Već prvi put kad si zbacila odelo
smešan mi beše tvoj pogled ohol.
Već prvi put mi ljubav beše samo bol.
Već prvi put mesto da slušah
u zoru kako se topiš kao sneg,
ja jurnuh u šume gde upada breg,
i grane što pokrajah jecahu
kao moja duša.
U njima sam krio obraze moje
tople od tvojih grudi.
Nežnije no ruke tvoje
biljke sam pozn’o po stisku.
Strasnije nego na tvoje grudi
pao sam na njih,
u bludnom, bezumnom vrisku.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu
Nisam samozvana došla kući,
I ne kao sluškinja – ne treba mi hleba,
Ja sam tvoja strast, tvoj nedeljni odmor,
Tvoj dan sedmi, tvoje sedmo nebo.
Tamo na zemlji davali su mi novca
I žrvnje vešali o vrat
Voljeni! Zar nisi saznao?
Tvoja sam lasta – Psiheja*.
Neko je sliku prelio
šakom hladne vode
otekle su duge
šaren-laža licitar
i vrtuljci
nije se vodi dala samo
glava ludog mitra skitnice
rijetki časi straha
mrkom vlati pokojom na sliku preneseni
u nju su se slili
širi s eplatnom ruganje i klati
rascvjetala glava mitrova
hoće li ga svog prekriti
hože li se oteti
i iznova pohoditi
prva strepnja djetinja?
Jedna čovjek zagledan u ocean
jedan čovjek zagledan u valove oceana
stoji dugo nepomičan na obali
kao da prelistava sudbinu svoga naroda.
Čovjek ne primjećuje da vrijeme prolazi,
da već odavno nije podne,
da sunce skače po vodenim neravninama
kao ogromni ranjeni crveni galeb,
i da će se uskoro spustiti
beskrajna afrička noć.
Ćovkjek nepomično stoji kao skamenjeni žali.
Ocean je ogroman,a čovjek je mali.
Jedan mali čovjek zagledan u valove oceana
stoji na obali i u mislima doziva
sve galije svojih nepoznatih predaka
koji su otplovili prije mnogih vjekova
na put u neizvjesno i nepoznato Sutra.
Čovjek stoji i ne primjećuje
da je sve natkrila beskrajna afrička noć
i da je sve uvijeno u jedno crno i ogromno Ništa –
i zemlja i nebo i voda.
Čovjek stoji uporno i dalje gleda.
Odjednom ogromno crno Ništa kao da se pokreće,
kao da oživljava
iz njegovih dubina izranjaju
davno isplovljene galije
mladići i djevojke odvedeni prije mnogo vijekova,
polako, ali sigurnoveslaju i približavaju se obali
čija s egranica ne nazire u mraku.
Ači čovjek na obali ih naslućuje,
dugo im maše rulama,
doziva ih,nadvikujući se sa strašnim glasom oceana.
I eti – oni nailaze,
već s eiskrvacaju na obali
noseći na rukama tešku i neodređenu
sudbinu,
svoju nenapisanu povijest.
Čovjek na obali skače od radosti,
sa svima s egrli, sa svima se ljubi
i neosjetno isčezava,nestaje među njima..
Čovjek se sliva sa ogromnom masom,
a masa sa čovjekom.
Odavno je već prošla noć,
sunce ponovo izlazi na obalom oeana
rumene ga radosti i tuge vali.
Čovjek uporno stoji i gleda u valove oceana.
Čovjek je ogroman a ocean mali.
U čamcu mi smo mnogi bili;
natezali su jedni jedro,
a drugi upirali vedro
u vodu vesla. U tišini
na krmi naš kormilar umni
u šutnji vodi tromi čun;
ja- bezbrižan i vjere pun,
ja pjevah im…Al vala grud
najednom zgnječi vihor šumni…
Kormilar s pomorcima strada!
Tek ja, tajanstven pjevač, sada
na kopno bačen nevremenom,
ja himne iste pjevam dalje
i svoje namočene halje
na suncu sušim tu pod stijenom.
Ko Je?
Niko.
To samo kuca srce moje
vrlo jako
zbog tebe,
ali napolju
mala bronzana ruka
na drvenoj kapiji
stoji nepomično
i ne mrda.
Ne mrda ni malim prstom.
Oprostajno pismo G.G.Markesa
Zaljubljen u ljubav
Kad bih imao jedan komadic zivota,
dokazivao bih ljudima koliko grese
kad misle da prestaju da se zaljubljuju kad ostare
a ne znaju da su ostarili kad prestaju da se
zaljubljuju.
Kad bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja
samo krpena marioneta,
i podario mi komadic zivota,
moguce je da ja ne bih kazivao sve sta mislim,
ali nesumnjivo bih mislio sve sto kazem.
Stvari bih cenio ne po onome sto vrede,
vec po onome sto znace,
spavao bih manje, sanjao vise,
shvatio sam da svaki minut koji provedemo
zatvrenih ociju,
gubimo sezdeset sekundi svetlosti.
Hodao bih kad drugi zastanu,
budio se dok ostali spavaju.
Slusao bih druge kad govore,
i kako bih uzivao u sladoledu od cokolade.
Kad bi mi Bog poklonio komadic zivota,
oblacio bih se jednostavno,
izlagao potrbuske suncu,
ostavljajuci otkrivenim ne samo telo,
vec i dusu.
Boze moj, kad bih imao srce,
ispisivao bih svoju mrznju na ledu
i cekao da izgreje sunce.
Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama
jednu Beneditijevu poemu,
a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu
u casu svitanja.
Zalivao bih ruze suzama,
da bih osetio bol od njihovih bodlji
i strastveni poljubac njihovih latica.
Boze moj, kad bih imao jedan komadic zivota…
Ne bih pustio da prode nijedan jedini dan
a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.
Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca
da su mi najblizi
i ziveo bih zaljubljen u ljubav.
Dokazivao bih ljudima koliko grese kad misle
da prestaju da se zaljubljuju kad ostare,
a ne znaju da su ostarili kad prestanu da se
zaljubljuju.
Deci bih darovao krila,
ali bih im prepustio da sama nauce da lete.
Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa
staroscu
vec sa zaboravom.
Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi…
Naucio sam da citav svet zeli da zivi
na vrhu planine,
a da ne zna da je istinska sreca u nacinu
savladavanja litica.
Shvatio sam da kad tek rodeno dete
stegne svojom malom sakom,
po prvi put, prst svog oca,
da ga je uhvatilo zauvek.
Naucio sam da covek ima pravo
da gleda drugog odozgo
jedino kad treba da mu pomogne da se uspravi.
Toliko sam toga mogao da naucim od vas,
premda mi to nece biti od vece koristi,
jer kad me budu spakovali u onaj sanduk,
ja cu na zalost poceti da umirem.
hvalan!
Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvatao gde treba tražiti prave izvore radosti i smisla. Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voleti sve, da je sposobnost da osećamo ono što daje lepotu i vrednost našem postojanju.
Voleti svet i život, volet
Suze su otopljeni led iz duše.
Blagost je jača od strogosti. Voda je jača od stene.
Suprotnost svake istine je takođe istina.
Svaki čovek neminovno postiže ono što je prema svom pravom nagonu prinuđen da traži.
Srećni smo samo onda kada od sutrašnjeg dana ništa ne tražimo, a od današnjeg sa zahvalnošću primamo ono što nam nosi.
Ljubav ne postoji zato da nas usreći. Ja verujem da postoji zato da nam pokaže koliko možemo izdržati.
Deca nipošto nisu blažena. Ona su sposobna da osećaju mnoge sukobe, rastrzanost i patnju.
Svaka inteligentnija vrsta humora započinje time da čovek samoga sebe ne shvata ozbiljno.
Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bežiš od nje. Ne moraš bežati, ne moraš je se bojati. Moraš voleti. Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bežati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time.
Kad se drvetu potkreše krošnja, iz stabla izbijaju novi izdanci. Tako se često i duša obolela u cvatu vraća u prolećno doba začetka i detinjstva prožetog slutnjama, kao da će tu otkriti nove nade i nastaviti prekinutu nit života. Izdanci sočno i naglo bujaju iz stabla, ali je to samo prividni život i iz njega nikad neće izrasti krošnja.
Bog nam ne šalje očaj da bi nas ubio, već da bi nov život u nama probudio.
U tvrdom stegu lanca obje mu ruke stoje;
U gusti mrak je bačen, ne vidi svjetlosti zraka,
Okolo njega guje i akrepi se roje,
Memla ga bije jaka.
Ali mu ipak licem po koja radost sine:
U nebo pogled šalje, molitvu bogu pjeva,
Sred ovog crnog mraka, sred ove mrske tmine
U nadi srce zgrijeva.
Nadaj se, patniče, nadaj, i sanjaj sanak sveti!
U tvrdoj vjeri nade tješit se, krijepit znaj,
Ta bog će čuti molbu, puknuće lanac kleti
I ropstvu biće kraj