Umro je Ivica Osim – fudbalski genije i vrli dinGospo

Alija Sirotanović i novčanica - Forum Klix.ba

Iz drhtavog pera Baška Baše





Svima nama Nebo podari neku posebnost. Neki je iskoriste , neki zalutaju u stramputice koje nemaju veze sa životom.

Dan bez nogometa je izgubljen dan, davno nekada , za mladalačkih dana reče Ivica Osim.

Kako rekao tako i živio!

Ciglih osamdeset i jednu godinu obitavao u fudbalu . punim plućima , srcem i dušom , ali sa ponosom , čašću i poštenjem kako to rade iskonska gospoda. Na lokalitetima oko “stare” željezničke stanice , koja bješe malo opičeniji pandan sarajevskih mahala ,te ljude su oslovljavali sa.

“Đes’ ba dinGospo!”

Bio i ostao Gospodin sve potonje godine , bez mrlje u fudbalskoj karijeri ili bilo kom segmentu kaharli tuzemnog života; osim jedne principijelne . I ta jedna ima veze sa mladačkim neiskustvom i čašću. Vjerovao je ljudima koji ga nagovoriše da igra malo slabije da bi slobodarski, partizanski , Titov Hajduk ostao u Prvoj ligi.

Gledamo , čitamo i slušamo reakcije na Osimov odlazak.

Uglavnom se kukaju žalopojke i svi su tužni ; Neki iskreno , neki onako reda radi, a mnogi bi da se utrpaju u mit o velikom Čovjeku i ogrebu se bar za časak dva slave .

A mnogi od “stručnjaka” ni luk jeli ni ćevape mirisali sa plavim dunjalučkim danima i njihovim predvodnikom .

Onu : ” ni luk jeli ni burek (pite) mirisali smo ostavili za one naše komšijske “katile” sklone bordo nijansama.

U dječačkim danima je prozvan Švabo.

Logično!

Svaki pjegavi “plavušan ” koji je iole odskakao u bilo čemu je odmah nazivan Švabo. Kome jalija prihevta nadinak ostaje mu , aman , do groba. Ivica Osim je odskako smirenošću, godspodstvom, krakatošću i neospornom nadarenošću u matematici i fudbalu.

Ipak prva i prava ljubav je pobijedila!

A ljudi poput njega ,kad jednom zavole , vole čitav život , jer rijetko griješe u izboru. Pitajte Asimu Osim , ženu koja se odrekla karijera ( diplomirani je elektroinžinjer) da bi mu podarila bezuslovnu ljubav i četiri srca ; svoje i tri djetinja; kćerke Irme i sinova Amara i Selimira.

Kada je zaigrao čaršijci mu dadoše nadimak Štraus , jer je njegova igra na zelenom tepihu nalikovala nizu valcera u kome ostali plesači ( igrači ) zaostaju bar za korak dva iza fudbalskog Štrausa ( nemačka riječ «walzen» znači kotrljati, okretati, kliziti).A njegovi pokreti u toj igri kao da su nošeni lepršavim , harmoničnim i zanosnim zvucima valcera .

Ovih dana će se odjednom, svi “sjetiti” njegove sjajne karijere, bilo igrača , bilo trenera, u svojoj neukosti ne shvatajući da su samo puki prepisivači.

Istovremno će zaboraviti na Ivicu Osima velikog , velikodušnog i samilosnog darovatelja , jednostavno našeg , sarajevskog dinaGosp .

Nama je ostalo u sjećanju mnoštvo neispričanih epizoda iz naših života u susretanja sa Ivicom Osimom. Isričaćemo tri!

Prizor prvi

U vremenu kada nije bilo trolejbusa ni prave đade na toj trasi , preko puta zgrada u ul.Rave Jankovič 27 – 39 u kojim je stanovao mladi bračni par Osim, na stotinjak metara od stadiona Grbavica , Ivica je imao drvenu garažu u kojem je sklanjao svoj prvi automobil. Ispred garaže je bio šljunčani prilaz koji se vremenom znao izlokati.Oko garaže su redovno visili Željini tifusari na bi li se sreli , a bome i ogrebali za koju kintu od već žive legende ali i “žrtve”.

Naime , Ivica Osim je bio poznat kao vrlo darežljiv insan , ali i pravi Gospodin. Da ne bi darivao novac onako , mukte, kao sadaku on je imao običaj “zamoliti ” okupljenu raju da mu izravnaju i utabaju prilaz garaži. Nikome nije padalo na pamet da se sa legendom cjenjka . Znali su da će biti obilato nagrađeni i pretplaćeni. Za novac koji je dao na tabanje šljunka mogao je vrli Ivica napraviti nekoliko betonskih garaža.

Scena druga

Sva ta raja iz Ravine i oko stadiona Grbavica, pa i širom Sarajeva i Bosne živjeli su Želju i njihove nove legende Osima i Smajlovića. Oko već pomenutih zgrada su se skupljali zagriženi navijači. Kao u svakoj realnosti , tih 70-tih godina bilo je više kokuznih od berićetli dana. Tada se nisu pile klipače, sokovi … već voda i čajevi kućne radinosti.

Štarus je znao osjetiti te kokuzne dane i evo ga sa gajbom dvije , piva i sokova. Kao pobjegao od Asime da se malo među raju skrije i promuhabeti o svemu !?

Znaju svi to je izvlakuša da ih počasti , a da se ne osjećaju osramoćeni zbog kokuzluka.

Zbog toga su ga još više poštovali i voljeli.

Scena treća

Jednom je potpisnik ovih redova iskusio sreću i blagodet poznanstva sa Ivicom Osimom.

U vremenima kada pubertet pukne insana u čelenku , sve oči su uperene u žensku ljepotu i traganju za onom koja će se smilovati neukim blentovijama i podariti im milost ljubavi. Bilo je to vrijeme Ceca, Cuca , Cica, Mica , Maci i ostalih deminutli djevojaka.

I njemu se sreća osmjehnula, ali u nevakat. On to tada nije znao , ali spotakla ga jedna” starka ” od osamnaest kuka .

Kokuzna vremena pritisnula dunjaluk i insane , niko kintom da se sastane. Očevi na službenom putu , onom čuvenom , krivudavom ili stvarnom, matere ne daju pare za rospije , raja dekintirana , a možda i ljubomorna. Bilo ih i tak'ih!

U debelom halu žaleći sebe i moleći se Bogu Milostivom , ispod jednog jablana blizu Osimove garaže , skupio se mahlukat , ko zelena zgužvana papirna petodinarka na dohvatu ruke u snu beskučnika i hudi ko nesretni mladoženja , kome će ukrasti mladu ako do večeri ne nađe minimum tak'e tri zelene petodinarke.

Ali okle ti lova , frajeru ; ne pada sa nebesa.

Obnevidio od žalosti čuje poznati glas ,kao da se sa neba javlja:

-Šta si pokisao Baša? Koja nevolja?

Baška Baša se zacrveni , mladost ne zna da se ljubavni jadi na licu lako čitaju.

-Ma ništa ! – brani se on.

-Kako ništa kad si se savio ko japrak sarma bez mesa.

I tako par puta, nije ništa i nemoj ti meni nije ništa.I na kraju Švabo potiho pita:

-Djevojka?

-Aha … -snebiva se paćenik .

-I …?

-Trebamo ići u kino. Butovnik bez razloga.

-Pa?

-Nećemo ići.

-Zašto? Predomislila se?

– Nije , još ne zna da nećemo ići. Ne znam kako joj reći , a da ne dobijem nogu.

-A , dakle tako. Kokuzna vremena.

Njega stid pogne glavu i gleda u mrave koji se vrte oko jablana.

I prije nego se snašao , tutnu mu Štraus plavu pedestodinarku u ruku. I ode. Ni šta, ni kako , ni kada!

Uh , srećo od sreće zaboravi stid. Otrča ko Mark Špic , pod penđere one punoljentice . I bi kino. I bijehu ćevapi . I poneki sok . Puno je vrijedila tada ta pedesetodinarka. A bome bi i još svašta nešto. Stid nam pričati.

Nikad mu ih nije vratio. Ono de fakto. Ali više puta je poravnao šljunak ispred garaže . Raja se ibretila , kontaju blećak džabe taba. Onda i oni skontali da legendi treba džabe ravnati prilaz garaži. Zaslužio je !

I nekome je dosadilo, ili Ivici ili njima i jedno jutro se ispred trošne garaže zacaklio betonski prilaz . Sve u sto metara do Željinog stadiona.

Hvaaala ti na svakoj poklonjenoj a nevraćenoj pedesetodinarki !

A još veća ti hvala na sačuvanim dostojanstvime i ljudskosti.

Nek ti je laka duša bosanska , naš dobri čovječe Ivice Osime.

Iskrena sućut Asimi , Irmi , Amaru i Selimiru.

Jagoda Flory – Sefardska muzika

Flory Jagoda je bosanska kantautorka i pjevačica  pjesama na judeo – espanjolu , zaboravljanom jeziku bosanskih Sefarda. Rođena je 21. decembra 1923. godine u porodici Samuela i Rose (Altarac) Papo u Sarajevu.

Njen životni put je nalik putešestvijama mnogih Sefarda ,doživljenih  tokom 27oo godišnjeg pogroma.Potsjeća na nevolje sefarda,njenih predaka koju je španjolska  inkvizicija ubijala i  progonila; i koji u Bosni nađoše spasennje.

Nju i njen narod šesto godina poslije  neka druga inkvizicija je ubijala i proganjala,jedva je život spasila.

Skolinila se kod none u vlasenicu,od tamo je prognaše na Korčulu da bi nekako zviojeri pobjegla u Ameriku.Amerika ko Amerika;i hlada ko led,i vrela ko pržun.Nekima dobra – malobrojnim , drugima onim mnogobrojnima kazamat.

U Americi je život našla, ali joj domovina  u srcu srasla.

Tada je postala dvostruka izbjeglica;duša koja za dvjema domovinama pati,plače i pjeva.Život je posvetila očuvanju lirske i muzičke tradicije bosanskih Jevreja. A ta tradicija je bogata kao višehiljadugodišnji svijet njenih predaka.Svijet kome je lutanje i sreća izmješala putanje od Jakova Izrailja,onog koji se usudio boriti sa Gospodom.

Zato ona pjeva i o Pashi i o Hanuki,opsadi Jerusalima i rušenju hrama,o bolnim rastancima za Španijom i Bosnom i žalom za nekim maglovitim vremenima kada se činilo da snovi neće prestati.

Miloj sarajevskoj Grlici mnogo hvala za svaki stih,za svaki akort koji je sarajevu i Bosni poklanjala i svojim mladalačkim i neponovljivim glasom pronosila svoje bosanske tuge širom svijeta. Tuge Alhambre  , Bjelog dvora i Jerusalima pretočenu u sefardski sevdah.

Umrla je u SAD 29. 1. 2021. godine.

Vrijedi poslušati kompletnu snimku.

Neki snovi nikad ne prestaju,samo se nastavljaju…

Bila jednom jedna Jugoslavija. Nesrećna kćerka , brižna majka  i  divna pra, praunuka.

Rodili je partizani i Mašal Tito.

Ona nama brižna majka 46 godina bila. Nama i Bosni. A opet ona pra, praunuka Bosni bila.

A pra, pra baka , rekti, da prostiš ista ona; prkosna i snena ;ktomu šarena k'o najsajnije maglice.

I Jugoslavija i Bosna kost u grlu zvijeri i bludnici uvijek bili.Jugoslaviju  troje njene djece,tri zvijeri raskomadaše. Bosnu su silovali i klali ali njenu čednost i ljepotu ne spoznaše i ništa joj ne mogaše.

No danas nam ne idu ružne riječi od ruku,pa ne možemo nastaviti u tom pravcu.Osrnavili bi domovine.

Mi nismo skloni davati prostora umotvorinama drugih da govore u naše ime; ma koliki oni umjetnici bili.

Danas smo mo napravili izutetak ,i uglavnom ćutali;zbog sjećanja na ubijenu nam domovinu Jugoslaviju;i darova koju je ona poklonila Bosni.

Vidjeli ste ipak nismo tugovali.Mi smo slavili i sjećali se kroz pjesme drugih koje su poklonjene našoj divnoj domovini .Pjesme koje su bile dio naših života i mladosti.

I pogađaju u sridu: To su naše domovine. Mi ih volimo i u srcu svome nosimo. Njihove ljepota, čestitost i dobrota je san koji snijemo. Taj san nas snaži da istrajemo u ljubavi i takarli životu koji nam drugi pogane

Mogli bi smo sjećanja nizati dalje,danima .Ali takva sjećanja su i lijepa i bolna.

Lijepa,jer su sjećanja naša i mi ih sa ljubavlju prenosimo na Bosnu, domovinu naše stvarnosti.

Bolna jer se moramo vraćati u stvarnost koja je mnogo ružnija nego ona koju smo u ubijenoj domovini imali.

Nismo nostalgičari,kako bi neki neupućeni i zluradi pomislili.Samo se držimo činjenica i stvarnosti naše date prošlosti.

Bosna je uvijek naš  izbor bila,još od  Kulina bana i njegovih predaka, i prije 1878.godine,i međuvremenu do 1995. i do kraja naših života.

Još istinitije;ona je odabrala nas,dala nam život i bremmenita  naslijeđa  duga desetine milenijuma. Ona je naša Modra rijeka vječna.

Nebo nam pokonilo čaroliju i puno ljubavi.U centar darova smjetilo je  Bosnu zemlju svoje milosti i u njoj veloviti Grad čednosti.

Šta  nam više treba?

Mone i Impresionizam

Klod Mone (fr. Claude Monet)

Rođen 14,novembar 1840.- umro 5. Decembar 1926.

Slikarstvo je u jednom momentu zapelo.Bila je to era nasumičnog odabira tema i stilova.Uglavnom već viđeno,reproducirano i bezlično.

A ,tada tiho,nenametljivo i neshvaćeno,javi se grupa ilizionista koji likovnu umjetnost dižu na nove,neslučene i nedostižne visine:

Camille Pissarro  , Alfred Sisley  , Pierre-Auguste Renoir  , Claude Monet , Frédéric Bazille ,

Armand Guillaumin ,  Berthe Morisot , Edouard Manet , Edgar Degas ,  Mary Cassatt ,

Paul Cézanne ,  James McNeil Whistler .

Uz dužno poštovanje svim opredstavnicima impresionizma, naše srce je zeru priklonjenije Meri Kasat,Renoaru,Moneu i Maneu.

Danas je dan da damo neke osnovne naznake o  impresionizmu i Moneu, najdoslednijem impresionističkom slikaru. Zapravo,impresionizam je dobio ime po njegovoj slici „Impresija, rađanje sunca“.

Nećemo se šaliti kada kažemo, da  ni ne znamo po kojoj od njegovih Impresija je impresionizam dobio ime.. Mone je fascioniran Svjetlošću u čije je središte postavio čedo Božijeg stvaranja : Sunce.

Neuki pominju da su divizionistička tehnika i pejsaž njegova prava inspiracija.

Kako li samo griješe!

Letimičan pogled na bilo koju Moneovu sliku ih demantuje.  Pejsaž je samo okvir u kome on smješta svoja razmišljanja i poimanja Svjetlosti. Pejsaž, iako  je nešto jednostavno i prirodno , sasvim sporedno i apstraktno. Zluradi bi rekli nužno zlo bez koga bi slika bila tek malo okrnjena.

I ta tehnika. Kakva je to riječ tehnika?

Kako njome opisati ono što umjetniku ulazi u oko, koje zastaje fasciniranom tom Svjetlošću  i unosi njene treperave oblike u srce,koje nema tu širinu da ih sve  upije.

Tehnika to je suviše je fizičko i ljudsko.

Srce se plaši da će se raspući pred umilnošću i jakošću te treperave , milostive Svjetlosti i predaju je duši ,kojoj je ona srodnija.

Duša se  ražnježi i zaiskri ,jer Svtjetlost joj je poznata. Ona i njen  Stvoritelj su par u vječnoj igri Savršenstva, koja se zove Milost i Ljubav ,

Ponukana sjećanjem i trenutnim patosom ,duša prenosi doživljeno i viđeno na drhtavu ruku,koja nije sigurna da će biti na visini zadatka.I ta ruka, kruta ruka koju ne vodi ni tehnika, ni srce već raznježena duša, titra u potrazi za bojama koje su jedva dostatne i jedva da su dostojne da prenesu nježne valere lepršavih iskrica Svjetlosti.

Neka neuki uzmu svoju tehniku,kist i boje i polako zađu u pejsaž i pokušaju iznijeti svoje „ impresije“. Nije nego.

Onog momenta kad zaboravljena Svjetlost, zapretena u dubinama blagosti duše, ispliva iz nje ,vrati se oku i osnaži ruke, vi dobijete imprsionističku viziju već viđenog i proživljenog. Reklo bi se „ono malo duše“ se bezrezervno vraća korjenima da bi ih mi neuki i nesvjesni svoje duše cijenili i ocjenivali.

Zbog toga, svaka slika uzbibana impresionizmom je i fragment i ukupnost Svjetlosti.

Jer  njen Tvorac je takav .

Zastupljen u svekom djeliću svoga stvaranja i sveobuhvatan.

Sarajevo Grad čednosti opet blista

 

 

 

Sarajevo – Grad čednosti

Jutro poslije bogohulnih ispada bolesnih i izopačenih kreatura.

Ne može ga poganluk uprljati , a da  Sarajevo ne zablista još svjetlije, čišće i čednije.

 

Tamo gdje bezbožnici kroče mora se sve počistiti , sa dodatkom hlora i drugih hemikalija,

koje uništavaju zlo i sve zarazne  bakterije , klice ,  nečistoće i bolesti koje  bestidni i prljavi

pis milet iza sebe ostavi.

 

Aferim za Grad i Komunalce.

 

Tako se brani svetost i  nevinost Sarajeva Grada čednosti  i Bosne  Zemlje Božije milosti.

A i zdravlje čestitih građana.

 

 

 

Davorin Popović Pjevač – Indexi umjesto rekvijuma

Davorin Popović, 23. rujna 1946. – 18. lipnja 2001

Indexi su u svemu naj naj, u svemu naj .

Davorin Popović je bio pjevač vokalno instrumentalnog sastava Indexi.

I ništa više. Ništa više od toga. On je samo to želio – biti pjevač Indexa. Primo inter paris od odabranog septeta Muzičke akademije Indexa.

Trio su sačunjavali : Pjevač Davorin Popović Pimpek, solo gitarista Slobodan A. Bodo Kovačević Fadil Redžić Fadiljo.

Septet su osim njih trojice sačinjavali Đorđe Kisić i Miroslav Šaranović bubnjevi, Ranko Rihtmani Nenad Jurin klavijature.

Ostali, nenabrojani članovi grupe su se mjenjali na pozicijama bubnjara i klavijaturista. Kratko vrijeme proboravili u akademiji, naučili zanat i krenuli dalje u lov na slavu.

Bilo bi nepravedno prema ostalim neke izdvojiti. Ipak moramo, Ismet Nuno Arnautalić, Enco Lesić i Đorđe Novković to svojim odnosom i doprinosom zaslužuju.

Davor je imao i tri izleta u solističe vode. Ali sve što je napravio kao solista je bilo djelo Indexa ili uz njihovu nemjerljivu pomoć.

Pimpek kao čovjek je nešto drugo. Mi nećemo duljiti drugi se previše toga rekli. On je bio bard, boem, kozer, da sam ja netko i čaršijac; po većini karakteristika pravi mahalaš, onaj dobri.

Poslije smrti neki su ga nazvali maršalom ili nekim drugim glorifikacijskim imenima. On bi se zaista iskreno ljutio na te bombastične izljeve prijateljstva.

Maršal je bio samo jedan, maršalćiće su glumili mnogi.

Pjevač je bio samo jedan. Njega se niko ne usuđuje glumiti. To je nemoguće.

Davor je bio i raja. To je u Gradu čednosti misaona , nemoguća i nedostižna putanja za mnoge koji su to željeli i žele da budu.

Ko nije raja grad ga jednostavno abortira i oni odlaze na okolna brda i bijes i nemoć iskaljuju snajperom i desecima miliona granata. Najdraže im je ubijati i nestajati djecu i žene.

Oni koji nemaju bijele bubrege sakrivaju se po vukožderinama i selendrama i blate grad koji im je dao sve.

Popovič čovjek , ljudina je bio iznad svakog razmeđa i zla.

Bacio je sve niz rijeku i prvi je pružio Pružam ruke. Časnih pet svih kamenih spavača , Modre rijeke, Kamenih cvjetova i plima mirisa žutih dunja posijanih ljubavlju je posuta na hodočašću onog da sam ja netko, a kome i pad je let.

Nadamo se da neka žena, mnoge žene, sve žene svijeta, negdje u zatišju, ponekad slušaju i pjevuše Mojoj jedinoj ljubavi.

Ovdje prekidamo naš rekvijum da bi dali prostora nekim učesnicima molitve za dušu blaženog Davorina Popovića.

Prepisali smo neka nepretenciozna razmišljanja ljudi koji se iz profesionalnih razloga razumiju u muziku više od prosječnog pučanstva.

Oni će kompetentnije progovoriti o muzici Indexa i Davorina Popovića Dače.

Pošteni Arsen Dedić (7.10.2013.g.):

“Jučer sam gledao Mik Đegera, njegov koncert iz 1978. g. iz Amerike. Davorin je sve to predvidio i tu koreografiju i to plaženje jezika, dvije harmonije i deranje preko toga. Ali kod Indexa je to bilo sve drugačije. Kod njih je bilo pjevanja, melodike, dobrih tekstova, aranžmana, koreografije svega. Ja sam inače sve što se moglo vidjeti u svijetu već vidio. Od Frenk Sinatre, Mik Đegera, baš sve. Ali Davorin i Indexi tu je bilo toliko finoće, elegancije…”

Čestiti Zoran Predin (Lačni Franc) je jednom prilikom , neposredno poslije smrti Davorina Popovića rekao (sažetak) :

Indexi su bili vodeći svjetski bend, ali mi to tada nismo znali.

Korektni i profesionalni Petru Lukoviću prepričava anegdotu sa koncerta Indexa u Londonu 1995. g. :

Glazbom Indexa i Davorinovim glasom očarana Engleskinja koja je na koncertu stajala do Lukovića okrenula se u jednom trenutku beogradskom novinaru i rekla mu:

“Da su ovi momci rođeni u Londonu bili bi veći od Beatlesa.” Luković joj je odgovorio:

“Gospođo, ovi momci su u Sarajevu puno veći od Bitlsa ili bilo koga.”

Da,zaista Indexu bili veći od Bitlsa ili bilo koga. Bodo, Fadil i Davorin su bili veći od Lenona, Pola, Sinatre, Đegera ili bilo koga.

Srećom Indexi ,  e” i mi sa njima smo to uvijek znali. Vaspitanje, skromnost, poštenje i paska jako strogog miljea zvanog Čaršija  nije ostavljala mogućnosti da se samoreklamira stvaralaštvo i umjetnost Dvora.

Umjesto nas, iskreni Branko Požgajec iz zagrebačke grupe Drugi način ,  je na najslikovitiji i najednostavniji način oslikao muziku Indexa koju su decenijama darivali svijetu :

– Ja sam uveo jedan termin, to je bio moj privatni termin, kada je riječ o karakterizaciji svirke Indexa, ali su ga prihvatili moji prijatelji u mom krugu i muzičari. Konstatacija je bila da Indexi strahovito plemenito sviraju; znači filigranski izbrušena svirka: Za ono vrijeme nevjerovatno dotjerani aranžmani, izbrušeni i meni se uvijek sviđela njihova poetičnost.

U jednom momentu,shvativši neumitnist života, Maja Perfiljeva ,koja je imala svoj udio u čudesnoj čaroliji zvanoj Indexi, kazala je i kako je zahvaljujući Indexima postala pjesnikinja,i dodala:

– Slušala sam ih opčinjeno. Bilo je to drugačije od svega što sam do tada čula – opisala je trenutak kada je prvi put čula Indexe.

I zaista jesu!

Bili su posebni, sasvim drugačiji i samo svoji, čudesni umjetnici i virtuozi.

Jednostavna konstatacija autora i suvremenika postavljena na osnovu razmišljanja iz prethodnog dijela teksta glasi:

Indexi stoje rame uz rame sa grupama The Beatles i The Doors.

Bitlsi su grupa koja je najviše doprinjela popularnosti pop-rok muzike, postavivši neke osnove te muzike.

Dorsi su sa Indexima proširili postavke roka do neslućenih granica.

Ostatak rok ergele kaska iza ovog triumvirata kaska minimum jednu klasu. Potonje generacije su samo mogli da prave varijacije na zadate teme koje su oni ucrtali .

Veoma smo zahvalni šti su Indeksi i Davorin potekli iz Sarajeva Gerada Čednosti i postali kosmopolitska muzička akademija.

Marina Cvetajeva – Naša Malena

 

 

Predvečerje

 

Tirkjizna noć

 

Plavetni đardin

 

Марина Ивановна Цветаjева; Москва, 8. октобар 1892 — Јелабуга, 31. август 1941

 

 

 

Mila,

prelijepa li su ti imena

podjećaju na plavo utočište

naše đardine i miris ljubavi

ne znaš

malo smo se mimoišli

ne rekosmo ti

družica si naša bila

noći si provodila u vrtovima

naših ljubavi

imala si svoje mjesto

između šadrvana i đula postaviljen je bjeličasti ležaj

od ljubavi i snova

prekrili ga modrinom neba

išarali iskričavim zvjezdicama

obasjali putanjama maglica

mjesec obojili čežnojm

u našem društvu

prozračna Ti

vječiti tragalac

zeru bi predahnula

svoju bol bi sa nama

blentovijama podjelila

bilo bi ti lakše

mrven

ali i to je nešto

zar ne

krhki Cvijete naš

čak bi se i nasmijala

onom blesavom Debi kad bi rekao

zbog tebe bih salto mortale

s bembašćanske brane

dva puta smandrljo

treći put ne bih smio

zasigurno bih se na smrt slomio

Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri

mignuo na ljubav svoju

Zlata bi rasplela glas

Frka bi postala labuđi ples

Lela Jela Jelena bi te pogledom milovala

njoj je Herco herc netom slomio

znamo boljelo te

rodni grad te nije uspio zaštiti

rođene ti ubio

no stih muzika i družba je lijek

Dobri bi ti prišao naklonio se

ruku prižio

Ti bi se časak dvoumila

njegove tužne djetinje oči bi te ubijedile

ruka u ruci i lagani valcer bi počeo

al nestašno dijete hoće dodir

valcer prelijeva u tango

ti ga gledaš poprijeko

zakrečeš glavu

on te pogledom moli:

-Malena

molim te budi krotka

ovo su mirisi našilh ljetnih

podmoskovski večeri

; Ti kao da bi se nečeg prisjetila

prislonila lice uz njegovo

pokreti bi postali ples zaljubljenih

Herco bi nešto šapnuo Mojsiju

ovaj bi dodao malo bolera

Osmjeh ti prelazi licem

predaješ se dodirima

sjećajući se ljubavi svojih

pogledala bi u oči djeteta

što lebdi sa tobom

jer tango bez pogleda i nije tango

vidjela istu bol koju ti nosiš

pomišljaš

evo još jedno ubogo biće

što tuđe terete prti

prvila bi se jače uz njega

neka te sjećanja tjerala u očaj

ali čula bi kako ti taj bekrija

sa kojim lagano kliziš šapuće

“Kao desna i lijeva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.”

tu bi on naglo zastao i prekinuo

Ti bi se nasmješila i šapnula mu

tu znam

i nastavila gdje je on stade

“Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila.”

on bi se postidio

iako je znao da samo si nestašna

stid djetinji uvijek poljubce mami

Ti mu ga poklanjaš

njega više nije stid i kaže:

Ja, ljubljuju Vas

Marina Cvetajeva

prijateljice naših tuga

tebi srce malo mekša

još jedan poljubac daješ

ništa ne košta

a i vi ste već par

mniješ

nisu ova djeca nimalo bezazlena

kradu te

malo po malo

snove neke nove nose

on bi vidio da si se umorila

odveo te do anwnog ležaja počinka

sjeo do tvojih nogu obgrlio ih

gledao te ne trepćeći

bojeći se da mu ne pobjegneš

tvoje ruke bi prinosio usnama

grijeo mekim dašcima

ti bi polako tonula u san

željna vječnosti

Mojsije je u elementu

večeras Najvbeću Damu Tuge

za gošću imaju

Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja

sada imaju prizvuk valcera sa Sene

Rjabinjuške i Kaline

Lela Jela Jelena bi uzela Frku za ruku

povela je do Zlate

postaju razigrane plavetne Ruskinje

uzbibanih grudi raspojasanih bedara

što lahor tijelima um mute

u haljinama žarkih boja

oplemenjim stotinama ruža

što se iza velova tananih boja

kriju i izviru uspomene prošle

ruže i žene se prelijevaju u tisuće boja

njih tri više nisu ruskinje

one su divlje tatarke

ljute kozakinje

nježne jermenke

toliko ljepote nježnosti i ljubavi

Malena naša

ti nisi vidjela nigdje

mi je tebi svu poklanjamo

govorila su ružina tjela

Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio

Подмосковные вечера , e’ hej sele moja…

tu bi mu glas zamro

umorio se

Baška Baša bi zagnjurio glavu u jedre

oho ho postament grudi nove dame

da mu ne vide suze

muško je on

nova se čudi odakle joj tolika sreća

da zaviri u ovaj đardin

u kojem toliko milosti i ljubavi ima

no ma koliko se trudio

Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha

što jesajem prosušese đardinom

“Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?”

Malena ti bi gorko zaplakala

sjećala se najmilijih

svi bi za tobom plakali

samo ne i Dobri

Mali Princ

Ne , oni ne bi

on bi poljupcima skupljao

rosu tvojih očiju

upijao suze i tugu

u svoju seharu bola ih skalanjao

znala bi srcem djetinjim prihvatio je tvoju poruku

„ Ako se od sreće ne umire,

onda se u svakom slučaju

od tuge okameni.“

Malena naša

mi smo dodali

ni od tuge se ne umire

neko samo presvisne

a mi se zaledimo kao ti

tiho kroz vrijeme učila si nas

da se sa svojim tugama izborimo

one su kucale na naša vrata

i kod nas je bilo tragike

no ne i prevelike gladi

tiho kroz šum vjetra učila si nas

da je lična tragedija samo pjena

u okeanima tragizma svijeta

otvorila nam oči

nismo hudili za svojim životima

krojenih po mjeri nas samih

jer si nam pjevala o ljubavi i istini

čudan je ovaj svijet

ne vide bol djevojčice laneta

kojoj peostaje samo da vrišti i vrišti

ne bi li njene riječi

negdje u pustinjama ljudsjkog uma

bar mali eho svijesti izazvale

ne vide slijepci

a je to bol krhke majke srne

koja djecu ljubi i gubi

a pomoći ne dobija

ne vide licemjeri

koja od nečovječnosti djecu gube

ne čuju krik ljudskosti žene

zaljubljene u život po mjeri neba

ne shvataju krik djevojčice

majke koja

Istinu zna

tu negdje bi Mojsije morao završiti simfoniju

grlice bi popadale na rosu đardina

sluteći rekvijum

njemu su se ruke počele kočiti

on pogledava ka gošći

ona hoće da spije

vidi on vrijeme za rekvijuma nikako nije

za baladu još manje

jer ovdje ubijena majka hoće da sni

vidjelo se

naša mirisna centofilija

Marina Cvjetajeva je potresena i umorna

Dobri je nježno obgrli

laganu ko san

bi je podigao

položio na ležaj nadanja

njenih i naših

prekrio je velovima ljubavi

cjelov joj spustio na čelo

tamo gdje se sa bujnom kosom spaja

šapnuo joj

Malena naša

nećeš se ljutiti

ako Ti poneki stih ukrademo

ljudima u Tvoje ime poklonimo

mnogo je ljubavi i milosti u njima

potrebni su na ovom svijetu svima

Djevojčice Mila

još čutimo istinite riječi tvoje

ljubav kojoj si nas naučila

sada se malo odmori i mirno spij

ništa se ne boj

mi ćemo paziti na tvoje darove

Volimo te

iste te noći

neko novo dijete hrli da pita

„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.

– A vrane? – Ostale su vrane.

– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.

– Zašto su otišli? – Da krila olagane

Bosna zemlja Božije milosti – Sretan rođendan Sandra , Mila Mamice

 

Sandri  Dragoj Mamici

sve njaljepše i mnogo sreće

 

žele

sinovi Vanja , Vedran, Alek i  oni Vedad   i Deda


 

Savršen snježni dan                                                               Čarolija

 

 

Sandrin univerzum

 

Sandrina duša                                                      Djetinja radost

 

 

 

Djelić tvoga neba                                                   Mali princ – maksumče

 

 

 

Vrijeme ljubavi                                                        Plišani dodiri

 

  

Tirkizni snovi                                                              Ona u vrtlogu proljeća

 

  

Čudesni djetinji sni                                                        Razigranost

 

  

Tisuću velova jedne žene                                                                Nesalomljiva krhka ruža

 

      

Krhki dodiri                                                                                      Školjka

 

 

Vanjin poklon Dragoj mami

 

 

Dječija igra                                                                   Behar i trnje

 

Nebeski zapis-Bosna je zemlja Božije milosti/Na dan 25. novembar/studeni

Danas je  Četvrtak   25. Novembar/Studeni, 329. dan 2017. Do kraja godine preostalo je još 36 dana.  Sasvim sitno.

Danas je važan dan. Prije 78. godina se u Mrkonjić gradu održalo  prvo Zasjedanje  Zemaljskog antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine.

Svi će vam danas pričati da te, 1943. godine udareni temelji Bosansko hercegovačke državnosti.

Mi smo malo skeptični prema toj tvrdnji. Malo joj staklene noge.

Htjedosmo reći čuj molim te, jes im jaka fora. Ali nećemo. Danas ćemo biti fini i uviđavni, kao i uvijek.

Pitamo se šta možemo reći o toj Bosanskoj državnosti.

Nećemo istraživati butmirsku državu , nismo arheolozi. Nećemo ni pomišljati na rijeku Bosnu koja stotinama hiljada godina plovi vremenom. Zadovoljićemo se tvrdnjom da je Bosna  kolijevka civilizacije.

E , sada kada smo je smjestili na izvore život , možemo krenuti sa papirusnim dokazima.

Prvo nam pade na pamet  Kulin ban i njegova povelja. Pa  shvatismo da smo preskočili  osnivanje Bosne i banove prije Kulina.

Zatim se  upitasmo šta sa Srednjevjekovnom Bosnom.

Mogli bi natezati Otomansku i Austrougarsku Bosnu, ali nećemo. To bi nas navuklo da koju progovorimo o Bosni jačoj, pismenijoj, tradicionalno  utemeljitijoj i državnijoj od genocidne tvorevine Kraljevine SHS.

To bi otvorilo još neka pitanja , koja bi gorila i zborila o Bosanskoj državnosti. No, nećemo.

Pametnim je dovoljna istorijska činjenica da gospodska  Bosna u ovim ili malo širim granicama  postoji od 8 vijeka i tu su temelji njene državnosti.

Zavnobih je samo udario temelje socijalističke BiH, i ništa više.

Isto kao što su  fašističke falange pokušale udariti žig zla na nevinost Bosne , jer kao život kreće od njih.

Ne , nikako , ostaće upamćeni da od njih kreće zlo, krv, ubijenje , pljačka i porobljavanje vlastitih naroda.

Tako vam stvari stoje, pučanstvo  ili rajo draga , htjeli vi to prihvatiti ili ne.

Što bi poete konstatovale Nebeski zapis:

-Bosna je zemlja Božije milosti.

U prevodu :

-Bog je Silan i Mudar,

a Bosna je,  divna mila i ktomu prkosna od sna, kao i njen sin Bogumil , Bosanac.