Oni jašu Mojsije harmoniku baca / V Epizoda / Drugi dio

Dobri ih izradio. Ne voli on . da mu neko kazuje šta mu je raditi. Poveo ovu Hanu. Ona se preporodila. Nema crnih školskih keceljica, rukavi ala Kemo M. do navrh noktiju .Minjake počela nositi. Jes da joj stoje,  ali ipak to nije za bašti, proplanaka, đardina . I previše se otkriva, pa je ponekad i vulgarno i dosadno. Nimalo zavodljivo i ženstveno. U disku može proći.

Herco reko Leli Jeli Jeleni šta je Mojsije poručio. Ona mu rekla ne odi, nisu to čista posla. Ostaše Herco i Lela Jela Jelena  da se nose i po svojoj  đul baštici  igraju i jure. Nemaju vremena za druge. Pricvrljila ih ljubav.

Debi drago oko srca, što mu drugari dolaze. Naložio da se iće i meza spremi, obavezno brizle i bijeli bubrezi. Normalno u talu su Mojsije, Lenji i Dobri. Frka sa povrćem, voćem i mliječnim proizvodima iz bašte i štale, sofru začinila. Ne sjedi se vanka.Puno, puno više iznad sederničkog vidikovca, haman na Pašinom brdu, u dnu brda, jako duva.

Deba se uvijek hvalio da niko od njega ne može nabrojit sinonima za  takarenje, tandaranje i taslačenje.

-Nabroj ta tvoja tatlačenje,  bez  onih sa je i be i  za svaku riječ iznad tridesete ,dobijaš deset dinara.– iznebuha će Mojsije Debi.

Tada se za deset dinara moglo kupiti:

Natur šnicle    2  puta 3 din   jednako      6   din.

Davida /piva   4 puta  o,50 din jednako   2   din

Kafe                2 puta  o,5 din  jednako    1   din

Kiselu niste imali 1 puta o,5  jednako     o,5 din

Bakšiš             1,o  puta 1,o  jednako         1,5 din

Ukupno   :                             11 , 5 dinara.

Ti se crveniš,nemaš onih o,5 din što te konobar pali,a od sramote ne mreš žensku pitat za posudbu.Možda nju osramotiš jer obično ne nose lovu kad su sa nama.Na brzinu odletiš u toalet i od Ibre Piljka žene uzmeš marku .

Konobaru platiš dvanaest  maraka ko hadžija. Konoibarska posla.

Muškarac obavezno plaćao, žensko samo trebalo ponijeti sebe i cigare. Može i bez cigara, dragi će kupiti , refundacija u naturi.

Poče poker.

-Malo je to, može tri banke.

Hoće Deba da profitira.

-Ne može,banka,uzmi ili ostavi,za svaku fulu ti meni šest banki.

-Uzimam dvije,dajem četiri.

„Ne primam manje od pet,pas mater.Za svako je i be  petodinarka.Evo ruke da je hiljadu poslova.“

Mojsije ruku pruža, pruža ruku a ne sanja  da se opačina sprema,znao je Deba uzvratiti.No Mojsije će uzvratit i to kako.

Debeli hraknu u svoju ruku.Biljeg ko nov novcata  petodinarka.Mojsije se snašo nije a već bješe ruka u ruci.Vrisnu Mojsije pa trk u ćenifu povraćat stade.Nebu dušu,nebo je neće. Gadljiv toliko bio da je i na smog,kišu,maglu i pužev trag povraćao.Deba obrisa ruku o stolnjak,ni briga ga za Mojsija; k'o da ništa bilo nije dobacuje:

-Može ,ho'š po abecednom redu ili kako mi volja,

-kaže Deba i odmah počinje.

“Takariti,taslačiti,tandarati ašikariti ,alotrijati,amal…“

„Kako ubaci alotrijanje u hamalenje hablečino,jedna.“dere se Mojsije iz ćenifa,a oči mu ko neke suze na dršku ispadaju,ko da ga neki magarc tandara,što bi reko Deba , da prostite.

„Još si živ, čuješ znači, lijo jedna.Alotrija to ti je ludovati i puritanski strahovati od bliskosti,a gdje većeg ludovanja od tandaranja puritanke , kad joj puritanstvo takarenjem u zdrav mozak konvertiraš. Može dalje i nastavlja:  tačno u slovo gdje je prekinut bio:

gamiti,amaliti,anabazirati,baildisati,baždariti…

-E sad ga usra,kakve veze mjerni sistemi imaju sa bubanjem.

Brani Lenji Mojsija.

Ne možeš ti Debu tako lako smesti:

-Da li se anamo ona  nekad pokvari?Pokvari i tuhne i ne možeš joj par dana prići. Da li se nekad promjeni? Zna se promjeniti i te kako, naročito kad rodi ili fasuje bosanski grab. Da li se desi pa ti neka kaže: nisam dobro, boli me glava ili danas sam poremećena, nakrivo nasađena, nešto mi fali il’ nešto slično? Stalno se dešava. I šta u tim slučajevima trebaš raditi? Ništa, ama baš ništa. Al’  ima da te nema! Moraš bolan instrument u ruke uzet, mjeriti, podešavati i ukrivo, i upravo, o  udesno i ulijevo, i gore i dole, i u sridu. I onda , jopet , udri Mujo jače i još jače. I  nanovo , pa ponovo i do dvadeset ćet'ri puta. A vidiš li da opet neštima ,a ti opet štimaj ili štemaj, na volju ti. A šta je to ako nije baždarenje koliko se ja u astronimiju razumijem.

Deba sam sa sobom priča, sam sebi pitanja i odgovore daje.Tako je on . Svijet za sebe.

Vidi  Lenji jalov posao naduravat se Debom, kada se  ovi kači za astrologiju, a i mogo bi mu nešto loše izgatat. Srećom te večeri nije bilo Ome. Odustaje od dalje polemike i na glas kaže:

-Moraću  čekati da se Mojsije pješke vrne.

Mojsije u pauzi između dva djeljenje duše:

-Pusti Debu neka nabraja. a ti Frku nađi neka ovaj peksinluk iza mene sredi.Kuća je njena,a Dobri je tu,ako ja nešto pripustim nek se on toga dohvati i sredi.

-Nemoj njega u priču gurat, molim te ko hodža, ko rabin za sadaku.Hem zna što zna, hem zna i ono što ne zna, hem svaku Debinu fintu zna, hem ga uvijek brani. Koliko je tu hemova a i ko da nešto protiv moja tri prsta ima.

-Šut čafiru nemoj se meni molit, idi Germanu pa se njemu moli. Ali pošljen. Nego, sada idi svojim i mojim poslom, zovi Frku .Dobri, Deba i ja ćemo se riječima zabaviti,ti i onako nemaš šta naučiti. Što si naučio naučio, dosta ti bilo i previše. Sad valja nered počistiti i sve na svoje mjesto staviti. Ova , bivša , niko tako nek sluša i nek uči.

Osveta za Sedernik,hladnjak i bašće se sprema iznebuha sluti Dobri.

Ode Lenji Frku tražit, Mojsije dođe, ublijedio ko rahmetlija na tabut tahti , ispred meit taša:

-Joj rahatluku,nigdje kraja nema. Od one večeri, kad nestade sto dvadeset basova, nešto me muči, ždere, evo tu mi se ispod pluće nešto skupilo. Poslije mi bi žao hladnjaka, grehota onu divotu ogrebat. A i đule i kadifice prežalit ne mogu. Grijeh ba Deba cvijeće kidati ili uništavati. Sve se bolan skupilo. Ne možeš distati ni u halu ići. Hoće gore na usta pa neće, pa opet gore pa se vrati. I tako danima. Kutarisah se belaja,dobri ljudi.

Gleda Deba oko sebe, samo on, Dobri i Mojsije sjede. Ne konta Na Hanu-Anu. Ona je nova, pojma nema šta je ovdje po srijeti. Takaru se tek priučila, ali će brzo gradibo savladati. Jel to žensko ili nije? Gleda, ne može sebi doći.

-Joj čife, koji te ljudi spopali , gdje  ti vidiš čo'eka, samo ti ja i Dobri ovdje sjedimo, koje ti to ljude spominješ?

Zapomaže Debe kao da ga kolju, ko fazan fićfirića. Još ne nastavlja brojati.

-Ćuti bilmeze, radi posao, nastavi i malo uspori, nije čoek gujavica. A ti Dobri pazi malo, i malo mi pomozi!

– zapeta ili zarez bubati, bubačiti,bubnjati,bubrežiti,bucati,capiniti,

-Stop,ti ko cigan!

Žustro zaustavlja Dobri ne zna zbog čega, sve čisto, kristalno jasno, ali mora zaustaviti. Mojsiju vrijeme nešto treba, kupuje ga, debelo plaća.

„Šta je sad? -pita Deba, od Dobrog nije očekivo nož u leđa.

„Koliko se ja razumijem u medicinu,vakcine i muziku , capin je neki planinarski čekić. Hajde da je to malj,bat ili bosanski grb shvatio bih vezu sa ciganjenjem, ali capin sa njima veze nikakve neme.“

Dobri nabraja riječi, gomila ih iako zna da nije u pravu i da će lako biti pobijen. Deba neki dan kod njega bio i slučajno riječnik na riječi carin otvoren bio. Kako je Deba znao, da planinar Mojsije capin ima, to on pogledao šta o capinu piše. Pogledao, buljave oči zašiljio , pogled satima nije dizao. Čitao i čitao, i opet čitao, i opet i opet. Tačno dvadeset četiri puta. Nije mogao vjerovati šta sve o capinu piše. Sve napamet naučio.

Moijsije se smijuri , a Deba se ko fol ljuti:

-Riječ capin nisu ljudi izmislili,nebo ga je poslalo.Capin je višeslojna i višeznačna riječ,koliko je u toj riječi metafore,ironije i stilskih figura,koliko sadržine to se ne može objasniti tek tako.O tom bi da imam škole diplomski dobar napiso.

Capin može ko metal tvrd biti , i kad je od metala. Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se ko  meka gumenasta guma. Onda je capin malo metalan, malo gumenast, može mnogo čemu podlužiti. A neka je tupasti dio capina obložen drvetom  i  poludrvenast, polu metalan je. Taj capin odmah baci, drvo ne valja , očas ga polomiti. Zato mnogi planinari svje capine od drveta prave. Nisu svi planinari vješte drvodelje. Tada capini liče na topuzine ili tojage. I onaj metalni možeš baciti, ni on nije planinarski skoro ničemu ne može poslužiti, osim geolozima. A ako zapadne kiša može te munja ili grom  strefiti. Dakle ako si planinar, ti ona gumeni od ebanovine ili tojagu od sajle insanske,  primi i ka planinama i planinarkama hodi. I nema belaja. Samo frka,cika i vriska.

Jel capin planinski čekić,jeste. I sam, malo prije reče. Jel ide po planinama? Ide i uzduž i poprijeko, i ubrdo i nizbrdo, i u ravan i u sridu, a moš’ ga zadhenut za uho, za pojas, na grudi, ispod pojasa, na pantale, na haljinu, ispod haljine, čak i na leđa, ako ne paziš i nečija usta o njeg’  zakači  il’ ubacit. Pa kad stigneš na kotu ili logu možeš sasvim slobodno njime logirat. Pa kad se kući vraćaš,opet isto. Minimum dvadeset čertri puta za vikend. Ako se ženska prije puritanka bila, eto ti belaja, mora se i više.“

Deba mili! – zove Frka tiho, ne znamo odakle..Načula ona o čemu se priča, konta Deba.

Šta  je, šta se dereš ? – dere se Deba, hem ga u ekspozeu prekida, hem mu autoritet ruši.

-Može li Lenji zabiberiti,

„Može, kakvo je to pitanje , pusti me , bona, idi pospremi to.

Misli Deba na toalet i na mezu i oblizuje se, a i kako do jedne riječi nije došo, ništa skonto nije.I bolje da nije i nikad skontat neće

-Jesi siguran sto posto.

-Dvjesto posto i dvaput ako treba.

Oni jašu Mojsije harmonike baca – Peta epizoda

 

Frkin usud

 

Deba je bio mršav k'o girica, a mogo pojest k'o vo. Vrckav  k'o kokot u parenju; uvijek je trzajem glave ustranu zabacivao one dvi-tri vlasi sa čela. Ponekad su ga u šali zvali Fićfirić., najčešće Mojsije. Drugi ili nisu smjeli ili su ga voljeli. Mršavi  ko girica, prgavi ko’ kokotić,   bi tada poludio.

Njegova sreća spasio ga   Mojsije, dok se nadimak Fićfirić još nije ukorjenio. Nije da mu ne bi sasvim solidno pristajalo. Znao je Mojsije šra radi. Pukao bi od jada , kad bi neko na ulici ili našem stolu dobacio samo radi mahalskog zezanja. Mladić jedan, Roda zvani , a metar i po žileta visok bi ga najćešće zvao:

„Đes’ ba Fićfirić? Je’ šta ma'i Fićfirić?

Ne što je Mojsije puco od jeda,već eto ti belaja, to Fić…Deba ne da nase. Na Rodu nije smio njega Mojsije branio,  jer ga je on , na tu prozivku nagovaro. A Roda skoro uvijek  znao da kasni u razmišljanju.  Mjedeničani mu raja bili.

Poslijednje decenije života Deba zaista postaje najdeblji  u okruženju, pa ga ova priča retrospektivno, ab ovo, što bi rekli pagani, prati kao Najdebljeg , ali opet izgovara kao Deba,

Jedno jutro, sabah in the early morning zorom , vraćali se četiri mladića sa Sedernika od Daire Zlate, Ibrik Lele, Džugum Frke, Pošte Vuka, Blažene Kose, Sokak Koka, Hana-Ana,Tuberoza Berki,Levi Ankica, Epi Kurejki…Nije sad ni bitno ni upitno  razmatrat od koje ili kojih.

Tako ih oni zvali, i u rosama mirisnim uživali. One bi se uz njih prigrlile i čvrsto, najčvršće držali. Zaista su to bila prelijepa , radosna vremena,  joj , mamo mamice.

Idu oni tako niz džadu kad odjednom Deba nestade. Zna se; u nečiju baštu se zarovio.Volio taj po tuđim baštama ubirati i cvijeće i voće i povrće, nekad iz šale, češće iz potrebe. Otac mu dobro zarađivao, moler bio, ali puno  lošiji od Mojsija. Govedina livanjska uvijek se kockala i još češće gubila. Nikad kući pare koje je zaradio nije donosio. Deba sa trinaest godina kolporter postao i zbog toga školu batalio. Ni jedan ćumur i drva  bjelavska nisu ga mogli mašiti.

Evo Debe nosi buket neke kiselice, jal jagorčevine, a mere'bit da bidne i visibaba. Sve smješo. Impresinisti bi to nazvali poljsko svijeće i narodu pod nos natakarili  puno boja i svjetlosti, a narod ne razabire šta je šta. Možda je Deba neki bleso nalik slikarima kojima je impresija život.

 

Došli do pod hrastove, a oko pet hrastova zavezano pet bosanskih brdskih konja.To je ono mjesto gdje se sada četrneska okreće.

Dobri zino, gleda u konje, ne trepće. Uzima Debino cvijeće bez riječi i nosi konjima.Njima to zrno ječma, ni lizalo nije. Obiđe konje jednom , pa drugi , pa treći put. Zasto,  pa se zamislio, a osmjeh ne silazi s’ lica. Pa ih još jednom obiđe. I svakog po labrnji pomiuluje  i po leđima potapše.

Lenji će Debi, koji će nekad u nekom drugom vaktu postati najdeblji:

„Neće ovo na dobro izaći. Čim se Dobri namah u nešto zaljubi to ne valja. Neku psinu hoštapler sprema.“

„Nije valjda da će takarit jadne konje, ima da im oči ispadnu.“-najdeblji nikad mimo svog rezona.

„Mrš Firaune jedan ,ne laj. Koji bi to normalan insan takario bilo kojeg hajvana.To samo bolesni ljudi i bolestan mozak mogu činiti i zamisliti.“

Dobri se malo porazgovara sa jednim brkatim  čovom, vidi se da nije sa ovih mahalskih  meridijana, klimnuše glavom i rukovaše se. Jedino su Deba i lenji vidjeli da je Dobri u hipu neke penezi brki proturio.

Četiri mladića sa Bjelave spustiše se ka kućama. Jedan zaostaje. Po harmonici koju jedva tegarai, može se razabrati da je to Mojsije. Pognuo glavu i presabira se. Jako je podne, idu spiti, a Zlatu sinoć nije poveo. Sve sami belaj do zijana.

Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo,radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad,ili najčešće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.

Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se brusile te pjesme , dok nisu iznjedrile sevdah,  koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.

Nekada su to bili nizovi dana i noći,  što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova.Poslije su dolazile ledene pahulje bijele. Prvo tisuće , pa milione njih, dok se snježenje nije pretvorilo u santu koju je valjalo prtiti kroz čitav život. Ali samo ako si bio sretnik.

Oni nesretni vukli su preznine koje su bile teže, a ništa nisu značile.

Tako bi to neko nabrajao.I pogriješio ,uglavnom.

To je bio sevdah, poetika i snovi.

Neko bi to pokušao objasniti.I  opet bi, sasvim sigurno pogriješio.

Šta je sevdah to je teško objasniti.

Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog,na sigurnom.

Niko  živ, ti , bolan ne može objasniti šta je sevdah.

O Sevdahu su tajne zaključane u  nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu,ključarke blago otvore seharu,malo sevdah praha prospu.

Obaziru se bojažljivo ; jer strogi  sudac Usud vreba.Na svaku prašku sevdaha osvetu sprema.

Čovjek se rodi sa sevdahom, sa njim živi i spije, sa njim mre.

Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo. Hiljadu džamija, hiljadu jedna gasulhana, pet hiljada ezana i  pride tisuće i tisuće sevadah meleka i insana. Nasilno se nikad nije umiralo. Nego   onako, polako i po istilahu. Samo se naprsno umiralo od sevdaha. Neko ko na njega nije sviko, samo presvisne i nema ga. Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko, ili ti žensko otrov u čašu sipala što ju je tvoja duša izdala.

Sevdahom su mirisale  žute dunje, đule,snijeg i behar, jorgovan, zumbul, ljubičica,k adifica,

bijela janjad male , djevojčice i nježne žene, ibrici  i kahve. A najviše đardini. Da, i ovi, i oni.

Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar:ljubav.

Bosnu i njeno plavetnilo su prihvatili Sefardi  i  velove svoje španske tuge u sevdah udahnuli.

Sevdah su bili izvori, zelene gore, đardini i ljube, a to mu na isto dođe.Pa onda bekrije, meraci, fesići, pogačice, vino, šljiva i kiseljak.Kasnije je došla klipača.

 

Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam ni stariji ašici nisu zaostajali. Djeca  su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.I načešćbili ko vrapčići. Što vrapćić vidi, to vrabac imitira.

Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata,Frka,Lela Jela Jelena,Hana i Ana,Borke,Rade,Nade,Vesne proljeće,Anabel Lee  i Ane Snjegine,iz srca Sanje,Jasne, Sonje,Anđele,iz kiše Barbare,Milicea Milosavljević sa zagubljenim Malim princom, Tanje,Lidije,Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane,djevojčica nježna žena Fahreta ,Senke,Kaliopi, Vlaste,Bisere milo moje,jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem,Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem,Silvana sa ranama,mala Pjaf,Velike Besi,Bili i Janis,i princeza Dajana . I ona mila Grlica sa svojim tugama , pišućo pisma očima crnim i uz to očima lažnim.

Nekih se sjećamo, nekih ne. Neke znamo,neke nas znaju.Nekih se mi sjećamo,one nas ne.Žao nam jer ne možemo sve pobrojati;neke i ne smijemo.Svaka od njih sevdah priča i još bajka pride.Na svaki ispjevani,tisuć neispjevanih a doživljenih sevdaha.

Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.

Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :

Duša usud;nijemo, osluškivanje,čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.

Duše; teško,  mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića,ali i podneblja.

Duše zaljubljene u ljubav i milovanje,strasti i predavanju

Duše zarobljene u jecaju:joj,mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh

Duše predane bezuslovnoj ljubavi najvećeg oslonca apsolutne istine.

Duše zaljubljene u krajolik i podneblje;sveto i iskreno,prelijepo i vječno,mirisno i modro zeleno.

Duše zaljubljene u Djedovsku hižu, stećke,Kamenog spavača i Modru rijeku što kraj Dvora  teče,

Dušu zaljubljenu u svoju Bosnu – Zemlju Božje milosti i  svoj Sarajevo – Grad Čednosti

Duše zaljubljene u milost ljubavi,dobrotu čovjeka,ljubavnika svoga.

Duše zaljubljene u radost ljubavi,dobrotu žena i djevojčice,drage svoje.

-Sevdah, ljubav su ponekad gori od mržnje.Lome te,zamaraaju,šamaraju,na plač tjeraju,ranjavaju i kao u završnom činu drame efektno ubijaju.Ludo je biti ljubomoran na duhove. Još luđe biti zaljubljen u njih.

Eto odakle bosanskom biću toliko nježnosti,ljubavi i sanja.

Malo pomalo druženja bjelavskih mahalaša su nadrasla običnost okupljanja.

Jednom je i Lenji „pricrvljio“ Đugum Frku. Ne mereš ti Frku tek tako pricrvljiti. Jok ba. Treba ti tu minimum bar malo duše imati. Jel’ mu tek tako prhnulo, da li mu ko šta šaretio ili mu se primeračilo nije u početku bilo jasno. Pricvrljio jednom, i još jednom htio, ali nije,  i nikad više nikoga na taj način.Od tada njih dvoje ni riječi nisu progovorili. Niko ne zna ni kako, ni zašto. Ono k'o fol.

Isto veče Frka i Debu otkantala , pa se jadna i čemerna slomila.Vile joj razum nosile. Joj mamo, mamice suza, krikova i bola.

Što bi reko Mojsije za čitav jedan se život  slomila ..

Aha,bilo to stu veče kad je Lenji pricvrljio. Djevojčicu su malu nečasno prevarili oni kojima je vjerovala.

Evo kako je to bilo. Harmonika se nova još nije kupila. Samo što nije.Možda i jeste ali se krilo. Ne mere se svako veče po jedna ramunjika hekati. Oni  još nisu jahali. Samo što nisu.

Mojsije nije imao harmoniku za bacati, a kako je raspoložen bio nije mu ni trebala.Povalilo  se dvoje i izgazilo vaskoliko cvijeće u Nećka, Živana i kod njega.

Otac mu reče neka životinja. Mojsije šuti i klima glavom, a zna da nije životinja,već Deba i Frka.

 

Utvrđivali dva gradiva.Ono o broju listića centifolija. Tu su  loše prošli; nisu se mogli dogovoriti ko je u pravu. Ono drugo ,što za četiri pet noći samo Bosanac na recke može nakantati,  im išlo od ruke,  u tu su se svojski dogovorili. Ne zna se šta je veću štetu napravilo, jal brojanje jal reckanje.

Jahači se  skupili kod Đugum Frke. Njih četvorica, ona i pizdučica  koja je postala žena i koja će te večri postati okrutna, pa samilosna žena.

Reko Mojsije, ovaj put bez ženskijeh,osim domaćice.

 

Kraj prvog dijela

 

Oni jašu Mojsije harmonike baca – Četvrta epizoda ( Osmi dio)

Grlica  kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.

Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, skoro pa ženski. Vidim skorilo se tisuće požutjelih suza.

 

Dobri moj,

 

Ne mogu ni oproštaj početi sa mili moj.

Bilo mi suđeno da te volim i da bježim od tebe.

Nekako si se polako uvlačio u moje snove, zbog nježnosti i tuge koji si krio.Uvijek je među nama titralo,ono neko , veliko nešto.

Onu večer kad pričao si o anterijama i nevinosti , vidjela sam bajku o kojoj ne želiš pričati. Ljepotu  neku  koja ti bol, mnogo boli nanosi. Sve riječi si nekoj stvarnoj djevojčici poklanjao i molio se za nju.

Ali sebičan nisi bio, dio bajke si nama i ostalim ženama svijeta poklanjao.

Ja sam to osjetila i u srce svoj dio zakopala. I zavoljela te , čisto i iskreno; kako to djetinje srce može činiti.

Znam; tu istu veče sam te i zauvijek izgubila. Ona druga djevojčica  je u tvoje srce ušla, ne i u dušu ,to sam znala.

Iz srca se lako gubi, iz duše nikad. Tako si me učio. Čitala sam i krala neke tvoje pjesme i misli, kad si drugim ”poslovima” zauzet bio.

 

Želio si sanjati svoju bajku i ja sam tvoju želju  poštovala.

U tvoj život , poslije đardina skršenih srdaca,  više nisam  dolazila.  Do onih dana kada smo pokušali oživjeti nešto što je bilo nemoguće oživjeti. Naši vjetrovi bjehu prohujali.

Znam da si me volio najviše što si mogao, odmah iza svoga plavetnog  djeteta, Luce malene . Meni to dovoljno nije moglo biti. Patila sam onoliko koliko bih patila , da sam koji slučajem sa tobom ostala. Možda i malo manje jer sam troje djece rodila.Moje radosti i ljubavi.Život je često bio podnošljiv.

”Srećom” nisam tugovala kao ti, koju godinu manje, ali žešče. A onda je usud dodao bol do neba, zvijezda i maglica. Dijete nalik tebi,  ranu neprebolnu , Princa Malog majčinog, su na moje oči nestali.

Dogodilo se to što se dogodilo. Za neke stvari sam kriva, za većinu nisam. Život i neki pogrešni odabiri su krivi.

Ne tuguj Prinče ljubavi i dobrote; ovo nije došlo iznenada. Tako je moralo da bude.

Samo mi žao , koliko je u meni ljubavi bilo , a koliko malo su ljudi milodarja mojih uzeli. Ti si je htio primiti, ne dozvoliše nam.

I tebi sam se darovala i od tebe krala. Dosta si toga uzeo, kad si htio sve nisam mogle.A i suđeno nam nije bilo. Znam svileni srebreni šal, svjedoka naših noći  još uvijek čuvaš. I naše jecaje i strasti  u noćima dugim listaš.

Ipak toliko toga je prelijepog i dosanjanog bilo. Dovoljno da kasniji život  podnošljiviji bude.

Od trešanja onih, me zvijer ščepala i polako mi utrobu trgala. Prije godinu su mi je svu izvadili. Borila sam se koliko sam mogla, ali više nisam mogla izdžati. Rekli mi neću dugo i da će me sve više boljeti.

Bolove sam za živote sve pregrmila, nisam ih se bojala.Ne može me boljeti koliko ja mogu izdržati i podnijeti.

Nisam htjela da me bolest izjede i nagrdi. I da na teret kćerki ili tebi budem.

Htjela sam da se sjećaš  one Frke Frkice , one malene tvoje djevojčice ,  kako pleše i lebdi nad obroncima i baštama srećnih dana. Kako za svojim snovima, po poljima ljubičica leprša ka oblacima i iznad njih.

Mili moj

uvijek sam te voljela

Ti

oprosti mi

Hvala ti za ono što si mi dao i za ono što sam ti krala.

Zauvijek  tvoja  jedina   Frka Frkica

 

P.S.

 

Ponekad mi na grob dođi , kćer mi povedi. Čitaj o nama, nebeskim plesačicama i jahačima, ljubavi, muzici i tvome i mome Gradi čednosti. Novi je vakat ,dijete skoro ništa ne zna,a treba unučadima mojim o svojoj majci pričati.

Ponekad je nazovi, provjeri da li je dobro. Jaka je kao ja i mnogo srećnija.Valjda joj  usud vraća ono što je meni oteo.

Ako želiš i bajke tvoje mi čitaj , neće me više boljeti.

 

****

 

Tu se jasno pismo završavalo, pa i ono u srcu mome  usnilo.

Ova naša noć rastanka  je bila trptaj sna i ljubavi.

Dijete je samo to od života htjelo.

Ljubav i ništa više.

 

Sabah se stidljivo i tužno, nekako inatno, skoro veselo promalja i prepušta mjesto ezanu.

Ezan hiljadu i jedne džamije klizi i slijeva se od čaršije i mahala ka Bjelavama. Sve slavi usnulu ljepotu. Ezan tiho jeca i bruji.  To vjetrove ljubavi, milosti i oprosta nebu šalje.

Dunjaluk  osjeća da se nešto veliko događa.

Kad je ezan stao duboku ; bolnu tišinu i prazninu je dao. Razmaknu se put do zvijezda i maglica. Sve se oboji safirom, rubin sunce zaiskri, suze na oči navlači.

Odleti  grlica bijela sa rubin ogrlicom put vjenčanog prstena na vratu. Odleprša do neba, među zvijezde i maglice. Znam , tamo ćekaće me . Odleti i dio moje duše sa njom.

 

Neko mi šapće , ne tuguj Prinče Mali. Veseli se, evo živa sam i čekam te.

Uskoro eto i tebe meni, zaslužio si.

 

Tajac.Tišina.

Tišina i tajac.

 

Samo pitanja.

Kako, šta i zašto? To će poslije doći.

 

Na sahrani bili kćerka i ja.Tako željela.Sin nije mogao doći posla imao.Frka mu je oprostila.Majka je to, predobra.

 

Prelijep i sunčan je dan bio.

****

In momoriam  jednoj anteriji i jednoj nevinosti

Oni jašu Mojsije harmoniku baca – Četvrta Epizoda ( Sedmi dio )

 

Deba prvi put te večeri, pametnu progovori:

„ Sve je to lijepo, pjesnički sročeno . Nema zamjerke osim jedne . A krupna je. Ne reče nam, jesi li ti tu junfericu natakario?“

Niko ni riječi. Svi oboriše poglede.

Samo je Hana uzdahnula,  pogledala u Dobrog . On je i dalje čeznutljivo gleda  i ne diše. Ona pomišlja to uzdahe krije, milina joj oko srca, misli joj odoše na malopređašnje dodire i kao da sluti ono poslije. Zarumeni se i pogled spusti, ne želi da  joj čitaju misli.

Mojsije sumnjičavo mjerka harmoniku. Konta, skroz naskroz je nova novcata. Nije vrijedno Debine debilnosti. A ovdje u ovom đardinu nema visine. Sve neki bagremi , jorgovani i trešnje. Nema tu visine sa koje bi čovjek mogo pošteno heknuti harmoniku.

Uzima harmoniku, svi u nekom iščekivanju.

„E tako vam ja i sa svakom mojom harmonikom.“-cijedi Mojsije i otpuhuje. Nevoljno sa Zlate ruku skida.

Prihvata se harmonike , miluje je onako, nježno  kao  ženu. Ispred sebe je stavlja. Otkopčava je polako, kao da je svlači. Lijevu ruku ispod remena do sto dvadeset basova primiče i titra , kao po bjelini , lijeve nabrekle dojke. Desna ruka slobodno po klavijaturi klizi,  kao da desnoj  čeznutljivoj dojki nešto podilazi i počinje polako da prebire.

Akord prvi se javlja, pa  zatim drugi i treći, to je već muzika koja se prepoznaje.

Prvo Frka, zatim Lela i na kraju Zlata puštaju zvonke, biserno čiste, nestašne, radosne, vrckave  i  poletne glasove:

‘Joj,mamo mamice

Crven fesić u dragana mogajoj mamo mamice

da ga hoće nakriviti

joj mamo mamice…

dala bih mu medna usta…

srce iz njedara

joj,mamo mamice…

 

Noć po ko zna koji put miriše na anterije i ono što one nude, sevdah, bolero i ljubav. Mogu se tu naslutiti neka skora davanja i buduća tanga. I svašta nešto.A bolkoja će poslije doći.

Hana naslonjena na Dobrog , prima ga za ruku i počinje da uči.

Frka tužno gleda u njih, njeni   snovi su  ukradeni. Ništa ona tu ne može učiniti. Život joj po ko zna koji put nije fer. Jedna suza joj kliznu. Zlata je zagrli , poljubi joj suzu i šapnu:

-Oprosti mi Mila. U svojoj sebičnosti ,tvoje sam  jade zaboravila. Nije Dobri kriv, ne bi on.  Znam da te voli.   Ja ga zmolila da mi pizdunku skine s vrata. Znaš ti njega, ništa nam ne može odbiti. Srediće se to nekako.

I jeste. Nekako.

 

Vrijeme buduće…

Ni harmonike nema, ali muzika neka mi šapuće znane riječi :

-Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom.

 

Nježno , najnježnije usne dodirujem, cjelov joj, za života željenog darujem.

Darujem. Darujem… Bruji mi u ušima.

Kao da me neka strujica tresnu, usne žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir usana što život znače.

Penđer  se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkuda , grlica bijela, sa rubin ogrlicom na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo.

Dugo pogledom grlicu pratim  i ona mene; dvoumi se. Pogledava me , a i u tihu zvijezdanu noć koja je vabi.

U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir, u njima hiljadu pahulja bijelih večeras pada. Molim grlicu da još malo ostane, priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam.  Želim da mi svjedoči tome.

Ona kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.

Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, skoro pa ženski. Vidim skorilo se tisuće požutjelih suza.

 

 

Oni jašu Mojsije harmonike baca . Četvrta epizoda (Šesti dio)

 

Vidi, nema druge, mora on, otpočinje, čini se malo nespretno i njemu strano, ali jedino se tako Debi može nešto objasniti:

”Junferli djevojka ti je himenli čeljade. Mlado veselo, lijepo, čedno i probuđeno. Svrbi na sve strane, nema se mira, ne može se  sama počešati, ne koristi, a lijek se mora naći.

Znao sam jednu japanku,zvali je Niko Tako. Poslije promijeila ime u Acbo San Metako Vaouh. U prijevodu: Joj, mamo mamice , skoro, ali na isto mi dođe .

 

IV epizoda / Šesti dio

 

To djevojče nije nikako   k'o one  Omine hevine. Sa himenli Niko tako djetetom moraš biti i  nježan i obazriv. Polahko, malo po malo je uhavizavat i u jaram ljubavi i strasti uvoditi.

 

Ako fuliš eto još jedne tribadije,  kojoj su truhle „muškinje“ kumovale i na krivu stranu gurnule..

 

Prvo malo bajki pričat treba. Tomu palčića ili Pinokia ni slučajno pominjati. Bajkama led probiti, djevojčice su to, pa je onda , lagano , po kosi pogladiti. Onako, očinski ili bratski. Ako se trzne ,treba se izviniti i još nježnije nastavit gdje se stalo. Pa  onda  neku laganu bedastoću, opasku o poljubcu sročit.

Nešto ; k'o vidio ti kako se dvije grlice ljube…pa te stid što glavu nisi odmah okrenuo.

Ako ona ćuti i crveni se,nije dobro,nije se led počeo topiti.

Ti onda kažeš da si i golubove vidio da se ljube, ali nisi glavu okrenuo. Interesovalo te šta će biti dalje.Tada će djevojče oči bolje otvoriti i uši načuliti.

Ti je tada pitaš , da li je ona grlice ili golubove gledala kako se ljube? Ako kaže da nije, ti joj ne vjeruj. Laže lažljivica mila, k'o himenli kujica ,  što u oči gleda i vrti repom.Ti se njoj čudiš i pitaš je, ne direktno već više sebe :

-Ko to nije vidio da se grlice i golubovi ljube? I vrapci u žbunju o tome cvrkuće.Što vrabac vidi to vrabac imitira.

Već je spremna za viši nivo.

Ako kaže da jeste i ne crveni se i okreće glavu u stranu,znaš da je spremna za dalje,jer vidjela je šta poslije ptice rade.Leti perje na sve strane.

Ti onda curetku kažeš da to nije ništa strašno, da je to sasvim normalno i prirodno i da se to ptice vole. Kada se neko voli ništa nije ni sramota ni grijeh.

Zatim joj kažeš da ti se sviđa i da ti se čini da je malkice voliš i po ruci je dodirneš i pomiluješ, na lice joj očinski poljubac spustiš. Neće ona negodovati;ni jedna ne bi.

Zatim je počneš upisivati k'o vilu: lijepe, bistre i te i te boje pametne oči, take i take rumene obraze i rupice ,što se iza osmijeha kriju, visoko pametno čelo, sočna usta, joj uzbibane med medene usne , ruste kose svilenkaste, prsti za klavira i tu staneš.

Ako se zajapurila,znači skontala je čupri o medu i rupicama.

Ako se nije bunila,a vidiš da nije,ti polako bez žurbe,dalje.

Ne smiješ se još grudi, ni išta dalje i dolje ni za živu glavu; ni riječima, ni rukom ni okom dotaknuti. Rađe ruku otkini ili oko iskopaj.Tako Isus Nazarećanin reko. Da ne bi bilo spoticanja.

Mislima , ako se šta ima, može se okom dodirnuti, pa ti dodirneš. Ako nema, ti se pripremi i gledaj kao da ima.

Žensko je to. Svako je lijepo, poželjno, slatko, umiljato i srcu drago. Ne može se tu birati. Ti tu ništa ne odlučuješ. Neko drugi umjesto tebe to radi, a vama dvoma se to u zasluge prikanta.

Ona očekuje dalju upisvilnu sliku, ali ti čutiš. Ona malo zarumljena i zadihana gleda u tebe, a ti skrećeš pogled. Ono ko fol  sa nelagodom je ispod oka pogledavaš. Kažeš da te je pomalo stid dalje gledat je i pričat, jer ti na um palo da je poljubiš , kao neku svoju malu prelijepu golubicu ili barem grlicu.

Dobri kao slučajno šalje sneni  pogled u baštu, onaj dio tik pored Hane , što ubečila oči pa svjetluca ko zrikavac u tami. Vraćajući odlutali pogled kači se za Hanu i vuče njeno rumenilo za sobom. Ona se meškolji i nesvjesno primiče koju dekiku bliže.

To drugo dijete, ljubičica mala, se smješka ; koža joj nasrhnula i znatiželjna je.

Čini se Dobri je uzbuđen, a nekad je i u dramskoj glumio.Ustaje, afektira zatvara oči, zamišlja. Sve oči uprate uprte u njega. Oni to ne primejćuje, grlo mu ko promuklo. Nesvjesno se približio Hani i na divan pored nje sjede i nastavlja.,

Ti joj se primičeš, groznočavo je gledaš u oči. Otvori svoje oči Dobri , a pred njim plaventilo Haninih očiju uznemireno ga miluje i trepti.

Gledaš je u oči , onda u zadnji tren zastaneš, kao hoćeš da se dvoumiš. Ali vidi čuda, ona  ne želi odmicanje, već ti usne, i sebe nudi. Ti  prislanjaš usne polako, nježno. Njene su već vlažne i ona ih nesvjesno(?) otvara i ti je ljubiš,snažiš pritisak, ona ti uzvraća. Oči se same zatvaraju.

Vi ne biste, ali je to neko jako pametan skonto: otvorene oči, uključen mozak, zatvorene oči mozak u mraku i u stranu.

Hana zatvorila oči slušajući, želi i čeka i osjeća poljubac iz priče, i   uzvraća ga  i sluša zatvorenih očiju šta se dalje zbiva. Svi zatvorili oči i slijede priču kao uputu, testament  neki.

Ti je zagrliš oko ramena, ništa drugo i čvrsto je prigrliš. Ona i bi i ne bi da se odmakne, ali poljubac traje, i ona zaboravlja da je stiščeš. Poljubac, dva, tri ,četiri. Nikad pet. Previše je to poljubaca za prvi poljubac jednoj mladoj djevojci.

Dok dolazite do daha ti ispreplećeš prste svoje lijeve ruke sa  prstima njene desne ruke ,i  ljubiš ih i tiho prošapćeš: milo moje,zastaneš, udahneš duboko,  pa dodaš :

-Tako…tako si mi lijepa i blaga.

Obgrliš je desnom  rukom preko ramena, ona izbora nema, refleksno lijevu ruku oko tvoga struka steže i na grudi ti se naslanja.

Riječi ljubavi ostavljaš za kasnije, ne želiš je preplašiti. Sada ste samo vrlo bliski, jedna statua i dvije ruke, lijeva u desnoj,desna u lijevoj. I ona već zna da to samo ljubav može biti. Ruke su ljubavi to. Da, poljupci i zagrljaj ljubavi su to.

Sad ljubav čini da dodiri su sve su češći, kao i poljubci i milovanja. Ponekad i ruku niže ramena kao slučajno nasloniš i staviš . Zasad ništa ispod struka. Dok joj pričaš o njenom poprsju i tijelu bisti , ogrnutom atlas anterijom, bjeljom od nevinosti, blijeđom od snijega, izvezenom i opšivenom đuvezlijom, safir  i srebrenom svilom. To nije bilo kakva haljina, to je jedan čarobni i uzburkani krajolik, jedinstveni veo prirode i mladosti  koja diše i buja.

Kažeš joj da više ne znaš da li sanjaš ili razum gubiš, samo želiš da se uranjaš u tu ljepotu i upijaš mirise djevičanskih ljubičica. Vjerujte mi čulnijih i mirisnijih zanosa nema.

Riječi su ubojice mladosti, ubojce nevinosti.

Djevojčica, dijete što u život tek  treba da kroči , sluša otvorenih, orošenih očiju . Čak i ona vidi kako iz bijele anterije lebde ruke , od ramena oko vrata do kose,  uvijajući se i  mrseći je. Lepršaju blijede ruke nalik anđeoskim krilima, povlača kosu na lice i sklanjaju je, čas otkrivajuči  rumen usta, čas zagušujići vatre plam što bistri iz  očiju

Ruke lagano klize do grudi, mazno,treperavo prelaze preko njih, one hoće da iskoče, ona ne da. Iako dijete lukavica je to. Dovoljno i  previše se vidi. Sve mimo toga je vulgarno.Ruke se spuštaju niže i preko stomaka, pa još niže do bedara. Slike neumoljivo klize do njenih dugih vitkih nogu, iz procjepa što vire i sežu do đardina slasti. Do riječi ovih,dragana svoga, nije ni znala  koju ljepotu , bjelinu, vatru i mramornost ima.

Anterija, ne nikako ona sama, je sva u bunilu, dolijeću odnekud velovi bijeli, plavi , ružičasti i jedan srebrenkasti , što se uvijaju, plešu i grče  na makadamima budućih dodira, milovanja i obeznanivanja. U ludili sve leprša, igra, vije i leti na sve strane.Neka čarobna muzika, njoj nepoznata, kao opsjena  se uvlači u čula i opija.

Svi se otvori zabunili i pobunili, pomknuli i razmaknuli, ovlažili i razigrali. Dodira, milovanja, strasti i još po nečeg prelijepog su željni. Nudi se sve, i raspada. Rasplesane noge, lepršave ruke, uskomešana srcolika kadifica, rumena usne i medna  usta, sedefaste cvatajuće grudi, labuđi vrat i ruste kose.

Ne možeš ni opisati ni nabrojati tu milinu i ljepotu,još manje osvojiti.

Sve hoće da se preda, da se izgubi, da se bjesomučno daje. Predaje se šuma, predaje se žbunje i grmovi, vrtovi i  gajevi, med i rumen, kadifice i svilice. Sve hoće da se uznese, da izleti.do neba i poleti do mjeseca i zvijezda i  još dalje do maglica. Sve je orošeno mirisima snova , da  se u njih , u tijelo  nevinosti, strasti i čežnje njen pjesnik zagnjuri i izgubi.

Jer njen dragi sada je  i pjesnik, koji sa njom na javi sanja buduće njihove ljubavne dane.

Pjesnik iznenada i neočekivano, lagano i blago sakuplja skute anterije, ovlaš, vrškom ruke prelazi preko đul medenog brežuljćića. Sve je vlažno kao  poslije jutarnje rose.Sve je uzdrhtalo,  ustreptjelo,  pomahnitalo.

Tijelo grči i uvije, pa srce i nestali um odgovor tijelu daju , vape, vrište i mole:

” Joj,mamo joj, mamice, crven fesić u dragana moga, joj da ga hoće jako nakriviti oj mamo,mamice.“

Pjesnik joj tada dodiruje  bez dodira, skoro bestežinski bjelokosne grudi i diže ih i nosi. Grudi cvile,  ječe, jauču i izdišu; poljubaca su, dodira,stiskanja, muških ruku željne; hoće da se raspuknu.On skida poglede sa te ljepote, jer i njegovo srce hoće da se slomi i u pakao ga prevede. Navodeći djevojčicu da se zaljubi i on sam postaje žrtva nevinosti.

Jedva osjetilno milujući i ljubeći  grudi, pupoljke i cvijeće, sve u anteriju  potiskuje, vraća i ušuškava. Skoro nečujno, promuklo kao da avaza nema, kaže:

-Nećemo sada mila, vrijeme ti nije. Sklupčava  se niže uzdrhtalih grudi i malo iznad uzbibanog đardina mirisnih ljubičica i šapuće:

Volim te mila moja, krhko  proljeće moga života.

Ona samo raspomamljeno diše, više ne želi ništa da brani i odbija. Ona samo hoće da se daje, da je dragi uzme i uzima,  i anterije mnoge i mnogo, što češće, svaki dan i noć želi da oblači i skida.U njoj se žena rađa.

I zbog toga, dijete  već slijedeći put mora da se izgubi, izbezumi i preda.Misli jedva skreću od tog nekog skorog  dana i onda sneno i zaljubljeno progovara:

-Znam mili moj i ja sam tebe večeras zavoljela.“

Tu je Dobri zastao u Hanine safir oči pogledao, pa pogled niz tijelo spušta. Ona njegove oči prati i vidi, sva je raskopčana, ustrepatala i uzvarela. Nije je Dobri raskopčavao i skidao. To anterija pratila tok priče i sama se rasdplitala.

I to je Dobri njen plam uznosio i na vrijeme je prekinuo. Zahvalna mu zbog toga. Nepoznati su joj ovi ljudi, sramota bi joj bilo. Nije ona osjećala stid i nelagodnost zbog  doživljenih dodira. Ne, to je tako prirodno i očekivano došlo. U ljubavi je sve prirodno.

Kao poljubac grlica malih. I ona želi da i njeno perje leti i da je Dobri čerupa, još isto veče.

U sebi osjeća vatru, ne vatru nego vulkan,što hoće da je nebu vine.

Tu je Dobri prekinuo, cigar zapalio, konjaka  neuobičajeno jak gutljaj coknuo, kurvoazije je tada pio, dim otpuhnuo , pa se nešto zamislio, neko bi dodao i očima zaiskrio.

Kod Zlate, Lele i Frke suze i anterije lahore dugo već, snoviđenje ih zbunilo i uskomešalo. Frka je nešto neutješnija.  Rida.Nije da anterije nema ,ima je, ne ovu Zlatinu brilijantno bijelu,već bagrem bijelu i mirisnijuu. I safirmu i rubinovu ima. Spremala se za ljubav ona. Nikad ih nije i nikad više neće obući na način ove male djevojčice kojoj Dobri večeras poklanja priču.

Bujice suza, podsjetile ih na djetinje dana i žao im  sebe samih. Nisu ni ljubomorne na to malo djete , plavetnih očiju,  što hoće da se da i ženu da  rodi. U tren im bliska postala. Sretnica je to. Tek tako, reda radi, malo zavisti ima.

Lenji zino, otežao, par ženskih suza na ruku mu kapnulo. Mala Guza suze kanula. Liže ih i konta baš su slane, kao što kažu. Puno je to misli, pa se umorio. Ne progovara, ne zbog lenjosti, sada zaista ne nalazi ni misli ni riječi. I još misli ova Mala guza,  glupa je ili pojma nema. Ni mukajet, samo plače.

Oma nije ni slušao, apetitu pažnju posvetio i udovoljio ,kavonoza se ostavio i čudi se odakle ta tuč tišina odjednom. Sve nešto misli da se drugi ibrete njegovom apetitu. Nije ga briga. Sit je.

 

Oni jašu Mojsije harmoniku baca – Četvrta Epizoda ( Peti dio )

 

 

Sjedite zavaljeni na šiltetu i među jasticima. Ne, ni to ne ide. Sviše vulgarno. Čovjek se zavali kao u hamam baru i čeka golotinje  predstavu. Nisu anterije tako bestidne  i nisu za širu publiku.

Anterije se vezu , da uvijek i iznova rađaju neke  tajnovite dženetske hurije ili haremske krasotice , čiste i blistave u bjelini nevinosti svoje. Kad velovi počnu da lebde i padaju bljesne tada orijent pred očima. Jemenke, čengije ili haramuše vežu u čvot muški pamet i on bleji ko bekan mali , kome majku drugom daju.

Tu žensku, djevojačku kućnu anteriju ćemo morati predstaviti na jedini mogući način, kada se steknu uslovi za pokazivanje njene svrhe. To će biti vrlo brzo, ali ne sada. Malo kasnije , kada se uslovi za to steknu.Sada se vrnemo blentovijama i malo ih protabirimo..

 

Četvrta Epizoda ( Peti dio )

 

Deba se vrpolji ne smije da zucne, njih je četvoro: Mojsije ,Zlata ,harmonika,i Frka,a on je sam. Ne vjeruje on,  da će ga iko zaštititi.

Đugum Frka samo što mu nije dala nogu. Osjeća on to. Nije da mu je svejedno ali njemu bi to bilo normalno.

Dvoje se nađe,  pa se poslije ne nađe. Nema tu nikakve filozofije. Ili ne daj Bože tuge, kuknjave i suza. Ma čak ni uzdisaja. Možda neki žal , jer Frka je Frka i nju teško može ko nadomsjestiti.

Samo ni on, ni ona tu nogu još ne slute do kraja. Blagost ljeta i miris noći ih opija i zavarava. Dobro, legne tu i koje piće više, a dardina mi, i  takar pride. Takav vakat. Prelijep i takarli, u onom lijepom takarastom smislu.

Onog Dobrog nikako ne mo'š prokontat. Sa svima dobar i sa svima druguje i šuruje.Nije to dobro, konta Deba. Tu nešto ne štima.Ne m're čo'ek toliko dobrote u sebi nafajtati.

Lenji toliko lenj ,lenjivac mu ravan nije.I njemu će Frka crveni dati i doživotnu zabranu prilaska, obaška. Skoro da i ne diše. Džaba mu, sada ,  Mala Guza vještačko daje i remeti  ritam. On u sve veći bandak pada. Stvar navike.

Oma gleda kako će koga u bulu uvaliti i natandariti. Bolje on nekoga , nego neko njega. Čista logika. Kosa nešto poboljevala, tu veče nije došla .Poslala Omu nervoznog i pregladnjelog; nije joj se dalo kazane  pripremati i prati. On kaharli, stvarno večerao nije, pa se sofre dohvatio i  brsti.

Herco u Lelu Jelu Jelenu zateleban k'o hipnotisani  kurban u nož. Dva zečića svaki čas , jal iz bašte  u odaju, jal’ iz odaje u baštu. Lejla sva uzbibana i  sve nešto pjevuši, ne može se razumjeti što, ali svakako na neki veseli sevdah sliči. Za njih drugi ne postoje,samo im jahanje na umu.

Nije to da bi Mojsije imo razloga heknut harmoniku. To je zato što tako mora biti. Stvar trzaja i navike. Navikne se čovjek na zvuk riknjavajućih basova.

Dobri večeras plaho tužan bio,ali vješto krije.Proljeće kao da se gubilo,djevičanske ljubičice su nestajale. Mali Princ je odlutao, nebo je još jednog anđela uzelo. Svakog trena po jednog. Koliko samo nevine dječice zvijeri iščekuju i nestaju.

Tu je i Hana rođaka, koju Zlatina majka ostavi , da nadzire kuću , da se kakav nered ne bi zbio.

Ih, kakav je to nered , ako se koji par malo provaljucka. Nije nered ni kada se puno provaljucka. Nered nastaje kada se previše valjucka, pa se izgubi smisao za realnost. I eto djeca imaju djecu.

A ta Hana upečene  i kisela ko dijete sa  turšijom u  ustima . Uspravna ka kameni stećak ispred muzeja,  sa strane gleducka  i mršti se.

Deba nju ne zna ,ali mu se čini da kolonjsku žubori. Kaže, te je lako prepoznati. Sve odreda su pizdunke, ma šta god mu to značilo.

U crnoj školjskoj kecelji skoro do poda, zakopčana do grla, rukavi  dovrha malog prsta. Vrpolji se i samo u Dobrog bleji. Debi je nije žao.  Misli tako joj i treba, jadna li joj majka. Ne zna da u belaj živi gleda.

Vrti se Deba, uznemirio se, Frku i ne gleda samo joj od jeda jednu dojku stišće i ka sredini gura. Onu manju,razrooku, desnu  na lijevo. Ona ga strelja očima. Kasnije će ga osveta stići. Da li za ovu ili neku drugu veče; za ovu fazu priče to nije bitno.

Lenji u njega,  pa u Dobrog zenta i pogledava. Zna Dobri to ga Lenji moli, kumi, učini, prozbori nešto. Konta sporać, ovi mu Dobri večeras neku smutnju sprema. Previše je snen i tužan. Nije ni slutio koliko je u pravu bio.

Dobri večeras nije htio doći, kaharli bio, a dobro večero. Taki je red kad se insan na akšamluk sprema. Dobro se doma najesti da bi se godpodski mezuckalo. Nije  to zbog večere, iako mu se danima ništa jelo nije, a morao.

Zamolila ga Zlata da dođe. Kaže majka joj rodicu ,  pizdunčicu ostavila da je nadgledava.Ova se zdušno toga prihvatila, jer Zlatu očima nije mogla vidjeti. Načula, za bolero, šalove, plesove, vrisku i ciku .  I refren: Joj , mamo maice. On je najviše intrigirao.

Ne boji se Zlata  ničega. Svoj je i Mojsijev insan . Ne može joj niko , ni mater, opepelji,ali osvetoljubiva bila i želi da joj Dobri pripomogne koliko može. Sve mu o Hani-Ani ispričala. I šta voli , i šta ne voli, i šta bi voljela i šta nebi voljela i šta bi najviše voljela. E , zato šta bi najradije voljela, Dobri je maher. I Zlata vjeruje, zapravo zasigurno zna , da on ne mere mašiti. Tako će svi , đematile biti zadovoljni.

Hana sama sebe Ana prozvala ,modernije joj zvučalo.Ništa joj to nije vrijedilo.Vidi ona da ove blentovije nije dojmila, pa se malo pokunjila..

Dobri se okreće Mojsiju, zna nagodan je večeras, jer novu harmoniku ima, a i Zlatu miluje Zasjela mu među koljena,anterija se ko bijela đula rascvetala.Bjelina se na sve strane razbacala.  Mojsije skonto pogled, pa Zlati  nešto šapuće . Ona ustaje zove Lelu i Frku; njih tri u kuću odlaze.

Dobri,  k'o tamo neke stranjske hablečine, ili progovorit ili ne progovoriti, pitanje je sad?

Pogledava ka Lenjom, ovom mozak otekao, koliko šareti. Dobri mora  i hoće da progovori , ali zastane jer vidi Mojsije rukom stop signališe. Ostalima oči na drške ispale.

Okrene se i ima šta vidjeti.

Tri vile, tri anđele, tri djevojčice, tri žene u osvjetljenu đul baštu iz tamnog vajata kroče.

Ne hodaju, lebde grlice mile, kao reflektorima nebeskim obasjane.

Zlaćanu vilu Zlatu samo su  po plamenoj rubin anteriji  prepoznali. I nekako drugačija u društvu drugih meleka bila. Joj vatre, kao sunce u zalasku nad morem,što svjetluca i iskri, a talasi ga ka obali u grudi , u srce  dragana ulijeva.

Joj bjeline što vri; ni behar joj ašlame nije ravan, joj crvenila boliglava, ljudi mili. Prsatija, jača, utegnutija, sve kipti, Dankanova za nju dim i magla bila.

Da nije svilom vezena i pojačana, anterija bi se se raspukla na tri dijela; leđni, prednji lijevi i prednji desni. Znamo zasigurno. Musa se u Heroda pretvorio, pa u pokćerku  Salomu bleji, nije mu više bitno što harmoniku javno vara. Zna oprostiće mu prva ljubavnica sve , zbog ljepote te.

Deba je već od početka večeri vidio na koji bi to merak moglo proizaći, zato nije smio u Zlatu ni zavirit. Sve se nada oprostiće Mojsije ,radi nje i njega samog , što on tu ljepotu mjerka.

Anđeoska Lela Jela Jelena u safir anteriju obučena. Stasita je je tih godina  bila. Plavetnilo; nijansu od neba poslijepodnevnog tamnije; crnu joj kosu miluje i ljubi. Ružičaste i srebrene niti krugove i srca prave ; tamo gdje  tijelo samo po sebi pupa i bubri. Joj brežuljaka, joj pupoljaka, joj mramor nogu, ruku,  grudi, ljudi moji. Đardin se tek mirisom rosnim naslućuje. Gejše bi joj na nauk trebale dolaziti.

Hercu herc namah strefi, i figurativno i bukvalno. Oduševljenje i zanos bez daha ga ostavili, tako da udar niko,  pa ni on osjetio nije.Samo se za srce hvatao i dah tražio.Svi mislili da se od silne ljepote zapanjio ,pa se prenemaže.

Tek da vidite Frku Frkicu . Blista ljepotica mila. Sjaji  jermenska Princeza milošću  i sjenu na đul bašću baca. Bašta se zastidjela. Bjelja i blistavija od brilijanata, svjetlucava anterija , ovjekovječila njenu put orijentalke. Ona je sada jemenka iz hamama, čoček djevojke iz saraja i čengije iz harema.

Niko ne priznaje , ali na Salambu haramsku najviše liči. Nasuprot bjeline atlas svile, iskri njena tamna figura Afrodite sa mediteranskih valova. Blago licem boginje mudrosti i strpljenja , sa bogumilskih podneblja strašću i nevinosti gori i vri. Djevojčica u njoj vapi, kumi i moli za  poljubcima, milovanjem i ljubavlju pravog muškarca kojeg ona nikad neće imati, do kraja.Ona to još ne zna, tek negi nagovještaj, neki hudi osjećaj rovari joj dušu.

Sve tri preko čela u kosu zlatne lančiće ukitile.Oko nožnih članaka narukvice okačile,u rukama velove pripremile i smiju se, grlice i golubice mile.To radost, ljubav, esenciju života sa nama blaženim i blesavim hoće da podijele.

Pa hajde, ne ljubi, ljubav ne vodi i ne popij. Bolje se upucati ko kurban pred klanje, nego  tu svjetlost ne doživjeti.

Joj, ljudi dajte da pijemo,život da slavimo.

Pijano pijanisimo.

I u smrti ve ljubav i muzika je.

Bosanka i kad mre želi da se daje ; žudi za ljubavlju i umire.

Malo se od zaprepaštenja i ushićenje odmaklo, neki uzdah prometnuo, neka ruka otišla pod anteriju, tamo gdje joj u društvu nije mjesto. Neka oprostiće čitalac, ove se rijetko, uglavnom u mnogim životima nikad ne dašava. Zbog putnika nenamjernika smo malo anterije primirili.

Svi nijeme, svi nešto iščekuju, kad eto Dobri, neko bi rekao led čovjek, kao da ga se te ljepote ne dotiču, progovara:

„Vidim,Mojsije, harmonika glanjc nova, vjerujem da joj, što bi Deba rekao, fržu još nisi skinuo. Imaš li pojma , kad bi otprilike celofan pao?  Debu interesuje svirka neka. Recimo nikad mu nisi svirno onu:

”Dođe jesen rana,jabuke i kruške zriju,

Kuku meni, mene ćale ćera u armiju”

 

”I nisi” – razgovorio se Lenji,jedva dočekao.

Deba ćuti u harmoniku srebrenu što se presijava bleji; sve se nešto jadnik nada.

-Fićfiriću ti se to,  Lenjom i Dobrom i ko zna još kome, k'o biva na mene, Zlatu i harmoniku žalio. Ne ide ti to sa novim ćemanetom tek tako.To ti je k'o sa junferli djevojkom. Nek ti Dobri to ispriča. On to najbolje zna. Ja ne smijem, puno bi me Zlata poslije mogla propitivati kako ja to znam, možda bih i kakav degenek fasov'o. On to bolje umije.  A tu pjesmu idi Goranu Beštiji neka ti on poskočice kraducka i falša.’

Dobri preuzima nema mu druge, ali ipak provjerava.

Herco ga ne čuje, žvalji se Ibrik Lelom, iako se tek iz spavaće vratio. Provjeravao anterijska svojstva i djelovanja, iako ga srce strefilo.

Što ti je Bosanac i kad odapinje on ljubi, ljubav vodi i umire.

Lenji kažiprstom odmahuje srce mu potaman, opet je Debu na belaj navuko.

Oma kako pregladnio, tako kavonozima još uvijek trpa hranu u se. Zaboravio da je Kosa plaho bolesna.

Što ti je stomak? Kad je prazan , insanu ni ašik ljuba ne pada na pamet.

 

Debu, ipak stomak u tandaru pretekao nije. Ni u takaru prevazišo nikad nije.

Vidi, nema druge, mora on, otpočinje, čini se malo nespretno, ali jedino se tako Debi može nešto objasniti::

”Junferli djevojka ti je himenli čeljade. Mlado veselo, lijepo, čedno i probuđeno. Svrbi na sve strane, nema se mira, ne može se  sama počešati, ne koristi, a lijek se mora naći.

Znao sam jednu japanku,zvali je Niko Tako. Poslije promijeila ime u Acbo San Metako Vaouh. ( U prijevodu: Joj, mamo mamice , skoro, ali na isto mi dođe.) .

 

 

Oni jašu Mojsije harmonike baca / IV Epizoda / Četvrti dio

 

Pravu i najljepšu anteriju može žensko čeljade samo sebi i prema svome tijelu izvesti.Ko će bolje od nje znati kako tijelo ima,koliko krivina i oblina i na kom mjestu ima?Niko,pa ni dragan. Ima on čitav život da to upoznaje, pa ne upozna , niti domozga,  kako ta ljepota biba i uzbibava.

Kućna anterija se vezla, za dragana, muža, đuvegiju, zagonđiju, muškarca koji traži ljubav žene, djevojke, djevojčice i uzvraća, debelo uzvraća. One su se još manje  štedile i u vezu i u ljubavi. Takav vakat bio i takva im narav bila.

I danas ženama tijelo iste želje sniva,da je dragi ljubi i miluje. Ima toga, ali urijetko.Neki srketli vakat; žena može samo stat pa plakat. Svi negdje jure i žure, ali zaboravili da se igraju.

A nekada?!

Ljubav je sve što se imalo, bez obzira na bogatstvo i usud. Uz ljubav je išla i sreća i nesreća. Danas je sve to zaboravljeno.

Konzilij je bio sretan što je bivstvovao i uživao na izdisaju tih sretnih i prelijepih dana. Konzilij u našim pričama nije toliko bitan. Oni su samo blentovije natandarene u priču, da bi se istakla ljepota grlica, anterija, nevinosti i ljubavi.

Da li su oni znali nešto o ljubavi?

Tankosava.

Učili i učili, al ko pačićići mali urijetko šta naučili i najčešće kvarili. Ovdje ne govorimo o takarenju.To imaš ili nemaš.Sa tim se rodiš ili ne rodiš. Mere se nešto i naučit, ali od žena. Zato se konzilij družio samo sa ženama.

Da li su znali vezove? Poneki je i nešto ko nabado. Ovdje ne govorimo o takarenju. Riječ je onoj nježnosti što povezuje ženu i muškarca,  na putu kada za njih ništa na ovom svijetu ne postoji , osim njih dvoje i ono što oni tvore , a što se ljubavlju i sevdahom zove.

Šivenje i vezenje anterija se znalo otegnuti oho, ho.  Kada bi se koja anterija zavšila, rad bi prestao i ženski svijet bi se divio umjetničkom djelu.

Svaka anterija je bila unikat i priča za sebe, jer je iz ljubavi,  za ljubav rađena. To nije bila još jedna,  duga vezena ženska haljina. To je bio krajolik skladan po tijelu žene domaćice joj i mjeri ljubavi, što u susret te žene jedri i brodi.

Sve zaradi onog nekog blente, mahalaša il’ čaršijca.

A šta je on znao?

Skoro ništa!

Nasmijati ljubu dok joj se usta u zejtin ne pretvore i ugrizu je za vlastito uho.

Muziku pristaviti da je suza gane i natjerati je da joj svaki damar  plane. A ona uzdrhtala samo hoće da lebdi i pleše da velove ljubavi traži i da se preda.

Praviti se da mu nije stalo, a mjesec i sunce mu srce može stati koliko je. Ali kada joj  se preda , žena znade rašta je anteriju vezla.

Po najsitnijim detaljima  tijela koji će biti prekriven, brižljivo su birani detalji, boje,linije, zavijuci, krugovi i opet boje. Puno boja i detalja. Svaki detalj je odgovarao mjestu i dijelu tijela koji će se sinhronizovati sa haljinom. A bome i rukom đuvegije.Nije ona uzimala mjeru ruke, ona je u njenom krhkom biću , u žardinu,  u  dojkama njenim ucrtana.

Sve je bilo krojeno, otisnuto i zategnuto do u tančine, da istakne dio  tijela koji se vidi ili koji će zaiskriti i nenadano biti izložen i viđen. Pa opet bježati, iskriti, iskakati u igri lova i strasti. Bježi čedo,  ženo,  bježi  i sakrivaj se da bi sebe poklanjala.

Zajedničko svim anterijama bez obzira na namjene i boju  je bilo da su imale duboke izreze. U rukavima do iznad ramena ; do žile kucavice, u grudnom dijelu skoro do pubičnih slasti. Predio oko nogu  do svilenkastog đardina,  što je konzilijev omiljeni izraz za izvor ljubavi i života, se prilazilo da posebnom pažnjom.

Jel to onaj raj za koji se mre; jeste. Prekrsni vrt mirisa , boja i slasti od kojeg se čovjeku sve zamanta i on ,aman,  hajven biva. Čovjek ne bi nikad puta izlaska iz njega mogo naći, sve i kad bi poželio da ga nađe.

E taj vrt treba poslijednji da zatitra u nagovještajima , dok mozak blenti nekom ne smuti. Zato se vezu na tom dijelu najviše pažnje posvećuje.

Ti izrezi nisu uređeni i krojeni tek tako. Imali su svoju svrhu.

Svečane anterije su  imale prigušenije, zagasitije ali ne i manje lijepe i efektne boje. One su otkrivale bogatstvo haljina, bluza, košulja, suknji i podusknji, velova , vezova, boja  i šara i svih mogućih ženskih nošnji  i nepoznanica koje su se u anterijama mogle kriti.

Bezgranični nizovi kombinacija boja i sakrivenih čuda što se kriju,što bježe,ali što hoće i da izlete i da se daju. Čari zadivljujuće i ugodno za oko posmatrača, ponos za vlasnicu spektakla. Kada se divota,taština i želja jave , šta će ti bolan onda anterija.

Neka nje.Sve bi bilo mlako i nekako reda radi. Skine se ona , skine se on pa udari. Nije to to. To samo seks i ništa više. A to brzo dosadi i eto belaja; il'ona il’ on,u ovom srkletli vremenu najćešće oboje; uzduđenja nova koja doma ne mogu naći , negdje drugo traže.

Kućne i djevojačke anterije nosile su se samo u trenucima najveće intime, uglavnom noću i za posebne prilike. One su bile od laganije svile, koja se uvijala oko krajolika kao snijeg oko brdašaca i dolina.

Opisali smo vam anterije, uglavnom, izreze na rukavima, grudima i među nogama. Sada zamislite bijelo mramorno žensko tijelo kada se uvlači ili izvlači iz anterije.

Ne , to nema smisla i priča o anterijama gubi veo i draž.

Sjedite zavaljeni na šiltetu i među jasticima. Ne, ni to ne ide. Sviše vulgarno. Čovjek se zavali kao u hamam baru i čeka golotinje  predstavu. Nisu anterije tako bestidne  i nisu za širu publiku.

Anterije se vezu , da uvijek i iznova rađaju neke  tajnovite dženetske hurije ili haremske krasotice , čiste i blistave u bjelini nevinosti svoje. Kad velovi počnu da lebde i padaju bljesne tada orijent pred očima. Jemenke, čengije ili haramuše vežu u čvot muški pamet i on bleji ko bekan mali , kome majku drugom daju.

Tu žensku, djevojačku kućnu anteriju ćemo morati predstaviti na jedini mogući način, kada se steknu uslovi za pokazivanje njene svrhe. To će biti vrlo brzo, već u tekstu koji slijedi.

 

Oni jašu Mosije harmoniku baca – Epizoda VI

 

Noć ribizli i rozajklije

 

Mi ne tugujemo,mi slavimo ljubav i kada nas smrt nečija mori.

Mi Frku zvali kad Debu, Omu i  Lenjog nismo zvali.Jedino bi tako došla.

Srdačno bi se poljubila sa  drugama. Zlata i Lela Jela Jelena bi je za ruke uzele u kuću uvele.

Iz nekog inata bi dolazila u odjeći maržoretkinja. Imala ih je plavih , bijelih i ljubičastih .I hejbet  kombinacija .Plavih- bijelih i bijelih -plavih,pride ljubičastih. Pa onda bijelo i bijelo i plavo i plavo.Ponekad i ljubičasto sa roze.Bila krhka i malena, a noge mrakuša. Pa  kombinacija sa  suknjicama  i vrućim pantalonice.Imala i pantalone bijele i plave,ali oni sakrivali ljepot noge Afrodite , mrven manje.

Mogla je meržoretkinja raditi šta je htjela sa odjećom , tijelo njeno , Fidija uzimao kao urnek , dok je Grčke božice stvarao.

Bijelu bi joj anterju obukle. Prema duši miloj. U kosu , na ruke i noge mnoge zlatne okove svezale. One bi se slično uresile. Zlata rubin, Lela Jela Jelena  safir anterije. Sada njih tri imaju tri čovjeka, tri princa po njihovim anterijama skrojena.

Ljepota mala, okupana bjelinom, orošena tugom, sjela bi sa strane, kao dijete koje se plaši nepoznatog društva. Pokunjeno bi spuštala glavu, kao da se nečeg stidi. Najiskrenije se sramila svojih pogrešnih odluka. Odsutno pogledom po cvijeći šarala i malo drhtala kao djevojčica pred prvi poljubac.

Da li je o onoj noći mislila , bilo je teško dokučiti. Jeste! Zasigurno jeste. Ponekad bi joj pogled  bljesnuo , kad bi prepoznala koju žućkastu ružu, kadificu i jagorčevinu.Od bijelih djevičanskih ljubičica pogled odmicala, ugledala bi modre pa  se smirila.

Kada bi čitav đardin pregledala i više nije imala gdje pogled kriti , Dobri bi joj  prišao, uvijek ukadifastom odijelu, bijeloj košilji i plišanoj leptir mašni boje ljubičice. Naklonio bi joj se i  onaj dio čela,  pri samoj kosi , dašak pojljubcem orosio. Ona bi se na tren ozarila, pa ukočila. Desnom rukom bi je blago zagrlio. Uzeo njenu desnu ruku u svoju lijevu, vrške prstiju nježno usnama dotakao i malo stisnuo. Na lice prislonio.Zatim bi joj nešto šapnuo, ona bi se nasmijala , ponekad bi jecaj cvijeću poslala. Nikad to ”nešto” nismo razabrali ,niti čuli.

Mislili smo, znajući Dobrog, moglo je biti nešto poput:

-Dobroto moja ,dobro mi došla , mila moja, evo mene ništa se ne brini ,sve će biti u redu ; malena moja čini mi se da te malkice volim i  zaljubljujem u tebe.

Ili samo jedno :

-Glumi milo dijete moje, od nas se večeras ljubav i snovi očekuju.

Ne da Mojsije , ne popušta. Neće Frki i Dobrom niko ukrasti ovu noć. Još se nije iskupio, niti će ikad.

Navalio na Mitu bekriju i Zilhu Silvanu rane moje, nesrećnicu. Vrti se ukrug,  improvizira, bolero ubacuje i doziva, rukom strogo ušutkava neku drugu nevoljnicu koja gori i hoće da vatru glasom zaljeva.

Lelujaju umilni akordi, usporeni  , ali reski i blagi. Cvijeće treperi, mjesec se smiješi,zvijezdice žmirkaju, maglice su u zasjedi,čekaju.

Zatim bi Frka i Dobri udahnuli duboko i grčevito, pa izahnuli joj dublje, grčevitije. Kao da bi im lakše bilo, kao da im je nervoza prvog kontakta popustila. Ništa nisu pričali, samo bi se pogledavali. Iz početka stidljivo i krišom, ispod oka, pa sve češće, dok im se pogledi ne bi susreli i čvor svezali. Tada bi se nasmijali, ona bi glavu na njegove grudi naslonila i zaplakala.

Uvijek, baš uvijek bi zaplakala. To je dobro, bol izbaci Frko mila .Bilo ga je toliko mnogo da ga   nikad, za života,  nije stigla izbaciti.Bol se gomilala, jer je nova u talasima nadolazila. I čini se nikad nije stala nadolaziti.

Za večerašnje  suze je  krivac bio Mojsije. Njegova te muzika natjera da osjetiš prostranstvo i ljepotu neba i savršenu ,neuslovljenu ljubav što ka zemlji i ljudima hita. Dok te ta ljubav i milost Božanska opija i uznaša ; osjetiš se tako sitno i bespomočno, u grudima te nešto probada i stišće i pomoći nema. Ne želiš je ;suze same liju. Nebo, jedno jedino,neponovljivo , samotakve molitve prima. Stvoritelj se za to pobrinuo.

Mojsije zna da je milo dijete bolje, dušu je malo olakšalo. On dodaje novi potrebni  nož-valer boli u ovu noć, u ovaj prelijepi đardin.Okupan svježinom sarajevske noći , šadrvan šumi i kupa se u mirisima đula i probuđenih djevojčica.One sakrivaju svoje suze koje im izgledaju blijede i sitne , jer se  pored njih  ispklakala Kraljica vrišteće boli.

Vraća se Mito bekrija kojeg niko nije mogao pjevati kao ona; možda njena najstarija sestra.

Ona je mudraca naučila; podučila kako harmonika u ovoj pjesmi treba da titra i jeca.Nema tu jakih  i glasnih uvoda koji odskaču od krhkog glasa.

Nema ni bučnih i bombastičnih prelaza koji su u disharmoniji sa elegičnim tonalitetom, koji pjesmu uznosi do boli, jecaja i krikova očajnice, koja je svesna da svog dragana nikad neće imati.

Ona je lavica, borac koja svoje krhko čedo, ljubav, neda. Ne odustaje;  jer ako odustane to nije ljubav, to je samo još jedna zaluđenost. Zbog toga su ovakve elegije tužne i tragične. Zbog toga im  treba vjerovati i ne oduzimati izvornu poetiku i patos..

Mojsijev Mito je uvijek bio  sevdah posvećen Frki i Dobrom. Oni su oboljeli od te neizliječive bolesti , bolne ljubavi.Umirali i umrijeće od nje i zbog nje. Sve će to Mojsije doživjeti i boljeće ga. Dva male djeteta prerano gurnuta u okrutni santa svijet, gdje se ljubav nemilosrdno siluje i ubija.

Ovaj đardin je umirujući.Tako je pun neba i ljubavi.

Sada su , ona i on , samo dva sićušna bića koja svoju ljubav grade prema snovima nadahnutim od putanja i maglica.

Usud, ljubomorni usud ili neki ožalošćeni anđeo naklonjen drugom bolnom i ustreptalom biću, je  napravio sićušni pomak u rasporedu zvijezda.

Njihove ljubavi su se okrznule i mimišle  u udaljenosti molekula vazduha. Oni to još ne znaju. Tako se čini . Zaboliće ih, kad saznaju, da sve su znali.

Univezumu je to, sve  tako blisko i tako daleko i uvijek mora postojati harmonija i red. Nekad bi se njihove molekule za tren pomiješale, ali univerzum traži sve u parovima.

Troje više nije par, to je nerazum

Mojsije ustaje, melodija stane ,okreće se usamljenoj djeci, jer iako nisu sami, oni su dva najusamljenija bića na ovom dunjaluku. Ruku na usta pa na čelo stavlja,još jednom ruka na usta pa na čelo, i poklanja se djetinjoj ljubavi.

 Naš đardin plače

 

Klavijature klize, tek jedan dva basa se uključuju. Prelijeva se dašak vjetra u muziku, muzika vuče mali potoćić,natopljen mirisom ljubavi.  On stidljivo kreće na put, nejakih, nesigurnih koraka traži pomoć, maestro ga podržava. Akord – dva  ,nijansu snažnija se glasaju pa ih vraća nazad,hoće da potočić sam ojača. Potok klizi, do bijele anterije dolazi , izmiče se  i oko ljubavi obilazi i puni krug pravi.

Potok je zarobio ljubav i ona nema uzmaka, ovo je njena pjesma.

Ona pogledava u Dobrog , on joj se osmehuje stišće joj ruku , ona više nije nesigurna jer zna da se njemu njen glas sviđa. Ona još ne ustaje , glas treperavo, neodlučno, a tako bolno počinje i objavljuje:

 

Ponoć već je prošla

Vrijeme je  da se spije

 

Glas je tih jedva čujan, to je šapat, molitva nebu;zaustavite vrijeme. Glas je sanjiv, pun čežnje ,ali se ne da.

Dobri zna da je stvarno ponoć i da će proći,njihov dan je izdahnuo; povratka nema. Tuga je to. On je prihvata, nije mu uopšte strana.

 

Srce joj je budno

Davnu želju krije

 

Ona je sada ljubav i glas koji se pretvara u nju samu:  krhku, bojažljivu djevojčicu , koja je i žena i dijete, preplašena srna , i hoće svome draganu da se svidi , jer njeno srce ne spi. Frka je poput davne želje koja se krije , ali koja evo, sada na koljenima kleči, dok bijelina anterije otkriva da to nije djete , već bolna žena,koja samo što ne vrišti.

Dobri je zatečen, on se ježi , vazduh traži i ne nalazi. U grlu ga grebe , ništa ne čini; san da ne otjera. Magla mu  oči polako nadvladava, on je tjera,  ne želi ni sen krajolika ili glasa da propusti.

 

Ej, kraj penđera stojim

Čekam da ti vrata otvorim.

 

Sada je ona goruća  čežnja koja mira nema. Ona i šeće,  i strpljivo stoji ali trepti da svom draganu vrata otvori. Glas je pola oktave vrisnuo, jer ona otvarajući vrata želi da otvori sve ono što Mito u njoj izaziva , a ne dolazi da ubere. Vrisak je bol vatre , kojom tijelo plamti i gori. Klečeći , krasotica Dobrom koljena zagrlila, mirisnu kosu i glavu naslonila. Odmara, zatvara oči i časak sanja. Čeka je ono najteže u ovoj pjesmi. Možda i u ovoj noći?

Dobrog hvataju srsi od ovog vriska , jer  zna da za njega je on kriv.I nije kriv. Tako se to desi ; nesklad djelića sekunde i malog atoma i nekoga boli. Čitav život. To njega ne opravdava . On;  on je Mali princ koji hoće da se svidi i ljubav da. Njemu je ljubav ukradena, oteta . Ostalo je bogatstvo ljubavi i sna,  čije djelove može i mora podijeliti.Ali ova ponosita djevojčica hoće sve. A to bi je spalilo.

Dobri pribra misli i čini mu se da jasnije vidi, ustaje i podiže je. Ne želi da ona kleči. Ako iko treba da kleči i oproštaj da moli to je on. Zagrli je  i ovaj put u usne ljubi. Ona se pribija uz njega i srce bolno otvara:

 

Zašto, dušo ne dođeš

Da me kući povedeš

Da ti svoje srce predam

Da ti staru majku gledam

Dobri, Dobri bekrijo.

 

Njih dvoje su već zagrljeni, ništa više ne postoji ; samo njih dvoje i glas. Jer to više nije pjesma. To su Frka i njen glas. To je obostrana bol skršene ljubavi ,  zapletena u blagosti noći  , pred nebeskim svjedocima. To je smiraj pred još veću bol;  kojoj će jedini izlaz biti sanjanje ove noći.

Ovo ona pjeva  u dahu, jer se boji ako zastane , njen ponos je neće dozvoliti da nastavi. Slomiće se. To je zvonki glas,  koji svoju kristalnost koristi da nježno  moli , da  po nju  dragi dođe , da mu srce preda i da  se njegovo srce  napokon slomi i otvori za njene snove .

Glas  odzvanja i hoće da se nesebično da , ali i da joj se dragi u potpunosti preda. Frka je ovaj put  refren skratila na jedno pjevanje. Bilo joj bolno i besmisleno moliti za nešto što zna ,da se neće zbiti. A skoro da se zbilo.

Dobri  osjeća tu izvjesnost što vrišti u glasu i izvire iz njenih suznih  očiju , što ih ne skida sa njegovog lica. Dobrota mila ,kao da želi da  upije i tetovira taj vrisak u snove. On vidi tu bol kojom  lavica odlučuje ubiti svoje čedo.

Ona zna, on zna , da je to jalova pomisao. Ne može se ubiti ono što rodiš, što samo od sebe poteče. Čovjek se može nadati  da je pogriješio i da će neka druga ljubav doći. Tu uvijek griješi. To zna i ovo milo dijete i zato je ta bol i tuga. Gubitak nečega što se samo tren imalo ili nije?

 

Obećo si Dobri

Da  ćeš jedne noći

Kad se varoš smiri

Ti po mene doći

Ej, cvijeće tvoje bijelo

Već je čekajući uvelo

 

Kraj I dijela

Oni jašu Mojsije harmonike baca – Četvrta Epizoda ( Drugi dio)

 

Epizoda Anterije i nevinost II dio

 

Muzika teče, mozak ubija. Sjećanja naviru ko duga poslije kiše,samo se prelijevaju u pahulje ledenih boja. Ni cigar nisam završio, ona se vraća.Pogledam je.

Meni suze niz lice.Ono skoro. Jedna izdajnička u lijevom oku visi, ni tamo ni ovamo. Treći put  u životu jer  ” Ona ” ulazi u  bijeloj anteriji, nov novcatoj. Mislim da  u onoj mojoj  suzi Frka  može vidjeti   naše dane.

Vrijeme kao da se vratilo ,  na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile.  Jermenka , ona haramska preda mnom stoji i pogledava  me. Sretna je što me usrećila izgledom ,  koji mladost doziva.

 

Kemo tuguje :

 

Hiljadu pahulja bijelih večeras pada

Umiru pahulje bijele i moja nada

Da li te vjetrovi nose

Jedina moja

Na nekom oblaku mekom duginih boja

 

Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija. Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu, vlaže oči i lice, nalik su suzama. Dotiču joj  nježne ruke, ona ih podiže i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.

Ona je ; mila Frka iz Đul bašte . kada je puna nade i života bila. Njeno tijelo igra, gori i lebdi.

Sluti se, ništa  ispod nema. Grudi i noge djevojačke, boje ćilibara , ispod bjelila anterije nestvaran krajolik tvore. Ona je mlada, što svoju poslijednju djevojačku noć oplakuje.

Njen budući muž, nije njen  dragi , vać očevog prijatelja iz neke druge  varoši sin. I ona ovo ne pleše za njega.  Pleše za mene,  svog jedinog , nikad prežaljenog.

Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku . Gdje god krene,gdje god se makne,  njena zla sreća je sa osmjehom čeka. Ako nema nesreće, ako se primiri,  neko joj ništavilo utrobu kida,  priziva slijedeću nesreću.

Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki što na krlilima ljubavi  htjela je da živi.

Šteta, mislim, trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati, ili ona mene prije svojih posrtanja.

Možda?

A možda i ne?

 

Neće duša Princa malog , ni u ovoj nebeskoj slici, isključivosti.

Ništa drugačije ne bi bilo. Samo bi jedna uloga  u bajci bila  dopisana i tada bajka ne bi bila bajka,već nejasni trolist srama neki.

A ovo , dijete malo,  bi vjerovatno nesretnije bilo, ako je to moguće.

Njoj suze na licu, meni suza na licu, valjda se pahulje tope. Osjetimo; i srca i duše plaču.

Smirimo se,valja izaći pred svijet. Sreća njena ona se nikad šminkala nije. Nije joj trebalo,toliko je blistava i lijepa.

Malo se sagnem, poljubim  u čelo, uvijek oniža krasotica bila i kažem:

-Čuvaj  mi se  dobroto moja,  milosti puna.

Ona se raznježi, suza samo što ponovo ne pođe, klima glavom, riječi nema. Trgnu se i sa osmijehom reče:

– Ali ima da u komšiluku pukne bruka, od zavisti i jeda. Nemaju šta raditi već samo olajavati, i tuđe brige voditi. Sve tračaruše u džamije odreda idu. Ovdje i tebe i konzilij svi znaju . I kakav glas nas grlice  vaše bije. Neke tvrde da su sa vama bile. Mnogo njih. Neke nas mrze, samo  što sa nama nisu bile. Još više njih. I muškinje nas mrze. Ti hadumčari će me najviše olajavati. Ljubomore i pakosti radi.

Pušta Montena ponovo i pojačava do daske. Prati me, do ulice, vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena. Muzika  titra, bjele sjene nalik anđelima izlaze, kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenova svjetlosti razbacuju..

Zavjese u susjedstvu  se tresu.

Ljepota moja,  me zagrlila čvrsto i ljubavnički se privija uz mene. Dvije siluete, besprijekorne, bijele i blještave na kapidžiki stoje. Ljepota prošlih dana i sjećanja čine ih  nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na njima, dok se pahulje lome i ne tope.

 

Mahala te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu nije vidjela četrdeset   ili pedeset godina. Neki od škiljavca iza penđera nikad. Ni strasnije poljupce žene i čovjeka,što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.

U predahu ona šapuće šteta, mogli smo  barem dobri glumci biti.

Ja se šalim;  nismo vremena za gluposti imali, trebalo je glumiti preteške uloge života.

Zatim me ponovo ljubi dugo, očajnički. Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna,  nikada više ponoviti neće. Ja se ne bunim,uzvraćam joj za sve naše neljubljene dane i noći. I njene i moje.

Dok se rubini presijavaju u njenoj kosi, Kemin refren bruji i ja zapjevušim,možda treći put u životu:

 

Ti si noćes sva u bijelom

Tamo gdje se pjesma čuje

Pahuljice srca moga

Ko te ljubi i miluje.

 

 

Ona se odvaja, suze joj u očima. Nije dobro , mislim ja!  Ove suze nisu dobre. Nikad ona nije plakala. Neka me ledena  jeza hvata.

Kažem vratiću se mila, nekog od ovih dana , da nastavimo gdje smo stali, ako treba pobjeći od sveg sad…

Uvijek ti Indexi, gdje god kreneš, šta god uradiš, pomisliš ili usniješ,  evo ti njih. Moraju svojim tuč muhurom  sve ovjeriti. Neka ih, muzika ljubavi je to, takve više nema. niti će biti.

 

Ona se smješka, neizmjerna tuga sjaji joj u očima.

Samo prošaputa:

-Kako ti kažeš,mili.

 

Miluje me  ručicom malom po obrazu, dugo, grčevito. Okrenu se i lahko, kao pahuljica odleprša. Kroz onu suzu vidim bijelu anteriju  na vratima kako se i njiše i maše i poljubce šalje.

Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne zrelih osoba nekog novoga, a već bajatog milenija. Trenutak zastane, kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava klima : ne , ona ulazi u kućicu malu, trošnu i pritvori vrata..

Zapalih cigar usporeno, duboko udahnuh i izdahnuh. Niz ulicu hodim. Povučem dim, dugo ga otpuhujem. Izvučem pljosku, što bi Mojsije reko alkoholeru, nije kurvoazije, sada pijem štok. Nema više tog slatkog vakta. Gucnem nikad viši cug, skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.

Ne od štoka. To život se ponovo zbio. Koračam niz brdo, taksi ne tražim. Niz brdo se sve kotrlja.

Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim , za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.

 

Oni jašu Mojsije harmonike baca – Treća epizoda ( Peti dio)

 

Htjela mu Zlata novi ramunjik kupiti ,kaže uštedila.

Zna  to Mojsije , kako neće čifut znati uštedjeti. Samo on, jedini od čifuta nikad ništa da uštedi. Kako će ba uštediti.Majka i otac su mu čifuti, on nije. On je mahalaš. Kad si ti ba vidio da je i jedan komunistički mahalaš cvonjka uštedio. Neda ni komunist ni socijalizam, svaki penezi iz usta mahali otima.

Ne mere nova harmonika ni za živu glavu. Grehota lovu bacat. Čim se Deba pojavi na vrata, ja bi se na jedan od ova dva jablana popeo i sa vrha harmoniku hekno.

-Nemoj tako Mojsije,mili moj ,grehota harmonike bacati.

-A nije ti grehota što ja mogu pasti sa jablana, na to ne pomiišljaš.

-Normalno da bi mi bilo žao. Ali gdje ćeš ba harmoniku bacat, a ja se uvalila toliku lovu.

-Šta će ti sto harmonika kad mene nemaš. Nije muzika i sevdah  u harmoniki, u meni je bona. I kad te oni jame nema mi pomoći.

-Ma ja nako. ža mi para što sam ih mislila potrošiti.

Deba se presamitio dvije ga brige more. Ditka i  centifolija sa jedne bande, Frka sa druge strane. Vidi se da je na mukama ,ko da ga umnjak, koji mu nikad nisu izrasli bole. Frka ga strelja očima,a Dobri onako ko usput:

-Čujem neki problemi sa slovenačkim centifolijama. Nešto ti Frka spočitava.

Deba razgoračio oči, vidi hoće da ga uvale . Naoštrena Frka odmah napada,sva je u pokretu ko da đugum traži.

-Kakve slovenačke centifolije te spopale, o našim se sarajevskim ,bjelavskim centifilijama radi.Ni jedna sto lista nema.

Ustade i i ubra jednu bijelu ružu. Za njom Deba ubra šarenu.Zlata ne mogaše odoljeti pa i ona ubra rubinovu, zna neće joj to dobro kod Mojsija biti primljeno.Već fulila sa penjanjem i njegovim padom sa jablana na jablan . Kod Mojsija tri žuta i kazna.Njene misli ko da  podstreknuše  Jelu Lelu Jelenu da ubere plavu.Ostale ženske se digoše da i one beru đule.

Odjednom pištolj zapuca: Daga ,daga i daga. Ko da je neko kamene ploče na kaldrmu bacio.To Mojsije red uspostavlja.

-Stoj ,ni makac, što dalje od ruža.

Samo što to reče mrtva vrana na ruže pade. Pala, jal  sa  trista , jal tri tisuće fita, niko in nije brojo. Kako ćeš brojati kad nisi znao da će pasti.

Lenji progovori

-Nikako nije dobro.Mrtva vrana na ružama na smrt miriše.

Oma ga kori:

-Šta se fačaš u moj pos'o . Ne na smrt, već na mnogo smrti,na pokolj miriše.

Kako god uzmeš pogodila obojica, jal na kratke, jal na duge staze.

Neovisno o incidentu Dobri nije svoju misiju završio. Ali on je Dobri i mora se imiđ održati ,pa brata u pomoć pogledom vabi.

Baška baša se glasa:

-Naj ti je bolje da svi po jednu centifoliju uberemo i brojimo.

Svi ubraše po ružu ,samo Frka  našla sto lista ali ne prijavi. Deba izbrojo sto jedan list,konto jedan maknut,ali ga Mojsije strelja pogledom ne može opepeljit.Ostali devedeset osam ili devedeset devet maksimum.

Mojsije i Dobri nisu brali , a ni Ljilja. Ona već imala znanje. A i Dobri je skonto. Nije to Ljilja nego ljubomorna Vesna se preobukla u Ljilju. Nalik joj , ko rahmetli dajđinca ,one Šuhre iz Drine.

Kaže Deba:

-Danas sam se džaba istrošio nekih šezdeset in sto dinarjev, pa sam šenkrat plaho u minusu.Nakupovo se ovih ruža što se oko njih ja i Frka kačimo.

-Biće kačenja još više ako mi ne objasniš zakaj i od kaj  ti tovariš po slovenski.

-Ma znaš ti bona Dobrog,čim progovori meni mozak smota. Eto od kada pomenu slovenske centrifolije meni se u mozgu vrti pepel in kri.

-Kakv ti pepo i krv mozak popio, fićfiriću jedan.

-Ma ima tamo jedna Ditka prelijepa i krhka haman ti, i ja  sinoć naganjivo čeljade koje se takvo zvalo,i sve tvoje ime pominjao. Ne mogu ja bez tebe ni kad sanjam, ni kad Ditku tabam.

-E sam mi je lakše.Ih, ti si mi muštra za neke Ditke ,da se insan zavali od šege.

-Jes vala dobro kažeš,ne daš čovjeku ni da slaže, i ja sam se zavaljivo.

Lenji:

-Ih , ti i ruže.Kome si  to matereti  pojklanjo ruže .Nisi valjda Ditki.

Dobri je mirotvorac:

-Ma ohanite sa tom Ditkom dobri ljudi ,još će Frka pomisliti da je nešto stvarno bilo.

-Nisam bolan nikom,nisam frajer bacat pare.Nego hoću Frki da dokažen da san u pravu ,a skoro nikad nisan.Kupovo i provjeravo ,list po list,cvijet po cvijet,za šest in  pedest kinti , šest in pedeset ruža i ni je'na nema sto lati. Jedna ba ima osam in devedeset  ,jedna jedni in  sto ,mnogo njih  manje od devet in devedeset  ,ostale in mnogo manje.

Jedna imala sedam in pedeset lista.Ta najtanja  ko neki levat ispala.Nju sam više puta obrnu nekako mi najlakša bila,prava Ditka in mi na Frku ličil.Više ne kupih ni jedne,pa nek bude kako treba biti, nek je Frka u pravu.Ali neće proći,ove noći , nikako.

-Šta bi sa ružama?

-Kako šta bi,ništa ,eto šta bi .Kako će šta biti, kad sam ih list po list očerupo, ko Herco čurku za Božić ili Jelu Lelu Jelenu,  kad mislimo da o poeziji piše i sa konzilija odsustvuje..

-Joj majko moja levata.On pare bacio , a nije pokupio listove i majci odnio da opravi jal slatko,jal hošaf  neki ili parfem ako je vičnija.A i bašte u Nećka  pune ruža i kadifica.Sve džabaluk.Od Mojsija posudiš bateriju,jer se to noću bez svjedoka radi  i trgaš  u brojiš dok ne nađeš stotku ili hiljadarku.

-Što jel’  to ima i neka ruža sa milju listova.

-Nema,ja to onako radi poetike.

-E , jebala te poetika.

-A šta znaš možda neko izgubio lovu.Čuo ja neko izgubio nekoliko milja dinara dok je takario  onu novu starku. Nije ovu najnoviju,nego onu prije nje.Ne mre ih čovjek pobrojati.

-Nataslačila te poetika blesavog kad Baška bašu pred novom ofajlom prodaješ.A i jesam hablečina,pored tolikih džab džabe kadifica i đula ja  gengu zalud baco.Nećemo više tako,smisliću nešto.Samo mi nije jasno kakve sad veze imaju centifolije i kadunice.

I smislio je Deba. Ali prije toga se moro Mojsije pokazati.

-Imaju, kako nemaju i nemaju.Eno Nećkova ti bašta primjer,dobro zapazio Lenji.

-Ne anlaišem te ništa i zašto i tebe ta Nećkova bašta spopal.

-Nikakve blento,samo kažem kod Nećka ima kadunica.Ništa više, samo to kažem

-Nemoj me  zajebavati k'o harmoniku ili Zlatu,reci mi molim te.

Lenji se cereka,sve je loj. Dobri će po običaju miroljubivo,kompromisno:

-Mojsije slaži mu nešto,povjerovat će.Ovako neće prestati kumiti cijelu noć.

-Čuj laži mu;nisam  ja vesla siso.Mojsije hajd'reci mi molim te.

-Dobro,evo ovako:kod Nećka ima kadifica,kod mene đula ima,a kod Živanovića bulbul pjeva.

-Kakve sad bulbul veze sa centifolijama ima.

-Nikakve. Ja te samo obavještavam da kod Nećka  kadifica ima,kod mene ruža,a kod Živanovića slavuj pjeva.

-Ja mislim da ti mene taslačiš.Za kadifice i centifolije mogu ti  vjerovati,ali za bulbula nikako.

-Kako hoćeš,ja bih provjerio. O'šo  bih kod Živana da ti pokaže slavuja.Ne da će zapjevati ,nego će živahno zacvrkutati

Živan do nas živio,šeret bio,ženskast smijeh imo, iako peder bio nije,sve cvrkuto.Dan dva poslije komšiluk pričo, kako se Živan po sata grohotom smijo ,crvkučući.

Ono što je bitnije uslijedilo je slijedeću  veče.Neko Nečku,Živanoviću i i Mojsiju sve đule i kadifice počupao.I to lat po lat.U svakoj bašti lati na hrpu skupio i dobro uvaljao.Mora da se radilo cijelu noć i to najmanje dva insana. I neka cika , ko pjev bulbula se čula.

Ljutnje nije bilo. Ono ko fol.