Category Archives: Umjetnost

Najhuđa buka, najslađa buka,

Najluđa buka što se diže –

Nju ptice prave u proljeće

Kad ljupki konac noći stiže.

Mart je odvojen od Aprila

Onom granicom čarolijskom

Za kojom ljeto oklijeva,

Gotovo odveć nebeski blisko.

To podsjeti nas na sve mrtve

Što skitali su tuda s nama,

Okrutno dražim učini ih

Rastanak svojim vradžbinama.

Podsjeti na sve što imasmo,

A za čime se sad uzdiše.

Skoro želimo – sirenska grla

Da odu i ne poje više.

Hitro, ko koplje, uvo može

Slomiti srce čovječije,

Pa zaželimo da uvo srcu

Tako pogubno blizu nije.

Nestajem tako u ovo veče
kada se nebo u moru budi,
postajem i ja sama talas,
obalu daleku koji rubi.

Sedim na steni – ćutim i gledam
kako belina oblak sivi.
jedinom srcu zapovedam
da smelo, gordo do kraja živi,

da bude čovek, da ne vređa
ranu duboku koja već boli,
da tiho, tiho okrene leđa
onome koji ne zna da voli.

To je zelen-rupa s raspevanom rekom
što srebrne prnje poludelo kači
O travu: tu sunce na bregu dalekom
Blešti: to je dolac što penasto zrači.
Otvorenih usta, tu mlad vojnik spava.
Jastuk mu je plava potočnica sveža.
Bled je, pod oblakom pružen preko trava,
A svetlost mu daždi na zeleni ležaj.
S nogama u cvecu, on se u snu smeška,
Kao dete koje muci bolest teška.
Zagrej ga, Prirodo, jer zima ga mori.
Miris mu drhtaje nozdrva ne budi.
Miran, mladic spava, s rukom preko grudi.
Crvena mu rupa s desne strane gori.

Na prozoru je vašem golub
Gukao danu.
A niz oluk,
Kao rukavi mokri, s bolom
Klonule grane.
Prašnjavim tragom, polugoli,
Išli su oblaci u stroju,
Na orošenoj tezgi dugo
Uljuljkujući pesmom tugu,
Bojim se – moju.
I molio sam: neka stanu.
I činilo se: čuče.
A osvit siv, ko spor u granju,
Ko govor mrtve kuće.

Prizivao sam prisni čas
Kad iza prozora kod vas,
Ko glečer što se topi,
Sa stalka lavor pusti glas
I, dok se roni pesme breg,
Na vreli obraz brizne mlaz
I celo toplo skropi,
A staklo peče kao led.
Al’ oblaci su vili steg,
Zaglušili su nebo batom,
Pa neću vapaj iz dubine,
Iz prahom zasute tišine,
Ko natopljeni šinjel,
Ko prašnjav jek kad žito mlate,
Ko zvonki spor u granju.
I molio sam:
Dajte
Da mirno sanjam!
Prašnjavim tragom topot kiše…
U stroju oblaci su išli,
Kao za salas, ujutro, regruti,
Ne sat, ne vek na putu,
Ko logoraši kad ih vode,
Ko hripljiv šapat:
“Skapah,
Sestro,
Vode!”

“Postoji mesto
u srcu koje nikad
neće biti ispunjeno

prostor

čak i u najboljim
trenucima

znaćemo to
više nego
ikad

postoji mesto u
srcu koje nikad
neće biti ispunjeno

i
mi čekamo
u tom
prostoru.”

Quis lis  locus, quae regio, quae mundi plaga?

Kakva to mora kakve obale kakve sure stijene i kakva ostrva

Kakva to voda pljuska pramac

I miris borovine u prsima šumskog drozda u magli

Kakve se to slike vraćaju

O kćeri moja.

Oni koji oštre zub psa koja znači

Smrt

Oni koji blistaju slavom kolibrija koja znači

Smrt

Oni koji pate od zanosa zvijeri koja znači

Smrt

Postali su bestjelesni, okretom nekim pokoreni,

Dah borovine i magla šumske pjesme

Milošću ovom raspršeni u prostoru

Kakvo je to lice, manje jasno i jasnije,

Treptaj bila u ruci, manje snažan i snažniji –

Podaren ili posuđen? Od zvijezda i od oka bliže

Šapati i smijuckanja u lišću i zabrzale tragove

Ispod sna, gde sve se  sastaju vode.

Graničnik napukao od leda i boja napukla od jare.

Ja sam to stvorio, ja sam zaboravio

I sjećam se.

Slaba snast a jedra trula

Između jednog juna i drugog spetembra.

Stvorio to ne znajući, polusvjesno, neznano, svoje.

Kobiličina greda popušta, daske treba zapušiti.

Taj oblik, to lice, taj život

Življen da se živi u jednom svijetu vremena van mene; pusti

Da odreknem se svog života za taj život, govora svog za to

neizrečeno,

Probuđeno, otvorene usne, nadu, nove brodove.

Kakva to mora kakve obale kakva granitna ostrva prema

mojim rebrima drvenim

I šumski drozd što zove kroz maglu

Kćeri moja.

Do vidjenja druze, dovidjenja!

U zivotu ima mnogo zala

svaki korak prati nova patnja

na ovom svijetu srece nemam ja.

Do vidjenja! Tiho gasnu svijece

pred moj put u mrak i vjecni san.

citav zivot cekah malo srece

al’ u noci ipak ostah sam…

Do vidjenja bez stiska, bez rijeci

cemu bol i vrelih suza zar?

Za nas nije nista novo mrijeti

ni sam zivot nije nova stvar!

Sjedim na pragu, ispod luka,
I gledam, suton dok već pada,
Kraj dana što još obasjava
Posljednje čase ljudskog rada.

Po njivama od noći mokrima
Promatram starca, gdje korača
U dronjcima, i pregrštima
Buduću žetvu u brazde baca.

Visoki njegov lik se crni
Nad radnjam krupnim. Osjetiti
Vjeru mu možeš u korisni
B’jeg dana, koji samo hiti.

On ide amo i tamo, i baca
Sjeme po uv’jek široj njivi;
Otvara šaku i opet sije…
A, gledeć u nj, ja, svjedok sivi,

Još razmišljam, dok krila sjene
Što, uz šum neki, sveđ je jača
Produžuju do samih zv’jezda
Svečanu gestu tog sijača.

44

Taj moćni Mahmud*, gospodar ljudi,

svakog kod kog se sumnja probudi

u crnu hordu nevernih stavlja

i britkim mačem seče i sudi.

45

Ostavi mudre neka se bave sobom,

ciljevima sveta i opštom teskobom.

Dođi sad sa mnom, daleko od buke, i

igraj se s’ onim ko se igra sa tobom.

Moj strah nije manji od Evrope.

I vratiju u strahu okrenutim leđima.

I okrenuta stojim u strahu.

I pada nepromočiva kiša.

I tišina stoji među nama

na drugom spratu zgrade.

Po mom licu tvom licu

kiša se preseljava u kapima

s drugog sprata zgrade

noseći i malčice podsmeha.

Tako si noću stajala. I ja sam stajala.

A tišina je stajala među nama.

Sve praznije te čitam.

Neko posebno čeka taj trenutak

kao venčanje ili voz

Sve praznije te vidim.

Sada je sve teže obezbediti komfor:

Imati susede prijatelje porodicu.

Među nama je potpuna tišina

i ne veruje u bilo čiju krivicu.

Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima

daleko od savršenog siromaštva