Jednom za lijepog lijenog sutona , Mojsije će iznebuha:
-Pas ga ne takario , sretan je ovi D'bri.
Deba:
-Rikno?
Lenji:
-Jašta će on riknuti .Nije lud. Prepametan je on za dunjalučke tabut tahte. On će samo dodati gas i preseliti se na viši nivo.
-Ma, rikno ili dodo gas isto ti se kanta, crkno vako ili krepo nako ,mandrk rikavela ti slijedi.
-Što meni,još nisam skončo?
-Ma nije to konjine konjske, nije zbog toga sretan, a ako nastavi vako presvisnuće svakako.
-Nego zbog čega je sretan.
-Nešto sam razmišljo…
-Čuj ti razmišljo.Otkad si to posto pametan. Prvih triset četiri godine te pametna riječ krasila,a nisi mozak upotrebljavo.Ha si pošo mislit ,belaj te sa svih strana strefio.
-Pusti čojka na miru.Da mu vidimo pamet, možda opet od Zlate dobije nogu.
-Vako napriliku.Jel Dobrom prva žena bila štovana Izraelićanka , sestrična onog Moše Dajana ili Pijade ko će ga znati . Meni svaki Moša isti. Čifut ko čifut?
-I ti si čifut.
– Jesam , šta te briga , al nisam cionist i ne masakriram Palastince i ne otimam im domovinu. A vala nisam ni stisnute ruke ka ostali čifuti. Al sad je riječ o Dobrom . Jest , bila je šmizla sa dna kace!Jel ga prevela na judaizam? Normalno da nije.
-Kakve veze čifutkinja ima sa srećom.To ima veze sa dobrim takarom , šoldima ili kamatama.
-Uduni’ bilmezu jedan, ne prekidaj. Jel mu druga žena bila prečasna Katolkinja dva metra bedevija , pride časna. Jest! Jel ga prevela na katolicizam i časnost? Dabome da nije.
-Ih jes mu naka sreće ženio se dva puta , a nije se mjenjo. Zadrt je on vazda bio. Žene pa žene.Evo ja , rečemo biva , sa svakom sam bio njene vjere i veći vjernik od nje, i od pape , i rabina i arhiepiskopa i od reisa ako je trebalo.
-Ne puštaj kvake, papa ti bio pogan ko mnoge pape.
-Moj papa je bio ćafir, duša čafirska da mu prosti, ali papa atesita, zar ima i toga.
-Ima kako nema. Ako je peder , onda ne vjeruje u Boga znači da je ateista.- Dobacuje baška baŠa koji je po političkoj liniji bio ateista.
-Odrtine , udunite.Je’ mu treća bila presvijetla Pravoslavka , od prvog prevodioca Kur'ana na Bosanski, onog što ni jenu bitku protiv bilo koga nije dobio , onog Ljubibratića praunuka.? Jest! Jel'…
-Što jes’ jes’ bila je vala blijeda ko avet na groblju.
-Ne prekidaj firaunu jedan čafirski, dok ja teftišim. Jel’ ga prevela među Kopte ? Nije.
-Kako će ga ba’ prevesti međ Kopte kad nije tamne puti? Namah bi ga prokužili da folira.
-Ne serundaj. Jel mu četvrta bila Ciganka.
-Misliš Romkinja?
-Ma kakva te romkinja strefila.U ovo naše , zlatno doba jema samo ciganki i cigančica. I život je bio prelijep. Kasnije,mnogo kasnije će im neko narediti da su odsad Romi.I život postaje manje veseo i manje lijep. Ali , ono čuveno Ali . Romkinje shvataju da su ciganke i cigančice u duši i tijelom osobito , ostale i nema prigovora . I tačka.
Jel ciganka ga prevela na hinduizam . Nije?
-Čuj ciganka i hinduizam?
-A jašta će no biti. Jesul’ Cigani sa indijskog potkontinenta?Jesu!Jašta će drugo biti no hinduisti ?
-Možda muslimani?
-Baš si glup , da nisi pametan bio bi glupko. Oklen prije dvije tisuć ljeta mnogobošcima u Indiji međ hiljadu sekti jedan bog.Ne razvaljuj žvalje bezveze .
-Slutim da je ovo neki traktat o religiji, jer se i hriščanstvo i Islam podijelili u hiljadu sekti. I svaka svoje znanje sebi prti i hvali.Otelo se kontroli.Ne sluti na dobro. Ma pametni ovi romi . I oni prihavtili sve religije osim judaizma. Ima ih svih fela , osim juda. Ma oni bi i čifuti postali , ali im ne dadoše . rekoše im da su nedodirljivi.
-Kakva te religija spopala, nalet te bilo.Daleko joj kuća od moje pameti.
-Sad si me razočaro.Ja mislio ti vjeruješ u Boga Jedinog.
-I vjerujem , iskreno i predano, ali vjerovanje u Boga nema veze sa religijom. Religija je opijum za pljačkanje narodnih masa, kaže kler . A komunjare kažu da je religija opijum za mase. Ateisti kažu da je religija od kada je svijeta i vijeka takarila pučanstvo . E hajd ti meni reci kojoj religiji vjerovati. zato ja samo u Boga iskreno vjerujem.
-E ta ti valja, da si žensko sad bih te pomilkio.
-Da sam žensko glavu bi ti otfikarila.
-A š'o?
-Većeg komada teletine u životu ne bih vidjela.
-Daj ba, vas dvojica , manite se ćorave priće. Šta bi sa jadnim Dobrim. Hoće li se on do jutra svoje sreće dohvatiti, il’ će je, zahvaljujući vama , gluperdama , morati po đardinu po vas cijelu noć naganjati.
-Otkud znaš šta sam mislio rjeti?
-Šta to?
-Kako sam skonto da je D'bri sretan mulac?!
-Valjda zato što mu je peta žena bila ateistkinja. Ta ga nije imala đe prevoditi, osim drito u pržun.
-Nije ga ni ta pržunu prevela, a ni Muslimanka ga ne izvede na pravi put.
-A ona što je po džamahirijskom tabijatu zapiso za nevjestu, pa ona vjenčana šamanka što mu zamal oči nije iskopala.
-E pa vidiš, sada si valjda shvatio zašto je D'bri sreten čojk.
-Jok ja , tebe mi.
-Vidiš ljubomorna Šamanka mu sihru bacila. Veli ako ne moš moj biti, nećeš ni jene.
-I?
-Potrefila i pogriješila. Potrefila ,jer više nije bio njen i nikad se više nije ženio. Pogriješila, jer je sada svake žene koja ga molećivo pogleda i to bez zakonskih obaveza ,
-Kako to?
-Iz očiju mu istina viri.
-Misliš takar, ha?
– Joj budale žene, Jok ba !Vide mu u očima da mu vjera u takaru nije važna, da ne moraju misliti hoće li ih ženiti , jer neće, i znaju da će ih plaho pripaziti , jer hoće. Šta će im više?
-I kakva je to sreća?
-Ne znam , nikad je nisam taku okusio, ali znam da je oko njega u đardinu mnogo smijeha i cvrkuta, a većina ihke i zakuka : Joj, mamo mamice.
-Čuj, ti skonto da je D'bri sretan jer mu ženske nisu na vjeru udarile , i što cvrkuću i mamicaju.
-Ma i to , ali uglavnom što nema vremena za ljudske gluposti.
-Kako će ga bolan imati , kad nema vremena ni za šta osim za tak…
Odjednom se diže strašan vjetar , crn ko antracit sa svjernog pola i hukom vrisnu:
-Udunite blentovije, od vaših gluposti i oluji se nadiglo da takari pošten i miran svijet.
Čuo Oma za nečuven ulet ,poželio da iskuša Dobrog u nekoj prilici gdje će on imati kontrolu nad situacijom,nikako da mu se posreći
Jednom Dobri i Oma bili u posjeti jednoj u bolnici.Kosi iznenada pozlilo.Ništa opasno , kažu hećimi. Kad ono tako kažu , nikad ne izađe na dobro. Ako kažu nije loše ili nije najbolje, to se nekako pregrmi. Ali kad kažu ni'ta opasno ili neko bude natakaren pa rikne, ili neku opasnu boljku sam sebi prihevta i samo natandaren bude. Riknjavae neminovus poetica garantus.
Vidi one žuju,jes’ dobra, poješću joj nešto ko sogan dolmu,samo se uvali.Dobri prišao i pita:
Gospođice,da li vi to mene čekate.Da imam ružu sada bih vam je poklonio za današnji dan,a sebe i buket za uvijek.(Dobri Prever)
Borka, tako joj ime bilo ,se slatko nasmijala i poklonila mu sebe taj isti dan,i poslije tog dana se nikad više nisu vidjeli.Bila u posjeti mužu,pa se sutradan vratila kući,na istok.Dobri je bio istinski đentlmen. Obećo da će je nazvati,ali nije. Zato je valjda tog ljeta osto živ.
Što ti je to bilo vrijeme neoprezne mladosti?Ponekad se jednostavno imalo sreće.Onaj čovo Borkin muž se jednog vikenda nenajavljen vratio kući i upuco brata.Zateko ga kako mu bratski gusla ženu.
Drugi put bili na sahrani jednom komšiji.Neki profesor Simo Počuća,umro mlad ni četeres.Nije loš bio,ali se volio”šaliti”.Nešto ko :vidi mi novih cipela ili čarapa pa se uhvati za međunožje i podigne pantalone.Ili vidi što se nebo naguzilo,što je jabuka rodila,pa opet za međunožje u dizanje pantala.
Jal’,peder,jal'blentovija ,jal’ nedostatak smisla za humor,nismo uhavizali,prerano skino ruke sa međunožja.Roditelji nas potjerali na sahranu.Mi ne bi.Tada nismo imali respekta prema smrti.Sada imamo.Ne radi nas,već radi toliko mladosti i nevinosti što je pobijena i nestala.
Ali Dobrom bi se često posrečio ulet. Zapravo uvijek .Zato on uvijek govorio: U svakom zlu nekom hrli sreća.
Pas ga jebo,najćešće njemu,uvjek bi Mojsije govorio. Kad bi se nakašljo neka bi skontala da je to zavodljiv kašalj.
Sahrana gotova.Lenji progovara,još se nije sasvim ulenjio,još se pomalo batrgo.Vala sad bi trebo Simo da ustane i uhvati se za mešunožje i kaže,onako šeretski:
„Uh,ljudi moji jes’ me nebo naguzilo.“
Nije usto iako je vrijeme bilo baš takvo,nikakvo i debelo oblačno.
Oma povukao dobrog za ruku i šapće mu:Joj,jes dobra…Mojsije ga šuta nogom i kaže mu šuti ćafire,ni je'ne.Groblje je,sveto mjesto.Mrtvi gledaju.
Ali kasno je bilo.Dobri već zaosto,oči mu trepere ,odvaja se od konzilija , prelazi pedesetak metara,slabašno se zakašljuca primi žensku za ruku zagrli je i ruku pod ruku napustiše greblje ,pravac taxi i džada .
Deba se pita šta ono bi.Oma objavljuje ovo vrh uleta;bez riječi.Mojsije kaže kako ba bez riječi ,jesi li čuo da se nakašljuco.
Dobri im nikad nije objasnio da je to bila ljubav njegovog života.Ona prva.Za njega su sve žene bile ljubavi njegovog života,one prve. Nije htio da im rasterećuje mozak suvišnim informacijama.
Oma je opet imao svoj ulet:
-Jesi dobra ko bedevija,da nisam gadljiv pojo bi ti govno k'o sogndolmu.
Uvijek se čudio kako mu ni jednom u životu taj ulet nije uspio.
Njemu to bila glavna šala.Čim vidi žensku,a on svoju uletnu rečenicu.Ne zna se šta ga više oduševljavalo,ulet ili noga.
Ovaj mrak ulet aktiviro po Kosinoj smrti,onih par dana kada je još očekivao da će se Kosa vratiti.Kada je skonto da se neće vratiti, odlučio je da se osami.
Ponoća punog mjeseca.(To je druga priča,nije joj ovdje mjesto)
Deba vam pokupio fazon od Ome pa ga on počeo primjenjivati:
-Ja nisam gadljiv ko Oma ali bi ti pojo govno ko ćevapćić.
Nema veze dali cura zna Omu ili je gadljiva.On htio i kopirati Omu i biti orginalan.I jedan jedini put mu upalila ta fora.Toliko je bio oduševljen da je žensku kod koje je upalila oženio.
Ženska je bila gadljiva i od tog berićetli ”udrvaranja” joj se povraćalo,ali je toliko bila zatelebana u Debu da je sve pregrmila da bude u njegovom društvu.Osim toga sve joj se drugarice poudale,vrijeme je i njoj bilo da se , jendom za sve vremena i na duge staze rješi svrabeža.
Nikad im se nije posrećilo da imaju djece.Za priču nije bitan razlog,a bila su dva.Ako stignemo,možda vam ispričamo,ako ne , nikome ništa . Odakle nam vrijeme , frajeri mrtvi.
„Za moj gušt onu aj , jesen dođe jabuke i kruške zriju mene babo ćera u armiju.“
Dosadilo Mojsiju da ga Deba moli da mu odsvira onu armisjku o jeseni i voćkama. Ma odsviro bi mu je on skoro namah, ali konta ako je ne odsvira , neće Debu otac ćerati ići u armiju , ovaj neće otići i neće zijaniti na bocu od onog dibidus zijana..
Znao Mojsije kao i Oma,najebaće Deba u armiji ko neka stvar nad roštiljem kada se radi provjere straha nad njim stavlja.Žao mu Debe iako zna da je možda i zaslužio.
Jednom se Deba napio i zaplakao. Njemu zaplakat ko u nos olovku zagurati i pušćat krv na surlu .Kad nespreman u školu dođe, a nastavnik ga pozove na tablu,on se sagne ispalo mu nešto pa hek olovkom po nosu.Krv kao iz česme.Nastavnik direktoru,direktor kući,on u nečiju bašti međ zelene voćke zaroni. I tako pola godine svaki dan.
Poslije se nije moro bubati olovkom.Bilo je dovoljno da ga nastavnik prozove,on se nategne ,prne i krv mu na hojdanu kapa ko mjesečnica. Krenulo ga, ni šta više od sedmog razreda nije učio,do tada se jadnik mučio.Živaca zere nije imao,sve ga nešto vabilo napolju. U narodu kažu oblio ga jutroklik.
Ako bi kiša pojaka padala, iz kuće ne bi izlazio , nalaktio bi se , guz u vazduh pa prdio i prdio , vjetrove pušto , vjetrove brojao. Jednom je kaže došao do broja 364 ,ali ga sestra u guzicu iz sve sbage štiklom heknula i smrad prekinula.To ga toliko zabolilo i neku mu kost,valjda trtičnu poremetila,da više nikad nije smio ni vjetrić pustiti.Ako pusti danima je morao ledene obloge na prdaljku stavljati.
Onda je našao novu zabavu naučio se podrugivati.Kad bi se na Bjelavama podrignuo čulo se u drugoj gimnaziji, ponekad do malog parka i glavnih supova. On počeo podrugivati , milicija počela na njemu strogoću trenirati. Jal po bubrezima , jal po butinama m plus petnaest daban bajbokane minimum i garant.
Mnogo ženskih ga nogiralo zbog podrigivanja.Nije on to namjeno činio.Njemu to neka ovisnost bila.On krvnički podrigne usred plesne sale,kina,diska,na ulici ;nije bitno.Simpatičan,nestašan i zabavan bio.Nije da ga ženske nisu išle.Išle ga one.Ali ga češće nogirale nego što je ih on mogo skontat.
Nije bitno da li ga djevojka za ruke drži ili ga grli i ljubi,on ili lavlje podrugivanje,ili gorilinu ,svinjsko,bikovsko,bizonovo,jelenje glasanje ispušta. On se glasa ko gorila ženska nogu . Mnogo ženski dođe.Još više ženskih ode.Njemu to normalno.Žensko dođe ,pa ode.Ali podrugivanje osta.Nikad ga podrugivanje nije iznevjerilo.Do jednom.Zapravo on iznevjerio podrugivanje.
Recimo odvede neka nova da ga upozna sa roditeljima.Sve teče u redu,Deba provaljuje,pravo, ekonomiju kad je rapoloženiji i medicinu studira.Nikada neki inženjerski faks ni za živu glavu,odmah bi ga prokužili. Taj nije znao koliko pertli na cipelama ima.
Zbog takijeh problema uvijek nosio kundure bez pertlanja.Tako ga niko nije mogo provjeravati koliko pertli nosi.Za svaki slučaj jedan par rezervnih pertli je u đepu nosio.Kupio one najveće vezice od čet'ri metra. Isjecko ih na frtalje metra izračunao da ima trideset dvije pertle. Konta hajde sad me pitajte koliko pertli imam. Vremenom tužan posto , niko da ga upita koliko pertli ima.
Nemojte nam vjero vati na riječ , nismo nazočili , kad je rikno našlii mu u džepu četdeset dvije crne pertle po dvadeset pet centi i ni jedan par obuće na partlanje . Koliko ga znamo , iako je troškali bio , vjerujemo da su to dijelovi one prve pertle od četri metra. I on bio od onih koji su meračili o svjedočili :
Odakle ti lova za bacanje , frajeru mrtvi?
Oma ga prokužio dok je Deba prdio i svima olajo da ima ti'set dvi’ pertle. Ide tako Deba ulicom i prvog koje sretne pita koliko ima vezica.Ovi mu odgovara ti'set dvi. Deba pita,drugog,trećeg i tako dok nije došo do stotog. Poslije nije sreo nikog poznatog.Njemu drago bilo jer je ispito sto ljudi,taman jedna centifolija. Toliko mu drago bilo da je bacio pertle i nikad ih više nije pominjo.
E sad , kako šta i zašto su se pertle našle u džepu kad je rikno , to ni ptice ne znaju. Teoretičari zavjere su namah utvrdile da su one krive što je rikno. Kažu ako čitav život u džepu nosiš četrdeset i dvije pertle od dvadeset i pet centimetara okilaviš i rikneš.
Deba vam je znao i po neku pametnu viknut.Roditelje se počnu zaljubljivati u budućeg zeta,sve ga hvale ,a hvale i kćerku.Odjednom Deba ničnim izazvan počne podrugivat, prvo ko jež,pa ko zec,puh,lane,janje i tako dok ne dođe do bika,bizona,lava,tigra i slona.
Otac djevojčin brže u sobu po pištoj ili pušku,ako toga nema u šupu po vile pa na Debu , da ubije zvjerinje i divljač..Ovaj se ibreti šta čovjeku bi,do maloprije sasvim normalan bio.I normalno noga.
Neke su ga noge stvarno zaboljele .Ali pomoći nije bilo.Niko ne zna zašto se nikad,ama baš nikad u prisustvu kolegija nije podrignuo.Vojska ga izliječila od podrugivanja.Nikad više mu nije palo na pamet da se podrigne.
Niko njega nije uštrojio ili uškropio,on sam sebe natjerao na to.Jednim potezom.I cigani pjevali o tome.Ptice nisu.Nisu vidjele šta se desilo.Bila sezona parenja.Letjelo perje na sve strane.
Jednom ti neko od konzilija natakario Lucu sekretaricu onog Julija Wolfa što je drmo supom. Nije htio ali moro.Tako priča po čaršijii legla. A jope’ šta mi znamo . Mere bit da se nešto malo drugačije desilo. Vole ovi čaršijci ponekad olajavati mahalaše. Danas bi se to reklo dezinformisati cjelokupno javno mnijenje. I mi žurnalističkih konja za trku imamo .
Srela ga Lica slučajno u gradu,nije ga poznavala. (Aha , kako ne!) Baš je nešto gadno zasvrbilo. Nije da svrbi, gori ko planina poslije takar vulkana . Gospodična uvijek nacifrana bila.Ide ponosno uzdignute glave a dolje je svrbi toliko ko da ima svrab u petoj fazi.Dođe joj da vrišti.Ali nije svrbež tek tako sam od sebe nasto.Jok.
Kad se Luci neko svidi ona ti svaki dan dvojicu u apsanu šalje dok ne dobije onog pravog.Ima da ga ima ili ima da ga ima,treće nema.Dobra u svakom pogledu bila,a kažu voljela anamo ono i te kako voljela? Krvnički.Tako je narod olajavo , možda i dezinformiro . Ća mu ga mi znan.
Nećemo detaljisati :ali tu je i perje i kože letjela.Niti sebe ni ikog nije štedjela.Znalo je tu i oguljenih glava pasti.Ni Mujin majmun to ne bi bolje izveo.Zato ona u apsane slala sve,ali ni jednog od kolegija.Nikad ljubomorna nije bila.Znala šta se u gradu radi.
Konzilij joj simpatičan bio osim onog što se podrugivo.Taj joj na živce išao.Ona taman da zajauče ono joj mamo mamice; kad neki strašni lav joj zaurliče među ušima.I prekinu je u po posla.Dala da se stvar ispita.
Dobro smo prošli , sreća da tih godina ljeti nisu pali veliki snjegovi
Onomad po zdogovoru,negdje malo prije akšama, a poslije nogatransa sa maksilofacijalne hirurgije , igrom slučaja , u njegovoj bašći , sretosmo Lenjeg , u hladu jasmina sa nogama u velikoj kadi . Kasnije će se ispostaviti da to nije bio hlad jasmina , nego tako upisano da se udovolji poetici . U insanskoj kupalici bješe preko nekoliko gajbi piva, jedna pletara brlje i dva , tri bocuna kurvoazijea . Šlaufom ih metodično , lijeno i mazno zalijeva ko najljepše đule. Ko da očekuje neke nepozvane goste?
Iako je kod njega bio hlad jorgovana , umjesto jasmina , ne znamo kako i zašto,ali prva žena mu se zaista zvala Emina , a po porijeklu je lako u miraz mogla pored ibrika donijeti bar jedan džugum. Jedino nikad nije stajala u hladu,više je lepršala po mahali, od kone do kone. A ako bi se zatekla u hladu onda bi i zalegla.
Čula da hećimi , za zdravlje , ten i duševni mir ženama preporučuju što više širiti noge u ležećem stavu. E sada ona nije načisto bila da li su dali jasne upute kako , gdje, kad , kao ni pojedinačnu ili višeslojnu patologiju i socijalizaciju širenja nogu . U svojoj cvrkutavoj glavici skontala , da je svaka žene dužna odrediti te formalnosti po vlastitom poetskom , moralnom i fizičkom diskursu.
Po običaju klipača pred Lenjim!Dugačka slamčica haman na metar i po nadoštiklana iz boce viri . Mrsko mu tegariti bocun do žvalja. Ništa neobično , mislimo mi. Ko će na ovom zvizdanu dizati bilo šta teže od čačkalice. Za Lenjog je i to jazuk. Preteško.
Progovori , a mi se zablenusmo ko junfer u golu čeljadeticu , nije njegovo da govori od kako je prohodo . Progovorio prvi put u sedmoj godini i reko:
– Ja gladan.
I ponovo zašutio. valjda ga od tada na vrijeme dojkili i hranili. Iz bešike se dizo samo radi higijenskih potreba . A kad je staso za ono za što svaki normalan insan stasa , ni tada se on nije dizo . Devedeset devet posto njega, ako ćemo istinu govoriti. Žene ga učile da nema potrebe so tim. Šta će mu taj belaj kada svako malo mora zaleć i pomoći ženama da šire noge u zdravstvene i humanitarne svrhe , a i radi tena. Što no bi rekli , bježale od sociopatije , verba opscene i sličnih aferima.
Sada ko iz topa odape:
-Znajte da ste dobro prošli ; frajeri mrtvi!
-Znamo ,kako ne znamo, ha smo se rodili i to u mahali .
-Ma ne to blečci , nego eto sve nešto danima dumam i ibretim se,kako je na dunjaluku sve do savršenstva sređeno.
-Šta to?
-Skonto sam zašto snijeg ne pada ljeti .
-Mora da si nešto ,bezbeli , pametno skonto.
-Normalno da je pametno. Šta čojk u hladu jorgovana , bez lista jasmina , čija se žena zove Emina, a udala se sa ibrikom i džugumom u ruci, duška u kadi , oko njega klipače i đenetske blagodeti , mere skontat nego pamet.
– Ne baljezgaj već iskantaj!!
-Ma , ne znam kako ću, stid me .
-Hajd nemoj se prenemagati ko magare u ćenifi ili junferica kad se treći put udaje. Kada je tebe bilo ičega stid ,osim nešto radit.
-E u tome grmu leži sova.
-Daj ne beri kvake,niko nije pomeno rad i ne baljezgaj nego zbori.
-Koji bi hajvan po ovom zvizdanu čistio snijeg?
-I to je po tebi razlog što ljeti ne pada snijeg.
-Ja vala, vela havle vela kuvetile, ja koji bi drugi bio.
-Nisu ti sve na broju.
-Normalno da nisu. Sluđen sam. , jer moram misliti , a to baš i nije u opisu ležećeg garda . Eto ,kažu ,tamo gdje su najveći zivzdani , čojk može vjenčat više hanuma. A tamo gdje je vječni led nude ti vlastitu ženu za takar , oliti zagrijavanje. Nikako nije pravo. Ne anlajišem. Valjada im zvizdan ili led ispio mozak . Ja sve gledam , kako mi se valja kutarisat ove jedne jedine.
-Daj ne budalesaj. Nije Emina baš toliko loša.
-Ne kažem, ali uvijek ima bolja. Eto recimo…
-Koja ti je bolja , crko dabogda ćafirska crkotino jedna … – odnekud zabrunda Eminin cvrkutavi glas.
-Oklen bona ti? Ja mislio ti još razmjenjuješ recepte sa konama. Nije još vakat akšamu. Niste sve odsutne kone po receptima protabirile.
-Šta te briga oklen ja.Nego kojom bi to , majke ti, mene mjenjo.
-Nikojom . Ne bi te bona mjenjo ni za četiri hamamske djevice, čak da svaka po dva ibrika i džuguma u ruci nosi.
-Jesi mi plaho pametan. Otkad to u haremu ima djevica.
-Pa zato kažem. Ne bih te ni za jednu ,a kamoli za sve četiri mjenjo.
-A zašto ne bi , šta im fali?
-Ko bi mi bona čistio snijeg iz avlije ,ako se slučajno potrefi da snijeg zapada ljeti, po najvećem zvizdanu. A bome i sa krova.
-Ma , ti si moje jedno veliko pametno srce.Znala sam ja za koji sam se kapacitet udala. Odok na još jednu turu recepata ili heklanja. Ne znam šta je sad na redu u našem mahalskom kružoku. Čuvaj mi se. Nemoj da bi gdje mrdno ili nešto teško podigo! Načisto bi se naopako devranisala i mlatnula te pogan metlom po ćelenki..
-A ako zapada snijeg?
-Ne brini se eto mene , ponijela sam pogan metlu , očas ću doljećet.
I ode Emina, možda odleti, šta ga mi znamo, mahaluše mogu sve ; ne reče nam ni mu, ni hu, ko da smo njenog Lenjeg lanjski snijeg.
Kada zvekir zazveči, što je biljeg da je Emina zaždila, Lenji, osvrčući se na sve strane iz potiha , bojažljivo progovori:
-A ja bi jope’ volio da ponekad veliki snjegovi zapadaju kad je najveći zvizdan.
-Zašto konju jedan konjski? – ne mogaše više da oćuti Mojsije.
-Znaš ga kakav je ,šta se ljutiš. I baš si blesav , sada će nas sve u belaj uvaliti.- ubacuje se Deba.
-Hajd reci mi ti, ondak ,kad si tako mozgali.
-Pa reko nam je, zar nije. Vidiš ako padne snijeg po najvećem zindanu ti i ja smo pravo naj…grabusili.
-Hajd ti , nije me briga , a zašto ja?
-Zato što bi ti moro skidat snijeg sa krova i iz avlije.
-A ti ne bi?
-Normalno da ne bih.
-A zašto ne bi?
-Platio bih hamala .
-Ta ti valja. A zašto i ja ne bih mogao platiti hamala.
-Normalno , jednostavno ne bi.
-Kod tebe sve nešto jednostavno i normalno.
– I jeste. A i ti znaš da od tvog hamala nema ništa.
-Ma znam , samo srcu odušku dajem.
-A zašto ne bi mogo platiti hamala .Ako nemaš penezi možemo ti mi posuditi.- pravi se nevješt Dobri.
-Ma nije to imam cekina.
-Ma nemojte čojka na muke pristavljati. Đe će se čojk na krov sa ramunjik penjati. Može se otkliznuti i vrat slomiti. Zalud osta harmonika pusta. Nije lud.- Lenji je zabrinut za svog horovođu.
-Šuti konju konjski i ko je reko da ću se ja penjati sa harmonikom i čistiti snijeg.
-Zlata .- Sva trojica horski.
-Jes vala , tu ste pravo potrefili. Van taka je u svemu , ali cicija je što se penezi tiče , ni prazan frižider joj nije ravan. Što će hamala plaćat kad ima mene?
Lenji će:
-Ko da je čifutkinja!
Deba će:
-Ma nije , subotarka je.
Baška baša ih ispravlja:
-Nemojte tako , Jevrejka je iz dobre kuće i u pravu je. Mojsiju ništa ne bi bilo da se malo popne na krov i protegne papke . Ne mora harmoniku prtiti sa sobom. A ako se strmekne ,ko mu kriv što je moro slušat ženu.
Deba će:
-E ta ti valja , ako hekne sa krova, neće biti velike štete, barem će harmonika ostat čitava.
Lenji se zamislio:
-Zlata bi je garant prodala.
-Da plati Mojsijevu dženazu?
-Nije luda. Što će plaćat pogreb . Mere ga u kakav jendek heknuti, a ima i veza u La benevolenciji.
-Ja, imaš pravo, ima i u Dobrotvoru i Merhametu.
-Ma bistra je Zlata. Od svih bi uzela ukopninu , možda i od komunista.
-Ma šta to baljezgate mazgovi jedni. Vi to ko biva mene riješiste i sprcaste me u kabur mezar i nađoste pare za moje preseljenje na ahiret. Neće biti velike štete , jel’? E , ta vam baš po jaranski valja.
-Ma nismo mi krivi, ne griješi nam dušu,nego je sve zakuhala tvoja Zlata .
-Zašto bi me se ona kutarisala ?
-A šta misliš ko će te sahraniti kad otegneš papke?
-Odakle vam ta ideja da ću riknuti ako ateriram s krova?
-Možda neš riknuti, možda neš crknuti, a ako budeš čistio snijeg, koji ljeti zapada po najvećem zvizdanu, garant si obro bostan. Rokneš odozgo ko ptica bez krila i zabatrgaš batacima .
-Kako znaš?
-Reko ti Lenji , a i ne znaš bez harmonike ravnotežu držat.
-Pa onda se neću penjat bez harmonike.
-Aha.
-Zašto aha?
-Taj film ne bi gledo te prilike .
-Nego koji ?
-Ni jedan. Ja čuo kad neko jal rikne,jal crkne nema više filmova.
-A ako krepam?
-E baš si pametan. Što bi krepaština imala privilegiju?
-Ma krepaština mi nekako tugaljiva.Ja bih svakom krepanom, odredio da ima pravo gore sa sobom ponijeti barem jedan portabl tv. – rezonuje Deba .
-Ko da tebe neko pita za take stvari?
-Ma znam da se ja ne pitam , al ‘ zato bih ,uinad , svakom meitu uvalio po jedan portabl tv, Ne mora ga nositi,samo neka ga kupi.
-Od kada si postao tako merhametli?
-Ma nisam merhametli ,nego mi Frka uvalila par tisuća portabl tv da ih tušnem.
Mojsije zavapi:
-Dajte ljudi prestanite više ,još će nas snijeg u sred ljeta odvesti u Saharu.
-Eto , vidiš Dobri , da je istina sve što Lenji skonta, čim to i Mojsije zna!
-Šta ja to znam konji konjski?
– Lenji skonto, ha veliki snjegovi kod nas ljeti ,za najvećeg zvizdana zapadaju, idemo u Saharu sladoled tušiti.
-Ko to mi?
-Ti ,Lenji i ja.
-A Baška baŠa , zašto on ne ide?
-Ne znam, Lenji kaže kvario bi nam prosjek IQ.
-A šta ti je to?
-Oklen ja znam, možda je i to Lenji u čarobnoj nepameti smislio?
-Ne moraš objašnjavati.Mora da je nešto popametno, ko i uvijek.
-Jašta nego je pametno.Da nije pametno morali bi i Dobrog povesti sa sobom.
-A zašto ga ne bi poveli, jaran nam je.
-Baš zato što nam je jaran nećemo ga voditi.
-To nekako nije logično.
-Kako nije logično?Ako njega povedemo nećemo ništa zaraditi od prodaje sladoleda.
-Kako znate?
-Duga priča,merel drugi put?
-More, ko ga šljivi ,ko mu je kriv kad može da nam zakoči prodaju sladoleda u Sahari.
-A Oma i Herco što njih ne bi poveli , da nam malo hamale.
-Hercu bi herc načisto strefio ha bi kešinu u pijesak zarovio . A Oma bi od pjeska mislio da su mu očale zamagljene ili da mu se pojačala dioptrija plus – minus 10. Stalno bi briso okulare . Obojica bi se iznervirali i osafunjali , pa bi se baidisani naklatili na sladoled. Nikakve fajde od njih.
-A jel znate gdje će te prodavati sladoled?
-Dabome da znamo!
-Pa gdje?
-Pa rekoh ti u Sahari.
-Ma ne to konju ,nego na kom mjestu konkretno, na kojoj lokaciji konju mahniti?
-Aba zo , što ne kažeš? Pa lokalitetu Sahare ,zar ti nisam ponovio.
-Blento jedan .Evo kod nas, primjerice onaj šiptar Izeti što folira da je beg je prodavo košpice na čošku Bjelava, Čakaluše i Đižikovca; možda raskršće niže.A njegov djed Jahići prodavo bozu na lokaciji Adi ciganliji . Na takvu sam lokaciju mislio.
-Joj budale žene, oklen u Sahari Džižikovac ,Bjelave ili Čakaluša , a napose Ada ciganlija , u kojoj ćafiri i pogan žive.
-A prodavač košpica, jema li on?
-Nema. Šta će jedan šiptar koji nije bej raditi u Sahari?
-Pa, prodavati košpice valjda , ili se praviti da je pravnik ili filozof, a ća ga ja znan?
– Niko nije lud prodavati košpice i islamsku povelju u Sahari. Tamo sve sami muslimani.
-A zašto?
-Izgubio bi se ili bi ga strefila sunčanica, ili bi ga zbog fašističkog krivovjerja koji put , ko komunisti , heknuli u zindan.
-Znači rikno bi.
-Ne znam , možda bi i krepo ako ga na vrijeme ne nađe Bernandinac , ili bi crko ood vrućine , ako ne bi naletio na naš lokalitet sa sladoledima.
-Oklen ti u sahari Bernandinci , konju konjcki ; zar nisu specijalizovani za planine i snijeg.
-Ako Lenji može prodavati snijeg i sladoled u Sahari , zašto ja ne bi poveo Bernandica sa sobom .
-Zašto bi ga ti poveo sa sobom?
-Zbog burenceta.
-A zašto zbog burenceta?
-U njemu bih krijumčario kurvoazije.
-Nisi normalan.Zašto ne bi kurvoazije sastavio sa sladoledom i poštedio pašče znojave?
-Vidi ba , ta ti je pametna.Nisam se toga sjetio. A opet žao mi paščeta.Šta će on bez burenceta?
-Kupi mu čuturu.
-Misliš neće primjetiti razliku?
-Šta te briga, nemoj mu mjeriti IQ.
-Misliš ako mu ne mjerim , neće nam pokvariti pametli prosjek i neće primjetiti razliku između burenceta i čuture?
-Tako nekako, a možda bi se i Baška baŠa ljutio.
-A zašto bi se on ljutio.
-Ne znam, ja to tek tako reda radi kažem.Ko da je mene briga hoće li se on ili bilo ko drugi ljutiti.
…
…
Zaista smo dobro prošli …
Tih godina nisu zapadali veliki snjegovi, usred ljeta po najvećim zvizdanima…
Niko tih ljeta nije skidao , ni čistio snjegove , a Mojsiju se nečišćenjem produžio život . Usud ga pomazio ; nije se strmeknuo sa krova . A u životu ? Eh , to vam ne meremo kasti. Još nemamo notifikaciju višeg suda.
Mere bit da bidne da bi sve bilo drugačije, da su zapadali veliki snjegovi u vrijeme najvećih zindana. Mnogi su zviznuli , jal od zvizdana , jal od vjetrometina , bura i nevera , a poneki je i rikno.
No , tu nije kraj njihovih snježnih tlapnji usred ljeta , al’ ko će slušati mahnitove kako IQ-raju i turiraju , A zimi se snijeg mogao trpiti . Bio je puno podnošljiviji . Imale se rukavice, čuture , burencad i ašik ljube . Mnogo njih , a poneki i hamale.
A opet , al’ se nekad lijepo živjelo.
Rahatluk , radost , udri brigu na takar , a bome bilo je i mnogo ašik ljuba , takarli ljubavi … i rahat od pameti ponajviše .
Štoš mislit kad vlast il svešteno lice misli za tebe.
Doktor u čudu . Semizov pacijent u kolicima sav u zavojima . Ni oči mu se ne vide , samo mu kateter iz bubrega tekučinu fata.
-Doktore Semize ako znate da ima papiloma lingve kad su mu usta zavijena.
-Šta ja znam . Ja sam sa abdominalne hirurgije . Meni ga milicija butum krvavog i razbijenog donijela i rekla da se u tišini pobrinem za medicinski problem. Piša krv iz bubrega.
-Pa kakve to veze ime sa maksilo facijale?
-Ne znam . Drotovi rekoše vodi ga da vadi taj prokleti papilome linge , zbog njega mu bubrege odvalismo.
-Pa što ga nisu direkt meni doveli?-
Ne poznaju te i ne vjeruju ti. Ti bi ih olajavo da su mu bubrege odvalili i dovoli da ga ti liječiš od papiloma.
.-A tebi ko vjeruju?
-Nije da mi vjeruju. ucjenju me . Znaju da ponekad znam nekog operisati na tuđu knjižicu . a i ovom sam operisao slijepo crijevo , na knjižicu onog Muste , a njemu nisam uspio spasiti život , jer mu nisam operisao slijepo crijevo , jer u papirima stoji da sam mu ja operiso slijepo crijevo. I umro je ne od cirozr , već od zatajenja bubraga . A i ovome će bubrezi zatajiti ako i dalje bude kod drotova insistirao na papiloma lingve.
-Polako , ohani malo . kakve veze imaju bubrezi , ovih metre zavoja i papilome lingve.
-Pa to je lako objasniti. Ti ga jutros nisi htio primiti , čak ni dao da objasni da ima papila lingve. On dito u SUP i pokaže glavnom inspektoru jezik i kaže papi – loma. Glavni inspektor pozove dva pendrekađa za svjedoke i pita ga :
-Ha , šta kažeš?
-Jadnik pokazuje na jezik i kaže papi – loma.
Komanda uredujte . Fljas jedan , fljas drugi , fljas treći i fljas još hebet ljasli pednreka. Sve po bubrezima . Ono nema korpus delikti.
Ovi se smije ko konj , pokazuje na jezik i samo ponavlja :
-Papi loma.
Pitaju pendrekaši :
-Jel ti dosta? Hoš udunut ! Čuj molim te da ga papimo malo.
-On nije uduno , oni nisu prestajali fljasati. Čojk načisto poplavio i prokrvario . Kako nije radio i nije imao zdravstvene knjižiceI , eto njih kod u bolnicu i drito kod mene. Ja kod koga će , jedini ja bez i na tuđe knjižice lijećio mahalaše . I evo mene do tebe . Nije za abdomalnu. Bubrezi sređeni , zavoji stavljeni da ga niko ne prepozna i ne zna gdje ga je murija poslala. A i meni stalno ponavlja papi malo. Da imam pendrek i ja bi ga fljasno. Razmišljo sam da mu malo jezik recnem, skalpelom, ali facijala nije moj domen.
-Znači ja mu moram jezik recnut.
-Aha , papi loma i tebi.
Tako se i Deba uvalio na maksilofacijalnu kliniku. i nije mu ovi dotur recno jezik , jer su ga poslije serije papiloma poslali uveliko bila u modi. A maksilofacijalac poleo budan sanjati papilome lingve i svima govorio papiloma. I kome smio i kome nije smio.
Deba konta , bolje da ga je taj jado primio i nako desetak dana pustio bez operacije . Kao čudesno ozdravljenje posredstvom vidjelice iz Međugorja.
I tako na maksilofacijali ostali samo primarijus dokror Vranić i doktor Deba .i bjelavski konzilij .Primarijus operiso hitne maksilofacijalne slučajeve papiloma lingve među njima i Dobrog . Ni jedan drugi mahalaš nije operisan , jer su bili stručni konsultanti svih sestara i doktorica. Naravno i bodigard totalitaris.
Kada su im počeli prijetiti lobotomijom svi se redom počeli oporavljati. Čudesni oporavci , dan za danom . Čitavo se Međugorje ibretilo i slavilo vidjelicu Mirjanu Dragičević .Ona predvijedla čidesne opravke i nestanke čitav serijal papi – loma pošasti koji je strefio maksilofacijalnu hirurgiju .
Vidjelica Mirjana se poslije udala i od love i love koju je pokupila za epp viđenja , otvorala firme mužu Marku Soldu i kćeri Veroniki . Nije predvidjela da će joj bližnji biti na udaru zakona. Uostalom nije morala. Ipak je njeno vidjelištvo uske specijalizacije , samo za potrebe međugorskog biznisa. Svakog 18 marta na njen rođendan . Valjda radi čestitanja rođendana biva naručena za viđenje. Vrlo precizno , ko švajcarski sat. Tog dana 18. ožujka svake , godine u toliko i toliko sati.
A Deba .. e pa to ćemo ostat dužni za iskantat . Šta je operiro na maksilofacijalnoj hirurgij , ne saznaste . Ako ste imalo IQ-rabilni skontaćete. Uglavnom zaliječio rane, skino zavoje vrno se kući i oženio. Njegova žena nikad nije imala papiloma lingve. Koliko mi znamo. No , Debi se nikad ne zna.
A ostali mahalaši. Ostali petnaest dana o trošku države na odmoru i pomogli kliniku kako su znali i umjeli.. Joj , ljepote. Ne meremo vam tajne kazivati. trojica su bila oženjena. Ako bi otkrili šta su maksilofacijalnom odmoru radili kao neoženjeni , ne bi bilo fer prema oženjenim. Vaskoliki dunjaluk bi pomislio da se konzilij kao i uvijek prije igrao đardina , akšamluka , branja cvijeća i tako toga.
Jedino će biti zabilježena tužna epizoda sa Hercom i jedna nježna i ne baš vesela epizoda sa Lucom i Dobrim.
Baš u to doba mu nje išlo sa Jelom jelom Jelenom , već mu išlo ono dvoje se nađu pa se poslije ne nađu. Poslije spontanog abortusa u kasnom šestom mjesecu trudnoće Lela Jela jelena nije sebi dolazila. Nije joj ni Heco mogao bol utišati. Pozvala je sestra u nje mčaku na mejs3ec dva da dođe . ostala je više od pola godine i nije sebi dolazila .
Herco muški krio svoju bol. I on se počeo gubiti. Nemaju lijeka , Boli ih , a nisu zajedno. Niko ne krivi nikoga . Desilo se . Poledica i nespretno okliznuće dvadesetak metara prije kućnog praga . Razmišljajući šta se desilo razveli su se.
Godinu dana poslije oženio jednu medicinsku radnicu sa maksilofacijale.. Srve mu počelo trunuti od samoće .Na svadbu nikoga nije pozvo , jer mu niko ne bi došo.
A Dobri i Luce? Ona je radila na maksilofacijali , a da to ni Dobri niti bilo ko od konzilija nije znao. Dobri je stvarno fasovao i operisao papiloma linquae.
A to što su mahalaši skontali da nešto muti i poletili da mu se prihevtaju u maksilofacijalnim putešesvijama nikome živom se nije moglo objasniti da je bilo slučajno; što bi pametniji rekli koincidencija.
Jedno veče Dobri je vidio anđeosku sablast kojoj nije smio nikad više prići. Na vratima doktorske sobe bila je Luce. Zaredila se , imala je …
Ma , bila je glavna sestra na maksilofacijali. I niko ništa više od njega nije mogao saznati . Čak ga drugari nisu viđali na klinici. Mislili su da je izašao , a da im se nije javio . Poslije su izgubili entuzijazam , jer bez Dobričine smirenosti i sjete ništa nije bilo isto . I to je sve.
Poslije Ome , Herco je bio drugi mahalaš koji se počeo povlačiti iz konzilija. Ostadoše njih peterica. No , prelijepi život ide dalje , sluteći vrijeme stampeda .
Jednom , neko od konzilija natakario Lucu sekretaricu onog Julija Wolfa što je drmo supom. Nije htio ali moro. Srela ga Lica, slučajno u gradu,nije ga poznavala.Baš je nešto gadno zasvrbilo.Nije da svrbi, gori ko planine poslije kavazove dove.Gospođa uvijek nacifrana bila.Ide ponosno uzdignute glave a dolje je svrbi toliko ko da ima svrab u petoj fazi.Dođe joj da vrišti.Ali nije svrbež tek tako sam od sebe nasto.Jok.
Kad se Luci neko svidi ona ti svaki dan dvojicu u apsanu šalje dok ne dobije onog pravog.Ima da ga ima ili ima da ga ima,treće nema.Dobra bila u svakom pogledu bila,a volila i anamo ono i te kako voljela?Krvnički.Tako je narod olajavo.
Nećemo detalje :ali tu je i perje i kože letjela.Ni sebe ni ikog nije štedjela.Znalo je tu i oguljenih glava pasti.Ni Mujin majmun to ne bi bolje izveo.Zato ona u apsane slala sve,ali ni jednog od kolegija.Nikad ljubomorna nije bila.Znala šta se u gradu radi.Osim onog što se podrugivo.Taj joj na živce išao.Ona taman da zajauče ono joj mamo mamice; kad neki strašni lav joj zaurliče među ušima.I prekinu je u po posla.dala da se stvar ispita.
Imala moć u supu,haman ko Wolf.Ako bi se neki jado,levat ili hablečina zaletio i osladio, a ne odradio kao Mujo kraljicu ,nije mu gino pržun.Izbirljia bila ko kraljica.Ako izgledom i stasom nije za garde nije dobar ni za Lucu.Od 15 do 90 dana zavisno od nezasluga.
Međutim isto tako kažu da se niko nije mogo pohvaliti da je povalio.Nije to zbog nekog straha ili đentlemenluka,već jednostavni nisu kružile priče.Tu je nešto bilo sumnjivo.Sa jedne strane se taslačiu ko kuja u tjeranju,sa druge je niko tako.
Vidio Deba Lucu.Znao je otprije,vidio joj noge kako su od zore do podneva izlazila iz onog malešnog auta.Duša mu zatitrala od pomisli na tu ljepotu.Nije se podrigno, nego uzdahno,nježno,čeznutljivo,hajvanski zablenuto.
Čuj,moliću vas lijepo;Deba zaboravio na podrigivanje.Kad je došo kući,podrigno se deba sa Bjelava :
-Nije ti neka kazna Luco.
Pet u cugu rikno i predevero;da ga ona čuje.Nije ga dopalo ono što se nado.Dopalo ga ono čega se nije nado.
Njoj uopšte nije bitno što se to o njoj pričalo i pručulo.Ima levata i ljubavnika.Levati misle da mogu, pa nagraišu.Ljubavnici znaju da mogu čak i više nego što mogu,:takare i ginu i čast ne daju,ako treba i ponovo,ali u zatvor ne idu.Pametna Luca bila imala pet anterija.Joj ljudi moji ne zna se koja je krcatija i koja se više biba.
Samo opet niko ne zna kako anterije izgledaju.Čak ni zaprisegnute tračaruše,sufijke i sihiraste hodže..
U momentu onog svrbeža ,prolazio pored nje onaj od konzilija.Ovdje usud nema nikakvu ulogu.Usud uvijek djeluje kad svrbež mine ili ne mine.
Ona lagano vrisnu : Upomoć.
Kad Luca vrisne ,to nije glas, to je Maršalovo pojačanje od 220 w.
Plavac doleti. Drot se za šapku se jednom rukom drži,a drugom za pendrek. Gdje gori.Ona ga opauči,gdje će gospođa nasred ulice drotu blentavom govoriti gdje gori.Ne bi on to shvatio.Vodi onog u apsanu.Reko Wolf da ga ja ispitam.Nasamo;ima neke povjerljive informacije,niko ne smije čuti.
No,to je zapisano u jednoj drugoj bajci,pa ćemo pustiti da ona o tome priča.
Mi ćemo samo kraj penijeti,jer smo čuli da ima ljudi da prvo čitaju kraj neke priče,pa onda počnu od početka.Pametni ljudi.Kako ćeš neupućen čitati šta će se desiti?
Čuše Lucu kako zajauka : Joj, mamo mamice.
Nikad se iz grudi ženske visoko rangirane drotovske sekretarice nije prolomio takav krik bola i očaja.
Izlazi Luca,obučena ko prava žbirica.
Crni lakovani kožni đački kačket,nalik kapetanskoj, ispod koga viri plamena oblajhana kosa.Bakam lice,duge zasjenjene oči i rubinove usne stišavaju reflektorski osmijeh od uha do uha.
Crni kožni mantil ne baš po pravilu službe.Nešto je kraći,strukiraniji i utegnutiji.
Kraći da istakne noge što se iz ramena rađaju i u mrežastim crnim najlonkama blješte tako da se tamne naočale moraju nabaciti i oči od ljepote zaštititi.
Utegnutiji da se jedre,okrugle bista grudi na razlete i gledaoca ne ošamute,raspamete i obeznane.
Strukiranija i diskretno izvezena tamnijim i svjetlijim nijansama crne svile da podsjeti dunjaluk da je to njena crna, udovička anterija.Jer prava žena umire pjevajući sa osmjehom na licu kada srce ili medne usne na ljiljan nabija.To poručuje ona knjiga o pticama,ne mi.
U toj ili nekom drugo kita'bu o pticama još piše i da ima njaka druga ptica koja se ubija ,ali se ni na šta ne nabija dok umire.Ubija se da bi se jopet rodila i ponovo na nešto nabijala..Eto šta ti je nauka skontala.Neka se nabija da bi umrla,druga se opet ne nabija,pa umire dabi se rodila da se nabija.
Ne može ćovjek ništa uhavizati.Joj ludih ptica ili još luđe nauke.Samo bi se nabijali.Aman ko Luca i ubačeni elemenat.Ali oni pametni ; oni se nabijaju i izdišu,ali ne umiru.Nisu ahmaci ,mrijeti dok se nabijaju.Ako ih prekine srce ,prekine.Tu se ne može ništa učiniti,samo pomisliti : i od ljepote se može mrijeti i onda spokojno riknuti.
Reče jednom Mojsije prijateljski nastrojenom ,ali stvarno obrazovanom i pametnom policajcu,onom Esi mrakoviću skoro pa naša raja:
-Jebo te bjeloglavi sup.Mislio se izvući na lešinare.
Čovjek sa zvijezdom na ramenu puko od šege, pa otišao.
Deba zino i zamislio se.Nikako ne može da ufrštulji i čemu je fol.Morao je to on lično ispitati.Zna ,bez muke nema nauke. Prišo nekom drugom drotu i podrigno se:
-Jebote crnoglavi SUP.
Uvijek mislio orginalnost prije svega.Drot puko od šege.Kad se presto smijati , za pendrek,dvije tri vaspitne,onako drotovski,krvnički po bubrezina, pa u Debu u bajbokanu.
Osta Deba petnaest dana u Centralnom.Nikome se nije javlja.Pomalo pišucko krv.Nije stigo da se ikom javi ,čitavo vrijeme konto gdje je pogriješio.Skonto.
Izašo iz centralnog i onom drotu pravo u stanicu i sa vrata se dere:
– Jebo te bjeloglavi sup.
Drot se razvali od šege.Deba taman da bude zadovoljan sobom,a drot palicu u ruku i hek , onako krvnički,drotovski po beubrezima,sada tri četiri puta.
Deba novu rundu,petnaest dana.Promokrio Deba krv ,ko da se olovkom ponovo počeo u nos spucavati. Prođe mjesec niko ne zna gdje je.On se nikom ne javlja,konta gdje sada pogriješio. Nije mogao dokučiti.
Izađe on iz centrale,menstruacija ne prestaje.Jest manje je obilna i manje ga bubrezi bole,ali ne popušta ni bol ni krv. Debu nikad ništa nije moglo zaustaviti.Kad on nešto nanieti tako mora biti.Opet pravac kod onog drota i pomirljivo će:
-Reci mi jaro,matere ti žive gdje sam pogriješio.Ajd’ prvi put razumijem.Ja htio orginalan i niti različit od Mojsija .Drugi put sam od riječi do riječi sve isto ko Mojsije kazo;a ti mene opet hek,još jače nego prvi put,pa opet u centralni.
-Kao prvo , nisam ti ja jaro. Ja sam drug ili organ,kako ti volja.Kao drugo,nisi oni akcenat stavljo gdje treba, to garant,kao treće nisam te vaspitavao zbog toga,nego zbog tvoga podrigivanja.Čitav grad vaskoliki SUP noću zove i budi zbog tvog hrkanja i podrigivanja , čak i kada spavaš. Ne može se čestiti policajac na dežuri pošteno naspavat. Pala odozgo direktiva,ženskog je roda,prvi put kad nešto policajcu zucneš,makar to samo „a“ bilo, hek vaspitna dva tri puta,pa u bajbok.A ako šta opet porogovoriš postupak ponoviti,koji degenek pride dodati.
Pa se razvali od šege ,pa hek pet šest puta po bubrezima.Deba se bio mnogo razgovorio.Ovaj put je dobro prošo.Nisu ga odveli u centralni nego u bolnicu,osto tri mjeseca.Izvadili mu slijepo crijevo na zdravo.Morali drotovi zabašurit krvave bubrege.
Deba tada bio punoljetan, a nije radio i morao od Muste pjane sa Višnjika posuditi knjižicu. Ovaj dobar i uvijek pijan čovjek bio,knjižica mu nikad nije trebala.Jebo knjižicu kad imaš brlju .Doktori su „ibretili“ kako četrdesetogodišnjak“ izleda ko dvadesetogodišnjak,a Debi drago što tako dobro izgleda i ponosno pogladi bubrege . I normalno vrisnu . Zaboravio da su bolni .
Jeste da je glavnog doktora Semiza poznavo. Svi ga mi znali.Živio u Derebentu aman do Himzarine, a i rod rođeni mu bio.
Himzarina je spoj sa ulicama Čapajevom, Jelene Vitas , Romana Petrovića i Sumbul Avde pravila.U tim ulicama konzilij živio i iz njih na jahanje kretao.
Pet se ulice na jednom mjestu spajale.Pravi mali trg. Kažu , još samo je'na mahala u gradu ima taki spoj. Obišli sve mahale i čitav grad , i ne neđosmo je. Zaboravili da je Latinska ćuprija naka cesta , koja spaja dvije ceste ili dva kraja jednog puta. I zamislite nalazi se u Latinluku i to sa desne strane , a na početku Bistrika. I most ičetiri džade.
Puco prsluk Semizu za Debu. Mogo bi ovaj dvaput riknut što bi mu on otfikario crvuljak na tuđi papir.Milicija mu naredila; fikari nepotrebni crvuljak.Bojala se da se krvavi bubrezi ne otkriju.
Nedugo zatim Mustu napalo slijepo crijevo.Semiz ga nije htio otvarati zato što je u papirima pisalo :Crvuljak otfikaren,to znači da Musto nema slijepo crijevo.Znao Semiz i Mustu i Debu,ali htio malo takariti Mustu i uplašiti Debu zbog mućke .
Musto nije mogao dočekati kraj šale i od upale bubrega rikno.Njegov crvuljak Debi operisali,krvavi Debini bubrezi njemu dohakali. Nikom ništa.Jadni Musto nije imao protekcije kod drotova ko Deba.Njemu poetičnije bilo umrijeti od tuđih bubrega ,nego od ciroze vlastite jetre.
Deba pameti poslije bolnice došo ,ali se nije promjenio.Podrugivo se sada za pet šest slonova i sedam osam lavova obadjedne,ali nikad više ni jedne pred drotovima nije progovorio.Znao je da ga čekaju , pa instikte izoštrio.Kupio tamne naočale bez dioptrije i na njih retrovizore ugradio. Sve misli da sa njima pametnije djeluje.Vidjeli ga šminkeri,pomislili neka nova moda i odjednom vas cijeli grad pun šminkera sa tamnim naočalama sa retrovizirom. Jedina je razlika bila što su šminkerske naočare imale veliku dioptriju,pa su se šminkeri sudarali sa svačim,posebice sa banderama.A ruke , oči i lice im bile crne ko ćumur. Dušu nisu imali.
Deba ih natakario.Reko im da je na zapadu moda ako zatamniš na garu naočare sa dioptrijom, plus šest i više, i na njih natandariš retrovizore. Retrovizori daju široki i svestrani fokus misli,a dioptrija prodiranje u bit problema bez pogleda na spoljni svijet, i povratnog upliva .
Tog ljeta se Mojsije nešto ljutno na drotove; i zbog Zlate odmurijao petnaest dana.
Nije ni zbog Zlate nego, zbog konzilija.Tako se on opravdavo.Oni svako malo u zatvor.Njemu se čini u inat njemu.Vazda zaglavinjaju kada njega nema. I na uštrb njega , bez njega poberu svu slavu .
Uvijek Lenji ,Herco i Deba. a na kraju i Dobrog , ni kriva ni dužna Luca spengala. Omu nisu dirali zbog đozluka plus minus deset ,a imo pronicljiv i urokljiv pogled. Do Baška Baše nisu mogli doći . Uvijek im nekako migoljio . Vazda imo pune ruke posla ili šta li već ,pa im tada nije pravio društvo. Raspušćenica pun grad i samica pun grad . Trebalo je sve to osvojiti i podmiriti. Blentovija skontala da mu je to osnovni životni cilj. E,vala,jes mu neki nijet!
Mojsije se čudio sebi.Ja vidjelac pravi, a blentovije ne mogu prokužiti i skontat u kakav će se zijan zaletiti. Kad je prvi put posumnjao u sebe,kao da su mu moći oslabile.
Ovako je to počelo.
Prvi put zaglavio Deba isti dan sa njima,ali deset dekika prije njih i ostao u apsu petanaest dana poslije njih.Ono izašli za par sati.To je ono kad su jahali konje.
Nije ni konje nikad jahao sa njima,ni za njima ,ni ispred ,ni pored njih, jebo ih pas. To mu najmilija i najsočnija psovka bila.Druge nije imo.Osim jednom kada je opsovao. Jebo vam pas…
Nije sa njima ni lavove vodio na pišanje.To je ono kad su njih četvorica drugi put otišli u zatvor.Deba opet osto petnaest dana ,a njih trojicu jopet pustiše nakon dva tri sata.
Valja sva to ispričati,malo poslije, Mojsije u redu čeka,a naoštrio se.
Nije se ni ligurama niz bob stazu spuščo sa njima.To je ono kad su oni treći put otišli u zatvor. Deba ostao zna se koliko vremena,a oni izašli poslije uobičajenog vremena , nakon sahat ili dva na svježi zrak. .
Ovo se još nije dogodilo,ali on zna da će se dogoditi,jedan kroz jedan.On već vidi njih četvoricu kako se spuštaju ligurama sa nekim ženskinjama, Diđži i-midži prije,pa điđi-miđi u i niz bob stazu poslije ..
I ovo ćemo ispričati kada bude vakat.I zna isto tako jedan na jedan;trojica će izaći ,a onaj konj jedan što nikad neće pameti doći , će opet petnaest dana u centralnom guliti.
Puco Mojsiju prsluk i za konje,i lavove i ligure i za zatvor.Nije ga briga ni koliko za rahmetli komarca što na slonicu kidiše. Bolan ,te ti apsane slijedile poslije sedmodnevnih điđi-miđi parti. E to ga je boljelo . Oni takare , pa u muriju . a on niti takari , nit ga murija apsi.
Konzilij poprimio moto od Sarajevskih Cigana:
-Nema fešte doli džidži-midži takara od sedam dana.
Anterije još nisu bile bile prošlost,ali su se oni sve više udaljavali od nevinosti. One tek ponekad bljesnu ,kada neka nova ljubav u srce sleti i prstom upire u one bjeline i snove,što polako prolaze. Tada oni plaču i ljubav vode.Ove neke nove ženske se čude ,ali im ne smeta, jer dobijaju šta žele i što više nikad neće od drugih dobiti.
Nebeski jahači to rade , kao da nikad više anterije neće vidjeti.I ne rade to njima.To oni ljubav vode sa Proljećem, Zlatom,Frkom,Jelom Jelom Jelenom,Malom guzom,Kosom,Hanom, Vesnom , Ljiljanom ,Ankicom , Radom , Mirjanom , Borkom , Vlastom ili nekim drugim mirisnim đardinima svoje duše.
Te djevojčice su se rađale da bi njihove ljube,žene bile . Nalikovale su samoj ljubavi, snovima i cvijeću. Koliko mnogo cvijeća ima,koliko tisuće vrsta ih ima.Niko nikad spoznati neće.Koliko boja, mirisa i valera svega toga,još manje je moguće dokučiti.To bi bilo isto kao zvijezdice i njine sestrice pobrojati. Svaka od tih djevojčica je jedna prekrasna maglica.Imale su samo jednu jedinu manu. Zov majčinstva. Neka. Tako treba.To je najdivnija i načudesnija mana vođenja ljubavi.
Bog Milosni je žene obdario ljepotom i sjajem da bi im ljubav muževa darovao. I njihovu njima. Nikad niko nije čuo za zov očinstva. Njega, muškarcima majčinstvo neuslovljeno poklanja.
Išlo Debu tih petnaest dana centrale ko halva habalečini i mimo konzilija . I tri mjeseca bolnice .Čudo jedno.
Drugi put u bolnicu ležo kad je Dobri operiso papiloma lingve na maksilofacijali . Debi neko objasnio da je to neki piklić narasto na jeziku. Piklić ,ali može biti gadan ako se zakofrči i naraste.
Za Dobrim prvo Mojsije. Ne bi više da propusti ni pola , a kamoli čitav takar.Kaže doturima, ima šuhu da ima papilom lingve. Doturi ništa ne vide,ali čuli da je Mojsije prorok ,pa ga prime. Proroci i vidjelice uvijek bili u modi i u korak sa vremenom.
Čuli Deba i Herco da je Dobrom i Mojsiju na maksilofacijali krenulo ko budalu baklavice i otišli da ih zavedu među pacijente.
Našla se ona ista hablečina od dotura koja je Mojsija primila. Herci već tada bol duše iz nosa virila. Prozove ga doktor, ustane Herco i u ordinaciju. Deba za njim,doktor ga zaustavlja i kaže jedan po jedan. Deba se zavali od smjeha. sliježe ramenima i izlazi. Gleda ga doktor i sam sebi kaže:
-Joj budale,ljudi moji.
To mu je jedina pametna tog dana bila.
Pita hećim Hercu šta mu je.On odgovara da ima slabo srce i pokazuje nalaze. Ono crno na bijelo dva puta ga hercika strefila. Naglašava da ga svako malo herc strefi, naročito kad Lela Jela Jelena safirli anteriju obuče, ali oguglo i više ne ide radi te sitnice kod dotura.
Pita ga doktor kakve veze imaju anterija i srce. Nikakve, kaže Herco ali njega srce uvijek hekne, kad vidi Lelu Jelu Jelenu u safir anteriji.
-Što ona ne promjeni safirli i ne obuče drugu.
-Promjeni ona, ali njega srce onda ne strefi.
-To je dobro .-kaže doktor.
-Nije Leli Jeli Jeleni dobro.
-Kako joj nije dobro?
-Zato što onda nju strefi srce.
-Zbog čega nju strefi srce.
-Zato što mene nije strefilo srce.
Doktor ovo ne može razumjeti pa ga jednostavnije pita:
-Ajde ti meni sve polako ispričaj da je to mogu razumjeti.
Herci drago što on obrazovanijeg od većme sebe može nešto naučiti, pa objašnjava, polako i po redu.
-Lela Jela Jelena ti je moja djevojka.Kad joj se primerači, obuče safirli anteriju i mene srce strefi. I sve je u redu. Ona me sredi . Jes,ja kasnije moram kod hećima,ali šta se može,naviko ja. Ona bi da me poštedi i ne obuče biserli haljinku i mene srce ne strefi,nego nju srce strefi. jer me ne može srediti .Kontaš dotur.
Doktor ne konta,ali kaže kontam.Herco zna da ga hablečina ne razumije i nastavlja.
-Nju herc strefio zato što mene nije strefio, eto to je tako jednostavno. A to mu znači da takara ni i onda nju strefi srce. Ne može joj srce bez takara disat. Zato ti ona uvijek obuče safirli anteriju i mene srce uvijek strefi.
Doktor zino ko peš, ulazi Deba bez kucanja i još se baildiše od smijeha i kaže:
-A dotur, vi'š ne mere ga čovjek ništa skontat.
-Opet ti. Ko si sad pa ti i šta trebaš?
-Niko i ništa mi ne treba, nego poslo me Semiz sa ovom hablečinom da opet nešto ne zabrlja.
-Pa gdje mu je uputnica.
-Nema je.
-Što je nema ?
-Otkud ja znam, zato me Semiz poslo s njim. Kaže vodi ovu budalu na maksilofacijalu.
-Što nije dao uputnicu?
-Nije ga mogo ništa razumjeti, pa je nije ni dao.
-Vodi ga nazad Semizu da mu da uputnicu.
-Bogami je neću, znaš kakav je Semiz kad poludi ; eto ti odmah otkaza.
-Gdej radiš?
-Sad nigdje.
-Pa šta ti on može?
-Sve, ima ti taj pamćenje ko slon i stršljen zajedno , kad god se zaposlim eto ti njegova habera i meni otkaz. Nikad me niko ništa ne pita i ne kaže . Samo pjaf , lupnu vratiuma i otkaz.Poslije bi haber stizao i prije nego što bih pomislio da se negdje zaposlim.
Konta dotur ne valja se kačiti se Semizom, nema mira nego mora da pita:
-Semiz je na abdominalnoj, kakve to veze ima sa srcom?
-Nikakve .Poslo ga onaj Solaković sa kardiologije kod Semiza ,jer ne smije da ga operiše,više puta izmasakriro pacijente.Neki umru, a niko ne preživi. Nem ti kod Sole treće.
Ovaj se baš razumije u medicinu konta doktor ,ali ga ipak pita:
-Ovaj tvoj ,neka budala kažeš.
-Nije moj, i ne poznajem ga, ali je lud ko struja.
-Kako znaš?
-Ništa ga ne razumijem , ja samo poslušo Semiza.
-A šta si ti radio kod Semiza?
-Ništa,donio Musti Ominu knjižicu.
-Ko je sad Musto i šta će mu Omina knjižicu?
-Musto je bio naš mahalski pjano i Semiz ga nije htio operisati, jer je u njegovoj knjižici pisalo ,da je on lično, Musti operisao slijepo crijevo. A nije, operiso je meni, na Mustinu knjižicu. Znamo to , i Semiz i Musto i ja. Ali se svi pravimo mutavi. Takav vakat. Musti trebala knjižica na kojoj piše da nije operiso crvuljak. Ja knjižicu zdipio Omi. Njemu ne treba, ima đozluke velike dioptrije plus minus deset i neće nikad vidjeti da li ga bole bubrezi ili mu fali zdravstvena. . I odnio je Semizu ali uzalud , ni njemu ni Musti nije više trebala. Rikno čovjek.
Doktor zove sestru,ona ulazi,on joj pokazujući na Hercu kaže, vodite ovu budalu na peti sprat, papilome lingve i ne dajte mu da priča,sve pretrpite,samo mu ni za živu glavu ne dajte da priča. Pomutiće vam mozičak.
Vidi dotur da se ovde baš ništa neće završiti kako treba,ali mora da pita:
-Dobro,sve je to u radu,ali fali li tebi nešto debeli?
-Ništa ,ja sam zdrav ka slon.
-Onda razlaz da te moje oči ne vide.
Vidi Deba da se i Herco uvalio. Uvaliće se i on , u tren skonta rješenje i smije se doktoru u lice. Doktor ga prati na vrata,izgubio strpljenje samo što ga ne gura. Izlaze oni u hodnik.Vidi doktor nekog pacijenta guraju na krevetu,a ovaj nešto očajnički gestikulira.
Deba se još više razavaljuje od šege,ne može da se kontroliše i valja se po podu čekaonice.
To je Lenji zalego u kauč, četiri hamala ga nose ,a on obadvjema rukama pokazuje na otvorena usta i krklja.
Doktor ga ništa ne razumije,samo odmahnu ruku i kaže peti sprat, papiloma lingva. Sestra nije na svom mjestu.
Doktor konta, glupača , sigurno joj sada onaj o safirli anterijama nešto priča i ona ga ona sluša i ništa ne razumije.
Deba ode sa planom u glavi i brzinom u nogama,a doktor sam sebi naglas kaže.
Luda li dana i još luđih insana,ljudi moji.
Gleda na sat,dvadeset do dva,a on doručkovo nije. A svijet pun hajvana, koji se baš danas došli uvaljivati na maksilofacijalu sa papilome lingve. On je u svojoj praksi imo jednu , mere bit dvije papilome lingve u pet godina, a evo danas pet u dva sata. Nije pet nego četiri, prešo sam se. Smuntali me manijaci, ni sam sebe više ne može razumjeti. Garant će se peti preko štele uvaliti.
Kad evo ti Semiza ,gura kolica i kaže mu:
-Evo ,jedna sasvim obična papiloma lingva i dobro mi ga pripazi. CK i Branko M. i julije Wolf mi dali izričit nalog da ga skrbimo.
Poslije Kosinog usnuća svi poludjeli . A možda su taki bili , ali vješto skrivali . Počeli pucati po šavovima . Nekako se u parove na dva tri razbrojs.Ko da sebi nisu mogli oprostiti što ,ljepotu nisu mogli spasiti . Iako su znali , a ko će znati ako oni mahalaši ne znaju :
-Suđeno je ! Od zapisanog ni jedan insan ne mere okuku saviti .
Poremetilo im se i vrijeme . Više nisu znali da li se to dešavalo prije , za vrijeme ili poslije Kosine smrti . Njena smrt je postala orijentir njihovih jahanja .
Čuo Oma za nečuven ulet Dobrog kod Sirotice . Nije mu bio jasan . Kopkao ga . Čekao prvu povoljnu priliku da iskuša Dobrog u nekoj situaciji , u kojoj će on imati početni udarac , oliti kontrolu nad situacijom. Nikako da mu se posreći .
Onomad Dobri i Oma bili u posjeti ljepoti u bolnici.Kosi iznenada pozlilo.Ništa opasno , kažu hećimi. Kad ono tako kažu nika ne izađe na dobro. Ako kažu nije loše ili nije najbolje, to se nekako pregrmi. Ali kad žau nita opasno ili neko bude natakaren pa rikne, ili neku opasnu boljku prihevtoa i samo natandaren bude. Riknjavae neminovus poetica garantus.
Na izlasku iz bolnice Oma zaleleka :
-Vidi one žuju,jes’ dobra, poješću joj nešto ko sogan dolmu,samo se uvali.
Dobri prišao i pita:
-Gospođice,da li vi to mene čekate?Da imam ružu sada bih vam je poklonio za današnji dan, a sebe i buket za uvijek , kaže Prever.
Borka, tako joj ime bilo ,se slatko nasmijala i poklonila mu sebe taj isti dan I poslije tog dana i poslije te noći se nikad više nisu vidjeli. Bila u posjeti mužu,pa se sutradan vratila kući, na istok. Dobri je bio istinski đentlmen. Nikad je nije potražio. Kada je odlazila rekla mu da je udata.
Da je Deba za to znao rekao bi svoju omiljenu :
-Joj ,blentovije ljudi moji.Šta ima ako je tuđa žena.Ja bih je vala natakario i da tri muža ima.
Kako tri muža ,okle ti to , pitaju ga .
-Kad ovi vehti hadumi iz „islamske zajednice“ mogu šteliti hanefijski šerijat, zašto ja ne bi dao ženama pravo da imaju tri čo'eka.To mu nekako prirodnije izgleda .
To su bila vremena neoprezne mladosti? Ponekad se jednostavno imalo sreće.
Drugi put bili na sahrani jednom komšiji.Neki profesor Simo Počuća,umro mlad ni četeres.Nije loš bio,ali se volio”šaliti”.
Nešto ko :vidi mi novih cipela ili čarapa pa se uhvati za međunožje i podigne pantalone.Ili vidi što se nebo naguzilo,što je jabuka rodila,pa opet za međunožje u dizanje pantala.Jal’,peder,jal'blentovija ,jal’ nedostatak smisla za humor,nismo uhavizali,prerano skino ruke sa međunožja.
Roditelji nas potjerali na sahranu.Mi ne bi.Tada nismo imali respekta prema smrti.Sada imamo.Ne radi nas,već radi tolike mladosti i nevinosti što je pobijena i nestala.
Ali Dobrom se posrećilo.Zato on uvijek govorio:U svakom zlu nekom hrli sreća.
Pas ga jebo,najćešće je to bio on,uvjek bi Mojsije govorio.
Sahrana gotova.Lenji progovara,još se nije sasvim ulenjio,još se pomalo batrgo.Vala sad bi trebo Simo da ustane i uhvati se za međunožje i kaže,onako šeretski:
„Uh,ljudi moji jes’ me nebo naguzilo.“
Oma povukao Dobrog za ruku i šapće mu:Vidi onu,joj,jes…
Mojsije ga šuta nogom u međunožje i kaže mu šuti ćafire,ni jedne,groblje je,sveto mjesto.
Dobri zastao,oči mu trepere ko farovi na izlasku iz tunela i lebdeći ode.
Oma je opet imao svoj ulet:
-Jesi dobra ko bedevija,da nisam gadljiv pojo bi ti govno k'o sogndolmu.
Uvijek se čudio kako mu ni jednom u životu taj ulet nije uspio.
Njemu to bila glavna šala.Čim vidi žensku,a on svoju uletnu rečenicu.Ne zna se šta ga više oduševljavalo,ulet ili noga.
Ponoć punog mjeseca.Preskočićemo.To je druga priča,nije joj ovdje mjesto.
Deba ti pokupio Omin fazon pa ga i on počeo primjenjivati:
-Ja nisam gadljiv ko Oma , ali bi ti pojo bi ti govno ko ćevapćić.
Nema veze dali cura zna Omu ili je gadljiva.On htio i kopirati Omu i biti orginalan.I jedan jedini put mu upalila ta fora.Toliko je bio oduševljen ,da je žensku kod koje je upalila namah oženio.
Ženska je bila gadljiva i od tog ”udrvaranja” joj se povraćalo,ali je toliko bila zatelebana u Debu ,da je sve prgrmila da bude u njegovom društvu.Osim toga sve joj se drugarice poudale,nju svrbilo lijeka nije nalazila ,a i vrijeme za udaju i njoj bilo.
Nikad im se nije posrećilo da imaju djece.Za priču nije bitan razlog,a bila su dva.Ako stignemo,možda vam ispričamo,ako ne nikome ništa
„Za moj gušt onu aj , jesen dođe jabuke i kruške zriju mene babo ćera u armiju.“
Dosadilo Mojsiju da ga Deba moli da mu odsvira onu armisjku o jeseni i voćkama,dugo nije kupovao , ni bacao harmoniku i stekao duševni mir.
Znao Mojsije kao i Oma,najebaće Deba u armiji, ko neka stvar nad roštiljem , kada se radi provjere straha, nad njim stavlja.Žao mu Debe ,iako,ko to zna,možda je i zaslužio.
Jednom se Deba napio i zaplakao.
Nije njemu zaplakat ko u nos olovku zagurati.Kad nespreman u školu dođe,a mastavnik ga pozove na tablu,on se sgne ispalo mu nešto pa hek po nosu.Krv kao iz česme.Natavnik direktoru,direktor kuči,on u nečiju bašti međ zelene voćke zaroni.I tako pola godine svaki dan.
Poslije se nije moro bubati olovkom.Bilo je dovoljno da ga nastavnik prozove,on se nategne ,prne i krv mu na hojdanu kapa ko mjesečnica. Krenulo ga , ni šta više od sedmog razreda nije učio,do tada se jadnik mučio.Živaca zere nije imao,sve ga nešto vabilo napolju.
Njemu zaplakat je bilo ko kad jednoj djevojčici otmeš lizalio. I to je bilo samo prvi put. Milicija mu dobro protabirila bubrege .Tada je isplakao sve suze i otad sliježe ramenima:
-Šta ću ,neman ti ja suza.Presušilo.
Ako bi kiša pojaka padala,njemu je uvijek dosadno bilo . Nije imo šta raditi , a ni vanka se ne mere. Tada bi se nalaktio ,na koljena kleknuo , guz u vazduh pa prdio,i prdio i brojao.Jednom je kaže došao do broja 321 ,ali ga sestra u nogom u guzicu heknula,ali smrad nije prekinula.Soba se dobrano nafajtala.Šut ga toliko zabolilo i neku kost,valjda trtičnu poremetila,da više nikad nije smio ni vjetrić pustiti.Ako pusti, danima je morao ledene obloge stavljati.
Onda je našao novu zabavu, naučio se podrugivati.Kad bi se na Bjelavama podrignuo čulo se u drugoj gimnaziji, ponekad do malog parka i glavnih supova.
Mnogo ženskih ga nogiralo zbog podrigivanja.Nije on to namjeno činio.Njemu to ko neka ovisnost bila.On krvnički podrigne usred plesne sale,kina,diska,na ulici ;nije bitno.Simpatičan,nestašan , zabavan i uhero natakaren bio.Nije da ga ženske nisu išle. Išle ga one,ali ga zbog podrugivanja ostavljale.Njemu to smiješno bilo.I podrugivanje i noga.To potvrđivalo mahalsku teoriju:
-Dvoje se našlo,pa se poslije nije našlo.
Nije bitno da li ga djevojka za ruke drži ili ga grli i ljubi,on ili lavlje ,ili gorilinu ,svinjsko,bikovsko ,bizonovo,jelenje podrugivanje tabiri . On tu ne mere ništa , samo glasove ispušta. Ženska nogu Debi.Mnogo ženski dođe.Još više ženskih ode.Njemu to normalno.Žensko dođe ,pa ode.Ali podrugivanje osta. Nikad ga podrugivanje nije iznevjerilo.Do jednom.Zapravo on iznevjerio podrugivanje.
Recimo odvede neka nova da ga upozna sa roditeljima.Sve teče u redu,Deba provaljuje; pravo,ekonomiju kad je rapoloženiji i medicinu studira.Nikada neki inženjerski faks ni za živu glavu,odmah bi ga prokužili.On nije znao koliko pertli na cipelama ima.
Kaže on sebi:
-Kundure imaju od nula do šeset šest rupa , a kod blentava insana i više.Vidi se đavoljska rabota,Po papisi Ivančici još jedan broj i jazuk.I kako ćeš ti znati koliko vezica u njih treba turiti.
Zbog takijeh problema uvijek nosio kundure bez pertlanja.Znao i po neku pametnu svakome (ga) viknut. Roditelje se počnu zaljubljivati u budućeg zeta,sve ga hvale, a hvale i kćerku. Tvrde pazar.
Odjednom Deba ničnim izazvan počne podrugivat, prvo ko jež,pa ko zec,puh,lane,janje i tako dok ne dođe do bika,bizona,lava,tigra i slona. na kraju zajebe stvar sa gorilom i budanjem u prsa.
Otac djevojčin brže u sobu po pištoj ili pušku. Prepo se životinja što iz Debe sukljaju.Ako nikakvog drugog oružja nema, trk pa u šupu po vile,pa na malopređašnjeg zeta. .Ovaj se ibreti šta čovjeku bi, doli sekundu prije sasvim normalan bio. I normalno noga.
Neka su ga nogatransiranja stvarno zaboljele.Ali pomoći nije bilo.Niko ne zna zašto se nikad,ama baš nikad u prisustvu kolegija nije podrignuo.U vojsci se izliječio od podrugivanja.Poslije nje, ikad više mu nije palo na pamet da se podrigne. Niko njega uštrojio ili uškropio nije.On sam sebe natjerao na to. Jednim potezom.I cigani su pjevali o tome. Ptice nisu.Nisu vidjele šta se desilo.Bila sezona ptičijeg parenja. Letjelo perje na sve strane.
Ni harmonike , ni violine ni , samo gitara u ušima, i muzika neka mi šapuće znane riječi :
" -Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom..."
No , glasnija je muzika naše mladosti , krneta jeca , cvili , guši i ubija.
Nježno najnježnije usne dodirujem, cjelov joj, za života željenog darujem.
Darujem..
Darujem...
Kao da me neka strujica tresnu, usne žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir mojih usana što život znače.
Pendžer se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkuda , grlica bijela sa rubin ogrlicom , na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo.
Dugo , snenim pogledom grlicu pratim i ona mene; dvoumi se. U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir, u njima hiljadu pahulja bijelih večeras pada.
Molim grlicu da još malo ostane, priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam. Želim da mi svjedoči tome. Ona kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.
Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, djetinji , skoro pa ženski. Vidim skorilo se tisuće požutjelih suza.
Grlica mi na lijevo rame doleprša.
Čitamo.
" Dobri moj,
Ne mogu ni oproštaj početi sa mili moj. Bilo mi suđeno da te volim i da bježim od tebe.
Davno nekada , dok sam "dijete" bila,nekako si se polako uvlačio u moje snove, zbog nježnosti i tuge koji si krio. Uvijek je među nama titralo, ono neko , veliko nešto.
Onu večer kad pričao si o anterijama i nevinosti vidjela sam bajku o kojoj ne želiš pričati. Ljepota neka, koja ti bol, mnogo boli nanosi. Sve riječi si nekoj stvarnoj djevojčici poklanjao i molio se za nju. Ali sebičan nisi bio, dio bajke si nama i ostalim ženama svijeta poklanjao. Ja sam to osjetila i u srce svoj dio zakopala. I zavoljela te , čisto i iskreno; kako to djetinje srce može činiti.
Znam; tu istu veče sam te i zauvijek izgubila. Neko druga djevojčica je u tvoje srce ušla, ne i u dušu , to sam znala.
Iz srca se lako gubi, iz duše nikad. Tako si me učio. Čitala sam i krala neke tvoje pjesme i misli, kad si drugim ''poslovima'' zauzet bio.
Uh , te tvoje tamne oči. Nikad se nisu od mene odvajale . Kako su iskrile i koliko sam ih voljela.
Želio si sanjati svoju bajku i ja sam tvoju želju poštovala. U tvoj život , poslije đardina skršenih srdaca, više nisam dolazila. jedno vrijeme nisam smjela, a poslije... Recimo bilo je kasno. Tada ti je ona prekrasna plavet ušla malo dublje od srca.
Znam da si me volio najviše što si mogao, odmah iza svoga djeteta i plaveti.
Meni to dovoljno nije moglo biti. Patila sam onoliko koliko bih patila , da sam koji slučajem sa tobom ostala. Možda i malo manje jer sam troje djece rodila. Moje radosti i ljubavi. Život je često bio podnošljiv.
''Srećom'' nisam dugo tugovala kao ti, koju godinu gore dolje, ali žešče. A onda je usud dodao bol do neba, zvijezda i maglica. Dijete nalik tebi, Princa Malog majčinog, su na moje oči nestali.
Dogodilo se , to što se dogodilo.
Za neke sam stvari kriva, za većinu nisam. Ljudi i neki pogrešni odabiri su krivi.
Ne tuguj Prinče ljubavi i dobrote; ovo nije došlo iznenada. Tako je moralo da bude. Samo mi žao koliko je u meni ljubavi bilo , a koliko malo su ljudi milodarja mojih uzeli.
A tebi sam se darovala i od tebe krala. Dosta si toga uzeo, kad si htio sve , nisam mogle. A i suđeno nam nije bilo. Znam svileni srebreni šal, svjedoka one noći , još uvijek čuvaš. Ipak toliko toga je prelijepog i dosanjanog bilo. Dovoljno da kasniji život podnošljiviji bude.
Od djetinjih trešanja onih, me zvijer ščepala i polako mi utrobu trgala. Prije godinu su mi je svu izvadili. Borila sam se koliko sam mogla, ali više nisam mogla izdžati. Rekli mi neću dugo i da će me sve više boljeti.
Bolove sam za živote sve pregrmila, nisam ih se bojala. Ne može me boljeti koliko ja mogu izdržati i podnijeti. Nisam htjela da me bolest izjede i nagrdi. I da na teret kćerki ili tebi budem.
Htjela sam da se sjećaš one Frke, one tvoje Malene , tvoje djevojčice kako pleše i lebdi nad obroncima i baštama , mahalama naših srećnih dana. Kako za svojim snovima, po poljima ljubičica leprša , ka oblacima i iznad njih.
One tvoje Malene koja je nepogrešivo znala kada te najviše boli , kad te umor svlada i snage skoro nemaš , da kreneš dalje. Tada sam plesala i pjevala samo za tebe , samo za nas. I vidjela da te moja pjesma i moj ples još više bole i da se gubiš u njima. Bol ti u pogledu ,suze u očima , , a ti u njima snagu tražiš i nalaziš . Jer mora se dalje. Život je prelijep.
Mili moj
uvijek sam te voljela
Ti
oprosti mi.
Znam da ću te boljeti više od ijedne druge.
Hvala ti za ono što si mi dao i za ono što sam ti krala.
Zauvijek tvoja mala Frka
Dopisano ,
Ponekad mi na grob dođi , kćer mi povedi. Čitaj o nama, nebeskim plesačicama i jahačima, ljubavi, muzici i tvome i mome Gradi čednosti. Novi je vakat ,dijete skoro ništa ne zna, a treba unučadima mojim o svojoj majci pričati.
Ponekad je nazovi, provjeri da li je dobro. Jaka je kao ja i mnogo srećnija. Valjda joj usud vraća ono što je meni oteo.
Ako želiš i bajku tvoju, onu skrivenu, mi pročitaj . Neće me više boljeti."
Tu se jasno pismo završavalo, pa i ono usnilo.
Noć je bila trptaj sna i ljubavi.
Dijete je samo to od života htjelo.
Ljubav i ništa više.
Sabah se stidljivo i tužno, nekako inatno, skoro veselo promalja i prepušta mjesto ezanu.
Ezan hiljadu i jedne džamije klizi i slijeva se od čaršije i mahala ka Bjelavama.
Sve slavi usnulu ljepotu. Poziv molitvi tiho jeca i bruji. To vjetrove ljubavi, milosti i oprosta sa neba mojoj malenoj Grlici šalje.
Dunjaluk osjeća da se nešto veliko događa.
Kad je ezan stao duboku ; bolnu tišinu i prazninu je dao. Razmaknu se put do zvijezda i maglica. Sve se oboji safirom, rubin sunce zaiskri, suze na oči navlači.
Poljubi me Grlica bijela. Shvatam to se Frkina duša oprašta sa mnom.
Spremna je.
Tiho odleti. Odleprša do neba, među zvijezde i maglice, svoje druge. Znam , tamo ćekaće me . Ako oprost dobijem. To će biti vrlo teško. Varalo je srce moje.Mnogo.
Odleti i dio moje duše sa njom.
Djetinji glas mi šapće ,:
-Ne tuguj Prinče Mali. Veseli se, evo živa sam , ,meni je sad dobro. I čekam te .
Uskoro eto i tebe meni. Ne brini, zaslužio si.
I nek ti druga grlica otpjeva, onu istu pjesmu. I to si zaslužio.
Muzika utihnu.
Bol kao santa leda zaleže u dušu , koju ona u tisuće kockica ledenih u srce prenese.
Dvije kockice leda u očima. Jedna plava , iz oka na strani srca nikako da padne. I nikad neće.
Druga crvena kockica iz onog nevjernog oka, koje nije na strani srca je kanula. Kako je to zaboljelo. Ali se odmah tu, ispod oka i zaustavila. I sada, godinama poslije i peče i boli. Naročito kada se tango ili zvuk neba javi.
A u međuvremenu? Tajac. Tišina.
Tišina i tajac.
Samo pitanja.
Kako, šta i zašto?
Odgovori ?
To će poslije doći, kontam.
Ili neće. Bolje da sniju.
Frku, moju Malenu ljepotu i Frkicu uzvišeno biće uvijek u duši prtim i bolim. I moje oči nisu lažne. Svjetlucave su i nježne, samo vole da lutaju, jer su oči estete. Toliko ljepote na dunjaluku ima , na svakom koraku. A insan ko hajvan u polju ljubičica, ne mere a da ne utone u njih , dok ih svu ne upije...
A lutanja krše srca. Mnogo njih . Sada to znam. Al' džabe...)
Na sahrani bili kćerka i ja.Tako željela.Sin nije mogao doći , posla imao.Frka mu je oprostila.Majka je to,predobra.
Lijep dan bio.
Davno prije jednu sam pjesmu sročio. Njoj i svima ženama što bol i jecaj u srcu nose.
Malo je sjetna , možda za damar viška nevesla. Šta se tu može! Znam Frku, sigurno bi je u damar strefila i malo nasmijala. Takva je bila djevojčica mila .Boli je , a ona se smije. Janje malo iz mog sna na tren odlutalo.
Za sve mile djevojčice što mrenjem ljubavi kroče:
Vrišteće kraljice boli
Znate li onu plahu srnu
Frku proljećnu
Pa još Frku frkicu
Nesrećnu.
Lirik, pjesnikinja
Reći ćete – kanda
Frka da luđakinja nikada
Donekle – valjda..
Ali – vapaja ljubavi
Krika ljubavi
Željna
I posne korice hljeba
I gladna ljubav traži
Hoće da se da.
Njen očaj krik
Plaši
Muškarce
– biti kukavice
Bola krik
Plaši
ženskinje– zle vučice
Muškarce na kuje sviklih
Ne na Srne u ljubavi niklih.
Žene na grubosti obučene
Na prinčeve male naučene.
Ne na ljubav frkičavu
Neštedimice što se daje
Ljubav majke preplašene
Bol-žene ostavljene.
Bol djeteta dobrote
Anterija od safira
Nježne mile krasote
Let malog leptira.
Bol srne ljubavnice
Što u jadu vremena
Što u jadu jada
Što u jadu sjemena
Grlica let sanjaju
Ne želi potkovice.
Bol košute majke
Troje djecu što ljubi
Dvoje spašava od hajke
Sina od istih neljudi gubi
Put rubina želi da kroči
Srna Ljubavnica
Srna prijateljica
Srna poetesa
Srna umorna
A je zaspila.
Uvijek samo nježna žena
Bijelini anterije da iskoči.
U ljubavi uzlet vidi
A bila je samo - lane
Što hoće da se svidi
U proljeća snene - dane.
Golubica u sve dane ružne
Kraljica vrišteće boli
U sve njene snove tužne
Nikada nikoga ne moli.
Starog a novog zadnji dan
Dragana milog spoznala
Ostvari se djevojčaki san
Al' se njemu nije dala.
Dugo se molilo i snilo
Za hiljadu pahulja bijelih dan
Nekako se dockan zbio
Iako bio je dugin dan.
/ In momoriam jednoj anteriji i jednoj nevinosti.../
Pet mjeseci po Keminoj smrti ,umrla je Frka Frkica velika ljubav našeg k'o fol pjesnika i slikara.
Njihov poslijednji susret je obilježila Montenova pjesma Hiljadu pahulja bijelih.
Frka zaslužuje da je se sjetimo epizodom u kojoj gostuje Kemal Monteno.
****
Anterije i nevinost
**
Nazvala me Đugum Frka Frkica i zamolila da se vidimo.Šta ću,mislim,ne izlazi mi se,pripeklo,ali Frka je mnogo toga zaslužila.Uvijek je mudra i čestita žena bila,osim jednom.Prvi put je monstrum unesrećio.Drugi put je prevarili.To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije.A trebala je.Zlo i mladost – ludost.
Sjeli mi u Galeriju,sada neko carsko ime nosi.Poljubimo se u obraz.Svijet gleda, ne mere se drugačije.
Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti tahte na se, usred kafane.
Šutim,ništa ne pitam.
Šuti , ništa ne govori.
Mučimo.
Razumijemo se , ćutanjem kao nekada. Još uvijek.
Ne kaže, ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo. Predomisli se , hoće kurvoazije. Može rečem konobarici; ma ista ona Esma D. iz Šekerove što mi je srce htjela da dere ko Musa jarca ; na živo. Ipak nije. Na vrijeme se drugi put udala.
-Donesi nam malena i dva kurvoazijea, jednu tulumbu i jednu ružicu.Može i baklava sa strane. Frko Frkice , žao mi , što ruzaklije i ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se , čo'ek zaboravio što se nekad guštalo i šta se jednom nije konzimiralo…
Ima još jednog sina i kćer pa je nekako na noge stala. Morala radi djece.Oboje se ubračili pa sada sama živi.Muža ne pominje,već mi rekla,neki put prije ,od pijanca se rastavila.
Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,iznimno biće , a sreće sa muškarcima nije imala.Sve neki idiot,kreten ili slično.Da je barem srela neku budalu ili blentoviju,bolje bi joj bilo.To mu dođe kao neka navika , baksuze birati.Neko bi rekao usud , zla kob , šta li?. Nije birala, tako joj nematali; jal životni puti, jal otac.
Kaže,čita redovno sve što pišem.Sve gola istina i plaho joj se dopada, pogotovu ove nježnije i kao fol smješnije stvari.U politiku se nikad nije razumjela,sada još manje,ali mi vjeruje.
Ponio ja ono puce što se u uho stavi pa insan k'o fol bolje čuje.Meni svejedno metno ga ja ili ne metno. Ništa ne čujem,gluv ko dva topa. Granate me oglušuile na obje klempe.
Tako to život odredi.Jal nećeš u mladosti slušati starije ili bilo koga? Evo ti granata,jedna,pa druga,pa milione njih, dok te dvije tri ne potkače.I grruuhh , pa grruuhh , i ja gluv na oba uha,kao top ,plus još jedan. Nisam frajer oglušiti na jedno uho, kad imam dva.Stvar ravnoteže. Sve je u parovima.
E , eto ti , cereka se usud , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga. Šeret neki , ovi usud ; garant!
Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti.Kako ću bolan, šuti ona?Nisam ni ja,mislim u sebi.I skidam bubu iz uši,ovu Frku sve razabiram.Ona uvijek razgovjetno,tečno i čisto govorila.Nije mumljala poput međeda i čudnih stranaca , k'o ovi današnji svijet.
Ima jedna molba,progovori.Zna da ću joj udovoljit,ali red je zamoliti.
Ide ti ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.
Nema laptop,provjerila nema haber slikičnog radija u bolnici.Moli da koju epizodu jahačima, harmonikama i njoj, preko reda nabacim.Ona bi to išprintala i u bolnici čitala.Kaže nema takvog mahalskog kalemisanja nigdje na dunjaluku.
Slike djece pokazuje i unučadi ima,pa ih hvali.Ne pita za nikoga.Ja ne pričam o tim nikoga.Od kako joj poginuo sin , muško je dotaklo nije.Puno je to godina nedoticanja;previše.Ali znam,ako iko može nešto durati,to Frka zasigurno može.
Ja htjedoh nešto progovoriti,ona me šutka,očima ,kaže ne pričaj,nije ono zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim , već jednostavno zato što nikad nikome nije imala opjevati ono:
-Joj,mamo mamice.
Samo jednom vrlo davno,one divne prošlosti ;one večeri anterija i nevinosti tijelo joj bilo spremno.Ali prije toga , Deba ko Deba konjina samo neke svoje finte ganjao.
I ti me to veče iznevjeri.Drugoj dade ono što je meni pripadalo.Ne žalim se;samo kažem kako je bilo. O onom kasnije ne smijem pričati . Znam da nas to još uvijek boli.
Taj voz je propustila dok je žalovala sina.Dika njena,ponos maleni samo devet godina imao.Popelo se dijete na trešnju,mamile ga crvene bobe.Tepo im,k'o malo djete djetetu : crvene bobe , bobice
Niko ih nije smio sa tog drveta brati.Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića,jal’ poviše sedam šuma,jal’ sa Trebevića.
Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete.Šta zna dijete šta je ubica ili četnik?Povelo i tri druga.Jedan dječak domac bio.Ona ih gledala i umirala od straha.Popela se djeca, crvenu bobu nijednu nisu stavili usta,kad četnik,monstrum , neki Skoko Milenko, tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.
Kaže zaboravila na Poljine,konatala tamo nema minobacača.Ni cvrknuti nisu mogli.Grruuhh i nema ih.Ona samo zanijemila,ni suzu nije pustila.U led ,ma ne u led već u antartik i arktik se protvorila i do danas se nije odledila.
Četvoro sičušne djece Majko mila,četvoro malenih anđelčiča Sejo mila,četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni, što samo su par nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu; četnička neman, srpska pogan , ih ubila. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila Bože Mili,Jedini. Ni pokupit ih ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad nisam otišla, znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca.Više je to prigušen krik bio.
Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.Muž i prije pio,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Kako neće,i ja bih;možda i gore od njenog muža prošao.
Šutim,neću da je mučim i da kažem da je u Sarajevo još 2000 , 5.000 , milioni , milijarde djece što ubijeno,što nestalo.Tek da se zna. Jer ubiti jedno , jedino dijete ko da si pobio čitav jedan svijet.
Ja je ispratih do kuće,taksijem naravno,ne bi se noge mogle popeti uz onu uzvrdicu , sve da je u pitanju ona slatkica Frka iz najljepših dana. Šalim se . Zbog nje bi i Mont Everest pješke u salonkama i prsluku kreno i leptir mašnu usput vezo .Spustiila se ona niže, sa Pašina brda,u kućici maloj,trošnoj, one naše nesretne Sirotice , na našim Bjelavama, živi.
Njoj drago što je pratim , vidim milina joj srcem bije. Po običaju sređen i uglađen,iako već đuturum;sav u bijelom.Ono, sa kosom da se složi.Ne mislim u svatove ići, jako je ljeto.Neki se u jesen žene,zna se koji,zbog plodova zemlje.Mi u proljeće ili rano ljeto.Snova i jubavi radi.
Jako vruće,ništa dova podvornika ne pomože.Ona me pozva sebi na kafu ja rado pristajem,da se mađara kutarišem i dok bar malo vrućina ne umine . Znam zašto me zove. Popismo kafu i još jednu.Mahom ćutimo i nježno se gledamo. Ponekad jedno drugom ruku stisnemo.Nismo previše tužni,više nostalgični.
Ustajem,kasno je poslijepodne,brzo će ga akšam smijeniti.To je ono,naše vrijeme ,kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi.Zna to ona;znam to ja.Mislim , red je , vrijeme je da pođem.Kaže sjedni,još jednu zapali. ‘Ajd’,poslušam je.Sada će ona ,samo nešto da završi.Nešto se zamisli,otvori onu novu , ovih novih dana haber slikičnu kutiju i pristavi nam Keminu:
Hiljadu pahulja bijelih.
Muzika teče, mozak ubija.Sjećanja naviru k'o ozon poslije kiše,samo se prelijevaju u hiljadu pahulje duginih boja.Ni cigar nisam završio,ona se vraća.Pogledam je.
Meni suze niz lice.Treći put u životu jer Ona ulazi u bijeloj anteriji,nov novcatoj.
Vrijeme kao da se vratilo na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jemenka ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me.Sretna je što me usrećila izgledom koji mladost doziva.
Kemo tuguje :
Hiljadu pahulja bijelih večeras pada
Umiru pahulje bijele i moja nada
Da li te vjetrovi nose
Jedina moja
Na nekom oblaku mekom duginih boja…
Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija.Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu,vlaže oči i lice,nalik su suzama.Dotiču joj nježne ruke,ona ih podiše i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.
Ona je ; mila Frka iz Đul bašte kada puna nade i života je bila.Njeno tijelo igra,gori i lebdi.
Sluti se,ništa ispod nema.Grudi , struk , bedra , noge … sve djevojačko,boje ćilibara ispod bjelila anterije nestvaran krajolik nude.Ona je mlada , što svoju poslijednju djevojačku noć oplakuje.
Sjećanja sežu ; njen budući muž , nije ovaj mili i dragi , vać očevog prijatelja iz Vranja sin.
Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku.Gdje god krene,gdje god se makne njena zla sreća je sa osmjehom čeka.Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki što na krlilima ljubavi je htjela da živi.
Šteta, mislim,trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati.Možda,a možda i ne?Neće duša njenog Princa malog ,ni u ovoj nebeskoj slici, isključivosti.Ništa drugačije ne bi bilo.Samo bi jedna uloga u bajci bila dopisana i tada bajka ne bi bila bajka,već nejasni trolist srama neki.
A ovo dijete malo bi vjerovatno nesretnije bilo,ako je to moguće.
Njoj suze na licu,meni suze na licu,valjda se pahulje tope.Osjetimo; i srca i duše plaču.
Smirimo se,valja izaći pred svijet.Sreća njena ona se nikad šminkala nije.Nije joj trebalo,toliko je blistava i lijepa Malena uvijek bila..
Malo se sagnem,poljubim je u čelo,uvijek oniža krasotica bila i kažem:
-Čuvaj se dobroto moja milosti puna.
Ona se raznježi,suza samo što ponovo ne pođe,klima glavom,riječi nema.Trgnu se i sa osmijehom reče:
” Ali ima da u komšiluku pukne bruka,od trača i jeda.Nemaju šta raditi već samo olajavati,i tuđe brige voditi.Sve tračaruše u džamije odreda idu.Ovdje i tebe i konzilij svi znaju i kakav nas glas bije.Neke tvrde da su sa vama bile.Mnogo njih.Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih.I muškinje nas mrze.Ti hadumčari će me najviše olajavati.Ljubomore i pakosti radi.”
Pušta Montena ponovo i pojačava do daske.Prati me,do ulice,vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena.
Muzika titra,bjele sjene nalik anđelima izlaze,kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenove svjetlosti razbacuju.
Zavjese u susjedstvu se tresu. Pogledi budnih upijaju slike kao fotografski aparati.
Ljepota moja me zagrlila čvrsto i ljubavnički se privija uz mene.Dvije siluete,besprekorne, bijele i blještave na kapidžiku stoje.Ljepota prošlih dana i sjećanja čine ih nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na njima, dok se pahulje lome i ne tope.
Mahala, te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu nije vidjela četrdeset ili pedeset godina.Neki od škiljavca iza penđera nikad.Ni strasnije poljubce žene i čovjeka,što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.
U predahu ona šapuće šteta,mogli smo dobri glumci biti.Ja se šalim;nismo vremena za gluposti imali,trebalo je glumiti preteške uloge života.
Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički.Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna nikada više ponoviti neće.Ja se ne bunim,uzvraćam joj , za sve naše neljubljene dane i noći;i njene i moje.
Dok se rubini presijavaju u njenoj kosi Kemin refren bruji i ja zapjevušim,možda treći put u životu:
Ti si noćes sva u bijelom
Tamo gdje se pjesma čuje
Pahuljice srca moga
Ko te ljubi i miluje…
Ona se odvaja,suze joj u očima.Ljepota moja nije dobro ,slutim ja! Neka me ledena jeza hvata.
Kažem vratiću se mila,nekog od ovih dana ,da nastavimo gdje smo stali,”ako treba pobjeći od sveg sad…”
Uvijek taj Kemo,uvijek ti Indexi,gdje god kreneš,šta god uradiš,pomisliš ili usniješ , evo njih.Moraju svojim tuč muhurom sve ovjeriti.Neka ih,muzika ljubavi je to,takve više nema , niti će biti.
Ona se smješka,neizmjerna tuga sjaji joj u očima.Samo prošaputa;
-Kako ti kažeš,mili.
Miluje me ručicom malom po obrazu,dugo,grčevito.Okrenu se i lahko,kao pahuljica odleprša.Vidim bijelu anteriju na vratima kako se i njiše i maše i poljubce šalje.
Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne i zrelih osoba novoga,a već bajatog milenija.Trenutak zastane,kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava klima :ne,ne ,ona ulazi u kućicu malu,trošnu i pritvori vrata..
Zapalih cigar usporeno,duboko udahnuh i izdahnuh.Niz ulicu hodim.Povučem dim,dugo ga otpuhujem.Izvučem pljosku,što bi Mojsije reko alkoholeru,nije kurvoazije ,sada pijem samo štok.Nema više tog slatkog vakta.Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.
Ne od štoka.To život se ponovo zbio.Koračam niz brdo,taksi ne tražim.Niz brdo se sve kotrlja. a i prija mi silazak u svježi i mirisni suton.
Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.
To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:
Hvala ti velika čestita i mila ženo,mala Velika Frko Frkice,najdivniji prijatelju i dobrota naša,za sve što si nam darovala.Nikad nije kasno da kažemo voljeli smo te,svi od reda.Svako od nas na svoj način,iako to nekad nismo znali pokazati.
Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme.Raspisalo se o Jahačima, Harmonici, anterijama , Luci i Frki; i pjesmu koju pride.Ništa na haberu nisam objavio. Mislim,iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti.Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.
Nazovem.Javi se.Ili pospana ili umorna taji joj glas.Može kaže,sutra se o akšamu kod nje vidimo.Sat gore dole ništa ne mjenja.
Suta u podne ; sve natenane,po tabijatu.Žilet,voda,sapun,mirisi i abuzenze vodice,teget plišano odijelo,leptir mašna i prsluk od kadife,glanc antilop ,cipele sa bijelim pertlama,kare i zejtin osmijeh na licu i pičim.
Srce drhtii pjeva . pičim,pičim,pićiču i na Bjelave veselo , svojoj djevi stičiću.I stigoh.
Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca,do kučice male trošne. Na vratima Frka u rubin anteriji.Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom.Anterija se raspucava i nudi.Priđem i saginjem se da je poljubim ,ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.Mlada žena se smješi kroz suze ;to nju Dobri za majku zamjenio.Drago joj i uvodi osjedjelog zbunjenika u kuću.
A tamo,odar boli i tuge!
Na odru ;svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji plavičastim safirima optočenoj – sanja. Strast svoju,neutoljenu, vedrinu svoju,žeđ za životom sa sobom na nebo nosi.Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika.Znam je,lica anterijska i nevina sa nje glede.Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je,lagano kosu joj ljubim.Sada joj lice mirno i spokojno ;kao da je odahnula i smiješi se.
Piano!
I u smrti – ljubav i muzika sve je.
To je dijete moje ,naša ,mala Velika Frka usnula.
Kraljica vrišteće boli čini se sni.O Frko,Frkice otvori oči,mladoženja m tvoj Princ Mali je došao.
Čuti dijete.Ne progovara.Bespomoćna od čekanja njega neuviđavnog, umorna bila pa spije.
Oko nje nema nikoga samo kćer joj,tuga i ja.
Kapi kiše po penđerima liju i pjesmu nose:Ti si nam bila u svemu naj,naj,naj;u sve'mu naj.
Priđem meleki i poljubacem joj,kao nekad ,orosim onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.
Znam sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.
Kćer kaže ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.Zna , sve joj majka ispričala.I šta se zbilo i što se nije zbilo;a trebalo je da se zbude.Glupava mladost ili dušmani neki,ili jednostavno sudba na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.
Zastidi me ova mlada žena, načisto.
Kćer mi kafu,žestoke cigar plave kutije za koju su francuzi ukrali Frke ples, bez filtera i kurvoazije,čitav bocun i dvije kristalne čaše na sto iznijela.Kaže ma'mo mame joj rekla šta volim, a i trebaće mi.Dignem obrvu na ono ma'mo mame.Ona se nestašno smješka kao nekad Frka.Na tacni srebrenoj pismo.Kaže za vas je.Osvrćem se i gledam,nema nikoga oko nas.
Ide ona sada nazvati brata i kasti mu da je majka umrla.Brat joj u tuđini radi.Nije bio doma već pet godina.
Majka joj znala da ću po običaju zakasniti, kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje.Poželjela jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati.U tom scenariju sa njom se oproštam na njen način.
Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio;skoro.Onu veče bjeline i oproštaj poljubaca i hiljadu pahulja bijelih.
Ode Frkina kćer u drugu odaju.Ista ljepota ; mila i blaga.Vrckava i vesela,ni tuga to ne može ukrasti.Diskretna.Nadam se da je bolju sreću u životu no ma'mo mame pokupila.
Primičem sto odru blještavom i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim.Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu ruku,đozluke na nos tandarim i pripremam se da joj čitam .
Predah pravim,cigar palim.Dim polako uvlačim i otpujem.Kontam dim joj nikad smetao nije,a i pušila je u ona naša vremena.Poslije nije.Za cigar treba kafa,piće i društvo.Pića i kafe imala,društva nije.Šta će joj onda cigar go golcat da je truje.Kurvoazije sipam i cokćem.
Čašu odlažem i Frku gledam.Ne javlja se,ćuti.Zeru ublijedila,kao insan koji nešto sprema,a tuga ga mori.
Galerija mrsi blještave ali i one malo ledenije dane prošlih vremena , vodeći ih neumitnom smiraju , kao što Blistava Modra rijeka nosi sjećanje naših djedova od Ezela vakta ka iskonu.
Prebirući po riječiima i slikama često sam osupnut ljepotom , radošću , svjetlošću ali i naivnom tersluku kojom su se nepatvoreni pregaoci mahalskih ašik bašći igrali sudbinom i životima. Nisu bili ni svjesni da svojom igrom direktno utiču na slijed potonjih dekika u srazu sa kosmologijom.
Tada danima ne izbivam iz Galerije. Kao da me prošlost zarobi i ubacuje se u moje slike , platna , boje , kistove ili samo u kalem koji sam od sebe zapisuju, prepravlja i dorađuju i ponovo živi ono što će , zaokruženo u cjelovitosti , uz Božiju pomoć , jednom ugledati danju svjetlost.
Gledam oko sebe i čudim se koliko je akšama i sabaha i sjajnih mjesečevih druga proteklo mojim modrim rijekama , raznoseći ljubavi krojenih i življenih u mahalskim đardinima?
Suton okupan mirisom Behara
Koliko li je ljepot anđela zaplesalo , zapjevalo i radost ljubavi poklanjalo blentovijama koje nisu marili za vrijeme i usud , već su živjeli, jednostavno i nerazumno , onako kako su svikli i djelili se svojim ljubama.
Čeprkajući po galeriji , slikama i zapisima nabasah jedan isječak izgubljen od svih , i nepriklonjen ni jednom čitabu. Pomislim, vrijeme je da ga prihevtam uz ovu Bajku. Nisam baš siguran , da će se tu zauvijek udomiti , jer ove riječi je prva ugledala i pročitala u nekom skoro zaboravljenom vremenu jedna čudesna žena , koje više ni.
Bijaše to ljeta Gospodnjeg 19…
Otvorim oči, a njegov pogled jedan valer tužniji. Iz čakšira vadi omot pisma, izgužvan i žut. Pruža mi ga i kaže:
-“Ti znaš šta je bol, ali se ne boriš sa njim. Ti ga trpaš i gušiš. Misliš da si ga zaboravila. Nisi malena.
Bol
Ti misliš da me znaš. Da li je baš tako? Ovo što je zapisano će ti možda pomoći da shvatiš da bol nije rezervisan isključivo za nas. Svako od nas neko breme nosi.
Odoh da zagrabim malo Modre rijeke, ona je ljekovita. Donijeću i tebi. Trebaće ti.”
Ode. Ni poljubca na kraju balade…. Uh , jesam glupa. Odakle mi to. Čuj da dozvolim da me maksumče ljubi. Šta može hudoj žemskoj pasti na um, to ne mre nikome. Pih , pih, nalet me bilo.
Čitam:
Humor boli krije ( naslov)
Đul baštom razli se zvuk ćemaneta. Dobri , kao da ga muzika zaobilazi , uzima kutiju cigara. Gitanes su , Frka zanosno pleše, ali se ne glasa. Hoće Dobri da skine celofan. Ima on, i onu svoju sarajevsku , isto tako bez gaća , ona je otvorena. Spušta francuske, uzima Drinu , otvara poklopac , uzima cigar, lagano ga o kutiju lupka, stavlja ga u usta, prinosi upaljač , zastane, nešto se premišlja.
Spušta cigar.
To je već previše usporeno za Debu. Upečio oči na Dobrog ko reflektori u istražnom , i ne trepće , da se ne bi odao.
Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi. Gleda Debu, pa Dobrog , na kraju i Mojsija. Niko ne obraća pažnju na njega. To je dobar znak.
Mojsije potpuri valja, Senom brodice plove, Modra rijeka blista, podmoskovlje šumi , more se pjeni, sve je kako treba. Krajolik i muzika se stapaju.
Biće dobro,sluti Lenji, nikog nije moro moliti ni išaretiti. Zna , zakuvaće se.
Dobri pogledava na spušteni cigar Drine, a i ž'tan. Pa pogled skrene na Vecchia Romana i Curvoasier. Dileme su sveopšte. Natakariš ti Hamleta i Otela zajedno. Njihove dileme su ko igra klikera črtvoroperaca naspram ovoj mahalskoj igri staklennih perli.
Jami bocu kurvoazijea , u ruku je prima, obrće i razgleda. Neko bi reko nikad flaše staklene, a ni pića nije vidio. Pogled mu se utopio u slova i bleji .
Čovjek bi pomislio da nešto čita ili ne zna čitati. Jes kad ne bi znao da Dobri osim j'taime , vule vu kuše ave’k mu'a , c’est la vie , non Je ne regrette rien , au revoir mon amii takvih tričarija , od francuskog ništa nije znao beknuti , a kamo li pročitat.
To je dovoljno da Deba i Lenji dijalog na visokoj nozi, počnu.
-Baš si glupak Deba, ne čita , on boju gleda.
-Jebala te boja ,šta će mu boja. Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.
-Jel’ prosuto po vešu?
-Kakav te veš spopo,ja o onim žemskim bojama , ti o vešu.
-Ja konto žensko veš mijenja kada ima jal’ jedno jal’ drugo,barem jednom dnevno.
-Što će mjenjat gaće jednom dnevno, nije luda. A i što će joj uopšte gaće ako ih treba svaki čas skinuti?
-A ako boja procuri jal bijela jal crvena?
-Nek uzme flašu kurvoazijea, pa u nek’ u nju boju sipa , da Dobri ima šta zagledat.
-Jesi mahnit, ne gleda ti on taj tvoj poganluk. On po boji vidi koliko je konjak dobar, jel’ dovoljno star, jel’ sazrio ili je uranio ili odocnio.
-Ti otkad progovorio ne može te čovjek uhavizat. Prije ni jedne nisi htio beknut. A kad bekneš, čovjek se divio tvojoj rječitosti . Sve jasno i razumljivo. A-ha i A-a. Čuj konjak uraniti ili odocniti, ostariti ili pomladiti. Gdje si ti vidio da insan konjak može pomladiti?
-Može, može ali to nije za nas.
-Zašto nije za nas?
-Što'š pare bacat kad ćeš i onako riknut?
Zarovi smrti
-Ja ne mislim riknut.
-Znam, ti ćeš crknut.
-Što ću crknut kad mogu riknut?
-E vala nećeš riknut nego ćeš crknut.
-Kako znaš?
-Fino znam.
-Hajde raci mi ako znaš!?
-Ja ti neću dati da rikneš.
-Zašto mi ne bi dao da riknem, jaran si mi?
-I Dobri mi jaran a on će riknuti, a tebe ću pustiti da crkneš.
-Kako znaš da on nece crknuti?
-Jednostavno.
-Kako jednostavno?
-Fino,jednostavno zato što će riknuti.
-Vidi jebote to mu sasvim logično zvuči. A Mojsije?
-Šta Mojsije?
-Hoće li on riknuti?
-Neće.
-Znači i on će crknuti.
-Neće.
-Kako neće? Ako neće riknuti mora crknuti.
-Ne mora.
-Kako ne mora?
-Jednostavno.
-Šta je tu jednostavno.?
-Sve, on će krepat.
-Kako znaš blentovijo pametna?
-Jednostavno znam.
-Kod tebe sve nešto jednostavno.
-Kako neće biti neće biti jednostavno,jednostavnije ne može biti?
-Zašto?
-Reko mi jednom Mojsije da on neće umrijeti, riknuti ili crknuti nego će smrt zajebati i jednostavno će krepati.
Debi se odmah prosvjetlilo.
Okreće se harmonikašu što Moriće titra.
-Mojsije, kako ćeš krepati?
-Ko ti je reko da ću krepati, konju jedan?
-Lenji. Kaže , ti mu reko da ćeš jednostavno krepati.
-I ti njemu vjeruješ!
-Kako ne bi vjerovo,ne govori se o anamo onoj ,nego o umiranju.
-Kakve ti sad veze ima anamo ona sa umiranjem?
-Ima kako nema. Ako bi’ išta u životu volio onda je to da umrem na njoj. A i Lenji ne bi imo ništa protiv, kolko ga anlaišem.
-Dobro Lenji reče, ti nećeš riknuti ti ćeš na roštilju crknuti.
Ubacije se Lenji ponovo u igru.
-Eto , ne rakoh li ja da ćeš ti crknuti, tu ti ni roštilj neće pomoći.
-Kako znaš?
-Jer ti je Mojsije malo prije rekao.
Deba se okreće Mojsiju-
-A što ti, Mojsije ne bi madrkno, ko sav pošten svijet.
-Natakariš pošten svijet. Sve same hođe, svećenici, učeni ljudi , političari , hadumi , hadum tetke , pederi , hanumice , ekolozi i humanitarci. Nije to za nas mahalaše.
–A ja opet nešto mislim kako bi bilo da Lenjeg sprcamo međ’ taj pošteni svijet.
:A što mene fićfiriću jedan ? Eto ti Mojsija pa njega uvaljuj u belaj. Meni krepat i madrknut zvuče skorom isto.
Zagrmiše basovi.To je Mojsijev novi signal : manite se šuplje priče.Vidi on, ova bi se biti ili ne biti filozofija bi se mogla vrtiti, barem, dva tri dana.
Skonto pričo im ti ili ne pričo na isto mu dođe.Blentavi ko blesavi mahnitovi. Ne može ih čovjek pameti nadolmiti. Samo svoje pa svoje. Jedino im buka može poremetiti tok misli, ako je imalo misli u njima preostalo.
I on zvizno. Poćelo mu , na bigajri hak , neštimat sa Zlatom.
Ovi Dobri ili je nekad bio autista, ili je posto autista ili se sprema da postane autista. Nema druge konta Deba. Samo ga celofan od srca ide. Što jest, jest.
-Dobri mog'li ja dobiti te neotpakovane cigare.
Lenji zakuka:
-Nemoj Dobri molim te, znaš šta će on učiniti. Celofan je u pitanju.
Znam ; kaže Dobri i dodaje kutiju Debi.
Ovaj uzima kutiju sa strahopoštovanjem. Zadivljeno gleda u nju pa joj tepa; pa celofan miluje, ciganku u kosu ljubi, tijelo nježno miluje , suze mu grunuše na oči.
Plače Deba ko godina, ako znate šta je to?
Kutiju cigara ž'tan na grudi privija. Jedna Cigančica mu se u oči pristavila.
Svi zanijemili. Čuj, blesan plače. Ne, nem're to tako…
Nebeske suze
Nije fer. Gdje si vidio, da odrtina osjetljiva ko hiljadugodišnji hrast, mere zaplakat?
Može, misli Dobri i te kako može. Ona priča o crknut, riknut i krepat ga bacila trinaest godina unazad kada je dijete bio i imao deset godina. A i na Frku ga podsjećala.
Nije ba , on bio konjina i fićfirić, neotesani i grubi blento ,da ne m're grublji biti. Autista skoro postao?
Jok!
To se njemu srce sledilo, to njemu duša zamrla. To on lijepo krhko biće, onu svoju dušu veliku , Bogom datu , u mali mozak, u hipofizu zakopao. Zakopao, cementom sarkofagirao i još pride bitumenom i ledom zalio. Da se sve slijepi i zaledi. A ako neko počne čeprkat, da se duša samozapali.
On neće, on ne može, on ne želi da misli. On neće da shvati da nema Dijane njegove, njegove male kanarinke.
Sjedila u klupi sa njim; ona , Dijana , dijete u oblacima . Zbog nje je on postajao bolji đak i manje nestašan bio. Srce mu se otkidalo zbog te ljepot djevojčice i pameti.
Dijete u oblacima
Pošli oni u četvrti razred herojeve škole. To su one nezgodne godine kada je simpatija još uvijek simpatija, ali ako bude dobar, fin , nježan i krotak dječak , mogo bi joj postati momak.
Sva bi im se djeca mogla rugati, a njemu milina oko srca:
“Cura i momak,sjeli na bobak, bobak puče, cura momka tuče.”
Eh, da je barem tako bilo, misli on.
Ja bih svaki dan neku psinu, onako dječiju, smješnu i malecku napravio. Da se glupost može pregrmiti i da me Dijana klepa ko hablečinu kad god poželi.
Ali nije tako bilo.
Ali nije tako bilo…
Nikako nije bilo tako!
Bilo je to tako kako se ne može zamisliti. Kako insan ne može ni u morama sanjati.
Bilo je to tako, ko da me neka mračna sila svaki dan za četiri konja veže i rastjeruje ih na četiri strane svijeta.
Ja sam nemoćan i ne mogu da dišem, niti da vrištim , a bol se veća javlja. Prvo ti desna slabija ruka popusti, pa odleti. Ta bol je nesnosna ,a ima još četiri uda. Zatim se lijeva, družica desne, po prašini vuče. Bol te samo ošamuti i ti gledaš kako noga desna, pa lijeva galopiraju ka horiznotu, konjima vranim nošeni.
Dok gledaš dijelove tijela, vidiš da se onaj najmanji ud odjednom zakofrčio i isprsio , misli postao glavni.
Jes, kako nije. Jer ono što biti nemere ima da slijedi.Ne moje čerečenje ili druge patnje, veže se nešto neljudskije.
Bilo je to tako, kao da mi neko srce namah iz grudi iščupa.Ja još živ gledam kako mi srce u mašinu za mljevenje mesa stavljaju i melju ga. Ono izlazi na drugu stranu , krvavo i samljeveno, visi ko jako skuvani rezanci , posuti paprenom paprikom.
Čudim se mene ništa ne boli i sve se nadam da će mi sada i tijelo i kosti samljeti. Ne ništa. Jok,bolan , ne da dušman lakoće. Tu samljevenu masu poli sa litar tečnog azota i u grudi mi sve to vrnu.
Bilo je to tako kao da ti dušu ,onu auru, onaj balonćić mali , katil kliještima iz grla čupa pa na fakirski ležaj baca. Balonćić pane i puf nestane. Ali se duša vrati, malo veća od balončića. Ne znaju krvnici da je duša od Boga data, da čuva i štiti nevinost i čestitost njegove djece.
Zvijer krhku dušu svaki put vraća na ležaj od klamfi tkani. Ona se vraća još veća i jača.Kad neman vidje da joj ništa ne može, vrati je u moje grlo, pa je pogura malo niže.Ona se zaglavi ni dolje ni gore i samo prhnu ko grlica bijela ka nebu svome.Znam da će me gore , kad mi smrtni stađun dođe čekati, da me pomiluje,da se izmirimo i sa mnom da Dijanu traži..
Dijana je bila moja mala božica lova.Kako su se njene plave vlati lepršale po hodnicima i mahalama bjelavskim, dok je jurila za mnom, nestašnom životinjicom, malim srndaćem iz bajkovite šume. Imala je moć, kad bi Mjesec spustila i ispod maglica ga osvjetlila, moje misli bi hrlile njoj.
Dijete si bio, šta si mogao znati, pitaće se neko.
Šta ima da pitaju, djeca sve znaju, još dok ih majke u stomaku miluju. Nevinost i znanje im polako godinama odrasli ubijaju, da bi kao oni sumorni i neosjetljivi postali.
Vidite dvoje djece, što bezbrižno se igraju i jure. Čednost jedna stiže nevinost drugu i zaštitnički ga za ruku prima. Dvije ruke, jedna ruka u drugoj, dvije ruke jedan san i jedna ljubav djetinja. Uvijek bi završili ispod njihovog, višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Tada bi se zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.
Zahvaljivali se Jedinom, na milodarju ljubavi što ih obasipa. Zaklinjali se jedno drugom na vječnu sreću. Onda bi ona odskakutala ka roditeljskom domu . Okretala se i poljubčiće mu slala. On ukipljen i ponosan ka spomenik neznanom junaku, samo bi joj rukom odmahivao.
Svi se po mahali smješkali. Misle; evo nova ašik djeca se rađaju.Drago im vidjeti ta vesela, bezbrižna, razdragana lica obasjana snovima i nadom. Djetinjstva se svoga više ne sjećaju, ali im sama pomisao na njega neku toplinu stvara.
Dijana i Dobri nikog ne primjećuju ,samo se za ruke drže i grčevito stiskaju. Kao da će ih neko, nepoznato nešto razdvojiti. Znaju ,dječijim sveznanjem i dušama milim, mnogo sreće mnogo boli nosi.
Takva je dječja ljubav, kao snovi. Nevina, čista i pitka, kao majčino mlijeko poslije sanja. Sve je u parovima, i oni su par. Nestvarni kao anđeli i nečujni kao titraj anđeoskih krila.
Gdje je radost tu je i tuga. Gdje je ljubav tu je idušman što u sebi mržnju nosi,
Jednom sunčanom majskom danu približio se raspust.
Nebo je tišinu spustilo. Misli dunjaluk oluja se sprema. Ptice nestale sa safirli neba. Cvijeće prestalo da miriše , ezani su preskočili sabah i podnevni vakat. To se nikad u Gradu čednosti desilo nije. Sunce ne sija, jedan ga škuri oblak zaklonio i uporno ga u korak prati. Ne da mu glavu ili barem jedno oko da proviri.
Dobri nervozno u klupi sjedi i prazno mjesto, Dijanino, pogledava. Srce ga steže i neka zlokobna tišina mu se u um uvlači. On je zombi koji nešto osluškuje i u prazninu stoličice žute bulji, kao da mu od toga zavisi život zavisi.
I zavisiće.
Odjednom, nad Sarajevom se navuče mrkli mrak. Jedan strašni preklinjuči , dječiji vrisak prolomi se od Višnjika, preko Bjelava do Dobrog dođe. On izleti, jurnu , kroz zatvorena vrata suknu i po gradu krik raznese.
Trči Dobri , vrisak s njim.
Trči Dobri a čini mu se da su mu noge ko u snu rasčerečene , kao da se ne miče. Krik u ušima mu se pojačava i boli. Srce mu u mljeveni azot tečni pretvara. Vazduha nema ,klamfe mu po duši burgijaju i ne zna zašto,ali urliku se pridružuje, i on vrišti , cvili i plače.
Dobri trči, plače i vrišti i ne osjeti da je drugi vrisak prestao, ali nije važno, on je pred Dijaninom kućom.
Vidi policija izvodi jednog bradatog grmalja sa fočanskih gudura. Papčini , monstrumu lice izgrebano ko brazde dubokog oranje njegove oranice. Krv još lije,a dva ga drota naizmjenično bubaju.
Uljeće Dobri u Dijanin stan. Ništa ga ne može zaustaviti. Kokotić je to.
Kroz noge trećem drotu se baca i klizi. Pred krevetom bračnim je. Vidi krv kako polako mu na ruku kapa. Ruku u usta stavlja i kuša ga. Misli nije moro, ali nešto ga strašno, mračno,neljudsko tjeralo na to.
Znao je , to je Dijane , ljepote njegove krv, jer prstiće njene, na rubu kreveta sluti. Krv niz grlo mu klizi, slankasta je. Misli on djetinje. Nije to prije znao, nikad je nije probo. Pa se polako na koljena diže. Tek toliko da se susretne sa malenom glavom.
Plave ga oči tužno gledaju , dvije su suze iz njih kanule. Iz lijevog rubin krvava i desnog safir ledena.
Očima ga zovnu ,on joj priđe,ona mu šapuće i kaže:
Poljubi me i zagrli me molim te. Tako sam umorna , a i hladno mi je.
On je zagrli i poljubi, baš ko ljubavnik vični. Ona se nasmješi i oči zatvori. Misli Dobri moja djevojčica je umorna i pošla je da spije. Ali jedna grlica , bezbojnog brilijanta sjaja između njih dvoje prhnu . Prozori se treskom otvoriše , vjetrom razbijeni i prije nego orkan poče, uznese se put neba.
Kad grlica nesta , vjetar zaurlika, sjevanje i grmljavina na grad kidišu. Kiša i orkan crijepove lome, noć jauče i vrišto . Dijanin vrisak se kovitla mahalama. Ljudi uši pokrivaju, u podrume se sklanjaju, misle sudnji dan, kijamet , apokalipsa dolazi.
Vrisak nikako da se otkači i krene dalje. Dobrom drago , jedino on čuje da je taj vrisak onaj prelijepi poj, što ga bjelavska grlica pjeva,kad joj nož , mesarsku palu u vrat zabijaju. A ona čista srca i blažene duše, prkosi i pjeva,pjesmu umilnu, pjesmu predivnum pjesmu Stvoritelju:
Ja evo Mili Bože tebi dolazim
svoje srce janjeće tebi donosim
mili bože oprosti moju nevinost
u ruci ti čistu dušu svoju prinosim.
Radosna i vesela ničega mi žao nije
Mrijet svakako valja kasnije ili prije
Molim sačuvaj mi Dobrog blentavoga
Mog drugara smiješnoga i jedinoga.
Nesuđenu ljubav moju
a blentavu ovcu tvoju
trebaće mu pomoć tvoja
iskrena kao ljubav moja.
Dobrog tek tada hladnoća,led ledeni obuzima , jer vidi : Dijanina prelijepa glavica skoro odrubljena. Satara ,pala mesarska, više nje blješti. Tijelo se ne vidi ,neko pažljiv bio pa ga u bijeli čaršav zavio. Bijeli čaršav više nije bijeli, crvena krv malog janjeta ga u roze obojilo.
Gurnuše Dobrog van ,na kišu, narod mora da radi. Hitna i mrtvozornici i grobari, svi su došli. Posao ne smije stati. Život je život, a smrt je smrt. Mrtvi mrtvima, živi živima.
A kome Dobri sada pripada?
Tijelo mu sa živima. Duša za grlicom odlijetjela.
Tuga nebeska
Potop, oluja je trajala četrdeset sati, svu Čaršiju potopila. Dobrog nađoše ispod njihovog, Dijanog i njegovog višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Ispod kojeg su Dijana njegova mila i on dobri i blentavi , zaljubljeno zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.
Tri dana nije pripadao nikome. Niti je jeo, niti je pio. Preko dana bi dijete bilo na groblju, pored groba koji se Dijani iskopao. Naveče bi spavao ispod hrasta i snovima o Dijani se pokrivao. Dijete , jako deset godina , snove o mrtvoj drugarici, simpatiji, samo što mu cura , ljubavnica nije bila; sniva.
Nije ni jednu ciglu riječ tri dana pustio. Suzu nikad više, doli jednom.
Ukopaše Dijanu.
On joj buket hrastovog lišća i dvije ljubićice u novinski fišek uvio i na odar položio.Čini mu se njegov vjenac je najljepši. Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva djevičanski mirisna cvijetka. Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo. Svoj mirisni ,srce cvijetak, zauvijek zaledio. Misli dijete; šta će mu , nema više male božice, pa mu ni ne treba.
Tu veče je spavao na groblju. Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta , kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo. Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio je i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar nije dirao. Sve se nadao miris cvijeća će je privući pa će se njegova Malena vratiti.
Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Zaključiše , onako uzgred , veliki je: Ima deset godina, nek se snalazi. Mnogo tih snalaženja je u mahali bilo, i cijelom gradu, i u cijeloj zemlji , i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu od deset godina na snalaženje. I mlađu , i stariju . I malo im to, još ih pride kolju , siluju i ubijaju.
Ćetvrtog dana u sabah Dobrog probudi gavran, crn ko rudarsko okno na četvrtom nivou Raspotočja. Zagrakta mu posred uha:
-Idi kući dječače jadni,nemoj da ti se garibi smiju. Džab džabe čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti:
“Idi kući Dobri i ne tuguj više.Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se slučajno slomio,mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila, blento jadni.Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo me više ne može dotaći.
Dobri za kamen ,da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono, jata gavranova,vrana,švraka i galebova se okolo groblja na žice natandarilo i natakarilo i kriču:
-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio inače si naj…grabusio.“
Vidi Dobri da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo Jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj,pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.
Mila moja Grlica
Dijana ona providna grlica mala,sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi.
Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao ka stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka, a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga. Nikad nije. Ni vrno se nikad na groblje nije.
Kad je kući došao , sjeo je i jeo i jeo. Pa opet jeo.
Tri dana je i tri noći jeo i pio i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio.Kupovali mu novu hranu, civarama je prevozili,a vodu u bačvama donosili..On bi odmah sve smazo i popio.
Oni trk u kupovinu i od komšija okolnih, vodu vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta.
On hranu čekat nije mogo,toliko je pregladnio,već je doksate drvca počeo mrviti i jesti.
Tada mu sinu , da na groblju, u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelašća malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk na prozor i poče povraćati.
Povraćo je ravno deset sati. Svaki sat za jednu Dijaninu prestalu godinu. Minut ohanuo pa nastavio povraćati novih deset sati, svaki sat za svoju jednu beternu godinu.
Nikad više nije povraćao.Osim jednom. I nikad se više nije najeo,osim jednom. No , o tome drugi put. Sada napuštamo Dobrog da se do kraja i dobrano zaledi i da se u punom sjaju među jahačima pojavi.
Prihajalna besjedo in navodilo
oliti predmuhabet
*
Imamo Galeriju ; nijeme, gluho bilo .,insani.
Ovu množinu će jednog dana objasniti , a možda neće biti ni potrebno.
Mlađi , poprilično samobitni brat Baška baŠa , pomalo šeret , malo više mahalaš i vječni đuvegija , na dan otvaranja Galerije , u društvu nekih drugih obavezno nepozvanih , ali neizostavno prisutnih prelijepih mahalkinja i nešto manje ugodnih mahalaša, usporeno , mahalski precizno natandari muhabet :
“Uvijek si slovio kao pametan čovjek , ali sada znam da si izuzetno pametan.
Dok si bio mlad rasipao si energuiju , vrijeme , bio vrijedan baštovan i … ma uvijek si volio cvijeće i đardine,i još svašta nešto.
Iskustvio i nauk su učinili svoje.
Što ćeš rasipati energiju i gubiti dragocjeno vrijeme koje ti odjednom ponestaje, nisi frajer .
Otvorio si Galeriju da ti ljepote dođu na noge , na dohvat ruku i skuta i dive se njihovim rukotvorinama ,umjeću , životu i ljubavi.
Znaš i sam ; muškarci k'o muškarci , uglavnom blentovije i hablečine , se k'o hajvani razumiju u kulturu i umjetnost , ostavljaju prostor za estetsko bitisanje isključivo nježnim ženskim dušama , rukama i šta ti ja znam u čemu još,
U saučešnistvu i divljenju prema umjetnosti se rađa simpatija , iz simpatije razumjevanje , iz razumjevanja sazrijeva ranjivost i nježnost, i onda tebi , kao đentlmenu ne preostaje ništa nego da odabiraš i bereš zrele jabuke , jal’ ostale voćke i slastice.
Znam reći ćeš takarli vremena brate moj!Moralo se !
Aha , kak’ ne! Ali to kod mene ne pije hladnu vodu sa bjelavskih česmi . Kod tebe uvijek neki takarli, damarli, dertli vakt'i. Idi bolan, pa se leči.”
A i Mojsije umjetnik i prorok se mor'o nadovezati:
“Ne samo pametno , već i jako lukavo. Pored toliko ekspresivnih mjesta u gradu , nađe impresiju i kotu na 17 cm od Love bridge ,salona Beauty. Koje li milimetarske slučajnosti?”
A rahmetli Deba , preranoletač u nebeske visine ,( dugo očekivani belaj u jeku priprema za otvaranje galerije) i belajsuz po vokaciji, bi zasigurno ( jes’ kad bi mu pržun bar na tren dopustio da ohane ), sletio i zakatančio završni naturalistički eglen:
” Joj lava ljudi moji!,boli glava!Atelje , poetski , muzički i umjetnički kafe salon, za damarli divana dušu dao i još mu ljepote druženje plaćaju kupovinom slika, ‘oću reći finansiraju ovu podmuklu barabu. A ime mu je Dobri ; aha , kako ne.”
Znamo ih svakog pojedinačno i svakog sveukupno , proširiće se u mahali nesvrstana priča. Osnovana ili neosnovana, nije bitno. Svaka će mahalska blentovija dodati svoj obol na kantar taze mahalskeog prosedea i eto belaja. Ode obraz, namah i bez diskursa.
Skoro totalna nevinost , u još neobranom grožđu ; ni zabranjene voćke brao , ni slastice dirao i mirisao i u njima uživao , a Galerija već na lošem glasu.
Iako se pretpostavljalo da će se broj posjetiteljki vremenom povećati , dal’ zbog “lošeg glasa ” il’ neobičnog i prelijepog galerijskog kolorita i ambijenta , a mere biti i zbog slika ( tko da zna ) , moralo se nešto poduzeti i razbiti preuranjeni muhabet prije nego postane mahalska istina.
Strogoća i Mudrost , godine , a i vaspitanje priječe da se švera ok'o kere pa na mala vrata i razuvjeravaju mahalski kuloari , sa akcentom na kuloarice, jer su one uvijek bile pogubni izazov za lični ego i jednostavnu mahalsku filozofiju ,"dvoje se nađu pa se poslije ne nađu" , prozvani se odlučio za manje popularni i isto tako nesvrhishodni javni demantij.
To vam je k'o mač sa dvije oštrice: jal’ upali , jal ne upali!? Hoće se reći jal’ u sridu’ , jal’ ukrivo, a to mu dođe skoro na isto. Pitajte Maru , jal’ Daskaru , jal Gataru.
Zvuči malo poznato i odbranaški ,ali izbora se nema, jer istina je uglavnom bar malo ljepša i drugačija i uvijek , ama baš uvijek između...( Quod erat demonstrandum ) .
Prepuštamo , šenkrat plaho , riječ sveznajućim i manje pametnim naratorima , u mahali prokuženim takarli baljezgatorima.
