo im trešnja i tunja ispod prozora nedostaju. Tako je vrijeme brzo ludilo , da je skoro odjednom jutro preteklo noć.

Ona ,  prvi put u njihovoj ljubavi  , može slobodno da položi glavu na njegove grudi, uzme slavuja u ruke i mirno, premirno zaspe i sanja kako opet i jopet vrišti:

-Joj , mamo, mamice.

On ne smije da zaspe, boji se da mu grlica ne pobjegne. Zna nikad je više ne bi mogao naći. Stišće je nježno,  ljubi  u čelo,  polako da milu  meleku ne probudi.

Niko ih nije uznemiravao, poslije podne se probudili, nešto jeli , sa djecom se pograli i eto ga akšam pada i novi se ezan javlja.

Opet su sami, ona u rubinovoj anteriji, on već gol, golcat ,  gori od sinoćnje večeri, u bunilu vri, odjeća mu smeta. Fatimu dva puta ne treba nagovarat i ona je naga . Više nema grčevitosti i nervoze, sada su svjesni da ova igra nije san.

Ljubav klizi ,oni su brod po uzbibanoj pučini kojeg vode vješti mornari, za trenutak zastaju da brod sidro baci pa ga vade. Pustimo se sidra i mornara.

Njih dvoje su sada Fatima i Mujo i ta im igra najviše odgovara. Mujo na Fati, Fata na Muji. To se djeca ponovo vole, igraju i jure. Mujo sa ponosom osjeća da nije važno njegovo uh,uh i uh, već se dao na saučesništvo ,  u rađanju onog: joj mamo, mamice.

Fatima vrišti i vrišti i jauče, kao da joj je svaki put poslijednji.

Sabah ih obuhvati, ali oni igru ne prekidaju. Dođe i podne, a oni se bjesomučni i izbezumljeni, obeznanjuju znova i iznova.

U akšam, ezan se nekako usporeno , tužno ,  jecajući javlja.

Oni predah napravili, strasti smirili.

Mujina Fata Fatima, ničim izazvana zajeca nekako slabašno:

-Joj, mamo mamice…

Mujo se na lakat naslanja i gleda je. Njoj se čelo orosilo, očajnički guta vazduh, daha nema. Potres je nagli zdrma, ona iznenada malaksava, grčevito se steže  i pribija uz Muju svoga, ljubav svoju jedinu.

Nokte mu u grudi, u srce zariva. Iz očiju joj suza bespomoćnica klizo, ljubi Muju poslijednji put, izusti jedno jedva čujno  :

-Volim te ljubavi  moja jedina.

Još jedan drthaj , poput grča joj grudi potrese i Fata umire. Tako mirno , tiho i prirodno kao da je tu ulogu godinama učila.

Grlica  sa safirnom ogrlicom  ka nebu leprša, krug  ka nebu pravi , maše krilima i Muji poručuje:

-Čekaću te ,  Mili moj.

Što ti je život! Dvoje se našlo, pa se nije našlo. Poslije mnogo jada i bola se ponovo našlo i nakon par časaka, iz čista mira, se ponovo zauvijek izgubilo.

Neko bi reko tuga je to. Ipak to se samo život ,  jedan jedini  , prelijepi , tek tako dogodi i insana zbog neljudi slomi.

Svjestan je Mujo , nikad bistriji. Svisnu mu Fata ljubav njegova jedina. Svisnu ko potrgana , mirisna  djevičanska ljubičica. Jedno skoro nečujno joj, mamo mamice , samo jedno volim te i nesta.

Vojničina, asker, janjičar, aga , vezirova desna ruka Mujo san Fatimin i Fatmin,  plače ko malo dijete , kojem sisu iz usta otimaju. Mislio je da je sve suze isplakao. Ni jedan čovjek ne zna koliko  suza za isplakat ima.

Ećim rekao da je od nabijene sreće presvisnula.

Puno je to zbijene sreće bilo za moje milo napaćeno čeljade, kaže Mujo.

Jebo ja  takvu dijagnozu i hladni rezon.

Ne kaže to ni hećim ,  ni Mujo , već pripovjedač.

Nikad ga niko nije čuo da je lanuo ili neku nepristojnu riječ rekao. Sada mu se rečemo biva  zgudumilo i učinilo da ga je vakat pričepio i da je morao i on jednom jednu lajnut.

Mujo šutio i guto, naučio se, što'š se srdit ,  kad će biti kako će biti. Moš zaplakat, tugovat i jaukati, vrištat na nebesa , ali psovati i ružnu riječ izustit  nikako. Nije to za dobre ljude. A i  pogano je.

Mujo Fatimu sahranio u đul bašti svog agluka , u hladu trešnje , pored bijelog mramornog šadervana sa šest česmi.

Htio i ono dvoje Fatimine djece povest doma.No ,  ne dadoše rodbina i vlast. Rekoše: ono svoje kopile vodi sa sobom, nama našu djecu  ostavi.

Ovo Fatmi i kćerki Meleki joj ispričao. Ne ovako, već vojnički, šturo i ugrubo, bez detalja koje nisu za druge.

One te detalje znale i neispričane. Fatma ih doživila sa Mujom. Kćer i majka se rasplakale i neutješne bile. Ode naša Fata, pupoljak mirisni . Ona je zvjer, monstrum od oca proda i ubi. Plaču . malenog  Fatmira grle i ljube , milovanjem i suzama zalijevaju. To je sve što im ostade od Fatime .

Mujo poljubi Meleku u čelo i reče joj :

-Čuvaj mi sina, jaka si ti ljepoto moja.

Begovicu ljubi u usta, ne stidi se, mnogo ih je ljubio i volio i šapuće joj:

– Drago moje za nas dvoje, sve sa Fatom umrlo  je.

Fatmira, sina jedinog pomilova po kosi , poljubi u čelo. I ode . Ne osvrnu se.

Mujo nestao, dugo ga niko nije vidio. Svašta o njemu pričali. Ponovo se u vojnu vratio, te se oženio, pa se propio, pa propao, pa u zindan otišao.

A Mujo se u Smirnu vrno. On , vojnik, aga i ljubavnik svojoj dragoj Fatimi , ljubavi svojoj, Nevjesti , Ženi svojoj , počasnu stražo davo. Šest mjeseci  i  godinu , dan za danom, noć za noći, bez prestanka, bez predaha Bogu se Milostivom molio..

Gleda trešnju,  gleda behar i đule u bašti. Na bijeli mramorni mezar i nišane gleda . Pogled  mu se ukočio. Nema mu Fate. Tišina. Ni u san da mu se javi. Jok , nijednom.

Mjesec , zvjezde i maglice za njega više ne svijetle. Ublijedili su i žaluju. I njega maglom ovijaju.

Zatim  okrene pogled na zlaćani  šadrvan sa šest česmi ; on tiho žubori, prelijeva se, smješka  i klokoće , kao da ga pita:

-Bolan Mujo kad ti je nokat otpo?

Vidi šadrvan da  šala nije uspjela i gleda u insane koji ne prestaje plakati. Što ti je insan? Njegove dvije česme mogu preliti  vode ko svih  mojih šest. Nešto se tu računica ne slaže.

Kako će se ba složiti? Ne zna insan koliko suza može proliti. Isto onoliko koliko ih može ne proliti. Sve je u parovima.

Jes ovaj što blebeta pametan, čudo jedno, konta šadrvan.

Begovica Fatma se razbolje . ćerku nije mogla prežaliti. Kopnila, lijeka joj nisu mogli naći. Ona ga nije htjela , ni tražila.

Pročuo se glas, Mujo se u varoš vraća. I zaista jednog sunčanog  zimskog dana u vrijeme đenaza, vrati se Mujo. Vrnuo se iz Smirne . Zauvijek. Konja , vranca jaše, ovaj silno poskakuje.

Odlučio Fatimin i Fatmin dragi – dosta žala za Fatom. Ljut na nju,  ni da mu bilo šta u snu šapne. On sam sebi u inat njoj progovori – živima treba život posvetiti. Mislio na Fatmu. Došo tobe : Živi živima , mrtvi mrtvima!

Ispred begovske kuće tabut iznose. Vidi  Mujo ,  Meleka čvrsto drži Fatmira i suze štišće.

To Fatma  , garant , na tabut tahti mrtva leži. Nema druge; mnije nesrećnik.

Mujo se čini  hladan kao hiljade pahulja bijelih u plaho minusnu sabah zoru  . Polako konja zauzdava, iz bisaga tri stambolske žute tunje vadi i  sa konja slazi. Na rame bisage uprtio. Gomila se miče u stranu, oslobađa put gajretli insanu.

Prilazi Meleki i sinu , oboje  sa ogromnom tugom u očima u ruke ljubi. Daje im po jednu žutu dunju stambolsku i bisage Meleki o rame kači. Uzde vranca sinu u ruke kači. Iz đepova pune šake dukata , u dva tri navrata vadi i što dalje od tabuta baca. Gomila za dukatima stampeda.

Slomljeni ljubavnik prilazi tabut tahti, čohu , pa čefin skida  i marame sa anđeoskog lica miče i ljepotu milu gleda,.

Anđeo samo spi. Malo ublijedila , ali prelijepa je. Moli se on; da je njega ili Fatimu u trenu smrti sanjala. To bi za nju najlakša smrt bila. Poljubi je u jedno oko, pa u drugo, onda u usne, polako nježno i dugo. Pogleda i Meleku i sina, slegnu im remenima. Ko veli:

-Šta se tu može? Sudbina!

Sjeda . Naslonja se na kapidžik Fatimin i Fatmin. Jako je umoran, ali rukama čvrsto, najčvršće steže tabut, ne popušta ga. Dvije grlice bijele lepršaju zajedno ka nebu. I to je to.

On im maše, zatvara oči i spokojno za Fatimom i Fatmom krenu.

Iz desne mu ruke klizi mirisava žuta stambolska tunja , kotrlja kroz kapidžik, preko bijele šljunčane staze , ispred šadervana  zastaje. Đul baštom se šire mirisi žutih dunje i ljubavi.

Ode i Mujo. Bez riječi.

Meleka je dugo na Fatmira pazila. Nikad se nije udavala i zaljubljivala. Nije htjela nesrećnu kob majke,  mame, mamice i sestre seje, sejice.

Željna ih uvijek bila, seje malo više. Možda je ponekad vatru u sebi osjećala, ali je mašicama tjerala. Neće da se sjeća da je i ona u Muju zaljubljena bila. Nako dječije, nevino.

Fatmira ona mnogo voljela i pazila. On razmažen i sebičan postao. Jednog dana u Smirnu se vratio da potraži brata i sestru. Meleki odlazak nije obznanio. U varoši su ga uvijek tujinom smatrali.

Više se nije čulo za njega.

Meleka se par dana po njegovom odlasku u meleku pretvorila.

Sabahli ezan blagoslovljene noći je prozvao i ona je , tek tako , jednostavno i lahko , bez imalo straha  , u pratnji Anđela  odlepršala ka nebu  u susret mami, mamici i seji, sejici.

Nešto nije previše vjerovala da će Mujo sa njima biti. Bar ne za neki vakat.

Djeca sve vide i  znaju, zar ne?

 






												

Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin treći

Čin treći

 

Namjera nam bila pripovijest sa  Mujom i Fatom , po drugom činu . nekim vehtim  epilogom smandrljati . 

Znamo da bi mnogi  hotjeli da smo , mamicanje i tako to…,  završili kako vaš znatiželjni i pretežno vedri um sanja. Nismo imali hraborosti u belaj vas uvaljivati.

Oprostite , mnogo se izvinjuvamo , ali  ne dadoše nam.

Sitni kitab neki hamal dostavio. Poručio smjerni  i strogi Mojsije. Ukratko – ne ide to tako .

U pismenu piše, od riječi do riječi:

” Ti ko biva završi onu o Muji i Fatimi. Gdje će ti duša? Mi znamo da Mujo nije Mujo, isto kao što znamo ko je Mujo. A ako znamo ko je Mujo , valjda smo skontali ko su Fata i  meter  joj Fatma. Znam ; reći ćeš nije lijepo mrtve na nakrivo napisovaati. Obrazli si ti!?  A kakav ti je obraz kad istinu prešutiš? Isto je ka si slaga. Ti nikad nisi lažov bio, koliko ja znam A ono za što čovjek ne zna ni briga ga nije. Zato istinu tresni dunjaluku međ rogove ili ćeš garantovano  prihajat pržunu.  Indexi i Fatma će ti oprostiti. “

U pravu je mudri djed Mojsije. Istina se ne smije prešutjeti, ni da ti je rod najrođeniji u pitanju. Tako sa Neba prosvijetljeno.

**

Čin treći

Mujo se ono drugo  jutro nešto kaharli vrati kući. Majka hoće opet da mu   prigovara izbivanje, on ni mukajet i nehajno, zamišljeno odmahuje rukom, pa kroz vajat ; pravac banja, potom čaša mlijeka i  bešika.

Obrni okreni, ne mere zaspat. Nešto mu čudna Fata ove dvije noći. Isto miriše, isto se igra. Bježi gura, odbija , pa se predaje. Ista ona nezasitoist , strast i podavanje i uzimanje. I isto ono Joj, mamo mamice. Isto one raskošno tijelo, usne medne, podatne i pune, jedre grudi…

Čekaj bolan Mujo , stanider malo . Ohani. Kori on sam sebe. Grudi joj  ko mrven pihtijastije, mekše. Nije to ništa – ubjeđuje sebe Mujo. Koliko sam ih mijesio i tresio, u njima glavu gubio, i gnjavio, i ljubio i milovao, i grickao i od radosti suzama zalijevao, ne bi bilo čudo da bar malo, mrvicu ne popuste. Nije to tješi Mujo sebe. Sve je , čini se isto, a opet nešto nije isto.

Ruke, noge, bedra kad dohvatiš, sve isto, milina, bjelina i sedefasta glatkoća  i u mraku se osjete. Stomak k'o kineski porculan, skuti ko  svilena tiha luka , a đardin, ta bašta mirisna, brežuljkasti izvor života dosanjani i medne usne, opjevane, što čovjek uranja u njih nijansu su ko šire. Sam od sebe zaključak pada.

Ništa to nije, mogao je on to osvojiti i da se ne primjeti. Ali ta neprimjetna Y dlaka razlike ga muči i buni.

Čini da Fata nije Fata,a  opet da je Fata Fata. Umuje Mujo:   

On skoro po godine , bjesomučno navaljuje, udara, burgija. Ona ga strasno uzima, usisava, neda mu da se smiri, već samo rade i radi, gore, dole, lijevo, desno, i u pravo i u ukrivo i u sridu i u stranu. I u tvrdo i u meko, dok  im se sve ne zamanta i ne bude : joj, mamo mamice i uh, uh i uh. Možda je moglo za dlaku popustiti to srce drago, taj đardin cvijetni , taj pupoljak  đule, ta mirisna ljubičica moja.

Zatim  se  nešto sjeti ni ponuda za sofru nije bilo. Opravdanje i zato nađe; sebe krivi. Prvu noć kasnio pa mu na um hrana i slastice nisu naum padale. Gdje će ti bolan veće slastice od uzavrelog ženskog tijela? Drugu noće navalio ko tatarin pa se Fata nije snašla. Dragost je osvojila što je tolikom željom njen Mujo ganja i što mu ona k'o fol bježi.

Pomisao na tu i te divote, ljepote i ljubav ga smiruje i on pokajnički pada u nevini san.

Fata se oko nene zabavila, puno posla za nju bila. Malena Meleka ni od kakve pomoći nije bila. Sa jalijom jurcala. Zbog toga je Fata na Muju skoro zaboravila. Sve se boji da joj dragi Mujo nije nagrabusio. Gleda majku, ne vidi nikakvih loših znakova. Dobro je misli ona.

Aha – kak ne –  smiješi se usud!

Fata mnije , jadna li joj majka , Mujo doš'o vidio da je nema pa otiš'o. Mujo doš'o i drugu noć, vidio da je nema pa otiš'o. Srce Fatino, dobro je da ga neki očev čifčija nije prokužio. Sve čeka da dan prođe, a on ne mrda. Danas joj se nešto i ne pjeva. Majka je gurka, ona neće.

Ako nećeš ti ja ću, znam da voliš onu pjesmu i zapjeva je. Ibreti se komšiluk: Fata kod kuće, a mater joj pjeva njenu pjesmo. Nije dobro. U neko doba neće ni biti!  I Fata se ibreti, koliko zna majku, a zna je od rođenja, nikad nije stih izgovorila, a kamo li zapjevala.  Jazuk, nisu to čista posla, zadrhta Fatino srce.

Naveče ti Mujo namah po akšamu kod Fate. Fata se uželjela Muje, dvije noći ga nije opasavala, pa sad hoće da nadoknadi. Nikad se ne nadoknadi , ono što se propusti. Zna to ona, ali ipak k'o pomahnitalo čeljade što sušicu ima i zna da mre, baca se na Muju. Sada ona ne da njemu da dahne, da se izmiče, i smiri. Luduje djevojka, pamet načisto u stranu gurnula i gubi se u strasti.

Svako Joj, mamo mamice traži novo Joj, mamo mamice. Mujo sagledava ovu novu Fatu. Sviđa mu se ova žena što se besomučno daje. To više nije djevojka, Fata njegova. To je neka nova fatalna žena koju će on morati nanova krotiti.

Majka joj ništa čula nije. Dva dana i dvije noći nije stala, sva se baildisala. Po danu letaj po čiflucima, po noći ne daji Muju da je stigne, sve pa bjež od njega zoru dočekivala.  Uzalud joj bilo , kukala joj  majka. Kad je prvi put stigo sve  gotovo bilo. Zato ovu noć ni topove sa crne Bijele tabije ne bi čula.

Mujo i Fata ni svjesni nisu bili koliko je noć munjevito prošla. Ni noć kako se gubi i sabah što rudi osjetili nisu. Prvi pjetao zakukuriko. Za njim drugi i treći. Sa njima se Mujin slavuj u poju takmičio. Kasno Muji da doma ide. Vidio bi ga vas dunjaluk kako iz voćki iskače , jel trešnje , jal tunje i preko begovskih zidina bježi i eto velikog belaja i sramote. Ostade Mujo taj dan u Fatinim odajama.

Ona ga zabašurila, pod šiltete, jastuke i dušeke mirisne ,  djevojačke u seharu ga sakrila . Iz sobe nije izlazila, majci poručila da nije dobro, ali majka već poslom begovice krenula. Fata zamandali vrata . Muju iz dušeka izvlači. On vas vunen; iz ustiju pljuje vunu i perje povlači Fatu. Ona se ne da, neko će čuti , dan je. Meleka dva tri puta na vrata kucala. Niko joj se ne odaziva.

Prihvatiše se priče i sofre. Ogladnio Mujo ko planinski  vuk nezasiti. Fata mu se izvinjava što mu se nije javila dok je dva dana kod nene izbivala. U metežu zaboravila. Mislila vidjeće da je nema pa će se vrnuti.

Mujo se zgrcnu, umalo se udavio nije. Fata hek po leđima, po vratu, po bubrezima, a on se guši. Doš'o je on namah sebi , ali hoće da ga Fata buba i telembači, zaslužio je to . On mjesto nje,  dvije pune puncate noći zaredom drugu povaljivo.

Ugrize se za jezik , ni jednu ne pregovori. Da išta reče nestalo bi Fate. A on Fatu ne da. Ni za živu glavu, ni za vaskoliki dunjaluk. Fata je njegova . Jedna i jedina ljubav .

Sada je Mujo u velikoj buli. Ogromnoj. Tandaro sa strane , a ne smije ništa priznati u olakšati du. Krivica nije u njega, ali ništa ne bi pomoglo. Fatina je i mame joj mamice. Skonto je on obajene koju  je on prethodne dvije noći  natjerav'o i upjevavo: joj, mamo mamice. To mogla biti samo Fatma; mater Fatina: joj, mamo mamica i niko drugi. Šta njoj bi pa se njega uspaljenog, ćeronog ašika ne kutarisa?

Nisu to čista posla. A nemere se tu ništa više učiniti. Sve da ima vremeplov ništa on ne bi mogo vratiti. jednom kad se desi – desi se. Ne mere se izbrisati.  A njemu se dvaput uzastopce omaklo.

Dok on dever tabiri , odjednom djevojčurak, Meleka na pendžer demirli prozor bez demira i mušepki  kuca. Čula ona u sobi  komešanje . Dijete ko dijete, radoznalo i hoće sve da vidi i zna. Davno ona skontala da je penđer osto bez demira, isto ko Fata bez bjeline. Ovo drugo joj najasnije bilo nije, jer je nije ni interesovalo.

Fata vrisnu, Mujo otvori stakla i za kujruk uvuče dijete u sobu. Ni nježno ni grubo; ‘nako bratski.

Pita je –  hoće li kome prokazati njih dvoje što se vole.

-Jok Mujo, tebe mi.- kaže ona.

Zeza ga, a Mujo ne zna šta će. Fata pristavi malenu na krilo i skoro sve joj ispriča. Ono skoro ostavi za kasniji neki vakat, kad dijete odraste i počne upjevavati , jal’ vriščati.

Meleka shvatila i ono skoro, iako joj nije ispričano. Vidjela ona kako se grlice i golubovi ljube i perje leti.  A i sluge  bi koju sluškinju u magazi međ vreće povalile ili štali u sjenu natakarili, ne znajući da ih radoznalo dijete iz prikrajka gledi šta rade. Vidjela  ona i Fatu i Muju na kamari . Jedino joj nejasna bilo čemu tolika đefa oko malo uguravanja? Čemu  ta vaskolika frka, cika i vriska. A nije previše ni radoznala bila, još se zadjevojčila nije.

Zaklelo se dijete na čitab da nikome ništa neće reći. Ne bi  rekla i da se nije zaklela, jer Fatu voli više od matere i oca. Fata uvijek vesela bila i dijete voljela, pazila i nasmijavala, igrala se i jurila sa njom. A i Mujo joj plaho drag bio. Kako ne bi . Sestra ga njena voli ko nikog na ovom svijetu.

Djeca dobro prepoznaju i pamte, pa dobro dobrim uzvraćaju.

Majka se kasno sa čifluka vratila. Posao ona davno završila, ali otezala povratak. Bojala se pogledati kćeri u oči. Te večeri Mujo tužan bio, kući ranije otišao. Fata mislila žao mu djeteta što tajne njihove krije. Majka joj duma , nije Fatu ove dvije noći čula da poji pa se obradovala.

Sutrdan po akšamu sve se vrati u normalu. Mujo Fatu ganja pa uganja, pa ona joj, mamo mamice, opet ali puno tiše majku dozivala. U usta peškire i jorgane stavljala . Majka čula, jastucima uši pokrivala, krv joj bujala, ali se kćerki nije odazivala , niti joj išla pomoć dati. A ni stravu zalijevati , jer neće pomoći, niti će se Fata devranisati.

Ko da neko karte štima, jal dobre , jal loše. Opet se razboli nena! Fata i Meleke kod nje da je paze i liječe. Fata Muju obavijseti da je neće biti dva tri dana. Mujo ipak po akšamu u Fatinu sobu, a žena na krevetu leži. Smislio on plan. Povali ženu , ona se ne buni, ali nešto nije horna i sevdisanje posustaje.

Mujo ustaje šibicu pali, kandilj nalazi i prigušeno ga sjaji, Prilazi ženi na krevetu. Begovica – znao je to on. Ona pokrila lice rukom i plače, sramota je pripala velika. Muji je žao. Vidi da je sram. Ali čast njegova je pita ; kako je sebi mogla dozvoliti da ćeri ljubavnika blati i povaljuje, ne ljutito, već razočarano i  tužno.

Ona ne prestaje da plače i sve mu po pravici priča kako je bilo. I silu i nehtjenje, pa poluhtjenje i na kraju predaju. Mujo priči ne nalazi mane. Tako je bilo, sudbina im taj lijepi dever nanijetila. Prije će biti nemar i neoprez što ga strast neštedimice unosi u blentare. Oprašta joj Mujo, oprašta ona njemu i sebe i Fatu. U oprostu  i zahvalnosti se olakšanje i radost velika javlja. Oni se opet oprosta i zahvalnosti prihvataju. Nikako da svako svojim putem krene. On kroz penđer, ona iz kćerine sobe.

Slučajno(?) se dotakoše za ruke, frcnu munja, u mali mozak ih strefi, veliki se odmah isključi i eto ti belaja. Padoše k'o pokošeni na šiltete. Igrom slučaja se Mujo na begovici zalomio i za sedef grudi, istjerane iz anterije, radi ravnoteže (?)  prihvatio. Više povratka nije bilo. Mujo ljubi, begovica se predaje i glavu  gubi. Mujo stišće i kidiše. Ona se raspomamljuje kao nikada  prije. Mujo tu veče upozna  pravu, nezasitu ženu lavicu. Fatalnu ljubavnicu. Sreća Fata ga dobro potkuvetila, mogao je ravnopravno begovici uzvratiti.

Nije ih briga bilo ni kako jako, ni koliko je : joj mamo mamice bilo. Samo se ganjali , sustizali, i opet ganjali i baildisali. Sudarali i udarali. Buba Mujo ko luda pomahnitala macola, natandarena u neku neizumljenu pepetum mobile makinu, ko da mu je zadnji put , ko da  mu svilen gajtan na Bijeloj tabiji krvnik sprema. Pred sabah besu jedno, časnu drugo zakletvu dali; da se ovo neće nikad više ponoviti. Fatma begovica zadovoljna, Mujo isto. Misle čestitost  su bar malo povratili. Morali su se još jednom  , za kraj oprostiti, zamuhurat dogovor. Ljucki je to.

Poslije je Fata često kod nane išla, ova sve češće poboljevala. Nije to niki dogovor bio, već ostarjelu  begovicu sistigle pozne godine. Fatma i Mujo nisu održali ni zadanu besu, ni časnu zakletvu. Uvijek bi ih davali i uvijek ih kršili. Plaho im se sviđalo ono joj, mamo mamice i uuh, uh,uh. Mnogo više od bese. A čast je u svakom slučaju vrlo  relativan i rastegljiv pojam. Ona im nekako šupljikavo i neubjedljivo zvučala. 

Beg se iznenada iz Stambola vratio, mjesec prije nego je trebao. Dušmani mu neki dohaberili da se nešto čudno oko Fatinih odaja dešava. I kada je Fata tu i kada je kod nene. Nije toliko ni lukav ni pametan bio. Da je taki, sačeko bi noć i u Fatinu sobu banuo. On u po dana , ni selam,   ni dobar dan ni pomoz’ Bog ikome bano u Fatinu sobu, a ono u njoj nikoga, kao što ni u cijeloj kući ne bi.

Pita sluge gdje su mu žena i kćeri. Rekoše mu : evo nekoliko dana kod majke mu, koja  poboljeva , izgleda vakat došo mrijeti. Jeli onaj bilmez Mujo kad navrnuo nisu mogli rijet. Nisu za Muju znali. Zastidje se beg misli beternih , u fijeker pa majci.

Majci odmah bolje bilo kad je sina vidjela. Mazi čovjeka od šezdeset ljeta ko malo dijete. I mama i kćerka dušom odahnule. Što da je noću bano? Ni zamisliti nisu mogle. Zaboravile na demir i mušepke što na pendžeru prislonjeni stoje.

Šta ti je sudba? Uvijek neka svoje mreže plete. Nema veza sviđa li se kome njeno tkanje ili ne. A jopet su ljudi krivi za sve. Ona samo posprema ljudski poganluk i nered.

Dok je sve igra i zabava u redu je. Ali onda se ljudi zaborave , vrag im se u tintaru upetlja i odnese šalu. Od iskona  sve je u parovima . Sreća i nesreća. Ljubav i mržnja . Vjernost i prevara ,…I sve ima svoj početak i kraj . I nagradu  po zasluzi . Sve je zapisano  u Najsvetijoj knjizi nad knjigama Levhi mahvuz . Svaka praškica i svaka krupnica u njoj zapisana;  ništa nije izostavljeno, ni sakriveno. I po tome će se na Dan susreta sve na kantaru pravde po činjenju i nečinjenju  mjeriti . I nema kom obojci kom opanci. Ni neke velike priče. Samo dvije stavke-  Debela hladovina ili  vreli pržun.

Starica ozdravila, vrati se begova porodica domu svome. Mujo dobio obavijest da ni za živu glavu ne prilazi ni tunji , ni trešnji, a ni Fati , ni Fatmi. Imenom je počeo zvati, omilila mu se. Kako i ne bi! Ne zna se koja je ljepša, kršnija i raskošnija;  jal’ Fata , jal’ mater joj Fatma. A sve mu se nešto činilo da bi ih mogla Meleka Fatmira prestići.

Beg iskusno oko imao, vidio ofalila mu tunja i nešto se suši. Pita sluge šta je bilo. Kažu pukla najveća bočna grana ispod Fatinog pendžera. Beg provjerio i vidio  mušepke i demir prepilani i lagano prislonjeni na prozor.

Nikakvu ljutnju, frku, ni belaj nije pravio, nit je kome bilo šta pričao. Svu je računicu u pakosnu  blentaru ko u tefter složio . Doduše polovično prema svom čojstvu. Polovan čovjek –  polovne misli. I odlučio šta mu je radit. Begovska čast je u pitanju. Poslao povjerljivog čifčiju hitno u Stambol sa sitnim čitabom. Čvrstim stiskom i pažljivim okom porodicu stiskao i vrebao. Ni disati nisu mogle.

Mujo izludio. Vrtio se uokolo  raspomamljen ,  ko usijana topovska cijev. Pokušala begovica progovorit o Fati i njenoj udaji za Muju, toliko su se njih dvoje njoj omilili. Ona kćerku uz Muju zavolila. Sve što Mujo voli, voli i ona.

Beg ni da čuje , ali sasvim staloženo i razložno razabira ; siromah je, porodica loša, još je majčinim jaslama, niškorist i akšamlija, tuhafli je , ni dukata prebijenog nema. Nikako nije za njegove miljenice.

Mjesec dva  poslije evo ti svatova iz Stambola. Na čelu sanđakbej Smirne, oniži mladoženja od šezdeset kuka, jareće brade i i plaho krivih noga. U varoši se oko svatova sjatilo i velje i malo. Toliko raskoši i bogatstva nikad nije viđeno.  Svatovi pravac begov kapidžik. Begovica i Fata se obeznanile. Djed je Fati  , sandžakbey mogao da bidne.

Fata vrišti, jauče  i zapomaže. Nebo,  mamu i taju moli, kumi ne udajite me za starca nekog iz tujine. Groznica je uhvatila ne popušta. Otac milosti nema, njegov kadija Fatu i tujina vjenčava. Svatovi vas cijeli dan i noć slavili i sutradan se sa urahaćenim  begom i uplakanom begovicom oprostili   i pravac Turska.

Mujo danima plakao ko malo dijete. Posebna ga straža čohodara od begove kuće odvajala. Niti mogao prići , niti Fatu vidjeti , niti joj se primaći ili joj pomoći. Ni druga nema da mu pomogne. Fata ga osamila od jarana.

Brzo se sabro i muškarac postao. Gleda kako Meleku da dokuči da bilo šta sazna. Djete se nikad bega nije bojala, po svome uvijek činila. Beg se na nju nije obazirao. Dokuči je Mujo. Sazna da je udata za sanđakbega smirnskog. Da je begova sedma žena, da je za nju posaban harem u Smirnoj  napravljen, odmah mu Fata miljenica postala. Haber kaže, juče iz Smirne stigao  da je Fata trudna. Kad prije, kako i zašto ne znaju.

Mujo bio, pa prošo. Pomirio se sa sudbinom. Nikad više Fate i joj,mamo mamice i uh,uh i uhkanja. Što su mamicali i uhkali, mamicali su i uhkali. Nema više. Fajront !!! Dvoje se nađe pa se poslije ne nađe. Dušmani ih razdvoje. Begovica više niđe ne izlazi. Zakapijala se u Fatinu sobu. Hranu joj pred vrata turaju. Ona jal uzet, jal ne uzet. Beg novi demir i mušepke stavio, na kapiđike demire ugradio, i spolja i unutra. Novu tunju posadio, ona dunja, Mujinog kočenja , se sasušila. Nova tunja bezplodka –  jalovuša bila. Trešnja bezbel’ i logično prestala rađat crvene bobe. Tako je to vazda u prirodi. Plodnost za plodnost. Jalovost za jalovost.

U varoši zavladalo mrtvilo. Nema ni pjesme, ni cike, ni vriske, ni radosti. Begovica poboljevala ,  u osamu se dala, napadi migrene nisu prestajali. Žali za čerkom. Za Mujom manje. Nije ga krivila. Tako se desilo. Mladost –  ludost . Strast – neoprez.

Mujo se prijavio na vojnu, ne bi li poginuo. Sve zanijemilo, samo Meleka po dunjaluku nered pravi. Nedostajala joj Fata, mama i Mujo. Bandu dječju napravila, haraju, dječije zulume prave. Ništa ozbiljno, ali može na zaozbiljno izaći.

 

Što ti je usud. sve imaš, pa onda očas nemaš. A i osililo i uzoholilo se, što jes’ jest! Ne mere to nebo trpjeti.

**

Kraj trećeg čina

 

Međučin – besjeda inspicijenta

Ovi kreator , odnosno autor ove komedije koja balansira na ivici erotike i humora je obaška neka čudna ptica. Zarad mogućeg čitaoca i potencijalnih voajera ne upušta se u dubine miljea i likova. On svoje pa svoje. Pusti da sve ide tokom , bez ličnih konotacija i opservacija. Njemu je to normalno. Odakle ti frajeru vrijeme za sitnice.

On je prepustio glavne likove njihovim strastima, potrebama i željama bez neke prijeke želje da se uključi u njihov milje i emocije. Nije to baš pohvalno. Natandarivši uvodnu rečenicu kako to esnaf pripovijedača nalaže , misli da je njome sve odredio:

“Bili jednom, u nekom davnom vaktu u jednoj Bjelavskoj mahali Fata i Mujo. Mnogo se zavoljelo dvoje mladih. “

I to je po njemu sasvim jasna i dovoljna odrednica za sve buduće radnje, činjenja i nečinjenja. ne znamo šta ćemo s njim. Jal živi u devetnaestom vijeku , jal zaboravio da je ovo raskrižje dvasetog i trisetog vijeke , u svakom slučaju neozbiljno se ponjeo. Ko da je ovi današnji svijet upućen kako se mahala od prije dva vjeka razlikovala od ove sadašnje mahale. I kako je tada ljubav plivala i određivana uplivom “više sile” – otaca i praotaca.

Njemu je, rečemo biva bitno da su se Mujo i Fata zavljeli i da ih to opravdava od svih anatema i reprekusija. Jes , malo sutra. Ljubav je ljubav – u svakom vaktu istovjetna. Ne mere je se insan kutaristi kad ga među rogove il’ dosta niže strefi. Al , ako je se ne moš kutarisati , moš je učiniti podnošljivijom, uzornijom i etički i estetski prijemčivijom i za aktere i za okoliš. Normalno ne mislimo na ekologiju. Ko da je prije dva vijeka bilo koga bilo briga za ekologiju. A bome ni danaske uspaljene nije briga ni za čim osim… Ma, osim za ono što su Mujo i Fata bjesomućno noćima hamalili i irgatili.

Ma jes Mujo bio kršan, zgodan , jak , kuvetli i tako to. San svake djevojke , a bome i udovice. A vjerujemo mnoga bi ga mnoga udata plaho zabegenisala i gotivila , da se nije zaćorio u Fatu. I nije Mujo bio repa bez korijena. Nikako. I njegov otac bio beg , a majka begovica . Ali umri mu otac , mlad od galopirajuće u četeres dana.

Bila su to beterna vremena nove austroguarske anšluske vlasti , kad su mnoge age i begovi preko noći postajali siromasi sa dna kace. Svih opljačkaše. I odlazeća vlast , i nova vlast , bilesim seljadija i sirotinja. Pohasila se raja i kmetovi. Pustošili se, pljačkali i otimali agluci i begluci. Niko ih nije ni hotio , ni mogo zaštititi.

Tako je Mujina mater , mlada udovica dospjela skoro na ivicu bijede. Ovo skoro je daleko od bijede. Imala je u šteku, sakrivenu seharu punu dukata. Zbog pljačkaških vlasti i povampirene sirotinje morala je četvoro očiju i ušiju otvoriti i usta zakapijati , pa čak i od sina kriti bogatstvo. Kontala – dijete je izlanuće se. Kad odraste već će se naći neka čara. Zbog toga ga poslala kod braće u Skoplje gdje je završio medresu, onog proljeća kad se zatelebo u Fatu. Trebo nastaviti nauk za kadiju , ali kod mladih međunožje je pametnije od svih nauka i kadiluka. Postaje insan tahat od pameti,kad ga ljubav međ rogove strefi.

A oklen njegovoj materi braća u Skoplju. Joj , budala žena , rekli bi mahalaši za sve neuke insane , bez obzira na ono po čemu se najviše razlikuju. Pa kad su se Turci povlačili iz Bosne povukli se i mnogo bosanskih muslimani i svih drugih muslimanskih fela , i domaćih i stranjskih sa njima. Znali su da će biti klanja. Njena braća njihov ogromni i berićetli begluk prodali. Normalno Mujina mater ko svako žensko čeljade u ti vakat ne dobi ni cvonjka. Ajd, što jes , jer , pale se dve tri kese zlatnika ono radi uroka. A to bješe samo kap u sehari zlatnika koje su karavanom iz Bosne u Stambol htjeli prenijeti.

Ali kad minuše Skoplje, na putu ka Gevgeliji sretaše mnoge od kojih saznaše da se većina Bosanaca razočarano vraćala nazad. Turci im se nisu svidjeli. Nisu voljeli pridoščice i pljačkali ih haman ko bosanska raja i kmetovi , buduća genocidna sorta. I zato ostadoše u Skoplju. Stid ih bilo vraćati se , jer su amanet dali – nikad više u Bosnu. Kod svojte je Mujo nauči sve. I kako se begluk vodi , i kako zemlja rađa, i kako se plodovi ubiru i pretvaraju u dukate. Nije bio pošteđen od strane amiđa . Školovanje , vajat i hranu je moro zaradit.

Eto, to je Mujino porijeklo, rodoslov, znanje i radinost. I beg je to znao i bio i te kako ljubomoran na to porijeklo. Njegov begluk je bio ko dim dimova u odnosu ne begluk Mujinog rahmetli oca. A od ljubomore sa zavist rađa. Od zavisti zlo . E, eto osnova za osvetu.

A bome su i Mujo i Fata zauprave pošandrcali. Toliko ih ljubav svom mladalačkom snagom jamila, da se sve pretvorilo u neobuzdanu starst i talasnje uzdrhtalih tijela. Slutili su da njihova zabranjena ljubav neće izaći na dobro. Slutili su nesreću i zlu kob. Zbili su se ko dvobojna vunica u jedno najčvršće klupko. Zbijali se i prepuštali se govoru čula bez razmišljanja o sutrašnjici, jer su znali da je nema.

Ono o belaju Muje i matere Fatme je pripovjedač fino zakumifliro i slučajnost, sa puno merenitnih koncidencija. I nako neutralno i nevoljko opravdavo i jedno i drugo. I treće. Ko veli, on tu ne može ništa. Sudbina će na kraju riješiti sve.

I dobro mudri Mojsija zbori. Ne može se započeto završiti kad je kome ćeif. I mora sve po tabijatu i istilahu; i krupnice i sitnice. I činjenje i nečinjenje. Nadamo se da će to pripovjedač na vrijeme shvatiti, nastaviti pripovijest i izvući se iz bule. Inače ova takarli priča ostaje samo erotikon o takaru dvoje mladih , uključiv malo stariju hanumu radi motivacijskih diskursa čitaoca.

Mujo i Fata Pripovijest u četiri čina / Čin drugi

 Čin drugi

 
 

Prolazili dani i mjeseci a Fata ne prestaje da obdan upjevava :

-Crven fesić mamo, crven fesić u dragana  moga ,joj, mamo mamice…

Kada bi  joj se Mujo obnoć uvalio , ona bi prestala pjevati. Samo bi pođeđe jecala:

-Joj,mamo mamice.

Hejbet puta, od akšama do sabaha. Nisu to bili samo jecaji. Bilo tu i stenjanja, i strepnje, i vriskova, i krikova, i plača i smijeha , a bome i ..,

Zinite da vam kažemo…

Nisu pripovjedači levati , pa da sve prije vakta iskantaju.

Čovjek bi mislio – jal’ zaposjednuta, jal’ opsjednuta, jal’ je neko dere, iz kože izbacuje ili joj se nešto između noga zakantalo, pa se spotakla, na šilte il dušek pala i ograisala. A možda je neko plaho udara i ruži, po starinski , vrlom narodskom poetikom  rečeno : kara . Ko majka muju kada konja po mejsecu kuje. A ovi mujo nije imo konja, al eto čini se da nešto potkiva.

Ponekad bi joj izletilo  , nemoj molim te mili, to Mujo, jače, brže, ne prestaj mili, tako mili moj. Neukom bi se slušaocu pričinilo da se Mujo sprema na maratonske mahalske igre. Toliko se zaobadat znao .

Taka je buka iz Fatinog halvata dolazila k'o da je Mujo; ili neki hamal ili  teški rudar Alija Sirotanović, koji u njenoj sobi nešto buši , odvaljuje, burgija ruši il zlatnu rudu iskopava.

Komšiluku počeo dosađivati crven fesić. Ma'ma se zabrinula da joj se kći nije razbolila, da joj neki hodža nije sihire bacio, pa je džini zaposjeli. Svo ono noćno glasanje nije normalno i pristojno  za finu begovu kćer.

Fata više nije išla ni u džamiju, ni na sokak, ni u bezistan, ni u ženski hamam. Prifaćala se  anterija , šila , krojila i vezla i pjevala o crvenom fesiću. Nikad se nije pobrkala pa da neku drugu zapjeva. Nije luda, konta usud.

Za djevojačka sijela nije htjela ni da čuje. Ne sluti to na dobro. No , begovica zadovoljna i zahvalna nebu na vrijednoj i povučenoj kćerki. Misli , pročuće se njena smirenost i skromnost i lijepo će se udati. Hem mlada, hem lijepa, hem nigdje ne izalzi , u kuću se vrijendica zavukla, iz sobe ne izbija i ruho sprema. A i lijepo poji.

Mujo se oko plota i kapidžika više se ne mota. Fata ga ne spominje, ni jednu riječ da o njemu zucne.

Nisu to čista posla, opetovano se premišlja mater . Hodžu nije mogla ništa da pita. Prvo begovska su kuća; sramota je. Drugo hodžama nikad vjerovala nije. Ovaj od njihove džamije i njihovog džemata  joj jednom  tražio, kaže sevap je hodži dati. On je ilmija „IZ“. Ona ga kišobranom opaučila, sedam dana mu modro oko bilo. Poslije mu to oko postalo razroko i dibidus oćoravio. Tako vam to ide,  Aferim po aferim i eto belaja. A od belaja do pržuna samo nas jedan kapiđik dijeli.

Potrefilo se, u to se vrijeme razboljela  majka begova , stara begovica , nena Fatina. Ništa opasno. Morala je Fata otići njegovati dva-tri dana. Majka sestru mlađu , ma pravu Meleku  ,  poslala sa njom. Da pripazi da ne bi Mujo odnekud na selo banuo i kakav zijan napravio. Ko veli – ‘oće Mujo ugursuz , na lošem glasu je taj belajsuz .

Majka nije mogla neni ići, nema bega a begluk veliki. U frtutmi Fata zaboravila haber Muji poslat da ne dolazi.

I kad belaj i baksuzluk  hoće , on hoće. Ne mereš ga zaustaviti . Samo krene. Tako , zlo ne bilo, ne treba mu puno , samo zerica i bez kucanja ulazi u ženske halvate. Baildisala se begovica , načisto. Čitav dan rintala. Čifluke obilazila i rod sabirala. Održavati begluk je veliki i čemeran poso  za ženu bez muža. I vako i nako.

Pred akšam popela se u Fatinu sobu, sumnje je muče. Ništa sumnjivo ne nađe. Kod Fate sve uredno, sve na svojem mjestu, Tako je ona riktala i nariktala. Blista soba cakum pakum. Kako akšam počeo padati, sunce u zalasku sjenom prikrilo bivši demirli penđer. Popela se, sve provjerila i rahat u Fatinom krevetu zaspala.

Zaspala i sanja li sanja. Sve nešto , ko biva  i u meko i u tvrdo. Neki duhovi je proganjaju i išću joj , a ona bježi i nikako da se probudi i pobjegne. Jadna li joj majka!? A mere biti da se nije plaho trudila. Da je makar u snu  bar jedan hoće potkačiti. Tobe jarabi , šta usnuloj ženskoj neće na um pasti.

Mujo tu veče prvi put, od pokazivanja beznoktaša , dobrano odocnio . Majka ga korila što svaku veče izbiva iz kuće. Šta će reći dunjaluk, nije on repa bez korijena! On ljut zbog korenja i kašnjenja odmah sa prozora na usnulu ženu naskočio . Dok se žensko čeljade probudilo i rasanilo ; bezbeli se nije  snašlo. Mujo ko da mu je otac tatarin na godišnjem odmoru , već u po posla bio.

Silno nervozan što je kasnio, morao je nekako nadolmiti Fatin lelek . Bio silovitiji i žustriji nego inače. Žena nije imala kud , nego mamo, joj mamo mamice. Izmicala se Fatma  ali Mujo ne da. Majka i Fata glasom i stasom i mamicanjem nalik. U mrklom mraku lahko hin insan mogo zamijeniti.  Stalno je stizo i prestizo. Misli on – to ga Fata izaziva.

A žena jopet nema kud nego : joj mamo mamice. Više i ne bježi. Dostigle je silne godine bez mamicanja. Sada zna odakle i zbog čega  Fati ono: joj, mamo mamice. Sada anlaiše da Fata nit je bolesna, nit su je džini zaposjeli, niti hodža sihire bacio. A bome nit je nju , mamo mamicu dozivala! Ono o džinima bi se još moglo razmisliti, ali sada ne mere, Mujo ne da! I više joj nije ni krivo i nije bilo kukala joj majka, već katarzično i napokon doživljeno: joj mamo mamice. Neko bi reko Platonova filozofija o smrti na djelu.

A beg , muž joj za dva'es't godina braka  ni jedno uh da joj izvuče. Zakukala majka Fatina načisto, grlo je od leleka zabolilo . Stišavala se ona, ali ne pomaže. To njoj samo od sebe nadolazi i vrišti. Nije to ni njen, glas , mnije ona. Fatin je. Tako se Fata glasa: joj, mamo mamice. I poneka suza, ali i nezadrživi veseli smijeh. Morala ga prigušivati.

Što ti je život. Morala majka na ćeru posumnjati i provjeravati je,  pa da zaleleče:
-Joj.mamo mamice.

Po navici Mujo sabah zorom kući, zamalo da odocni izlećet’ , nije vremena ni vida  imao da pogleda Fatu, samo poljubac na brzaka, pa kliz kroz prozor ko da ga sam đava tjera, bježi od zore , ko lopov od tabijinog svilenog konca , da ga koji zlonamjernik ne vidi. Htjela ga žena još jednom povući na sebe, ali skontala uskoro će sabah, prepoznaće je Mujo i eto sramote. Teška srca ga pusti.

Begovicu jutrom stid spopao. Čerinog ašika ona povalila. Miris je odaje. Istina , nije ga ona povalila, on je nju zaskočio i nikako se nije mogla iskobeljati. Nije samo ona kriva, Fata je više, pravda sama sebe. U početku. Poslije joj se nije dalo . A najposlije joj se i omililo. Sudba ti svoje mora provest.

Okupa se begovica. Svojski. isprska i zali vaskolike đardine i rosno cvijeće, napose ružu što joj je sinoć procvjetala. Namirisa se i rubin anteriju obuče, pa je brzo svuče.Ta je anterija iz njenog ruha , još je nikad nije imala prilike obući. Ona bi čitav dan u svili i kadifi proboravila samo da bi nahajcana Muju dočekala. A ima posla, begovica je ona i zastidi se. Večeras će ona Muju kanđijom dočekati i ko poslijednjeg slugu i  hamala izdegeničit.

Ja vala, biće degeneka – dakako ;  spreman je zamuhurat usud.

Dočekati i nalijepiti ; šta joj to od malodobne kćerke radi? Ljutita a razigrana, vesela a postiđena; vazdan nešto radila i pjevala:

Joj, crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice.

Butum se komšiluk zaibretio. Fate nema, sad joj majka istu pjesmu pjeva. A njen muž oliti po vjerozakonu jedini dragan na dalekom putu. Nisu to čista posla?

Dan majku izmorio, a ni prošlu noć skoro oka nije sklopila, pa u ćerinu sobu prije akšama pošla da malo otpočine. A ponijela i kanđiju za svaki slučaj. Rubinovu anteriju na se nabacila. Hoće Muju da dočeka i svaku mu riječ ružnu što je mogla smisliti iskanta i dobro ga iskara . Rječju i kandžijom bezbeli.

Mislila , Mujo dolazi nešto kasnije, k'o ‘no sinoć na priliku. Zalegla umorna žena pa utvrdo zaspala. Ne mere poslije sinoć biti: Žena zaspala i sanjala i utvrdo i umeko, jadna li joj majka. Nije više neupućena. Mujo je bezbeli dobro uputio, kroz san se smješka , ko tamo neka rahat od pameti  begovica.

Dođe Mujo, mrkli mrak, mukla tišina , noć bez mjesečine. Pronađe Fatin krevet, ovaj poširok k'o francuski ležaj, sav u svili , šiltetima i dušecima. Leže Mujo namah stade milovati Fatu. Majka  toliko umorna bila da se probuditi nije mogla. Sve pokušava da se rasani i nasrtljivca odgurne, ali ne može slaba je. Mujo je mazi i miluje i ljubi i svlači. Lako mu anteriju svući. Samo jedan potez preko glave i nema je.

Žena, Fatma ,  begovica , majka Fatina ga odguruje, pokušava da se rasani. Mujo navikao da se Fata tako igra i mazi, da ga odguruje, mami i odbija. I uvijek bi dala da je on nadvlada. I ovaj put žensku Mujo nadvladao. Kasno ona sebi došla. Krv joj već uveliko provrila i šiknula ko vodopad sa Skakavca usred veljih kiša. Pukla je i u glavu, u srce, i u noge, i na kraju u đardin mirisni  i ne može ona ništa drugo samo ono, sad već epsko :

-Joj, mamo mamice…

Mujo je opet nježno mazi, ljubi i miluje, pa jače i čvršće. Tako se to radi, misli žena, a ne se mrljavi ko pamukli joj  muž .  Trt, mrt i gotovo i na drugu stranu se okrenuti, bez riječi, bez milovanja, cigar do pola , radi štednje  ispušiti i zahrkati. Vala je u svemu cicija bio. Čak i u takaru.

Tako misli , a u njoj i Muji se novi nagon rađa i oni se ponovo poganjaše. I gore i dole, i uzduž i poprijeko, i ukrivo i upravo, i utvrdo i u meko, preko šilteta, preko dušeka i jastuka, a sve posred sride. Sve dok ne bude ono željeno: joj mamo mamice i malo potom ono njegovo roktavo: uh, uh i uh.

Prođe ponoć, sahat kula otkucava, zvono katedralskog tornja zbrajaju mamicanja , a i priroda se uskomešala . Vjetrovitim neredom ludi. Ko u po bijela dana čuje se žamor ,  zrikavci cvrkuću , žabe krekeću, sove huču, mačke se u nevakat veljaju , kuje bjesomučno repove dižu i klepeću ušima. Čudo neviđeno . Sa Trebevića se ćuje baukanje i rujanje jelena i srna. Ko da je čitav dunjaluk pošandrco.

Fatma  jadna li joj majka , shvati da nije Muju nal'jepila što joj ćeri ovakve stvari radi. Sada je i kasno da to učini. Bila bi to bruka i sramota za begovsku kuću. Čera i majka istog zagonđiju imaju.

Jes zagonđija van taki, ali to bega i dunjaluk ne bi interesovalo. Moglo bi kamenovanje ili bičevanje da padne, namah . Ili gluho bilo, svilen gajtan. Joj majko moja; možda črečenja  sa četiri konja , onog beternog i monstruoznog valjda neće biti. Normalno, ako preživi kamenovanje i bičevanje , a manje vjerovatno oboje.

Šuti begovica. Misli sad je kasno za kuknjavu i zlohuda proročanstva . Tijelo joj vrišti i razum muti. Ljepoti nigdje kraja nema. Fatma , vrla majka i uzorna supruga ne bi imala ništa protiv da se ova nestvarnost nikad ne prekine. Tijelo joj vrišti , zapomaže:

-Pusti bona sada grijeh , čast i kaznu. Ovo do juče nisi ni slutila da mere bit. Uzmi ovu ljepotu  što ti ovo sad nudi. Pusti to sutra. Biće kako će biti. Nisi ti ništa kriva. Tako se desilo. U vakat il nevakat – sve jedno je.

Ona tu  ne mere ništa. Sve je skrojeno. Negodovanja u umu nema, malo se radi svoje časti otima i kao ne da. To Muju pali i uzbuđuje, on silovitije navaljuje i ne pušta dok ne čuje ono njegovom uhu drago : joj,mamo mamice. Tek tada on može odahnuti i prosuti ono svoje muklo uh,uh i uh.

I tako su e mladost i uzavrelost jedna drugu vas cijelu noć ćerali. Ona sve ko bježi i ko neće, svako malo zacvili i zaplače, nekad krikne ili zacikoće, nekad Muju prevrne pa ga zajaše. Na  kraju se svede , na ono sad već vrlo jednostavno: joj mamo mamice, i ono inatli uh,uh i uh.

Prije sabah zore , zna se , Mujo mora megdan napustiti. Ža’ mu, volio bi on još, ali dušmana svugdje i u svakom vaktu ima. Begovica ga zadržava, zaboravlja na stid i kamenovanje, gotovo je; u njoj se iskonska žena probudila. Mujo jako zavolio Fatu, ne želi da ona nagrabusi i pati. Poljubi žensko pomiluje po kosi i mramornim grudima da ga želja mine: pa kroz prozor klisne.

Osta begovica na šiltetima , gola i uzavrela, svilenim čaršafima bjelokosnu nagost obmotava. Prelijeva se sjajno , zadovoljeno tijelo u zvukovima malopređašnjih strasti i uzdisaja, damari upijaju mirise dva tijela izmješana na dušecima i jastucima. Ona počinje da tone u san i sanja da usisava Mujin ponos: joj,mamo mamice…

U glavi joj se vrti od miline i neke ljepote i ne može da zaustavi suze, i ne može da se otme jecajima iz kojih se budi glas, kristalno čist i ženski snažan:

-Crven fesić u dragana moga, joj mamo  mamice…

Ona je radosna i tužna. U njoj procvjetava  insanka koja,  do ovih nenadanih poklon noći,  nikad nije nabrekla u ženu. Do ovuh noći bez mejsečine nikad joj nije ruža procvjetala. Ona osjeća da se probuđena djevojčica pretvara u strasnu ženu, željnu prave ljubavi i strasti. A opet ,  kad ruža u nevakat i tuđem krevetu procjeta,  mnogo je tu grijeha. Previše. Zaplatiće , to je sasvim sigurno. Neće izaći na dobro. Strast i obijest, dužnost i zaborav , časnost i poganluk joj se uskomešalo u glavi i ne može se jadnica snaći. Ali osjeća ;- neće izaći na dobro. Zapisano je.

U tom košmaru  začuje zvuk begovskog  fijakera. To se njene ćerke Fatima i  sestra joj, meleka Fatmira vraćaju od nene.

Majka oblači anteriju boje divlje  boliglave u punom cvatu, raskošno izvezenu đuvezli i srebrenim arabeskama što prizivaju Jelenu Trojansku , Kleopatru, Taidu , Šeherezadu, Salomu, Salambo, Babilon , Aleksandriju , Alhambru i bosanske mahale. Navlači je na raskošno i nabreklo tijelo, koje još vri od cjelova, milovanja i obljube prethodnih noći i hita u susret kćerkama.

Dok žuri bujne, mramorne, svilene  grudi hoće da iskoče iz anterije. Ona im ne da, vraća ih i lagano miluje. To je njen Mujo sinoć ljubio i  čerečio! Ugize se jezik. Fatin mujo, bona ne bila. Sada vajar sedefaste noge i bjelokosne ruke bježe iz anterije,  postiđujući svilu kojom je anterija istkana.

U prolazu zastaje  kraj šadervana , pljusne se i plakne po licu, grudima i kadifnom đardinu, da se malo ohladi i smiri. Teško će to ići, žena se probudila i sada budna , ovog dana ; noći dvije , svoga podatnog i obljubljenog tijela sanja.

Ćerke joj lete u zagrljaj  , majka Fatma ih ljubi i plače. Od tuge i sreće. Ljubav je u nevekat jamila.

Kćerke je začuđeno gledaju i pitaju se otkud ta iznenadna ljubav i blagost.

 

:

Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin Prvi


Bili jednom, u nekom davnom vaktu u jednoj Bjelavskoj mahali Fata i Mujo. Mnogo se zavoljelo dvoje mladih. Branili im dušmani da se susreću. Ne znamo jal’ mater njegova, il’ otac Fatin. Otac begovski tiranin bio. Majka begovica puno mlađa ,jedva tries’ petu nabrala. U neljubavi se Bega bojala pa i ona stroga, tvrda i posna , bez radosti dane nije ni brojala. Mujina mater udovica mlada ostala. Bojala se za sina udovca da mu kakvo zlo il' sihir beg ne učini.

Daklen – Fata begova kći, a Mujo sin siromašne udovice. Vehta , neopstajuća kombinacija. Fata lijepa na mater, ni upis vila joj ravna nije bila. Pomalo šeretski , a svrabežom uzbibana. Mujo delija, kršan, zgodan , razgovorljiv i ugursuz. Za svaku žensku otrov mogao biti. Ali jok! Njemu Fata iz mahalske blentare ne izilazi. Ni on Fati iz srca. Valjda im tako grah pao. A grah ko grah. Nekad pane po čeifu , nekad nako, a nekad nakaradno i nacrno pobelajsuzi.

Begovska kuća puna magaza i vajata, bašči i dvorišta. U njima sluge po čitav dan svašta nešto tovare i pretovaraju. Ne mere obdan Mujo prići Fati. A nešto im taj valat nikako nije po volji. Dogovorili se dvoje mladih kako da budu jedno sa drugim, a da ih niko ne prokuži. Normalno noć je najveći saveznik "zabranjenih" murafa. Fata spavala na spratu uz dva demirli penđera. Pod jednim penđerom ašlama, pod drugim tunja. Odmah do njih zid koji brani kuću i okučnicu od zlih dunjalučkih duhova i tračeva, zrikavaca i škiljevaca. A i nepoželjnih , vjerolomnih đuvegija.

Po debelom, najtamnijem akšamu Mujo bi se popeo na zid , preskočio u bašču, pa naskoči jal na trešnju, jal na dunju. Primakao bi se se prozoru na dohvat ruke i tiho , tek po koju riječ il uzdah bi razmijenili. Nakon nekog vakta kad je čežnja dobrano nafajtala damare , Mujo bi kroz mušepke proturio srednji prst. Jedino se tako mogli doticati. Nije on bezobraštine nike smišljao , nego drugi prsti bili kratki za proturit. Fata bi ga i milovala i milkila. I tako svako veče do sabaha.

Navikao on na milovanje. A bome i Fata. Merak bi ga strefio posred simpatikusa i tada htio nehtio, moro brstit trešnje. Ponekad mu srednjak bio vlažan i slipav od ašlama, on nije obraćao pažnju. Konta vrućine su, prst se od milovanja znoji. Malo mu neobično bilo što mu prst, pođeđe na žensku tukne. Ni na to nije obraćao pažnju. Misli – Fata je plaho ugursuzli žensko.

Kandilje nisu palili da ih neko ne bi prozento. Da nije bilo džamije Mujo nikad Fatu ne bi sreo, vidio i prepozno. I šta ga mi znamo – kakav bi se tada zeman naštelio . Jes’ da je Fata po starinski ulicom i džamijom nosila zar. Ali mladalačka krv puna svrabeža je u njoj vrila i kad god bi Muju vidjela, digla bi zar. Kanda joj u lice, u oko nešto upalo. Pa trljaj, pa trepći, pa žmirkaj , šareti na Muju, sve dok zamalo oko ne bi iščašila. Da joj ne bi trešnje i tunje mogla je na bigajri hak frljava postati. A i Muji bi se crven fesić ponosno nakrivio.

Oteglo se ašikovanje. Sreća da su ašlame i tunje rađale u različito vrijeme. Trešnja bogato rodila, Mujo i Fata sve ašlame u par dana pobrstili. Fatin otac se ibretio što te godine trešnja nije rodila. Kad bi mu dosadilo penjat se na ašlamu , Mujo bi se peo na dunju, primakao bi se demirli prozoru i kroz mušepke opet proturio srednji prst. Fata bi ga milovala i milkila.

Došla jesen i sezona dunja . Mujo i njih počeo brstit. Fatu nije mogao ponuditi. Nisu tunje kroz drvene rešetke mogle proći. Mujina mater plahog slatka od dunja napravila. Čudi se narod. Nit ih u bašti imala, niti je na pijaci tunje i slatko od tunja kupovala. A prodaje hejbet slatka od tunja. Svašta! Bio to Fatin dio ašikluka. Fatin otac se ibretio što te godine dunja nije rodila. Ne sluti na dobro. Biće nekog belaja u kući – konta on. Rodna godina kod svih , osim u njegovom dvorištu.

Kažemo; sreća ašlame i tunje rađaju u različit vakat, a u huđenju mogu se nezrele jesti. Nekad bi Mujo znao pretjerati pa se i obarabatiti. Nikako da se Mujo i Fata ljudski pomiluju i dotaknu. Hude dan i noć ko dva insana kojima se takar u treće oko uglavio. Samo prst kroz demirli penđer i milki i miluj, a svrabež se pojačavao i sve nesnosniji bio. Nisu glasno mogli razgovarati, ni nježnosti riječima izmjenjivati. Beg bi ih mogo čuti i eto belaja. Od dodira, osim prstačenja, ništa. Ponekad bi samo šutjeli, a Fata bi milovala i milkila.

Jednom u jesen , u vrijeme rujanja , kad se jeleni i srne pare i takar priča vaskoliki dunjaluk zamanđija Mujo nešto čudno, reklo bi se skoro pogano, iz čiste dosade i jada, napravio. A možda ga takarli jad mladosti posred čelenke strefio. Popeo se na dunju i primako se penđeru toliko blizu k'o što nikad nije. Trebalo mu vremena da se po tabijatu i siguro našteli. Fata nestrpljiva pita:

-Hoće li bolan Mujo , više taj prst?

Nešto se ušeprtljo Mujo, pa nervozno odgovara i nešto jedva kroz demirli penđer protura:

-Hoće bezbeli, bona evo sa'će!

Dohvati se Fata ponude i poče da milki pa skoro da vrisnu:

-Joj ,Mujo dragi, kada ti je ovo nokat otp'o.

-Juče ja majčinom slugi jedinom pomagao, drva cjep'o. Pa hek po prstu. Otpade nokat iz čista mira , ko da ga nikad nije bilo. Nije ni zabolilo , ni prokrvarilo. Sadaka me neka spasila.

Milki Fata i ispituje:

-Jadni moj Mujkane, a zašto ti je prst vako oteka , boli li te’?

-Kako neće bona. Kad nokat otpa'ne prst mora oteknuti.

Milki Fata ne popušta. Sve nešto misli Muju će manje boljeti ako ga ona nježno miluje. Kaharli radoznalica propitivanje nije završila:

-Mili moj Mujice, bolest ti neka jaka prst napala. Hem nema nokta, hem oteko, evo ga i raste, nikad ti veći i deblji prst nije bio.

Milki Fata, pa milki, ne posustaje. Mujo konta šta da joj odgovori, pa se odjednom sjeti novog belaja:

-Idem draga moja po demir pilu, ovo se više ne mere durat. Ima da prerežem rešetke , sve razvalim i sve ti po tabijatu o nabreklom prstu bez nokta objasnim i da ti bolnu ranu pokažem, da joj lijeka nađeš. Ti vidi što ti je radit, miliovat ili milkit, jal’ melem tvoj prikantat, ja'l nešto treće, smislićeš ti , pametna si.

Ta ti valja,- obradova se Fata – Babo otišo u Stambol, nosi neki pašin ferman veziru, neće se za po’ godine vratiti. A vako se ne mere više durat.

Dok pričala Fata jal od sreće , jal od uzbuđenje ubrzala milovanje. Mujo se ukočio, nije imo kad sići, već je nenadano, nako ukočen hekno sa grane. Od silnog milkenja i maženja , pojačanog trzanja – dekiku prije neočekivanog ukočenja; odlomila se velika grana na kojoj je sjedio i on heknu sa tunje. ko đugum sa nakrivo nasađene police. Jal’ od habera, jal’ od nečeg drugog, jal’ sa trešnje, jal’ sa dunje; sve jedno je, iste su visine, Mujo se natakario posred bašče. Srećom na kadifice i mehku zemlju usred žare pao, ništa mu nije bilo. Ono k'o fol. Mater mu morala strave danima salijevati koliko ga je kopriva užarila i oplikila.

Ta dunja nikad više nije rodila, pa je posijekli i novu zasadili. Ni ta nije, bezbeli , rađala. Malo ugruvan , puno užaren i postiđen gleda u mjesec, zvijezde i vedro nebo . Nešto bi da opsuje ili da vrisne, ali se stišće. Đe ćeš pred begovskom kćerkom i ašik ljubom prostote lajat. A i pogano je. Čuje Fatu kako pita:

-Jel to kiša pada, dvi tri kapi me po ruci potrefiše.

-Je’, zeru zakišilo pa prošlo.

Mujo nije ni o'šo, a već se vrn'o i na ašlamu se natandario. Ona na udaljenijem kraju kuće bila, Na ašlamu se popeo, demirli pilu u ruke pa pilaj . Ipak preglasno bilo . Mujo stao, ne zna šta će!?

Fata skontala , glas prelijepi, snažni i otresiti pustila haman Josipa Lisac vijek dva poslije i zapjevala Moj dilbere,.. Započela pa prekinula. Ne kreću se ni ona ni dilber večeras nigdje, pa joj pjesma nije po volji. Tada okrenu na drugu i poteče glas kao nestašni izvor Modre rijeke bistre :

-Joj, mamo mamice, crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice…

Muji drago oko srca, to njemu i njegovoj raboti njegova Fata pjeva. Fes nakrivio pa pilaj i pilaj.

Fatina majka i seja, i butum komšiluk se zaibretio. Joj miline avaza , u begove kćeri. Čak bi se i metiljavom begu, da je kojim slučajem bio tu, jedna- dvi dlake oko malog malom prstua naježile.

Mujo pilo i začas prepilo demirli penđer i mušepke i u Fatinu sobu se uvukao. Šta je Mujo objašnjavo, kako joj je bolni “prst” pokazivao i šta su radili šnjim i bez njega i kakvim su mu melemima pomadali ; to ne znamo. Nismo nazočili, ni svjedočili. A nikad nismo tračali i olajavali bez škure potrebe. Ma, obrazli smo mi pripovjedači, sad pa sad.
Jutrom, sabah zorom Mujo se iskrao i kući otišao. Otada, nadalje i ubuduće , bi se odmah po akšamu uvukao u Fatine odaje. Trešnja krila demirli prozor i mušepke, na kome više nema demir rešetaka ni mušepki. Izjutra, prije sabahilden in the morning zore , bi se Mujo isprco vanka . Fata bi tokom dana bogate meztluke i slastica za večeru nabrala. Mjesecima gozba i glazba , belaj i svekoliki taksirati trajali, u Fatinoj odaji.

Tih mjeseci je Fata obdan pjevala :

-Joj crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice…

Obnoć se čuli samo jecaji:

-Joj,mamo mamice…

Po tri do deset puta. Neki besposleni, nedovoljno urokani pjano brojo i do dvadeset četiri puta izbrojo. To se koji put umanjilo, a bogami, koji put se i norma prebacila. A sve od akšama do sabaha. Oni pjano se kleo da ništa nije udvostručio. Nije gledo nego slušo.
Šta joj je Mujo radio i da li je novi nokat narasto nismo ni nazočili ni svjedočili ?! A ni propitivali Jazuk. Aman , nisu to bila čista posla.

Da li je narodni pjesnik po njima , onu Fatinu najmiliju , pjesmu - Joj , mamo mamice - spjevao?

Na ovom opičenom dunjaluku sve je moguće.

*

Kraj prvog čina







Fati se ti il’ ne fato ode glava / Igrokaz na dan 24. Avgust

Danas je Četvrtak   24. Avgust / Kolovoz. 2023. potrebite godine.

Zapisničari su skontali da je ovo napriliku, a bome i mnogima na nepriliku , 235 dan kakve  takve nasušne godine.

Ovo napriliku je relativna stvar. Kom si kom sa, ili ke sera sera.Ova stranjska šicanja meru se u nekom dalekom smislu   prevesti na mahalsku neopamet:

-Ko kevari taj i dalje  kevari.Ko ne kevari taj je svoje iskrevario , ilii dalje ima  ima debelih  stomačnih, bolje reči crijevnih problema.

Čistom astrologijom , moramo prizanti da je  preostalo otprilike  krhkih 130 dana.I u njima će biti kom si, ke sera i kevaranja. Naročito od strane dežurnih vladajućih pogana, koji pojedu sve što istovare. Tako im halni bazd iz usta nanijetio.

Ko juče bila Nova godina , a danas ostalo , sada već samo toliko dana do kraja godine , koliko je ostalo. A to je zera. Dok pokažeš nekom prst , bilo koji , nema viđe 2023-će.

I taman insan pomisli baš ovi dani brzo lete, kad ono  nije tako. Oni pošteno odrade svoja 24 sata ,ni sekund gore ili dole,  i sklone se. To što ljudi ne znaju da ih optimalno iskoriste, to je njihov problam.

Ljudi zauzeti trkom za nešto prefirno; kao što je lova i status ili uvlačenje u sjedalice pagana , oliti garantovanih  putnika za pržun. Za djecu u ljubav nemaju vremena.

I zamislite  glupaka ,  kada ih nešto poklopi , onda se za glavu fataju.

Što bi poete rekle:

-Fato se ti ne fato , glava će biti na ramenu sve do jednom. A onda kasno za bilo šta,pa čak i za Mujinu Fatu.

U prevodu:

Izvucite glave , smanjite brzinu ili sve ode gdje ne treba.

U prevodu:

Izvuci glavu , smanjite brzinu ili sve ode gdje ne treba.

Zapisničari su skontali da je ovo napriliku, a bome i mnogima na nepriliku , 236 dan jajve  takve nasušne godine.

Ovo napriliku je relativna stvar. Kom si kom sa, ili ke sera sera.Ova stranjska šicanja meru se u nekom dalekom smislu   prevesti na mahalsku neopamet:

-Ko kevari taj i dalje  kevari.Ko ne kevari taj je svoje iskrevario , ili ima debelih  stomačnih, bolje reči crijevnih problema.

Čistom astrologijom , moramo prizanti da je  preostalo otprilike  krhkih 130 dana.I u njima će biti kom si, ke sera i kevaranja. Naročito od strane dežurnih vladajućih pogana, koji pojedu sve što istovare. Tako im halni bazd iz usta nanijetio.

Ko juče bila Nova godina , a danas ostalo , sada već samo 129 dana do kraja godine.

I taman insan pomisli baš ovi dani brzo lete, kad ono  nije tako. Oni pošteno odrade svoja 24 sata ,ni sekund gore ili dole,  i sklone se. To što ljudi ne znaju da ih optimalno iskoriste, to je njihov problam.

Ljudi zauzeti trkom za nešto prefirno. Kao što je lova i status ili uvlačenje u sjedalice pahana ,

oliti garantovanih  putnika za pržun. Za djecu u ljubav nemaju vremena.

I zamislite  glupaka ,  kada ih nešto poklopi , onda se za glavu fataju.

Što bi poete rekle:

Fato se ti il’ ne fato , glava će biti na ramenu sve do jednom. A onda kasno za bilo šta,pa čak i za Mujinu Fatu.

U prevodu:

Izvuci glavu , smanjite brzinu ili sve ode gdje ne treba.