Fata i Mujo pripovjest u četiri čina / Čin treći

 

 

Čin treći

Poručio Mojsije, pismeno neki hamal dostavio.

U pismu piše, od riječi do riječi:

– Ti ko biva završi onu o Muji i Fatimi.Gdje će ti duša.Mi znamo da Mujo nije Mujo, isto kao što znamo ko je Mujo i ko je Fata i Fatma. Znam ,  reći ćeš nije lijepo mrtve na krivo napisati. Obrazli si ti. A kakv ti je obraz kad istinu prešutiš. Isto je ka si slaga. Ti nikad nisi lažov bio, koliko ja znam A ono za što čovjek ne zna ,  ni briga ga nije. Zato istinu tresni dunjaluku ili se boj pržuna. Indexi i Fatma će ti oprostiti.

U pravu je Mojsije. Istina se ne smije prešutjeti, ni da ti je rod najrođeniji u pitanju. Tako sa neba naređeno.

Mujo se ono jutro nešto kaharli vrati kući. Majka hoće opet da mu opet prigovara izbivanje, on ni mukajet i nehajno, zamišljeno odmahuje rukom, kroz vajat pravac banja, pa bešika.

Obrni okreni, ne more zaspat. Nešto mu čudna Fata ove dvije noći. Isto miriše, isto se igra. Bježi ,gura, odbija pa se predaje. Ista ona nezasitoist , strast i podavanje i uzimanje. I isto ono Joj, mamo mamice. Isto one raskošno tijelo, usne medne, podatne i pune, jedre grudi…

Čekaj stani bolan Mujo kori on sam sebe. Grudi ko mrven pihtijastije, mekše. Nije to ništa ubjeđuje sebe Mujo. Koliko sam ih mijesio i tresio, u njima glavu gubio, i gnjavio, i ljubio i milovao, i grickao i od radosti suzama zalijevao, ne bi bilo čudo da bar malo, mrvicu ne popuste. Nije to ,tješi Mujo sebe. Sve je , čini se isto, a opet nešta nije isto.

Ruke, noge, bedra kad dohvatiš, sve isto, milina, bjelina i sedefasta glatkoća  i u mraku se osjete. Stomak k'o kineski porculan, a đardin,ta bašta mirisava, izvor života dosanjani i medne usne, opjevane, što čovjek uranja u njih, nijansu su ko šire. Sam od sebe zaključak pada.

Ništa to nije, mogao je on to osvojiti i da se ne primjeti. Ali ta neprimjetna dlaka razlike ga muči i buni.

Čini da Fata nije Fata,a  opet da je Fata Fata. Umuje Mujo; on skoro po ‘godine  bjesomučno navaljuje, udara, burgija. Ona ga strasno uzima, usisava, ne da mu da se smiri, već samo rade i radi, gore,dole, lijevo ,desno,i u pravo i u ukrivo i u sridu i u stranu, i u tvrdo i u meko, dok se sve ne zamanta i ne bude : joj, mamo mamice i uh, uh i uh. Možda je moglo za dlaku popustiti to srce drago, taj đardin, ta đula, ta mirisna ljubičica moja.

Zatim  se  nešto sjeti ni ponuda za sofru nije bilo. Opravdanje i zato nađe, sebe krivi. Prvu noć kasnio pa mu na um hrana i slastice nisu naum padale. Gdjeće ti bolan veće slastice od uzavrele djevojke . Drugu noće navalio ko tatarin pa se Fata nije snašla. Dragost je osvojila što je tolikom željom njen Mujo ganja i što mu ona k'o fol bježi.

Pomisao na tu i te divote, ljepote i ljubav ga smiruje i on pokajnički pada u nevini san.

Fata se oko nene zabavila, puno posla za nju bila. Malena Meleka ni od kakve pomoći nije bila. Sa jalijom jurcala.Zbog toga je Fata na Muju skoro zaboravila. Sve se boji da joj dragi Mujo nije nagrabusio. Gleda majku, ne vidi nikakvih loših znakova. Dobro je misli ona. Mujo došo vidio da je name pa se vrno. Mujo došo i drugu noć, vidio da je nema pa se nogiro. Srce Fatino, dobro je što ga neki očev čifčija nije prokužio. Sve čeka da dan prođe, a on ne mrda. Danas joj se neštoi i ne pjeva. Majka je gurka, ona neće.

Ako nećeš ti ja ću, znam da voliš onu opjesmu,i zapjeva ;crven fesić u dragana moga,joj mamo maice.

Ne ide to Fatma,mater ti odavno rahmetli.Kako ćeš je mrtvu zazivati radi nekog tamo fesića,pa makar on i Mujin bio.Kontamo mi.

Ibreti se komšiluk: Fata kod kuće a mater joj pjeva njenu pjesmo. Nije dobro. U neko doba neće ni biti. I Fata se ibreti, koliko zna majku, a zna je od rođenja, nikad nije stih izgovorila, a kamo li zapjevala.

Naveče ti Mujo odmah po akšamu kod Fate. Fata se uželjela Muje, dvije noći ga nije opasavala, pa sad hoće da nadoknadi.

Nikad se ne nadoknadi ono što se propusti. Zna ona to, ali ipak k'o pomahnitalo čeljade što sušicu ima i zna da mre , baca se na Muju. Sada ona ne da njemu da dahne, da se izmiče,i smiri. Luduje djevojka i gubi se u strasti.

Svako Joj, mamo mamice traži novo Joj, mamo mamice. Mujo sagledava ovu novu Fatu. Sviđa mu se ova nova žena što se besomučno daje. To više nije djevojka, Fata njegova. To je neka nova fatalna žena koju će on morati nanova krotiti.

Majka joj ništa čula nije. Dva dana i dvije noći nije stala, sva se baildisala.Po danu letaj po čiflucima, po noći ne daj Muju da je stigne, pa bjež, uzalud ,kuka la ti majka.Kad je prvi put stigo sve je gotovo bilo. Zato ovu noć ni topove sa crne Bijle tabije ne bi čula.

Fata i Mujo svjesni nisu bili koliko je noć munjevito prošla. Ni noć, kako se gubi i sabah što rudi, osjetili nisu. Prvi pjetao zakukuriko. Za njim drugi i treći. Kasno Muji da doma ide. Vidio bi ga vas dunjaluk kako kako bježi i eto sramote. Ostade Mujo taj dan u Fatinim odajama.

Ona ga zabašurila, pod šiltete, jastuke i dušeke,mirazluke  djevojačke sehare. Iz sobe nije izlazila, majci poručila da nije dobro, ali majka već poslom begovice krenula. Fata zamandali vrata .Neće samo tamo neki bazerdžanin zakanćiti vrata.

Muju iz dušeka izvlači. On vas vunen; iz ustiju pljuje vunu i povlači Fatu, ona se ne da, neko će čuti , dan je. Meleka dva tri puta na vrata kucala. Niko joj se ne odaziva.

Prihvatiše se priče i sofre. Ogladnio Mujo ko neki vuk nezasiti. Fata mu se izvinjava što mu se nije javila, dok je dva dana kod nene izbivala. Mislila vidjeće da je nema , pa će se vrnuti.

Mujo se zgrcnu, umalo se udavio nije. Fata hek po leđima, po vratu, po bubrezima, a on se guši. Doš'o je on sebi, ali hoće da ga Fata buba i telembači, zaslužio je to , on mjesto nje, dvije noći zaredom drugu povaljivo.

Ugrize se za jezik ,ni jednu ne pregovori. Da išta reče ,nestalo bi Fate. A on Fatu ne da. Kako će je bolan dati?

U buli je velikoj Mujo  . Tandaro sa strane, a ne smije ništa priznati . Krivica nije u njega, ali ništa ne bi pomoglo. Fatina je i mame joj, mamice. Skonto koga je on natjeravao na upjevavanje: joj, mamo mamice. To mogla biti samo Fatma; Fatina: joj, mamo mamica i niko drugi. Šta njoj bi, pa se njega uspaljenog ne kutarisa. Nisu to čista posla. A ne mere se tu ništa više učiniti.

Kad odjednom djevojčurak, Meleka na pendžer demirli prozora bez demira kuca. Čula ona u sobi se komeša. Dijete ko dijete, radoznalo i hoće sve da vidi i zna. Davno ona skontala da je penđer osto bez demira ,isto ko Fata bez bjeline. Ovo drugo joj najjasnije bilo nije, jer je nije ni interesovalo.

Fata vrisnu, Mujo otvori stakla i za kujruk uvuče dijete u sobu. Ni nježno ni grubo; bratski.

Pita je hoće li kome prokazati njih dvoje što se vole. Jok Mujo tebe mi; kaže ona. Zeza ga, a Mujo ne zna šta će. Fata pristavi malenu na krilo i skoro sve joj ispriča. Ono skoro ostavi za kasnijiji neki vakat, kad dijete odraste i počne jal  upjevavati , jal’ vrištati.

Meleka shvatila i ono skoro, iako joj nije ispračno.Vidjela ona kako se grlice i golubovi ljube.A i sluge bi koju sluškinje u magazi povalile ili štali u sjenu natakarili,ne znajući ,da ih radoznalo dijete gleda šta rade.

Vidjela  ona Fatu i Muju,jednom,kad se babi na trešnji sakrila.Uradila neki belaj u komšiluku.Beg opasno ljut bio,a ona bjež pa na trešnju,ili dunju,svejdno je.Otvoren prozor a sestra joj Fata ječi,joj mamo mamice.Ona malo uvukla glavicu i vidi Mujo seki joj Fati radi isto što golub golubici u rano predvečerje.Brzo se povukla,neće da ih pristavlja na muke.Ima vremena.I taj će im belaj pripremiti.

Jedino joj nejasna bilo čemu tolika đefa oko malo uguravanja; ta frka,cika i vriska. A nije previše ni radoznala bila,još se zadjevojčila nije.

Zaklelo se dijete na čitab da nikome ništa neće reći. Ne bi ni rekla i da se nije zaklela,Fatu voli više od matere i oca. Fata uvijek vesela bila i dijete voljela, pazila i nasmijavala, igrala se i jurila sa njom. I ponekad joj neki dukat proturila.troškali dijete bilo.A i banda joj velika sve sami dječačić.Gdje si vidio u bandi žensko čeljade,osim ako nije kolovođa.

Djeca dobro prepoznaju i pamte, pa dobro dobrim uzvraćaju.

Majka se kasno sa čifluka vratila. Posao ona davno završila. Bojala se pogledati kćeri u oči. Te večeri Mujo tužan bio, kući ranije otišao. Fata mislila žao mu djeteta što tajne njihove krije. Majka joj duma , nije Fatu ove dvije noći čula da poji pa se obradovala.

Sutrdan po akšamu sve se vrati u normalu. Mujo Fatu ganja pa uganja, pa ona joj, mamo mamice, puno tiše, u usta peškire i jorgane stavljala i još tiše majku dozivala. Majka čula, jastucima uši pokrivala, krv joj bujala, ali se kćerki nije odazivala ,niti joj išla pomoć dati.

Opet se razboli nena i Fata i Meleke kod nje da je liječe. Fata Muju obavijestila da je neće biti dva tri dana. Mujo ipak po akšamu u Fatinu sobu, a žena na krevetu leži. Smislio on plan. Povalio ženu , ona se ne buni, ali nešto nije horna i sevdisanje posustaje.

Mujo ustaje šibicu pali, kandilj nalazi i prigušeno ga sjaji, Prilazi ženi na krevetu. Begovica, znao je to on. Ona pokrila lice rukom i plače, sramota je pripala velika. Mujo je pita kako je sebi mogla dozvoliti da ćeri ljubavnika blati i povaljuje, ne ljutito, već razočarano.

Ona ne prestaje da plače i sve mu po pravici priča kako je bilo. I silu i nehtjenje, pa poluhtjenje i na kraju predaju. Mujo priči ne nalazi mane. Tako je bilo, sudbina im to nanijetila. Oprašta joj Mujo, oprašta ona njemu, i sebe i Fatu. U oprostu  i zahvalnosti se radost velika javlja. Oni se opet oprosta i zahvalnosti prihvataju, nikako da svako svojim putem krene. On bi trebo kroz penđer, ona iz kćerine sobe.

Slučajno se dotakoše za ruke, frcnu munja u mali mozak ih strefi, veliki se odmah isključi i eto ti belaja. Padoše k'o pokošeni na šiltete. Igrom slučaja se Mujo na Beogovici zalomio i za sedef grudi, istjerane iz anterije radi ravnoteže uhvatio.

Više povratka nije bilo. Mujo ljubi, begovica se predaje i gubi. Mujo stišće i kidiše, ona se raspomamljuje kao nikada  prije. Mujo tu veče upozna  pravu, nezasitu ženu lavicu. Sreća Fata ga dobro potkuvetila, mogao je ravnopravno begovici uzvratiti.

Nije ih briga bilo ni kako jako, ni koliko je : joj mamo mamice bilo. Samo se ganjali , sustizali, i opet ganjali i baildisali. Sudarali i udarali. Buba Mujo, ko luda. pomahnitala macola. Pred sabah besu jedno drugom dali; da se ovo neće nikad više ponoviti. Fatma begovica zadovoljna, Mujo isto. Čestitost misle da su povratili. Morali se oprostiti, ljudski je to.

Poslije je Fata često kod nane išla, ova sve češće poboljevala. Begovica Fatma i Mujo nisu održali zadanu besu. Uvijek je davali i uvijek je kršili. Plaho im se sviđalo ono joj, mamo mamice i uuh, uh,uh. Mnogo više od bese. Ona im nekako šupljikavo i neubjedljivo zvučala.

Beg se iznenada iz Stambola vratio, mjesec prije nego je trebao. Dušmani mu neki javili da se nešto čudno oko Fatinih hodaja dešava. I kada je Fata tu i kada je kod nene. Nije toliko ni lukav ni pametan bio. Da je takav,sačeko bi noć i u Fatinu sobu banuo. On u po dana, ni dobar dan ikome i bano u Fatinu sobu, a ono u njoj nikoga, ni u cijeloj kući nema.

Pita sluge gdje su mu žena i kćeri. Rekoše mu evo nekoliko dana kod majke mu, poboljeva ona izgleda vakat došo mrijeti. Jeli tamo Mujo kad navrnuo, sluge mu nisu mogle ništa rijet.Nisu za Mujin dever znali,sličnim se takarom i oni bavili. Zastidje se beg i fijeker pa majci.

Majci odmah bolje bilo kad je sina vidjela. Mazi čovjeka od šezdeset ljeta ko malo dijete. I mama i kćera dušom odahnule. Što ,da je noću bano? Ni zamisliti nisu mogle. Zaboravile na demir što na pendžeru prislonjen stoji.

Što ti je sudba. Uvijek nekako  svoje mreže isplete. Nema veza sviđa li se kome njeno tkanje ili ne.

Starica ozdravila, vrati se begova porodica domu svome. Mujo dobio obavijest da ni za živu glavu ne prilazi ni tunji ni trešnji, a ni Fati  ni Fatmi. Imenom je počeo zvati, omilila mu se. Kako i ne bi, ne zna se ko je kršniji, jal’ Fatima jal’ mati joj Fatma.

Beg iskusno oko imao, vidio ofalila mu tunja i nešto se suši. Pita sluge šta je bilo. Kažu pukla najveća bočna grana ispod Fatinog pendžera. Beg provjerio i vidio demir skinut. Nikakvu ljutnju nije pravio, nit je kome bilo šta pričao.

Poslao povjerljivog čifčiju hitno u Stambol sa sitnim čitabom. Čvrstim stiskom i pažljivim okom porodicu stisakao i vrebao. Ni disati nisu mogli. Mujo izludio.Vrtio se uokolo ko usijana topovska cijev. Pokušala begovica progovorit o Fati i njenoj udaji za Muju, toliko joj su se njih dvoje  omilili. Ona kćerku uz Muju zavolila. Sve što Mujo voli, voli i ona.

Beg ni da čuje ali sasvim staloženo razabira ; siromah je, porodica loša, još je na majčinim jaslama, niškorist i akšamlija, ni dukata prebijenog nema.Nikako nije za njegove miljenice.

Mjesec dva  poslije evo ti svatova iz Stambola. Na čelu sanđakbeg Smirne, mladoženja od šezdeset šest ljeta, begov vršnjak . U varoši se oko svatova sjatilo i veliko i malo. Toliko raskoši i bogatstva nije viđeno.  Svatovi pravac na begov kapidžik. Begovica i Fata se obeznanile. Djed je Fati ,sandžakbey mogao da bide.

Fata vrišti,jauče  i zapomaže, nebo,  mamu i taju moli, kumi ,ne udavajte me za starca nekog iz tujine. Groznica je uhvatila ne popušta. Otac milosti nema, njegov kadija Fatu i tujina vjenčava. Svatovi vas cijeli dan i noć slavili i sutradan se sa begom i begovicom oprostili.

Mujo danima plakao ko malo dijete. Posebna ga straža čohodara od begove kuće odvajala. Niti mogao prići , niti Fatu vidjeti ili joj pomoći. Ni druga nema da mu pomogne. Fata ga osamila.

Brzo se sabro i muškarac postao. Gleda kako Meleku da dokuči da bilo šta sazna. Djete se nikad bega nije bojala, po svome uvijek činila. Beg se na nju nije obazirao. Dokuči je Mujo.

Sazna da je Fata udata za sanđakbega smirnskog. Da je begova sedma žena.Za nju je  posaban harem u Efesu naprevljen. Odmah Mu Fata miljenica postala. I meni je, ne čudi se Mujo. Haber kaže, juče stigao ferman, da je Fata trudna. Kad, kako i zašto ne znaju.

Mujo bio,pa prošo. Pomirio se sa sudbinom. Nikad više Fate i joj,mamo mamice i uh,uh i uh. Što su mamicali i uhkali, mamicali su i uhkali. Nema više. Fajront. Begovica više ne izlazi, beg novi demir stavio, na kapiđike demire ugradio,i spolja i unutra. Novu tunju posadio, ona dunja Mujinog kočenja , se sasušila.

U varoši zavladalo mrtvilo. Nema ni pjesme, ni cike, ni vriske,ni radosti. Begovica poboljevala ,  u osamu se dala, napadi migrene nisu prestajali. Žali za čerkom. Za Mujom manje. Mujo se prijavio na vojnu, ne bi li poginuo.

Sve zanijemilo, samo Meleka po dunjaluku nered pravi. Nedostajala joj Fata, mama i Mujo. Bandu dječju napravila, haraju, dječije zulume prave. Ništa ozbiljno, ali može na zaozbiljno izaći.

Što ti je usud. Sve imaš, pa onda očas nemaš. A i osililo i uzoholilo se, što jest jest. Ne mere  nebo toliki grijeh trpjeti.

 

 

 

Mujo i Fata Pripovijest u četiri čina / Čin drugi

 

 

lela fatma 1images  images (4)

Pripovjest  u četri čina

 

 Čin drugi

 Fata obdan pjevala crven fesić mamo,crven fesić u dragana joj,mamo mamice.

Kada bi se Mujo obnoć uvalio ona bi prestala pjevati.Samo bi ponekad jecala:Joj,mamo mamice.Hejbet puta,od akšama do sabaha.Nisu to bili samo jecaji.Bilo tu i stenjanja,i strepnje,i vriskova,i krikova,i plača i jecaja…

Čovjek bi mislio jal’ zaposjednuta,jal’ opsjednuta,jal’ je neko dere, iz kože ibacuje ili joj se nešto između noga zakantalo.A možda je neko i plaho tuče i ruži.

Ponekad bi joj izletilo nemoj molim te mili,to Mujo,jače,brže,ne prestaj mili,tako mili moj.

Taka je buka iz Fatinog halvata dolaztila k'o da je Mujo; ili neki hamal ili  teški radnik,koji u njenoj sobi nešto udaro i rušo.

Komšiluku počeo dosađivati crven fesić,ma'ma se zabrinula da joj se kći nije razbolila,da joj neki hodža nije sihire bacio,pa je džini zaposjeli.Svo ono noćno glasanje nije normalno za finu begovu kćer.

Fata više nije išla ni u džamiju,ni na sokak,ni u bezistan,ni u ženski hamam.

Za djevojačka sijela nije htjela ni da čuje.

Ne sluti to na dobro.

Mujo se oko plota i kapidžika više se ne mota.Fata ga ne spominje,ni jednu riječ da o njemu zucne.

Nisu to čista posla,misli majka.Hodžu nije mogla ništa da pita,prvo begovska su kuća ; sramota je.Drugo hodžama nikad vjerovala nije.Ovaj od njihove džamije joj jednomn  tražio,kaže sevap je hodži dati.On ilmija „iz“.Ona ga kišibranom heknula,sedam dana mu modro oko bilo.Poslije mu to oko postalo razroko i oćoravio,dibidus.Tako vam to ide,aferim za aferim.

Potrefilo se,u to se vrijeme razboljela  nena Fatina.Ništa opasno.Morala je Fata otići njegovati dva-tri dana.Majka sestru Meleku joj poslala sa njom.Da pripazi da ne bi Mujo odnekud banuo i kakav zijan napravio.Hoće Mujo,ugursuz je to.

 

Majka nije mogla neni ići,nema bega a begluk veliki.U frtutmi Fata zaboravila haber Muji poslat da ne dolazi.Umorila se begovica,čitav dan radila.Čifluke obilazila i rod sabirala. Održavati begluk je veliki  posao za ženu.

Pred akšam popela se u Fatinu sobu,sumnje je muče.Ništa sumnjivo ne nađe.Kod Fate sve uredno,sve na svojem mjestu,Tako je ona riktala i nariktala.Blista soba cakum pakum.Kako akšam počeo padati,sunce u zalasku prikrile bivši demirli penđer.Popela se,provjerila i rahat u Fatinom krevetu zaspala.Zaspala i sanja i umeko i utvrdo, jadna li joj majka!?

Mujo tu veče prvi put,od pokazivanja prsta bez nokta, dobrano odocnio.Majka ga korila što svaku veče izbiva iz kuće.On ljut zbog korenja i kašnjenja odmah sa prozora na usnulu ženu naskočio.Dok se žensko čeljade probudilo i snašlo Mujo već bio u po posla.

Bio silno nervozan što je kasnio,moralo je nekako nadomiriti Fatin lelek.Bio silovitiji i žustriji nego inače.Žena nije imala kud,nego mamo,joj mamo mamice.Izmicala se ona ali Mujo ne da.Majka i Fata glasom i stasom nalik.U mrklom mraku lahko hin insan mogo zamijeniti. Stalno je stizo i prestizo.Mislio to ga Fata izaziva.

A žena opet nema kud nego: joj mamo mamice.Više i ne bježi.Sada zna odakle i zbog čega  Fati ono: joj,mamo mamice.Sada zna da Fata nit je bolesna,nit su je džini zaposjeli,niti hodža sihire bacao.Ono o džinima bi se jš moglo razmisliti,ali sada ne može,Mujo ne da.I više joj nije ni krivo i nije bilo kukala joj majka,već samo:joj mamo mamice.

A beg ,muž joj za dva'es't godina braka  ni jedno uh da joj izvuče.Zalelekala majka načisto,grlo je od leleka zabolilo.Stišavala se ona,ali ne pomaže.To njoj samo od sebe nadolazi i vrišti.Nije to ni njen,glas konta.Fatin je.Tako se Fata glasa:joj,mamo mamice.I poneka suza,ali i nezadrživi vesili smijeh,Morala ga prigušivati.

Što ti je život.Morala majka na ćeru da posumnja,da je provjerava pa da zaleleče.Joj.mamo mamice.

Po navici Mujo sabah zorom kući,nije vremena ni vida  imao da pogleda Fatu,samo poljubac na brzaka,pa kliz da ga ko ne vidi.Htjela ga žena još jednom povući na sebe,ali skontala uskoro će sabah,prepoznaće je Mujo i eto sramote.Teška srca ga pusti.

Begovicu jutrom stid spopao.Čerinog ašika ona povalila.Miris je odaje.Nije ga ona povalila,on je nju zaskočio i nikako se nije mogla iskobeljati.Nije samo ona kriva,Fata je više,pravda sama sebe.U početku.Poslije joj se nije dalo.A najposlije joj se i omilililo.

Okupa se begovica,namirisa i rubin odoru obuče, pa je brzo svuće.Ona bi čitav dan u svili i kadifi proboravila samo da bi Muju dočekala.A ima posla,begovica je ona i zastidi se.Večeras će ona Muju dočekati.

Dočekati i nalijepiti ; šta joj to od malodobne kćerke radi? Ljutita a razigrana,vesela a postiđena: vazdan nešto radila i pjevala:Joj,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice.Butum se komšiluk zaibretio.Fate nema,sad joj majka istu pjesmu pjeva.Nisu to čista posla.

Dan majku izmorio,a ni prošlu noć skoro oka nije sklopila,pa u ćerinu sobu prije akšama pošla da malo otpočine.Hoće Muju da dočeka i svaku mu riječ ružnu što je mogla smisliti iskanta.Mislila Mujo dolazi nešto kasnije,k'o ‘no sinoć na priliku.

Zalegla umorna žena pa utvrdo zaspala.Ne mere poslije sinoć biti:Žena zaspala i sanjala i utvrdo i umeko,jadna li joj majka.Nije više neupućena.Mujo je bezbeli dobro uputio.

Dođe Mujo,mrkli mrak,noć bez mjesečine.Pronađe Fatin krevet,ovaj poširok k'o francuski ležaj,sav u šiltetima i dušecima.Leže Mujo pa stade milovati Fatu.Majka joj toliko umorna bila da se probuditi nije mogla.Sve pokušava da se rasani i nasrtljivca odgurne,ali ne može slaba je.Mujo je mazi i miluje i ljubi i svalči.Lako mu hanteriju svuči.Samo jedan potez preko glave i nema je.

Žena,majka ga odguruje,pokušava da se rasani.Mujo navikao da se Fata tako igra i mazi,da ga odguruje,mami i odbija.I uvijek bi dala da je on nadvlada.I ovaj put žensku Mujo nadvaladao. Kasno ona sebi došla.Krv joj već uveliko prokolala ko vodopad sa Skakavca,u glavu,u srce, u đardin je udarila i ne može ona ništa drugo samo ono:joj,mamo mamice.

Mujo je opet mazi,ljubi i miluje,nježno mazno,pa jače i čvršće.Tako se to radi,misli žena a ne ko muž joj trt,mrt i gotovo i na drugu stranu se okrenuti,bez riječi bez milovanja, cigar ispušiti i zahrkati.

Tako misli a u njoj i Muji se novi nagon rađa i oni ponovo i gore i dole,i uzduž i poprijeko,i ukrivo i upravo,i utvrdo i u meko,preko šilteta,dušeka i jastuka.sve dok ne bude ono njeno:joj mamo mamice i malo potom ono njegovo:uh,uh i uh.

Prođe ponoć,sahat kula otkucava,čuje se.Ona shvati da nije Muju nalijepila što joj ćeri ovakve stvari radi.Sada je i kasno da to učini.Bila bi to bruka i sramota za begovsku kuću.Čera i majka istog zagonđiju imaju.

Jes zagonđija van taki,ali to bega i dunjalok to ne bi interesovalo.Moglo bi kamenovanje ili bičevanje da padne,namah.Joj majoko moja; črečenja valjda neće biti.Normalno,ako preživi kamenovanje.

Šuti begovica,negodovanja nema,malo se radi svoje časti otima i ne da.To Muju pali i uzbuđuje,on silovitije navaljuje i ne pušta dok ne čuje ono njegovom uhu drago:joj,mamo mamice.Tek tada on može odahnuti i prosuti ono svoje muško uh,uh i uh.

I tako se vas cijelu noć ganjali.Ona sve ko bježi i neće,svako malo zacvili i zaplače,nekad krikne ili zacikoće, nekad Muju prevrne pa ga ona zajaše.Na  kraju se svede  na ono vrlo jednostavno:joj mamo mamice,i ono inatli uh,uh i uh.

Prije sabah zore mora Mujo megdan napustiti,žao mu volio bi on još,ali dušmana svugdje i o svakom vaktu ima.Begovica ga zadržava,zaboravlja na stid i kamenovanje,gotovo je; u njoj se iskonska žena probudila.Mujo jako zavolio Fatu,ne želi da ona nagrabusi i pati.Poljubi žensko,pomiluje po kosi i grudima da ga želja mine:pa kroz prozor klisnu.

Osta begovica na ležaju,gola i uzavrela,čaršafima se obmotava,prelijeva se sjajno tijelo u zvukovima malopređašnjih strasti i uzdisaja,upija mirise dva tijela izmješana na šiltetima i jastucima.Ona počinje da tone u san i sanja da usisava Mujin ponos:joj,mamo mamice…

U glavi joj se vrti od miline i neke ljepote i ne može da zaustavi suze,i ne može da se otme jecajima iz kojih se budi glas,kristalno čist i ženski snažan:

Crven fesić u dragana moga,joj mamo  mamice.

Ona je radosna i tužna.U njoj procvjetava  djevočica koja  nikad nije nabrekla u ženu.Ona osjeća da se probuđena djevojčica pretvara u strasnu ženu,željnu prave ljubavi i strasti.

U tom začuje zvuk begovskog  fijakera,to se njene ćerke Fatima i  Meleka vraćaju od nene.

Majka oblači anteriju boje divlje  boliglave u punom cvatu,raskošno izvezenu đuvezli i srebrenim arabeskama što prizivaju Šeherezadu,Salomu  i Alhambru.Navlači je na raskošno i nabreklo tijelo,koje još vri od cjelova,milovanja i obljuba prethodne noći i hita u susret kćerkama.

Dok žuri bujne, mramorne, svilene  grudi hoće da iskoče iz haljine.On im ne da,vraća ih i lagano miluje.To je Mujo sinoć ljubio.Sada vajar sedefaste noge i bjelokosti ruke bježe iz anterije, postiđujući svilu kojom je anterija istkana.

U prolazu zastaje  kraj šadervana ,pljusne se i plakne po licu,grudima i kadifnom đardinu,da se malo ohladi i smiri.Teško će to ići,žena se probudila i sada budna ,ovog dana;noći dvije svoga podatnog i obljubljenog tijela sanja.

Ćerke joj lete u zagrljaj,majka Fatma ih ljubi i plače.Od tuge i sreće.Ljubav je sustigla.

Kćerke je začuđeno gledaju i pitaju se otkud ta iznenadna ljubav i blagost.

Kraj drugog dijela

-nastavci slijede –

Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin Prvi

 Čin prvi                                                                                                

Bili jednom,u nekom vaktu jednoj bosanskoj varoši Fata i Mujo.Mnogo se zavoljelo dvoje mladih.Branili im dušmani da se susreću.Ne znamo jal’ mater il’ otac Fatin.Otac begovski tiranin bio.Majka begovica puno mlađa,jedva tries’ opetu prešla,bega se bojala pa i ona stroga,tvrda,bez radosti dane nije ni brojala..

Daklen Fata begova kći,a Mujo sin siromašne udovice.Vehta ,neopstajuća kombinacija.Fata lijepa na mater bila,ni upis vila joj ravna nije,pomalo šeret.Mujo delija,kršan,zgodan razgovorljiv i ugursuz.Za svaku žensku otrov mogao biti.Ali jok,njemu Fata iz glave ne izilazi.Ni on Fati iz srca.Valjda  tako suđeno bilo.

Dogovorili se  mladi kako da budu jedno sa drugim.Fata spavala na spratu uz dva demirli penđera.Pod jednim penđerom ašlama,pod drugim tunja..Mujo bi se popeo na trešnju, primakao bi se prozoru i krz rešetke bi proturio srednji prst.Jedino se tako mogli doticati.Drugi prsti bili kratki.Fata bi  ga i milovala i milkila.Navikao on na milovanje.Tada bi brstio trešnje.Ponekad mu prst bio vlažan i slipav,on nije obraćao pažnju.Konta vrućine su,prst se od milovanja znoji.Malo mu neobično bilo što mu prst na žensku tukne.Ni na to nije obraćao pažnji.Misli Fata je žensko.

Kandilje nisu palili da ihi neko ne bi vidio.Da nije bilo džamije Mujo nikad Fatu ne bi sreo, vidio i prepoznao.Jes’ da je Fata po starinski ulicom i u džamiji nosila zar.Ali je nestašna bila i kad god bi Muju vidjela digla bi zar.Kanda joj u lice,u oko  nešto upalo;pa trljaj,pa trepći,pa žmirkaj na Muju,sve dok oko ne bi iščašila.

Oteglo se ašikovanje.Sreća da su ašlame i tunje rađale u različito vrijeme.Trešnja rodila,Mujo i Fata sve ašlame pobrstili.Fatin otac se ibretio što te godine trešnja nije rodila. Kad bi mu dosadilo penjat se na ašlamu Mujo bi se peo na dunju,primakao bi se demirli prozoru i kroz rešetke opet proturio srednji prst.Fata bi ga milovala i milkila.

Došla sezona dunja i Mujo i njih počeo brstit.Fatu nije mogao ponuditi,nisu tunje kroz rešetke mogle proći.Mujina mater slatko od dunja napravila.Čudi se narod.Nit ih u bašti imala,niti je  na pijaci tunje i slatko od tunja kupovala.Bio to Fatin dio akšikluka.Fatin otac se ibretio što te godine dunja nije  rodila.

Kažemo sreća ašlame i tunje rađaju u različit vakat,a mogu se ne zrele jesti.Nekad bi Mujo znao pretjerati pa se i obarabatiti.Nikako da se Mujo i Fata ljudski pomiluju i dotaknu.Samo prst kroz demirli penđer i milki i miluj.Nisu glasno mogli razcovarati,beg bi ih mogo čuti i eto frke.Ponekad bi samo šutjeli a Fata bi milovala i milkila.

Jednom Mujo nešto čudno,iz čiste dosade i jada,napravio.Popeo se na dunju i primako se prozoru toliko blizu k'o što nikad nije.Trebalo mu vremena,Fata nestrpljiva pita:

-Hoće li bolan više taj prst?

Nešto se ušeprtljo Mujo pa nervozno odgovara i nešto jedva kroz demirli penđer protura.:

-Hoće bezbeli,bona evo sa'će!

Dohvati se Fata ponude poče da milki pa skoro da vrisnu:

-Joj ,Mujo dragi kada ti je ovo nokat otp'o.

-Juče ja slugi jedinom pomagao,drva  cjepao.Pa hek po prstu.Otpade nokat.

Milki Fata i ispituje:

-Jadni moj Mujkane,a zašto ti je prst vako otekao.

-Kako neće bona.Kad nokat otpadne prst mora oteknuti.

-Milki Fata ne popušta,misli Muju će manje boljeti,propitivanje nije završila:

-Mili moj Mujice,bolest ti neka jaka prst napala.Hem nema nokta,hem otekao,evo ga i raste,nikad veći i deblji nije bio.

-Milki Fata pa milki,ne posustaje.Mujo konta šta da joj odgovori pa se odjednom sjeti:

-Idem  draga moja po demir pilu,ovo se više ne mere durat.Ima da prerežem rešetke ,sve razvalim i sve ti objasnim i da ti bolni prst pokažem.Ti vidi što ti je radit,miliovat ili milkit,jali nešto treće,smislićeš ti pametna si.

Ta ti valja,- obradova se Fata-babo otišo u Stambol nosi neki pašin ferman veziru,neće se za po’ godine vratiti.

Dok pričala Fata ubrzala milovanje,Mujo se ukočio,nije sišo već sletio sa grane.Od silnog trzanja; prije kočenja; odlomila se velika grana na kojoj je sjedio i on hek  sa tunje.Jal’ od  habera,jal’ od nečeg drugog,jal’ sa trešnje,jal’ sa dunje;sve jedno je,iste su visine,Mujo sa drveta hekno u bašču. Srećom na kadifice i mehku zemlju pao,ništa mu nije bilo.

Ta dunja nikad više nije rodila,pa je posijekli i novu zasadili.Malo ugruvan i postiđen gleda u mjesec,zvijezde i vedro nebo.Čuje Fatu kako pita:

-Jel to kiša pada,dvij tri kapi me po ruci potrefiše.

-Jes’ malo kišilo pa prošlo.

Mujo nije ni o'šo, a već se vrn'o i na ašlamu se popeo.Ona na udaljenijem kraju kuće bila,

Na ašlamu se popeo,demirli pilu u ruke pa pilaj.Ipak glasno bilo.Mujo stao ne zna šta će!?

Fata skontala glas prelijepi,snažni i otresiti pustila haman Josipa Lisac  i zapjevala Moj dilbere,pa prekinula.Ne kreću se ni ona ni dilber večeras nigdje,pa joj pjesma nije po volji.Tada okrenu na drugu i poteče glas kao izvor Modre rijeke bistre :

-Joj,mamo mamice,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice…

Muji drago oko srca,to njemu i njegovoj raboti njegova Fata pjeva,pa pilaj i pilaj.

Fatina majka i seja,butum komšiluk se zaibretio.Joj miline avaza.

Mujo pilo i začas prepilo demirli penđer i u Fatinu sobu se uvukao.Šta je Mujo objašnjavo,kako joj je bolni prst pokazivao i šta su radili,to ne znamo.Nismo nazočili ni svjedočili.Jutrom, sabah zorom Mujo se iskrao i kući otišao.Otada,nadalje i ubuduće bi se odmah po akšamu uvukao.Tunja  krila demirli prozora na kome nema demir rešetaka, izjutra,prije sabah zore bi se iskrao.Fata bi tokom dana bogate se meze i slastica za večer nabrala.Mjesecima gozba i gozbe trajale.

Tih mjeseci je Fata obdan pjevala :

-Joj crven fesić u drgana moga,joj mamo mamice.

Obnoć se čuli samo jecaji:Joj,mamo mamice.Potrideset  puta,od akšama do sabaha.

Šta joj je Mujo radio nismo ni nazočili ni svjedočili?!Aman,nisu to bila čista posla.

Da li je narodni pjesnik o njima ,onu Fatinu najmiliju ,pjesmu  spjevao?

Na ovom dunjaluku sve je moguće.

Suljo i Azrail

Zaista samo Allah zna Čas.

On spušta kišu i zna šta je u maternicama,

a nijedan čovjek ne zna u kojoj će zemlji umrijeti.

Zaista Bog zna sveznajući je.

(Kur'an Poglavlje 31. Lukman Ajet 34.)

 

Lukman je čovjek kome je data mudrost i koji na daru zahvaljuje Bogu  Milostivom.

Azrail veoma snažan,jak i moćan anđeo smrti. On je zadužen za uznos duše u času umiranja.O njemu se malo znah, a i insana strah ga pominjati. Tako i nama grah razbacan.

A ne treba ga se plašiti ako si od dobrih. Nije bitno kad ti dođe.  To samo znači da je  zapisani vakat došao u pravo vrijeme.  On je zaista od dobrih.  Zar bi njemu bio dodijeljen tako moćan i odgovoran posao da nije od najboljih.

Azrail je bio čest   gost na Suljinom veleljepnom dvoru.

Odakle Sulji dvori pitaće se pučanstvo. I to veleljepni. E taj vam Suljo je  Sulejman.Sve si im reko; petlja se Deba  A svaki Suljo je Sulejman. Jedino ako nije Suljo i ako je ženskog roda. Onda je Suljaginca.

Polako šutkamo ga mi. Vazda moraš u svaku priču bar jedan ženski lik natakariti.

Nije to bilo koji Sulejman.To je preteča svih Sulja. Ali  mnogi ga drukčije vabe. Jedni ga zovu Solomon, neki ga krste Salamon. Jopet ima ih na Kosovu koji ga sovu Suljamon ili Saljamun.
A čuli , jedan se prešo i sinu nadjenuo ime Šaljamun. Svašta u makovnjačkoj bašti.

E taj vam je čova bio sila. Sve poznate i nepoznte  likove u Obećanoj zemlji je spengo. Sve odreda: insane, divove , džine, ptice i životinje, vjetrove, kiše. Samo je snijeg nogiro. Kaže ;  nek ide na zapad “kolijevki civilizacije“, pa nek tamo smutnje pravi. Na orijentu nema šta raditi.

Sve je potčinio i svi mu vazali postali. Radili  irgeti za Sulju i na zemlji i na moru i pod zemljom, i u njegovim tajnim rudnicima.

To mu malo bilo, pa je i konkretno potčinio 1 000 ljepotica svoga carstva za žene. Šta će , čovjek imao puno posla, pa nije imao vremena ženske ganjat, pa koja mu se svidi on je oženi. I tako hiljadu puta.

Što je mnogo mnogo je! Kontate vi. E pa moglo mu se. I ne bi mu bili u koži. Mi volimo okrugle cifre. Ali objene milju žena , ne bi mu bili u koži. Mnoge nikad nije spozno. Jadnice, a takarli vakat bio. kako je tek njima bilo. Kamenovalo se ako su htjele uprazniti prirodni nagon.

Zato mi poštujemo žene. nema hiljada  objednom. Nego jedna ili dvije-tri objene i tako redom. Sve dok ne nafuramo Suljinu cifru. Ili dok nas Suljin jaro ne nauči pameti.

Ne znamo kojim je redom odlučivao, ali otprilike svaku je zapalo jedna noć svake tri godine. Što je malo malo je i premalo brate Suljo! I Sulju je morala ponekad boljeti glava od naopakih državničkih poslova. A moro je pisati i umovati propovjednika i poslovice.

Đe ćeš ba išta raditi i umovati pored milje ljepotica; kontamo mi. Ali zato smo mi blentovije a Suljo namjesnik.

Mi se ne bi prihvatili namjesništva, bar ne u onom vaktu. Sada ima mnogo stvari za urediti, pa se premišljamo. Tada bi samo akšamlučili i još štošta. Moglo bi se priuštiti i plesačica i pjevačica i sva sila ćemana za dobre muzike.

A i među njegovim žena bilo i onijeh koji nisu na njegovoj vjeri bile ,  nego se klanjale nekim idolima ili zlatnom teletu. Džaba im Suljo hram snova natandario.

Sada od hrama ostade Zid plača.Neki mu ga ljubomorni babilonac srušio. Pa onda Rimljani drugi put. Ovi im bar ostavili Zapadni zid, da uvijek plaču za Zapadom.

Kasnije ga neki ljubomorni čifuti obijedili da nije slijedio čistu Ibrahimovu vjeru. Šta vam ljubomora radi, može od insana i lažova napraviti.

Dakle. Azrail samo što nije visio u Svetom hramu. Znao u Sulje uvijek posla za njega ima. Puno je u irgetluku bilo umiranja i po vaktu i po nevaktu.

Njega se Suljo ništa nije bojo. Znao propovjednik svoje znanje. Kad dođe vakat on se neće pitati. To je čudno Azrailu bil, o pa ga pita kako se ne boji i ne razmišlja o času imiranja.

Suljo mu bez razmišljanja izdeklamova jednu poslovicu:

„Na putu je pravde život

Nema smrti na njenoj stazi.“

(Slomonove poslovice 12.28)

Vidje Azrail da nije uputno se kačit sa Suljom i prođe ga se.

Njemu Sulejman bio drag i iz drugogo razloga. Zaturiće se vremenom njegovi rudnici pa će ih svijet tražiti. Naročito oni koji se još nisu od toljage i kamene sjekire odmakli. Oni sa zapada i sjevera Evrope i koji će sebe prozvati „kolijevkom civilizacije“,

Imao Azrail znanje sa neba mu dato. Znao uvijek šta će se kad desiti i kad će ko umrijeti. Tako mu poručeno da će ti sa kamenom sjekirom i toljagama, ti homo primogeniusi krv zemaljsku na pravdi svekolikoj  neštedice prosipati. Tada će on morati angažovati milione pomoćnika da bi se mogo ubijeni i poklani svijet prenijeti na ahiret. Malo će mu se olakšati posao.

„Kolijevka civilizacije“ još uvijek traga za Solomonovim rudnicima. Načelno od 1075 godine ; zvanično od 1096. godine krenuše u potrtagu za blagom čuvenim krstaškim ratovima.

Pet vijekova vodili ratove na orijentu i tragali za rudnicima. Homo primogenius oliti „kolijevka civilizacije“ počeše tražiti Solomonove rudnike po svim kontinentima jer nisu imali vjerodostojnih mapa, a i nepismeni bili. Sve što su insana zatekli , to su istrijebili,  a njihove kulture u zemlju zatirali.

A onda prije vijek dva , taj homo primogenis , taj krstaški krvolok dođe pameti. I skonto da rudnici moraju biti u ili oko obećane zemlje. Ako je imo leteće džinove i leteće ćilime . nije Suljo imo tovarne ili bilo kakve avione. Zato se lomataju oko islamskih zemalja koje otkriše neke rudnike tečnog zlata, kažu bogatije od Suljinih rudnika.

Kad je vidio kakve strahote „civilizacija“ zapada čini; Azrail dao neopozivu ostavku. Toliko krvi, zvjerstava i klanja nije ni on mogao podnijeti.

Molim te lijepo izmislia um „civilizovanog“ čovjeka oružje koja može na mah svu zermlju uništiti. I počeli je isprobavati. Za tri dana ubiše milione ljudi. I hajd’ ti radi posao kako valja. Sada je Azrail samo počasni član odjela za uzimanja duša.

E sad vi trebate reći kakva je ovo Basna i kakva je njena pouka.

Evo ovako vam stvari stoje:

Jesu li homići oliti  zapadni homo primogenijusi veće zvijeri od hajvana?

Jesu i to na kub!

Kolju li ti krstaši ko rapomamnljeni hajvanski čopori – horde zla?

Kolju i to na četvrtu!

Jesmo li pominjlali hajvane ,džine i tepihe?

Jesmo!

Jel Azrail insan?

Nije,on je melek ili kako ga poetike radi zovu : Anđeo smrti.

A naravoučenije .

Hejbet ih ima.

Mi ćemo jedno a vi tragajte za ostalim:

Boj se danajaca kad vam darove nose i na krst se pozivaju.

Hvaljen Isus i Marija sveta

evo vam Basne iz našeg dunjaluka lijepa.

 

Et benedictio Dei omnipotentis, Patris descendat super vos et maneat semper.

(“I neka blagoslov Svemogućeg Boga, Oca siđe na vas i ostane s vama zauvijek”).

 

Basna : Riječi kojih nema u riječnicima ( Debin naslov)

 

Neko reče ;molimo još jednu basnu .

Našeg dežurnog basnaša uškačla leđa, još od kako se rodio. Ponudi se Deba da ga zamjeni, jer mi nemamo ništa spremljeno za ovaj dan. Pristanemo,morali smo.

Deba prvo izmjeni naslov koji smo ugajgulili:

Na portalima bombaši, prodavači magle, bljuvatori i ublehe (naš naslov)

Kaže on neće da ima posla sa takim ljudima opoganiće se,a to mu religija ne dozvoljava i odmah krenu dalje:

Mi se navikli igrati pritiskanja.

Kad nema šta drugo mi počnemo pritiskati kompjuter.

Ako ništa ne zna uzvratiti i ne možemo se u bulu uvaliti ili zakaziti.Samo ga možemo pokvariti.A to je veći jazuk od onoga prije.

Pritisnemo neko slovo i nama se pristavi nešto,a ne znamo što.

Sve neki bomba naslovi, kontamo sve samo bombaši.

Mirko i Slavko na priliku. Njima nismo nikad vjerovali ,ni bombašimo, troglavatom predsjedništvu,ni njihovim narodskim gulikožama  iz stranke.

Onim vjerskim čafirima debelo ušuškanim i ulogovanim  po razmim zajednicama.A ima ih hejbet: katolička, pravoslavna,islamska,jevrejska,hanefijska,protestantska,vehabijska,jehovina….

Nemamo vam vremena nabrojati nama znanih 216 religijskih sekti.Svaka ima svoju istinu i svoga stvoreitelja.

Eto zašto ne vjerujemo crkvama i džamijama.Ne može se mili nam i Jedini Bog podijeliti na 216 dijelova pa da svi budu zadovoljni.Minimum  215 frakcija podmućuje i falsifikuje istinu.

I ne samo što im ne vjerujemo ,nego njihove glavare i poglavare  smatramo najvećim paganima, varalicama, ublehama i bombašima.

Pagani su daleko od Božijeg nauka.

Sve varalice bi trebalo strpati u zatvor.

Ublehe siju praznoću i sluđuju pučanstvo.Njima je mjesto u umobolnicama.

Bombaši bombe bacaju, jal’ ubijaju  namrtvo,jal siluju i pljačkaju ,jal’ truhlovinu neku valjaju.

Svima njima je zagarantovana nagrada za počinjena djela.Visokokvalifikovani pržun iz koga oni izlaza nemaju.

No ,mi se danas nećemo baviti morbidnim protuvama kao što su hodže,svećenici,rabini,šamani  ili vrači.Oni će se sami o sebi zabaviti.

Mi idemo na veselije i humanije  teme. Ono ko fol.

Znamo da mlađi naraštaji nisu upoznati sa čuvenim partizanskim bombašima, pa ih moramo uputiti u njihove bombaške sposobnosti.

Mirko i Slavko ovako komuniciraju:

Mirko: Slavko pazi metak.
Slavko: Vidim Mirko ne brini.

Slavko: Pazi Mirko tenkovska granata.
Mirko: Hvala Slavko,nisam je vidio.

Slavku u ruci puška tanđara. Mirko šmajser naštelija.

Mirko:Slavko ti na tenk.
Slavko :Mirko ti na avion.

Tenkovi i avioni u eksplozijama nestaju.

Njih dvojica djeca deset oliti jedanaest godina imaju ,a čuda rade.Tako su nam partizani prodavali zabiberene brizle za bijele bubrege.

Tada smo počeli sumnjati u socijalizam i nevjerovati komunistima.I bombašima.

Kako smo naivni bili. Dok je Tita i njegovih komunista bilo zvjer zločinačka, ustaška i četnička, manja od makovog zrna u vokojebinama se krila.

Zbog zvijeri što izmiliše i pa našem dunjaluku se rasuše više ni jednom insanu ne vjerujemo .

“Domaćim” ublehama koji izvana pišu po najmanje,jer su se “odlaskom iz Sarajeva počeli osjećati slobodno”. Oni nisu pravi bombaši.Oni samo misle da dimne bombe valjaju. Oni su ublehe i gospojice. Bombaši ,a gospojice su obavezno ublehe, šljam, glavate razroke fukare i loknice.Uglavnom hadumi i tetkice.

Dakle do portala  tih ,sa fukarom zaglavili ali nigdje vrata.

Ono na ono, i ono u ono i zentamo. Nigdje vrata, ulaza ili galaktičnih vrata. Nismo za fantaziju, ali ni toga nema. Bavimo se mišlju da su vrata kodom zaključana i da pristup imaju samo oni iz prvog reda. troglavati predsjedništvo i njihove horde zla.Miožda baš nije svaki iz horde zla,ali manijak zasigurno jeste.

Onda nam se upale lampice,nije baš tako. Vrata su otvorena i za normalne ljude. Skoro i valjda.

Na njemu ti moš mo'š i sliku vidjet,i haber čuti i još ponešto pročitati.Taki je portal. Ništa pametno.

Šta možeš, takav vakat nekakav došo.Nepametan vakat. Sve sam glupak do glupaka. I poneki rijetki koji nije glupak.On je blesa kojaradi za one gore navedene.

Svi haberi u trci za našim pritiskom na one starter tipke. Od toga im lova zavisi. Svaki klik broje jer klikom lovu nose.

Smeće najviše klikova donosi. Navikli ljudi da se drugi izmete po njima.

Pritisnemo onaj klinčić od zvjezdice i natandarimo na bilo koje slovo i guglanje može da počne.Nas ta riječ uvijek podsjeti na Dodika i Jergovića. Pogodite zašto.

Mi ne smijemo reći, tolerancija, kredibilitet i ti fazoni.Mi smo skupina.

A ja Deba ,individualac ,mogu, jer pišem basnu i baš me briga za pedere i fukaru.

Jes Dobri dobar fol skonto.Kad hoćeš nečija sranja natakarit na kompu, ti sve u basnu okreni.I svi zadovoljni,a poneko i nije,ali se pravi da se smije.

Nama drago ono S jer znači Sarajevo. Puno nam srce. Ima ono radio ispred i dodatak ba, ali o tom potom. Hem Sarajevo Grad Čednosti,pa još i radio Sarajevo, kud će ti ba veće miline. Što'š ti slušati neka stranjske čudna izmetišta, puna sranja i mržnje radija , kad moš domaći.Ono ba hem mahalski zvuči a i na Bosnu zemlju Božije milosti miriše.

Al opet nam se to S sve manje sviđa. Pušta bombaše, prodavače magle, bljuvatore i pogan da se šeće po kutiji. Napose mislimo na onu razrooku , svinjoliku Fukaru i onu glavatu malu naci gospojicu Loknicu. Ti sinovi genocidnih tvorevina mrze Bosnu i predanost Bogu jedinom.

Za jednog je Bosna mit i po njoj svoje kompleksaške pijačarske bljuvotine sipa.

Drugi,ona ko puh ljuta loknica i pizdunčica je septembra Anno Domini 2015. skontala i dozvolila:

I ; muslimani su ljudi.

Zbog toga tetkice sa loknicama treba skrajnuti na smetljište; dakako istorije, u svom se već valjaju.

Po svom vokabularu i mržnji pripadaju tamo, da uz gusle i prange svojoj uzor bratiji poju jeremijske nabrajalice i striptiz izvode.Možda šta fasuju.

Bratiju,pretke i potomke njihove ćemo najbolje opisati riječničkim žargonom.

Molimo vas da pozorno obratite pažnju na taj pandemonij.

NACISTI / FAŠISTI

udruženje vatikasnkih ljubimaca , njemačkih pogana – primogenius paklenikusa, genocidne zle horde koljača i manijaka, genocidna družba, abortusi tame i zvjerinja, ne spadaju čak ni među neljude – oni su monstrumi, oni koju nabijaju djecu na bajonete, gasom, macolom i drvosječkom sjekirom ubijaju ljudska bića, silovatelji, krkani i slična arijevska izmetina i bagra…

USTAŠE/ USTAŠTVO

udruženje kroatjanskih pogana – primogenius paklenikusa, zle horde koljača i manijaka, genocidna družba, abortusi tame i zvjerinja, ne spadaju čak ni među neljude – oni su monstrumi, oni koju nabijaju djecu na bajonete, kamom, bombom, macolom i drvosječkom sjekirom ubijaju ljudska bića, silovatelji, kroatjanci, grmalji, krkani i slična izmetska – prangijska bagra

ČETNICI / ČETNIŠTVO

Udruženje načrtanija i SANU srbaljskih,pogana – primogenius paklenikusa, zle horde koljača i manijaka, genocidna družba, abortusi tame i zvjerinja, nespadaju čak ni među neljude – oni su monstrumi, oni koju nabijaju djecu na bajonete, kamom, topovima, tenkovima, bombama, macolom i drvosječkom sjekirama ubijaju ljudska bića, silovatelji, srbalji, grmalji, krkani i slična proljevsko – guslarska bagra, četnik nikad ne djeluje sam jer hrabrost se stiče guslama, brojnošću i naoružanošću protiv golorukih insana/ljudskih bića

SANU

srpska akademija nauka i umjetnosti.

Svu akademsku,naučnu i umjetničku umnost i vještinu sprcali u osnivanje , materijalno tehničko pomaganje i obrazovanje akademskog, naučnog ,umjetničkog iidejnog osmišljavanja i stvaranja udruženje pogana – primogenius paklenikusa, zlih hordi koljača i manijaka, genocidnih družbi, abortusa tame i zvjerinja, koji ne spadaju čak ni među neljude – jer su monstrumi, koju nabijaju djecu na bajonete, macolom i drvosječkom sjekirom ubijaju ljudska bića, silovatelji, srbalji, grmalji, krkani i slična izmetska bagra. Krajnji akademski, naučni, umjetnički i umni domet je stvaranje drvene jednožičane tvorevine. To je strugotina trulih panjeva čija je žica otkinuta iz stražnjice plemenitih konja i ispušta zvuk istovjetan ispuštanja konjske balege. Njhov zaštitni znak

POGANČER

Bezbožnik, izabranik zla, nevjernik, nečist, prljav, uprljan, ružan, gadan, nagrđen, prostak, fig.ljudska zvijer, bez srca i duše, genocidna nečist, srbaljska i krotjanska zvijer što odobrava, sije, zaziva ili tvori mržnju, ubitstva, silovanje

PIZDUN

umišljen, uobražen, zavidan, prepotentan , egoističan osvetoljubiv, zavidan, podmukao čovjek,ljubomoran čovjek,muška šmizla , više: vidi šmizla, fig pederčica ( muška)

PIZDUNČICA

djevojčica koja nije ni žena ni dijete, umišljena, uboražena, prepotentna,egoistična, osvetoljubiva, zavidna, ljubomorna osoba koja umišlja da žubori kolonjsku , više: vidi šmizla

peder

pogan, prljavko, govnar, bolesnik, umobolnik, razroki svinjoliki lajavac, gospojica, loknica, glupak, poklonik i podanik: nacizma, četništva i u ustaških udruga, čovjek koji ima spolnu sklonost prema drugom muškarcu, fig. čovjek bolesnog polnog nagona, čovjek koji prčka po govnima u tuđoj zadnjici ili dozvoljava da mu se to isto radi, pogančer, pogan, govnar

 

papak

rožnata izrasnina na ekstremitetima životinja,rožnata izraslina na debelim licima, fig.sloj balege na licu, krkan, seljačina, primitivac, čovjek: neučtiv ,bezobrazan, nemilosrda, iskompleksiran, nevaspitan, siledžijski nastrojen, razrook, brenovan, mrzitelj istine, hadum, impotentan, nemoćan, zavidan…

prepisivači

ljudi koji prepisuju riječi drugih , ljudi bez vlastitog znanja i uma , oni koji se kite tuđim riječima i misle da su pametni, oni vehti koji drugima savjete daju , kore ili pripovijedaju svoje licemjerje,stavku po stavku prepisuju vrlo metodično ne shvatajući suštini onoga što prepisuju

preneseno značenje: knjigovođe koje prepisuju

 

Naravoučenije:

Obavezno pogledajte naš nedovršeni  rječnik. U njemu se najlakše prepoznaju bombaši,prodavači magle,bljuvatori,ublehe i ostala bagra i pogan.

Drugi riječnici i enciklopedije  bježe od tih riječi.

Valjda autori i sredina iz koje dolaze prepoznaju sebe i ne žele da ih drugi  njihovim očima vide.

Ovoj basni ne treba naravoučenije .

Svaka rečenica je jedno naravoučenije.

 

 

Blekijev pojmovnik i dijagnoza

Jednoć, Oma i Deba bili u posjeti jednoj u bolnici. Tako Deba reko.Nije jedna ,već Kosa , Omina prva prava ljubav.Ta bolnica je niže ginekološke, ime joj se ne pominjalo,u onom vaktu, preko puta , bocu više pionirske , gdje lavovi riču i ne daju insanima spavat vas cijelu noć i ovi postali nervozni.

Možda je zbog tih lavova rat izbio, Rikom ljude izbezumili, a jednog proljeća to nesnošljivo postalo. Sjeli ljudi da se dogovore šta im je raditi, ovo dalje više vako ne m're. Nikako da se dogovore. A takarli je, mogo bi jedan narod nestat.

Jedni * kažu prosimo zvjerinje Evropskoj zajednici nazadaj vrnuli. Nikad ih nismo mogli razumjeti. Uvijek nešto prosim, prosim, mi davali i davali,a oni opet i opet, prosim i prosim. Nama dosadilo
naučite po naški molim. Jok neće da čuju. Ograničeni tovariši neki, tovariš bio kenjac ostao.

A opet nam to prosim tako nježno, prefinjeno i zavodljivo bilo kad ga šapuću neke mojce, sonje, biserke i ditkice. Njihovo prosim šen krat lepi i prosim ubavo mili ili prosim još samo ah… joj mamo mamice. To nam nije bilo žao. Nisu morale prositi, imali mi toga ah šta mi radiš jedini, šenkrat ubavo prosim, kod nas ima koliko god neka hoće.

Zbog nas u onu zabit, partizansku bolnicu Franja u duševnu umobolnicu pretvorili. Sve malene Mojce, Sonje, Biserke i Ditke, pride neku Alenku zbog sramote i bezbjedonosnih razloga, opće opasnosti po dolželu zanavik zatvarali.

Ono zbog polnog općenja sa tujincima et sindrom amore de la heraldika bosnia nisu pominjali, sramili se. Zatvarali i elektrošokove davali, hipofize odstranjivali.

Muškarci ih njini nikad nisu posjebuvali, po naški imali. Deba,ih,kaki je rekao bi takarili.Zbog toga muški smradaju, a nama ne treba  njihov smrad. Bolje što odoše,normalno tovariši, odahnusmo nema više prosidba, malo im uvijek bilo.Malo nam žao tovarišica,ali eto njih svako malo kod nas na partijanje i ono štošta.

Kažu nigdje ćevapa ko u Sarajevu.Ćevap je ćevap,ali u Sarajevu, sve same čevapčine.Ko će to bolje procjeniti od stranjskog svijeta.Pogotovu ženskog..Eto ona kitočkica svako malo na ćevap,joj ,mamo mamice. Načisto poludio ženski insan za sarajevskim čevapčinama.

A za ono zavodljivom, prosim ubavo mili moj ,smo našli lijek i čaru da se ništa ne otkrije. O tome ne smijemo ni je'ne lanut. Mogla bi umobolnica Franja jope’ proraditi.

Jedna vrsta cigareta  njihov izum, a oni stvarno misle da u kutiji sedam in pedeset toliko cigara ima. Pa ti zlo ne misli, koliko su hablečine bili. Blečci, uvijek namrgođeni ,k,o da im se  tujini žene tandaraju. Namah onoj majci zvijeri Europi na takarenje prilježiše.

Oni drugi* što im ispod grla nešto klatara; oni što su praznik, drugi februar najviše voljeli, kulturno se odmaknuše. Rekoše to ne bum naš probljem. Mnogo je šiptara kof njih.Poprimili nhjihovz spiku.Svoje smo zvijeri u kamenjar torove prangijama zbili i pustićemo ih kad stađun bude povoljan.

Treći* bi odmah da kolju neuškopljene i nevine lavove. Naprosto se zajapurili, pobješnjeli i pomahnitali i ubarabatili. Donijeli i uneređene gusle ko dakaz. Kažu, vidite šta izmetli drvo kaže kako se to radi.

Četvrti* misle malo ekološki, malo humanije; možda bi ih trebali sterilisati ili uškopiti. Bijele bubrege otfikatiri , što bi reko Deba.

Ove četvrte, odmah oneređena vojska srbalja ,sa svih strana, i sa brda i sa dola opkoli i plastovima bodljikave žicom ogradi  svu čestitost bosne divne..

Tako je izbio spor oko lavova.

Neki pak kažu da se sporilo oko lavova, ali zbog njih rat sigurno nije izbio. To je bio samao povod ko onaj 1914.

Rat je zapravo izbio zbog nastavaka krstaških ratova inkvizicije , svetih zvjeri vatikanskih.

Dakle, rat se zbi zbog mentora , i zbog nekih načrtanija oko kojih se u drugom zološkom vrtu, onom karađorđevskom;  druge zviri na nož, kamu i prangije, a one treće zveri na drvosječku sjekiru, malj i gusle zakleli .Kolji i lavove i balije, sve odreda, ni ženu ni djecu ne zaobilazi.

Onoj ženskoj, nije od Mojci i Ditki, ali da je voljela joj, mamo maice jeste, plaho; iznenada pozlilo. Ništa opasno , kažu hećimi, prehlada neka i pogledava nebo kako se plavi i kako ga rumenilo zalazećeg sunca obliva.

Kad ono tako kaže nika ne izađe na dobro. Ako promrmljaju nije loše ili nije najbolje, to se nekako pregrmi. Kada se proderu nita opasno ili neko bude natakaren pa rikne, ili neku opasnu boljku prihefto i samo plaho natandaren kopni i riknjava.

Ništa opasno je: Riknjavae neminovnus poetica garantus.

Zadeverali se Oma i Deba oko, dijagnoze, Glava boli!Hem rukopis nečitljiv,hem neki stranjski zbor, miriše na latinluk.

Ne gledaju žensku što se baildiše, samo zinuli u dijagnozu. Možemo li je posuditi malo, odgovor i ne traže, trk do Mojsija. Taksi pred vratima za svaki slučaj čeka.

Kaže Deba : Mojsije ti si najprviji i najpraviji od svih ćafira, moš li nam ovo čitabe protumačiti.

U anamo onu materinu grmi Mojsije ,ali viri. Nisam ti ja pisar od vakih slova. Idemo Hercu on je latinluk živi, koliko mu herc dozvoljava,ili ako nije rikno.

Herco kaže njemu pismena nepoznata, nema takijeh na radosnim vijestima. Idemo kod Lenjeg on pantomimu vrsno zna, možda nam nešto išareti.

Kod Lenjeg skontaše ništa od mahanja , ubebo se ni vještačko ne pomaže. Pokupiše ga pa kod Dobrog. On se smiješi i notes knjigu , mali pojmovnik iz prsluka vadi, prirasto mu srce, i oni gedaju šta piše:

dg. RIKNJAVAE NEMINOVNUS POETICA GARANTUS HABITUS SCIENTIE ET ASTRIS

med./ lat. dijagnoza (dg.)  mrijeti se mora poezija slijedi, tijelo nauci i zvijezdama; smrt neminovna; laički :rikno ti ne rikno riknućeš, a onda ti nauka i zvijezde sude ( a borami i vlast; to ne piše, logično se podrazumjeva)

E, jes mu onaj hećim mnogo pametan , mogo je kratko i jasno reći : rinknućeš stara sad pa sad, takariš zvjezde i nauku;

i još dodaju:

Petrović Petar Njegoš: on se nije ženio. Hadum dokazano. Kako neće tuberan bio. U tujini po kojoj je svoje balege sijo, nije lijeka našo. U nekom kamenjaru daleko od hećima rikno.

Tako to usud radi. Ti zlo siješ i pjesmama hoćeš ,narod nevini , braću svoju da istrijebiš. E pa vidi kako se kusi trijebe.

Dali je ovo kvintet klapa pojila , duet Debe i Oma tarabukovao ili samo Deba izšargijo ne sjećamo se.

Ode konzilij svoju dijagnozu hećimu  da predstavi  on muhur na nj opiči.

A u sobi jako ona ženska umrla. Samo oči zatvorila , zaspala i usnila. Pa sad sanja i vidi i naravoučenije šalje:

Joj, mamo mamice blentovija da ih svijet take više nikad neće roditi.

Neko će reći kakva pouka i basna.Joj hajvana kaže Deba eto jel, im sada jasno šta je basna.

 

 

P.S.

Jedni * –  Slovenci

Drugi * – Kroatjanci

Treći * – Srbalji

Četvrti* – Bosanci (i neki samoproglašeni Bošnjaci)

Danas je Svjetski dan smijeha

 

*

Svjetski dan smijeha slavi se dva puta godišnje – 10. Januara/Siječnja i 2. Maja/Svibnja.

Globalna vlastela nam odredila da se smijemo dva dana godišnje.

U inat njima mi ćemo se smijati svaki poklonjeni Božiji dan.

I to ne po 17 puta dnevno (kažu taki prosjek) ,

već kao djeca po 300 put obdan.

Pametna su djeca.

Samo bi se igrala i smijala.

A to je svrha života.

A onda im odrasli , zaboravivši svrhu postojanja ,počnu polako ubijati smijeh na licu.

Treniraju strogoću da bi djeca bila poslušna , pametna,ozbiljna i naravno tužna, kao i oni.

U prilog današnjem danu , u želji da vam bar jedan smješni mišić zatitra na licu,pristavljamo vam ničim vezano mahalsko “filozofiranje” o smrti.

**

Riknuti ili crknuti pitanje je sad?

Poče pjesma .Dobri uzima kutiju cigara.Gitanes su .Frka zanosno pleše,ali se ne glasa.Hoće Dobri da skine celofan.Ima on, i onu svoju Drinu bez filtera,ona je otvorena.Spušta Gitanes,uzima drinu ,otvara poklopac ,uzima cigar,lagano ga o kutiju lupka,stavlja ga u usta,prinosi upaljač pa zastane,nešto se premišlja.Spušta cigar.

To je već previše usporeno za Debu.Upečio oči na Dobrog ko reflektori na Camp Noe i ne trepće. Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi.Gleda Debu,pa Dobrog ,pa Mojsija.Niko ne obraća pažnju na njega.To je dobar znak.Mojsije potpuri valja, Senom brodice plove,Modra rijeka blista,more se valja,sve je kako treba.Krajolika i muzika se stapaju.Biće dobro,konta Lenji, nikog nije moro moliti ni išaretiti.Zna ,zakuvaće se.

Dobri pogledava na spušteni cigar Drine, a i ž'tan.Pa pogledava , i na Vecchia Romana i Curvoasier. Dileme su sveopšte.Natakariš ti Hamleta i Otela zajedno.Njihove dileme su ko igra klikera naspram ovoj igri staklennih perli.

Uhvati bocu kurvoazijea ,u ruku je prima,obrće i razgleda.Neko bi reko nikad flaše staklene, a ni pića nije vidio.Pogled mu se utopiso u slova.Čovjek bi pomislio da čita ili ne zna čitati.Jes kad ne bi znao da Dobri osim vule vu kuše ave’ ko mu'a i ž'tem i takvih tričarija ,od francuskog ništa nije znao beknuti ,a kamo li pročitat.To je dovoljno da Deba i Lenji dijalog na visokoj nozi počnu.

-Baš si glupak Deba,ne čita on, boju gleda.

-Natakarila te boja ,šta će mu boja.Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.

-Jel’ prosuto po vešu?

-Kakav te veš spopo,ja o onim žemskim bojama , ti o vešu.

-Ja načuo, kada je spopa'ne jal’ jedno, jal’ drugo,žena veš mijenja barem jednom dnevno.

-Što će mjenjat gaće jednom dnevno,budaletino , nije luda.A i što će joj uopšte gaće , ako ih treba svaki čas skinuti.

-A ako boja procuri , jal bijela jal crvena?

-Nek uzme flašu kurvoazijea, pa u nek’ u nju boje sipa , da Dobri ima šta zagledat.

-Jesi mahnit,ne gleda ti on taj tvoj poganluk.On po boji vidi koliko je konjak dobar,jel’ dovoljno star,jel’ sazrio ili je uranio ili odocnio.Jel dobra za heknuti.

-Ma nije konjak žena da ga moreš heknuti.Otkad si progovorio ne može te čovjek dohavizat.Prije ni jedne nisi htio beknut.A kad bekneš, čovjek se divio tvojoj rječitosti i elokvenciji.Sve jasno i razumljivo.A-ha i A-a. Čuj konjak uraniti ili odocniti,ostariti ili pomladiti.Gdje si ti vidio da insan mere konjak pomladiti.

-More bolan ,može ali to nije za nas.

-Zašto nije za nas?

-Što'š pare bacat na skupocjena piša, kad ćeš i onako riknut?

-Ja ne mislim riknut.

-Znam, ti ćeš crknut.

-Što ću crknut, ako kad mogu riknut?

-E vala nećeš riknut, nego ćeš crknut.

-Kako znaš?

-Fino znam.

-Hajde raci mi ako znaš!

-Ja ti neću dati da rikneš.

-Zašto mi ne bi dao da riknem,jaran si mi?

-I Dobri mi jaran i on će riknuti,a tebe ću pustiti da crkneš.

-Kako znaš da on nece crknuti?

-Jednostavno.

-Kako jednostavno?

-Fino,jednostavno zato što će riknuti.

-Vidi grehote, to mu sasvim logično zvuči.A Mojsije?

-Šta Mojsije!

-Hoće li on riknuti?

-Neće.

-Znači on će crknuti.

-Neće. -Kako neće?Ako neće riknuti mora crknuti.

-Ne mora.

-Kako ne mora?

-Jednostavno.

-Šta je tu jednostavno.?

-Sve,on će krepat.

-Kako znaš blentovijo sveznajuća?

-Jednostavno znam.

-Kod tebe sve nešto jednostavno.

-Kako neće biti neće biti jednostavno,jednostavnnije ne more biti.

-Zašto?

-Reko mi jednom Mojsije u najstrožem povjerenju ;da nikom ni je'ne ne zucnem, on neće umrijeti, riknuti ili crknuti nego će smrt natalambačiti ,i jednostavno će krepati.

Debi se namah prosvjetlilo.

-Mojsije,kako ćeš krepati?

-Ko ti je reko da ću krepati, konju jedan.

-Lenji.Kaže ti mu strogo pov reko da ćeš jednostavno krepati.

-I ti njemu vjeruješ.

-Kako ne bi vjerovo,ne govori se o anamo onoj ,nego o umiranju.

-Kakve ti sad veze ima anamo ona sa umiranjem?

-Ima kako nema. Ako bi išta u životu volio ,onda je to da riknem na njoj.

-Dobro Lenji reče,ti neće riknuti , ti ćeš na roštilju crknuti.

Ubacuje se Lenji ponovo u igru.

-Eto ,ne rakoh li ja da ćeš ti crknuti, tu ti ni roštilj neće pomoći.

-Kako znaš? -Jer ti je Mojsije malo prije rekao.

Deba se okreće Mojsiju…

Zagrmiše basovi.To je Mojsijev signal : manite se šuplje priče.

Vidi on,ova bi se filozofija mogla vrtjeti, barem, dva tri dana.

I on zvizno. Uhavizo ; pričo im ti ili ne pričo na isto mu dođe.

Blantavi su ko blesavi mahnitovi.Ne može ih čovjek pameti nadolmiti.Samo svoje pa svoje.

I o smrti , od opšte ka konkretnoj, smijeh konkretni ka opštem štele.

Jedino im buka može poremetiti tok misli,ako je imalo misli u njima preostalo.

Basna o dvocjevki i perju

Vic dana. Obajatio , ali gre ,  očit0   greje. Na volju vam.

Vic je bio novi, neotpakovan. Ali smo  mu celofan  pobucali. Što bi Deba reko;  glanjc frža, malo pobucana.

 

Gla'ni lik je Kitara,oblokana labudica.Nije to onaj netgnuti instrument sa četiri do deset žica. Jok, kažu to je ona plaha ptica  što se nateže da nosi bijelu uniformu vrhovnog poglavnika oliti maršala među sinjim kukavicama.

Bijelo inače nose nevine nevjeste. E vala to joj nećemo progutati. Ona je trilateralac. Na tri strane alabuda.

Mi ovo ne anlaišemo. Ili nije labudica ili joj za poglavnika nešto fali. Kako to nadoštikla nemojte nas pitati. Mi tu the kreaturu (englenski po naški – opismenili se mi) nismo izvoljevali upoznati,ono k'o fol.. Mi smo kavaliri, pitajte nju.

Kad se mogla u uniformu natandarit znala neka i odgovori; kako rješava poglavate probleme. Jest da joj bijelo oprano stoji. Malo tuhne, nema veze, ima kolonjske. Vi mislite da labudice ne tuknu i ne upotrebljavaju dezodorans.Grdno se varate.

Kad obuče bijele odore na sliku i priliku k'o da je dijete babe ustaše, bjelogrlog supa,onog oblokanog  retuš crtača salveta.

Ni  sup nema veze sa sekreterijatom unutrašnjih poslova. Takartli vremena, ni sup nije sup već će prije biti neka ustaška bojna. ustaškim bojnama.

Mi je znamo ko pjevačicu : Jao, joj , mamo mamice.Ali labuđi je to poj,jednom na izvoru  modre rijeke propojala i nikad više.

Završeno karađorđevsko prekrajanje , tamo sve sami supovci.Nismo vični jeziku pa ne znamo množinu od sup. Ai ono supovci se lakše rimuje sa recimo alkarovci ili arkanovci.

Labudica ode u svoje odaju a tamo je nešto zasvrbilo. Češe ona ali se ne mere baš tako lako isčešat. Konta ona nije ovdje  ko u Sarajevu, tamo je svaki na usluzi za počešat joj, mamo mamice. Goščeljubiv i milostiv neki narod.

Njoj šefovi krstaških ratova i letova naredili da taj narod ne zove pučanstvo nego jednostavno balije. A to vam je pčelini narod.

Pozove ti ona onog svog potrčka, sjedokosog pizdek sup-robijaša što kljun ko i svaki sup bez časti  nema. To je onaj  što je vazda pokiso ko robijaš kad se po sapun  saginje. Moli se: nemoj samo ono, neću više lopovluke radit i nož za leđa spremno držat.

A Kitara tako Labudici ime bilo  baš to i i ništa drugo i nema druge. Nije ona carica Tereza da nešto izvoljeva , a i džab – džabe joj. Ni za dom spremni, ni šahovske table ni poglavnička raspomamljena vučica tu ništa ne mogu pomoći.

Jao pao ko berlinski zid nikad se više neće dići, kuka ona, ni tri ga dizalice i dva jasenovca i jedna širokobriješka koljačka Lištica ne bi mogle dići. Čuli mi da se ustaše na klanje pale.

Pizdun se ne crveni, nije navikao, gdje si vidio da se sup crveni,ali glavu sageo ko da se stidi, a ne stidi se. Pomirio se sa sudbinom; otkako je u zatvoru bio to mu se stalno dešava. Pa još konta; možda je zatvor za to kriv, možda nije, ali i od ženidbe s mu je bager za dizanje trebo.

Trilateralci Kitaru poučili nema labavo; uzmi stvar u svoje ruke i juriš. Uzimala, i svugdje ga primala osim na pravo mjesto gdje je svrbi, a ono ništa. Slunto se skvrčio ko crv na ražnju. Kitočka uzimala ili ne uzimala isto joj se zapisalo.

Obrni okreni ne ide, žalosna joj majka.Bez veze po koja perka padne,ali od muke. Ona za tu priliku bijelu maršalsku, poglavničku  uniformu obukla i od razrooke svinje automat posudila.Jel basna ili nije. Da za povijest foto slikična bude. On joj automat JNA dade, konta iste smo vjere i iste snove snivamo.

Ne vidi da Kitari iz očiju grb bosanski  viri. On pogledava u sjedokosog pizduna, smješka se i konta ovaj je jako frižak, tek je iz zatvora izašo, našoj bratiji bi dobro za igre sapuna saginjat došo.

Morali smo u vic ubaciti razrooku svinju da bi on bar malo na pravu basnu podsjećao, radi naravoučenija, ako ga bude.

Kod onih balija, narav i grb im ljubim, dobri su, predobri su oni.Nema u njih obrni okreni i okreni, ili muči lipsalog crva onako ili ovako .Jok, nikako. A opet ima i to debelo ima, ali  pošljen.

Pravo , muški, čvrsto i hek u sridu , žensko se i ne snađe a đardin cvjeta i miriše, ekstraktnim, parfemskim sokovima  sav se brežuljak preliva. I balija buket svoj uvaljiva, pa uvaljuje međ med medeni , a ovaj raste i cvjeta , piklić ga potpomaže i čitav đardin i brežuljak pride : joj, mamo mamice.

Sama pomisao na to noj  vrisku nosi joj, mamo mamice , na ležaj ko mrtva panu , iz oka joj suza kanu i  malo se smiri.

Poli se vodom iz ibrika zlatnog, to joj jedan od balija poklonio. Ponovo ga napuni i ponovo se poli. I tako dvadeset četiri puta. Konta hoće li dvadeset peti put?  Neće! Jazuk, moglo bi imbecilna svinja pomislit da se neko upišo od straha. Ono jeste, ali onaj hinjski šuti i svoj junački smrad podnosi.

Odjedno Kitara uzima telefon i kaže:

– Stražo dva lavora sa perjem i dva stola donesite.

Straža ne smije ništa da pita poglavnica je to, znaju ovu igru. Igrala je ona kad god je svrbi a niko ne umije ili ne može da se posla primi i da je počeše kako triba.

Dvanaestorica nose tu čudnu kombinaciju. Dva po dva supa. Kitačkin suđeni broj, dvadeset četiri. Dva jedan lavor, druga dva drugi lavor i glavu okreću. Treća dva jednu veću perja, a četvrta dvojica drugu vreću i glavu okreću. Peta dvojica jedan hastal nose, šesta dvojica drugi hastal i glavu okreću.

Vreće i lavori i hastali u šahovnice obojeni. Milina jedna. Nismo zavirivali , neki sumnjivi nam tipovi javili da ona svoju vilu i vrt kojim se gega isto tako obojila.Straža okrenula glave, jer ono dvoje je golo načito gologuzavo ko da oca tuđeg čovjeka rođena.

Poglavnica naređuje; ne okreći glavu po jedan sto i po jedan tanjir naspram naše sjedaličke golotinje pristavi. Šta će alkari , jer garda je alkarska nego slušat: nema druge.

Kitara će čovječuljćici :

Ti prdež pa među svoje perje, ja prdac pa u svoje perje, pobjeđuje oni koje više perja izbaci i u Sarajvu deset u somun plaća,valja ova.

Pizdunski sup muklo , prošireno , proburgijano dum i nešto malo,  pola i više  perja izbaci iz lavora.

Pizdunka puče hitac ko top sa Mirogoja u osvit paganskih  saturnalija i rođendana  nepobjedivog sunca. Udar je bio strahovit, prozor je skršio i otvorio, svo perje se prosu po Banja  Luci.

Narod mislio; to se mnoga jata njakih ptica ljubi čim voliko perje leti. Tamo u tom gradu je narod od razrooke svinje neupućen bio; pojma ti oni ni o čemu nemaju. Da je bolje pogledao vidio bi da to perje bijele glupave guske leprša i nešto malo supovog.

Rasplaka se pizdunčić ko robijaš svaki kad se po sapun saginje i kuka:

– Kitara nisi nimalo fer, pucaš iz dvocjevke duplonke potkresane cijevi.

Kitačkica se smije , ali je još uvjek do boli češe. Tješi je da će uskoro u Sarajevo na ćevapčine nahodit.

Naravoučenije, nemoj zlo drugome iza leđa radit ili će ti se narod smijat ,a i svrabež nikad neće prestati-Džab džabe ti je perje prdežom rokat.

 

Debina individualna dubioza

Deba  jednom imao veliku dilemu o mogućnosti uvođenja limarenja u takarenje. Razmišljao i razmišljao ali ipak na kraju  odust'o.

Kaže; lim i takarenje ne idu pod ruku. Gdje si u tanježa vidio takarenja.

Žao nam zbog odustajanja  jer to Debi u pravilu  ne pristoji. Napose u izvjesnim pozicijama. A toliko se mučio i razmišljao.

Takođe nam je uskratio mogućnosti ubacivanja jedne nenadmašne blic filozofije u neke riječnike ili enciklopedije.

Mudrost je bila toliko kompresivna ,izvaljana i istucana emocijama i strastima da bi sigurno bila dostojna  mnogih antologija, jal’ književnosti, jal filozofije, ali u najmanju ruku astronomije.

Ako nije prevazišao Aristotela ,Nostradamusa i Dostojevskog, njegova poetika je sasvim sigurno vjerodostojnija od gluposti Dantea, Getea, Šekspira, Njegoša,Borhesa i drugih ubleha. Dobro ; oni su bili hadumi ili hadumice,poneki i tetkice, pa nije teško biti umniji i poetičniji od njih.

Limarenje  ima one minimum  tri i po najpoželjnije karateristike za takarenje: prešanje, kompresija,  valjanje i tucanje. Ima tu još mogućih opcija ali tri i po bi bile sasvim dovoljno. Ali ovo nismo još muhurali ,jer nismo pitali ni Jelene ni ostale ženske dijelove konzilija. Ipak se ovdje najviše o njihovoj svili i kadifi radi.

Poslije višemjesečne nesanice i prerispitivanja Deba je  ipak  odustao i limarenje prekrižio iz popisa istoznačnica  takarenja.

Kaže tandaro , ti tucao, valjo ili prešovao ne mereš ti njoj ni pera odbiti , a kamo l’ je stanjiti. Ona ti ko skočiguma ili neki perpetum mobile.

Što  više naliježeš na nju , pa joj opisane radnje opetuješ i opetuješ;  ona jača i raste sve više i više, i ne prestaje  dok ne implodira ili eksplodira. Šta ti Deba zna kako mu to funkcionira. Nije ni miner ni inženjer; ponajmanje ajnštajn ili neki stručnjak za fisiju.

Ni njima nije jasno kako nešto može i implodirati i eksplodirati .I to skoro u isto vrijeme.Maksimum par desetaka sekundi razlike;ali samo u onim akstremnim slučajevima kad prešanje,kompresija,valjanje i tucanje pomahnita i postane neodoljivo raznostrano.Ili kad je zgorelica u pitanju.

Deba to implodiranje i eksplodiranje svako malo osjeti na sebi.Kad implodira, njemu se sve neki biljezi pojave ko šljive pred kazan za rakiju.Kad ekaplodira isto ko da ga geleri grebu po leđima i ostave krvave pruge. Reko bi čovjek obeznanila se žena, pa ne zna šta radi.

Taki je svaki pametan insan. Postane hajvan.Ženana ga smota i smunta, on se htio ne htio limarstvom bavi. Često mu njena rabota i na obraz iz čista mira zasjedne. Šta sve insan mora pretrpjeti da oluk napravio.

Za nevjerovati, za riplija je, kako se  ljepotica kao ptica feniks, eksplozijom ili implozijom svejedno je; ponovo  rađa .I   još milija, ljepša, bolja,  toplija i slasnija bivstuje.Onda takva  po mozgu; kojeg svaka  hablečina u tren zagubi; rovari i vlada.

Deba ,kakav  je nedokazan, sve  nešto misli  kako mu ta neka, za valjanje  od rođenja zrela mozgovne smicalice pravila. Nije mu jasno kako je njegova glavurda, više neki oveći cocin bubanj, mogla izaći iz onog grmića, malog majušnog a tanušnog. Nema veze što je majčin. Prvi miris u životu koji čiovjek udahne je miris đardina, kaže Dobri.

Natakarim ja đardin.Pored tolikih lijepih narodskih imena za papalicu malu,a nezasitu ,on izabro da je bašćom zove i to malo većom.A opet sve nekako ko da ima pravo.Moraću,kaže Deba sam sebi,malo više razmislit o imenima slatkice moje.

Kasnije , kad mu se glavurda izbalansirala sa onim bez mozgašem, on se ibretio kad onaj dole nešto radi , a mozak mu u isto vrijeme eksplodira ,kad onaj implodira. To mu nije imalo nikakve logike. Na te neke implozije i eksplozije, to vremenom uhavizo, iako nije razumio.Kako neki tako neki malen stvorić može u kosmičkom smislu remetiti logičke principe? Nelogičnica jedna draga.

Skonto on da mu to ko struje dejstvo dođe. Gdje god te struje strefi svog te potrese. Eto taj naučni princip elektriciteta i prvodnika i gromobrana shvata.

Zato on zabode svoj gromobran u prizemljenje in misli da je siguran. Viđu vraga, njega opet nešto hek posred mozga i sve mu vijuge poremeti. On uporen kakav je bio, stalno sve ponavlja, opet i opet i više od dvadeset puta, obnoć. Ono uvijek isti rezultat:

Ex capito, ex astris ex nihilo riknuta scientia poetica. Što će reći takari lud zbunjenog.

Fizički nikad problema nije imao ;to smo pročitali. Ali da skonta i shvati pogančerku nikad nije mogo. Ko će je skontat il’ shvatiti od čega je sazdana kad funkcionira na antigalaktičkom principu?!

Nema struje, a drma ko tri puta po trista osamdeset volti i sto wati. Ti je valjaš, kompresuješ, tucaš, bubaš, takariš, tandaraš (sada bi Deba nabrojao i objašnjavao njemu 130 znanih sinonima i još namjerno ispušteni koji pride), ali vremena se za to nema pa ga skratismo.

Daj ba Deba ,skrati , daj pouku; kad već o basnama pričaš.

On ni habera, već nastavlja. Ti sve činiš da joj se umiliš ,a ružica te strujom mlati. Nisam nikad čuo da šećer ima veze sa strujom. Nije baklavica , ni slatko ili pekmez da  joj se  onaj naš slunto umiljava.

On se tamo kofrči ,maltene te buba u prsa junačka, a ona ga samo tresne i on u bandak. Mora mu se hitna zvati i vještaćko usta na usta davat. Nekad ni to, pa ni sajle dizaličke ne pomažu.

Jes da je blesav ko da mozga nema; ali kako će u bandak pasti kad vidi tu rosnu antigalakticu. Umjesto da se ukruti i počasnu stražu antilogici živahnoj i raspjevanoj, joj mamo mamice, daje i daje, ako treba danima, on svako po sata-sat ,meita se igra.

I kakvu bi pouku izvoljevali kad se bezmogovni gromobran i antilogičnica i antigalaktica stanu u limarenju naduravat stanu.Tu pameti nikakve nema ,a opet mišterija i nauka živa.

Ukoliko smo se mimoišli u mišljenju , ondarake vi dajte pouku u ovoj našoj mozgalici.

Možda ste vi pametniji;nikad se ne zna.

 

Debina individualna dubioza

Deba  jednom imao veliku dilemu o mogućnosti uvođenja limarenja u takarenje. Razmišljao i razmišljao ali ipak na kraju  odust'o.

Kaže; lim i takarenje ne idu pod ruku. Gdje si u tanježa vidio takarenja.

Žao nam zbog odustajanja  jer to Debi u pravilu  ne pristoji. Napose u izvjesnim pozicijama. A toliko se mučio i razmišljao.

Takođe nam je uskratio mogućnosti ubacivanja jedne nenadmašne blic filozofije u neke riječnike ili enciklopedije.

Mudrost je bila toliko kompresivna ,izvaljana i istucana emocijama i strastima da bi sigurno bila dostojna  mnogih antologija, jal’ književnosti, jal filozofije, ali u najmanju ruku astronomije.

Ako nije prevazišao Aristotela ,Nostradamusa i Dostojevskog, njegova poetika je sasvim sigurno vjerodostojnija od gluposti Dantea, Getea, Šekspira, Njegoša,Borhesa i drugih ubleha. Dobro ; oni su bili hadumi ili hadumice,poneki i tetkice, pa nije teško biti umniji i poetičniji od njih.

Limarenje  ima one minimum  tri i po najpoželjnije karateristike za takarenje: prešanje, kompresija,  valjanje i tucanje. Ima tu još mogućih opcija ali tri i po bi bile sasvim dovoljno. Ali ovo nismo još muhurali ,jer nismo pitali ni Jelene ni ostale ženske dijelove konzilija. Ipak se ovdje najviše o njihovoj svili i kadifi radi.

Poslije višemjesečne nesanice i prerispitivanja Deba je  ipak  odustao i limarenje prekrižio iz popisa istoznačnica  takarenja.

Kaže tandaro , ti tucao, valjo ili prešovao ne mereš ti njoj ni pera odbiti , a kamo l’ je stanjiti. Ona ti ko skočiguma ili neki perpetum mobile.

Što  više naliježeš na nju , pa joj opisane radnje opetuješ i opetuješ;  ona jača i raste sve više i više, i ne prestaje  dok ne implodira ili eksplodira. Šta ti Deba zna kako mu to funkcionira. Nije ni miner ni inženjer; ponajmanje ajnštajn ili neki stručnjak za fisiju.

Ni njima nije jasno kako nešto može i implodirati i eksplodirati .I to skoro u isto vrijeme.Maksimum par desetaka sekundi razlike;ali samo u onim akstremnim slučajevima kad prešanje,kompresija,valjanje i tucanje pomahnita i postane neodoljivo raznostrano.Ili kad je zgorelica u pitanju.

Deba to implodiranje i eksplodiranje svako malo osjeti na sebi.Kad implodira, njemu se sve neki biljezi pojave ko šljive pred kazan za rakiju.Kad ekaplodira isto ko da ga geleri grebu po leđima i ostave krvave pruge. Reko bi čovjek obeznanila se žena, pa ne zna šta radi.

Taki je svaki pametan insan. Postane hajvan.Ženana ga smota i smunta, on se htio ne htio limarstvom bavi. Često mu njena rabota i na obraz iz čista mira zasjedne. Šta sve insan mora pretrpjeti da oluk napravio.

Za nevjerovati, za riplija je, kako se  ljepotica kao ptica feniks, eksplozijom ili implozijom svejedno je; ponovo  rađa .I   još milija, ljepša, bolja,  toplija i slasnija bivstuje.Onda takva  po mozgu; kojeg svaka  hablečina u tren zagubi; rovari i vlada.

Deba ,kakav  je nedokazan, sve  nešto misli  kako mu ta neka, za valjanje  od rođenja zrela mozgovne smicalice pravila. Nije mu jasno kako je njegova glavurda, više neki oveći cocin bubanj, mogla izaći iz onog grmića, malog majušnog a tanušnog. Nema veze što je majčin. Prvi miris u životu koji čiovjek udahne je miris đardina, kaže Dobri.

Natakarim ja đardin.Pored tolikih lijepih narodskih imena za paplicu malu,a nezasitu ,on izabro da je bašćom zove i to malo većom.A opet sve nekako ko da ima pravo.Moraću,kaže Deba sam sebi,malo više razmislit o imenima slatkice moje.

Kasnije , kad mu se glavurda izbalansirala sa onim bez mozgašem, on se ibretio kad onaj dole nešto radi , a mozak mu u isto vrijeme eksplodira ,kad onaj implodira. To mu nije imalo nikakve logike. Na te neke implozije i eksplozije, to vremenom uhavizo, iako nije razumio.Kako neki tako neki malen stvorić može u kosmičkom smislu remetiti logičke principe? Nelogičnica jedna draga.

Skonto on da mu to ko struje dejstvo dođe. Gdje god te struje strefi svog te potrese. Eto taj naučni princip elektriciteta i prvodnika i gromobrana shvata.

Zato on zabode svoj gromobran u prizemljenje in misli da je siguran. Viđu vraga, njega opet nešto hek posred mozga i sve mu vijuge poremeti. On uporen kakav je bio, stalno sve ponavlja, opet i opet i više od dvadeset puta, obnoć. Ono uvijek isti rezultat:

Ex capito, ex astris ex nihilo riknuta scientia poetica. Što će reći takari lud zbunjenog.

Fizički nikad problema nije imao ;to smo pročitali. Ali da skonta i shvati pogančerku nikad nije mogo. Ko će je skontat il’ shvatiti od čega je sazdana kad funkcionira na antigalaktičkom principu?!

Nema struje, a drma ko tri puta po trista osamdeset volti i sto wati. Ti je valjaš, kompresuješ, tucaš, bubaš, takariš, tandaraš (sada bi Deba nabrojao i objašnjavao njemu 130 znanih sinonima i još namjerno ispušteni koji pride), ali vremena se za to nema pa ga skratismo.

Daj ba Deba ,skrati , daj pouku; kad već o basnama pričaš.

On ni habera, već nastavlja. Ti sve činiš da joj se umiliš ,a ružica te strujom mlati. Nisam nikad čuo da šećer ima veze sa strujom. Nije baklavica , ni slatko ili pekmez da  joj se  onaj naš slunto umiljava.

On se tamo kofrči ,maltene te buba u prsa junačka, a ona ga samo tresne i on u bandak. Mora mu se hitna zvati i vještaćko usta na usta davat. Nekad ni to, pa ni sajle dizaličke ne pomažu.

Jes da je blesav ko da mozga nema; ali kako će u bandak pasti kad vidi tu rosnu antigalakticu. Umjesto da se ukruti i počasnu stražu antilogici živahnoj i raspjevanoj, joj mamo mamice, daje i daje, ako treba danima, on svako po sata-sat ,meita se igra.

I kakvu bi pouku izvoljevali kad se bezmogovni gromobran i antilogičnica i antigalaktica stanu u limarenju naduravat stanu.Tu pameti nikakve nema ,a opet mišterija i nauka živa.

Ukoliko smo se mimoišli u mišljenju , ondarake vi dajte pouku u ovoj našoj mozgalici.

Možda ste vi pametniji;nikad se ne zna.