Category Archives: Oni jašu

 

A život teče dalje i plete svoje naizgled zamršene,a tako jednostavne i prelijepe niti.

Rješenje za Šapu ipak nisu našli.On ipak nije bio toliki akmak i rezolutno je odbio  ponudu da mu pomognu.Kad oni nekom pomažu to ti je  ko pustiti bijesne vukove  među nevine  kuje u tjeranju  .Taj put se nije prevario,nekih drugih puta jeste.

I tu pred  milicijskom stanicom,na vrhu Bjelavama naiđe ona. Prelijepa,  prirodna garavuša,kosa do po leđa,visoko uzdignuta čela, sva treperi. Ponosno kao labudice ide ka Višnjiku, prema bolnici.Vidi se po munduri da je medicinska  sestra.

Godinama prije Dobri sazno da je na plasticiradila. Nije ona zbog toga dobro izgledala, silikonska plastika tada nije ni postojala,već samo kao rekonstrukcija takarli rana . Ona je toliko dobra i prelijepa bila zato što se takva ženska samo od sebe zbog hira nekog anđela rodi.

Mahala je o njoj malo znala. Onako iz prve ruke . A kad mahala nešto ne zna , ona to sazna . ako ne sazna , ona istinu  po svojim mjerilima kroji, i to u nekoliko varijanti . Za svaki vakat i  svako raspoloženje po jedno .

Ta ljepota , latinka, sirotica bila.Od šeste godine sa sa bakom živjela.Majka u Njemačkoj,otac u Sloveniji. nikad se nisu razveli . Niko ne zna zašto . Iako je bila dijete oca i majku nikad više nije htjela ni čuti ni vidjeti. I nije

Po smrti bake devetnaest godina imala i nikog na svijetu osim Dobrog nije imala. Njega  je od bake kao baštovana naslijedila. Začudo to niko u mahali , osim Frke Frkice nije znao .

A u mahali je jedan od osnovnih zakona : Ima ljudi i neljudi . Tako je uvijek bilo. I majki i nemajki. I očeva i neočeva.Takav je svijet.

U to vrijeme biti sestra je bilo časno i poštovanja vrijedno zanimanje .  Prelijepe uniforme  ,svijetlo ili tamno modre ,čohani pelerinski  ogrtači, uštirkane ,izvezene kragne i kape .Nije sestra morala biti ni lijepa,ali je odjeća činila ljepšom,dostojanstvenojom i nekako nepristupačnijom. To je često bio privid.Tada se za dežura nisu mogle razlikovati časne i obične sestre. Voljele se i časne nagizdati ko medicinske. A bome i pinekom , hajd rečemo biva  , za oko zapasti

I nema pantala,jok , ni slučajno . Sad sve vidiš, kakav, koliki, dobar, loš, čvrst ili guz što lahuri. A instant, brza hrana i isto takvo ”takarenje” nisu dobra preporuka za bilo šta dobro. Ćak ni za ten.

U tim igrama sve se samo od sebe tesalo gdje treba.Nisi ti  mogao vidjeti zeru viška mesa tamo gdje ne terba. Poriroda se pobrine za sva.Dugotrajne ,slasne i strasne borbe anamo one i anamo onog učinile  su jedno slasno i ogromno anamo ono druženje i doticanje , neizostavno su vodili  do kraja svih vrhunaca i kliktaja :  joj,mamo mamice . Ti igrama se brisalo  sve suvišno na jednom mjestu i prenese ga na mjesto gdje bolje stoji i pripada.

Tada nijedna žena nije kupovala ili trebala imati masažere. Samo prstom takneš ili pritisneš nekog Mojsiju, Debu, Hercu, Omu , Baška baŠu Dobrog, čak i Lenjog i eto ti savršeni masažer. Hem nije na struju i po život opasan. Oni kupovni  su   pogibeljni i brzo dosade. Hem ne moraš ga kupovati,pare štediš.

U slučaju zorta može se i u kadi natandariti . Ne kvari se,blaži, nježniji i baršunastiji, krući, savitljiviji, ama nićim mu ne možeš naudti. Samo ponekad  ,  kada se anamo ona odjednom  baildiše i presvrati , i on klikne . Ali ko da su na strju, ha se  malo ga po kosi pomilki ,  evo ga ko nov nopvcijat. Ko da je jako iz radnje stigo.

Konj se ukoči pred njom ,ni makac ko pravi kenjac . Gleda u nju kao da je proždire očima.Nije da mu se digo pritisak,al'samo što nije. Ona ustranu, konj ustranu. Ona u drugu stranu konj u tu stranu.

Konta Lenji što se to  konj zajebava i skonta. Deba skonto da ništa skonto nije.Misli blesava ova ženska. Lako se to rješava.Hek,štos u glavu hanjvanu.  Stari Mojsijev štos.

A opet sve nešto sluti ,jebo ga pas , ovdje Dobri prste ima iako ga nejma . Ko da je on na konji i sa njim se poigrava. I nešto konta :

-Ljepoto mila nikako Dobrog štosem u čelenku. Ni u snu .   Taj se zna naopako  svetiti. Danima, noćima samo buba i  udara,uh sve tako.Bum bum,zvek,zvek.  A kad bi se vi zalaufali  po Bjelava ne bi moglo spavati, pa bi pola dunjalačuna neispavano i nervozno  na posao sutradan ode.

Što ti je narod? Mjesto da i on počne udarati bubat on hudi. Joj što bi to fešta i vatromet bio. Recima narod na Bjelavama počeo bubati i udarati. Probudi se Mejtaš ( vidi ironije ;prvio se probude kameni  mrtvaci), potom   Višnjik, pa Podhrastovi, zatim  Koševo i   Koševsko brdo i redom se  počnu  bubati i udarati.  I  sve je gotovo. Opšti takeraj u Gradu .

Bubanje i udaranje budilo dio po dio grada i u njima se počene bubati i udarati ,  dok ne zavlada opšte bubanje i udaranje.To ko da  netko u elektrani pritišće  dugmeta a svetla se u gradu pale ,  dio po dio, i kao božićna jelka svijetle.Bio bi to zaćarani krug iz koga se grad nikad ne bi izvukao dok svi ne bi pocrkali.

Recimo jedan dio se prestane udarati i bubati,okolni jenjavaju i gase se.Međutim upaljenim avjetlima ne preti nikakva oopasnost.Poslije eto ti Mojsija pa on buba i lupa. Čuje to Deba,ni on  ne voli da preskoči svoj dio,pa i on lupa i buba ; zatim Herco, Oma i nakraju Lenji konta:

-Jebo lenjost ,  kad je fešta nek i dušek  gori.

I kako se ne bi čitav grad uvijek iznova i iznova,samozapaljivo.  Meeđutim Gradu nikad nije prijetila opasnost da sagori u bubanju i udaranju iz tri razloga   Prvo zbog one  narodna,što narod ne vidi to narod ne imitira. Drugo što bi ljubomorni hadumi iz vlasti dekretom  , zakonskim i podzakonskim aktima   zabranili opšti takeraj . Da mogu zabranili bi i pojedinačni .  Treće će mahala već skontati .

Drugi konj ,  onaj na konju zamišljeni ,   malo posramljeno ( ono ko fol ) tapše hajvana  i kažemu:

„Ej,curik.“

Konj  ne konta ili neće da konta.Ili je konj zaboravio da nije magarac ili Dobri manipuliše.

„Nema tu šta curik,pukneš ga,štos međ’ rogove i ima da sluša.“konkretran je Deba,skonto Mojsijev fol..

I tu pred  milicijskom stanicom,na vrhu Bjelavama naiđe ona.Prelijepa,crnooka prirodna garavuša,kosa do po leđa,visoko uzdignuta čela,sva treperi.Ponosno kao labudice ide ka Višnjiku,prema bolnici.Vidi se po munduri da je sestra.

Kasnije je kako mahala kaže  Dobri sazno da je na plastici,radila.Nije ona zbog toga dobro izgledala,plastika tada nije ni postojala,već samo kao rekonstrukcija.Ona je toliko dobra i prelijepa bila zato što se takva ženska samo od sebe zbog hira nekog anđela rodi.I ona,latinka, sirotica bila,od šeste godine sa sa bakom živjela.Majka u Njemačkoj,otac u Sloveniji.Po smrti bake devetnaest godina imala,oca i majku nikad više nije htjela ni čuti ni vidjeti.

Ima ljudi i neljudi,Tako je uvije bilo.I majki i nemajki,I očeva i neočeva.Takav je svijet.

U to vrijeme biti sestra je bilo časno zanimanje ,sa prelijepim uniformama ,svijetlo ili tamno modrim,čohanim pelerinskim ogrtačima,uštirkanim,izvezenim kragnama i kapama.Nije sestra morala biti ni lijepa,ali je odjeća činila ljepšom,dostojanstvenojom i nekako nepristupačnijom. To je često bio privid.Tada se za dežura nisu mogle razlikovati časne i obične sestre.Voljele se i časne nagizdati ko medicinske.

I nema pantala,jok.Sad sve vidiš,kakav, koliki,dobar,loš, čvrst ili guz što lahuri.A instant,brza hrana i isto takvo ”takarenje” nisu dobra preporuka za bilo šta dobro.

Prije je to bilo mistično i zamišljat i i otkrivat i uživat.Pa čitavu noć,dvije,tri i koliko treba sevdisati i sevdisati,akšanmlučiti i akšamlučiti, mirisati,milovati,maziti,voditi ljubav,odmarati se milujući,mazeći,ljubeći dok ti želja sve jačom biva.Ne bi insan nigdje izbivao.Samo bi se u đardinima igrao,jurio i sakrivao.Nostalgija,šta li.I pad je let.

U tim igrama sve se samo od sebe tesalo gdje treba.Nisi ti  mogao vidjeti zeru viška mesa tamo gdje ne terba. Poriroda se pobrine za sva.Dugotrajne ,slasne i strasne borbe anamo one i anamo onog učinile  su jedno slasno i ogromno anamo pno i klikta joj,mamo memice briše sve suvišno na nekom mjestu i prenese ga na mjesto gdje bolje stoji i pripada.Tada nijedna žena nije kupovala ili trebala imati masažere.

Samo prstom takneš ili pritisneš nekog Mojsiju,Debu,Hercu,Dobrog,čak i Lenjog i eto ti savršeni masažer.Hem nije na struju i po život opasan.Oni živi su samo pogibeljni.Hem ne moraš ga kupovati,pare štediš.Ne kvari se,blaži,nježniji i baršunastiji,krući,svitljiviji,ama nićim mu ne možeš anudti.Samo ponekad anamo onim kada se tome anamo onome.

Konj se ukoči pred njom ,ni makac.Gleda u nju kao da je proždire očima.Nije da mu se digo pritisak,al'samo što nije.Ona ustranu,konj ustranu.Ona u drugu stranu konj u tu stranu.Konta Lenji koji se konj zajebava i skonta.

Deba konto i ništa skonto nije.Misli blesava ova ženska.Lako se to rješava.Hek,štos u glavu hanjvanu.Ovom što je sada niži,a inače nije niži.Nikako onog nižeg što je sada viši.Taj se zna naopako svetiti.Danima,nićima samo buba i  udara,uh sve tako.Bum bum,zvek,zvek.

Kad se to zalaufa po Bjelava ne može spavati,pa nervozno na posao sutradan ode.Što ti je narod?Mjesto da i on počne udarat1 i bubat1 on hudi.Joj što bi to fešta i vatromet bio.Recima narod na Bjelavama počeo buati i udarati.Probudi se ;Mejtaš ( vidi ironije ;prvio se probude mrtvaci),Višnjik,podhrastovi, Koševo i  i Koševsko brdo i počnu se bubati i udarati.

I  sve je gotovo.Bubanje i udaranje budio dio po dio grada i u njima se počene bubati i udarato dok ne zavlada opšte bubanje i udaranje.To ti ko da  netko ptitiscima dugmeta a svetla se u gradu pale dio po dio,kao božićna jelka cvijetle.Bio bi to začarani krug iz koga se grad nikad ne bi izvukao dok svi ne bi pocrkali.

Recimo jedan dio se prestane udarati i bubati,okolni jenjavaju i gase se.Međutim upaljenim avjetlima ne preti nikakva oopasnost.Poslije eto ti Mojsija pa on buba i luzpa,čuje to Deba,ni on  ne voli da preskoči svoj dio,pa i on lupa i buba,zatim Herco,Oma i nakraju Lenji konta,jebo lenjost kad je fešta nek i hala gori.

I kako se ne bi čitav grad uvijek iznova i iznova,samo zapaljivao.Gradu nikad nije prijetila opasnost da sagori u bubanju i udaranju iz dva razloga,Prvo zbog one  narodna,što narod ne vidi to narod ne imitira.Drugi razlog ćemo već smisliti.

Drugi konj onaj na konju,malo posramljeno tapše hajvana  i kažemu:

„Ej,curik.“

Konj  ne konta ili neće da konta.Ili je konj zaboravio da nije magarac ili Dobri manipuliše.

„Nema tu šta curik,pukneš ga,štos međ’ rogove i ima da sluša.“konkretran je Deba, doktoriro  Mojsijev fol..

Siđe Dobri, izvinjava se :

„Hajvan kao hajvan šta on zna šta je umilnost, ljepota,nježnost po se se zablenuo i ne da proći.“ -daje uzde Debi i nastavlja: “ Evo ruke milo moje, uhvati se i ja ću te zaštititi od hajvana i od svijeta i samoće  i neću dati da ti se bilo šta loše dogodi. U mom srcu toliko ljubavi ima , da bi se  mogla utopit u njoj.“

Niko ni ona ne zna u njeg ‘ srce više  rasčerečeno.Niti će ikad saznati.I u nje srce  djetinje slomljeno, lomili ga , i majka i otac  .

-Budemo to jednom provjerili.- ozari joj se lice.

Otprati je Dobri petnaestak koraka .Konj za njima kaska , pustio ga Deba .

-Izvini , zakasniću na posao,vidimo se.

-Nema sporno , i ja se za konje moram  pobrinuti, svakako se vidimo .

Ona ode, Dobri gleda za njom, i mahnu joj rukom , jer ona zna da će joj samo jednom mahnuti  . To sanjala. Ona se ne okreće i zavija niz Višnjik.

I provjerili su isto veče. Više puta , kaže Deba, hoćete li mu vjetrovati odlučite sami, pa nastavlja:

Što ti je sudbina. Treba deset kubika zemlje da se iz kontrafora izbaci, pet pet tona ćumura i pet metara drva da se ubaci, po oke davida da se rokne pa da ženska zapjeva: Joj,mamo mamice,skoro osamnaest puta.Oko osamnaestog puta se nisu mogli dogovoriti, umor ih savladao. E jesu li pnovo brojali, to ne znam. I dan danas je to jedina sporna tačka između dobrog i plastičarke.

Deba zino i pita  Lenjog:

“Jel onaj Dobri neki pjesnik ,  šaretiti  načisto zna ,  il’ koji mu je vrag?

„Ništa ti ne znaš ćafiru jedan. Neke riječi je bolje ne govorit!“

Ovaj dijalog definitivno uvlači Najlenjeg u ovu priču.Najlenji je stvarno bio najlenji,

Ne bi taj napravio potez viška, osim…

Iz stanice izlaze četiri policajca sasvim ozbiljnog lica.Vidi se po zvjezdicama i širitima jedan je glavni.

On pita onako strogo,načelnički::

„Čiji su vam to konji momci?“

Herco pade s’ konja, Debe ublijedio, Baška baŠu boli ćošak ,Lenji gleda ka nebu  k'o pita se ;  heć'l biti kiše.

-Od onih žena što raznose mlijeko po Bjelavama. – mutavo  će Deba .

-A jel’ one znaju da ste im uzeli konje?

-Ne znaju. I ja nisam s njima. Evo tri konja,njih trojica.Ja nemam ništa s’ konjima.- pere ruke Deba, plaši se zindana.

-Kako nisi  s'njma  ,  a znaš da one đugumarke ne znaju da su ovi tvoji zdipili  konje?

Vodite ga pod ključ,prizno je.Vodite i ove konjine,odvojeno,hajvane za znak vežite.Ostalo od doručka panje pa im podajte.

Odvede jedan drot sa jednom zvjezdicom Debu pravo u bajbok.Druga dva nešto dumaju i ne mrdaju.Dvije zvjezdice  grme.:

-Hajmo šta stali,mrdajte,nećemo akšam tu dočeati.

-Ko ga ćemo vezati konjine ili hajvane.

-Konje,konjine jedne.

Dva drota Lenjeg,Herci Dobrog lisice na ruke,ali za znak ne mogu,malene lisice, štangu ne obuhvataju.

-Šta radite mazge jedna-promjenile  ploču zvijezdice.

-Vežemo konjine za znak,ali ne ide.

-Ne te konjine,magarci jedni,nego hajvane.

Nikako da spengaju hajvane za znak.

Vide Herco,Baška baŠa i Lenji sa kakvim mentalitetima posla imaju pa se nešto profinili,umutavili i  predusretljivi postaju .Pomažu  drotovima da se od lisica odpengaju, pa spnegaju,pa nije ovako,pa nije onako,pa šta ti znaš.Tako to obično počinje.

-Vidiš ljudi i dobri i pametni, ti sve naopako radiš i ometaš ih.

-Da  ti pokažemo kako.

-Neću ne vrerujem vam ,nemojte mene. Pokažite na gospodi drugovima kako se to radi.

Zna se ko bježi od fizike.Herco i Dobri sležu ramenima pa petljaju sa lisicama i zagovaraju.

-Ovako bolan.

-Nije tako nego ovako.

-Blage veza nemaš, D rug pomakni se malo i pridrži lijevi dio bukagije .  .

-Jok ti imaš. Drugi drug okreni se malo, i ti pridrži desni dio belenzuke .

Drugovi cvjetaju ,jedan drugom migaju i išarete, ko ovi veze nemaju.Komentarišu:

-Krivo to rade.

-Nemaju pojma.

-Ne znaju ni spengati jedan drugog.

-Baš smiješno, nas spengavaju ha,ha,ha.

-Ha,ha,ha, još nas za znak sa konjima vežu.

-Uh  ovo ne valja.Hej momci skinite nam lisice.

-Ne možemo.

-Nemojte vi nam ne možete.Odmah,smjesta skidajte ili palica radi.

-Nemamo ključa.

-Evo u mom gornjem džepu .

– Koji  džep , lijevi ili desni ?

-Ako je desni onda je desni.Ako je lijevi onda je lijevi,ništa jednostavnije.

-Znam je to,ali ja ne znam koji je koji džep sve mi se smutilo u glavi.

-Nije važno rovi džep bilo koji.

-Dobro lijevi ili desni.

-Daj desni.

-Koji je desni.

Nikako da se dogovore. Dosadilo i Herco kaže.

-Nije važno koji je lijevi, a koji je desni.Ne smijemo i gotovo.Još da nas za đeparenje optužite.

-Ne bi mi.

-A ako vam kažu da morate.

-Onda bi morali.

-Nismo mi krivi što ćete ostati spengani.

Uđoše Lenji,Baška baŠa i Herco u stanici.Komadir se uzhodao.Nervozan što se zadržalo.

Danas nam je dosta tri konja , regularni je zaključak  Baška baŠe . Deba zahvalno gleda, još nije upoznao Zemljotrsku ni sebe bajonetiro. To znači da nije ni u armiji bio i da još fura sa Ankicom. A Mojsije mu sigurno nije zakukuriko onu : Jesen dođe , jabuke i kruške zriju , a moj dragi Deba ide u armiju . Niti će . Ne voli on papanluk nikako .

Ne boji se on konja. Jok. Može ih on gladit, timarit, ljubit, u  čelenku zveknut, al'uzjahat; jok nikako.Boji se visine sve što je više od stolice,   visoko i jazuk .Uzjahat ne ide, to je ambis, ni sa stola ne smije pogledat. A samo koji dan prije se ničeg nije bojo.

To mu Feđa , poslije prve harmonike u snu prorokovo i na mrtvo ga uplašio. Vako je to ko biva bilo . Sanja on leti nad Bjelavama  ko ptica, ko kobac prvi i koke ganja. Jedna mu se plaho dopala, prsata i guzata i jaka u nogama ,  a i snažna. Prava kokara. Takve on volio jer mogu mnogo toga izdurat, ne može ih čovjek tandarat koliko one mogu durat , a samo kleknu i pomalo krila šire.

Njemu ko u inat zapadale one slatke, niže i vitkije. Nije on njih birao,one njega birale. On se niej branio za za ove rogobatnije vremena nikad ne nađe . A  na priliku i nepriliku mnogo inertnih fizičkih značajki od Lenjog  jamio. Skonto fol; što ti koke ganjat kad mogu one tebe. I još se pride zatelebaju, pa moš svašta nešto šaretiti.

I tako leti on  ; došo do po Điđikovca , ustremio  se na kokaru samo što je nije jamio i samo što ne leti perje , kad jedan glas odnekud sa visine prozbori:

-Deba , najdeblji molim te ne penji se na konja  ili na cigančicu , najebo si ko žuti . “Ko bi gori sad bi doli. Ko bi doli gori pristaje.”

Deba konta otkad se to Njegoš njemu javlja, njih dvojica smrtni neprijateli od kako ga onaj istraživo. A on, evo leti po Bjelavam živ i zdrav i pomalo ili po puno takari, što onaj nije znao ni umio. Nikad onu stvar probo nije,a  ni okusio. Kod njega žene tuknule,nisu se podugo kupale, poneke i vas cijeli  život.

A onda mu se prikaza Feđin lik i skonta da mu se ovaj sveti i da ga zamajava. Samo što mu to u mali mozak bljesnu, on se pokuša koncentrisati na letenje i pikiranje na kokaru, ali dockan bilo. Heknu on iz sve snage na  điđikovačku kaldrmu .Na mjestu mrtav.

Vidi skupili se ljudi oko njega ,smiju mu se i upiru prstom na njega. sam sebe kori :

-E neka ti ! Hoš se ti špradt sa meitima.

Skonto Deba da ga to mrtvaci napadaju . Neki ga luđak sve špicokama u jetru puca. Boli ga jetra ko da mu u nju bajunet krahaju.

Azrail samo što nije uzeo mjeru, Deba ostaje Deba i zombijima se tuče , i psuje ,  takari im sve živo i mrtvo:

-Samo se vi zezajte.Ako ikad ostanem živ sve ću vam ženskinje:

Takariti, taslačiti (tatlačiti), tandarati,

-Akšamirati,alotrijati,amalgamiti,amaliti,anabazirati, anđelkisati,arlekiniti,ašikarati(ašikiriti), ažbahirati

-baildisati, baždariti, beštijati,bezubiti,bezumiti,blondisati,bubati, bubačiti, bubati, bubnjati, bubrežiti, bucati,

-capiniti,cecati,centifolijati,ciganiti,cjepati, cjepkati,crnorupičariti…

Pobjegoše aveti ko lude,nije Deba stigo dalje od slova ce ,a bilo mu se zameračilo da nabraja.Imo je on u rezervi još hejbet naziva za ovu nenadmašnu blagodat, ali čeko da se Mojsije opet našali i da mu uzme milju dinarjev ..

Kako ih je danas bilo četverica ,a najdeblji otpada to znači jahat će Herco, Lenji i Baška baŠa . Dobri odgalopiro .Mojsije nikad nije bio kad su se jahali đugum  konji sa Pašinog brda. Nije te sreće bio,a i krilo se to od njega,od Frkinog belaja i nestanka. Posto još moralniji i stroži.Ne bi im dao da jašu. Šta će,morali kriti,a njima se jahanje omeračilo.

Herco kuka.

„Ma ne mogu ja to,tuđi konji, krađa je ovo, šta će ljudi reći.“

Baška baŠa ko pravi general :

-„Tovari Hercu.“

Deba sluša i tovari hercatog tovara..

Jašu oni na konjima, konji vrani, lip'saneri.Ne zna se koji je ragastiji, krezaviji i tuberkulozniji. Ovi tovar jahači , podigli glave ko da su prinčevi ili minimum oberštumfireri. Deba se ukočio ko pritka i voda konje ko pravi oberlajtnatov konjušar. Joj da ga Ankica vidi odmah bi se udala za njega.

Aha! Jes kako neće .

Ne znamo ko je ubacio ovo aha. Da li se to neki konj iskašljao, zanjiskao , da li je potkovica u asvalt klepila ili se usud šali , nismo mogli dokučiti. Ali ni pominjati. Odmah bi Deba počeo proklinjanje nabrajalicama i eto uskog grla i zastoja na kaldrmi .

Jašu oni od Hrastova do Bjelava. Šapa na prozoru prvog sprata zrikavo pogledava. Kuće mu preko puta stanice milicije u kojoj je , naš novopečeni drugar i zaštitnik , čuveni Eso Mrak će poslije ovog jahanja postati privremeni komandir..

Šapa na pendžeru sjedi , noge vanka izbacio , mlatara  i dibidus zaibrećen bleji:

-Okle vam konji , dobri ljudi moji?

Lenjem lenjo objašnjavat. Deblji kao ne umije, ili se samo pravi važan. Konjovođe je on ; nije to banka germe. Herco se smotao oko konja,prvi put jaše i puno ga strah ovakvog jahanja , a i konja ,  ali neće da prizna. Sav pozelenio.

Šapa im se nešto , neki dan prije požalio da mu treba savjet u vezi neke ženske:

-Imam kont, a dugo nisam bio seksualno aktivan, pa sam malo nervozan.

-Koliko je to dugo“. – ljubazan je Dobri.

Šapa zamuckuje ne može da se sabere i sjeti.

– Šta mučiš jadu , vidi se da nije takario  od kada se rodio, a i mozak mu otada baš ne anlaiše  ponajbolje takarli odnose   . – Deba  je kao i uvijek vrlo konstruktivan.

-Naći ćemo neko rješenje. – tvrdi Lenji.

I odjednom se raspričo:

-Jednoć , ne tako davno ,  Oma , ja  i najdeblja konjina Deba  ošli u posjeti jednoj Ominoj velikoj ljubavi  u posjet u bolnicu . Bolnica niže ginekološke, u onom vaktu, preko puta , bocu više pionirske , gdje lavovi riču i ne daju insanima spavat vas cijelu noć i ovi postali nervozni.

Možda je zbog tih lavova rat izbio, Rikom ljude izbezumili,  a jednog proljeća to nesnošljivo postalo. Sjeli ljudi da se dogovore šta im je raditi, ovo dalje više vako ne m're. Nikako da se dogovore. A takarli je, mogo bi jedan narod nestat.

Recimo one porosim lepo nikad  nismo mogli razumjeti. Uvijek nešto prosim, prosim, mi davali i davali,a oni opet i opet, prosim i prosim. Nama dosadilo naučite po naški molim. Jok neće da čuju. Ograničeni tovariši neki, tovar bio kenjac ostao.

A opet nam to prosim tako nježno, prefinjeno i zavodljivo bilo kad ga šapuću neke mojce, sonje, biserke i ditkice. Njihovo prosim šen krat  lepi i prosim ubavo mili ili prosim još samo ah… joj mamo mamice. To nam nije bilo žao. Nisu morale prositi, toga ah šta mi radiš jedini, šenkrat ubavo prosim, kod nas ima koliko god neka hoće.

Zbog nas u onu zabit, partizansku bolnicu Franja u duševnu umobolnicu pretvorili. Sve malene Mojce, Sonje, Biserke i Ditke, pride neku Alenku zbog sramote i beznjedonosnih razloga opće opasnosti po dolželu zanavik zatvarali.

Ono zbog polnog općenja sa tujincima  u sindromu : amore de la heraldika bosnia nisu pominjali, sramili se. Zatvarali i elektrošokove davali, hipofize odstranjivali.

Muškarci ih njini nikad nisu posjebuvali, po naški imali,po mom takarili. Zbog toga smradaju, a nama ne treba nam njihov smrad. Bolje što odoše, odahnusmo nema više prosidba, malo im uvijek bilo.

A za ono zavodljivo prosim ubavo mili moj smo našli lijek i čaru da se ništa ne otkrije. O tome ne smijemo ni jene lanut. Miogla bi umobolnica Franja jope proraditi.

Cigare neke njihov izum , a oni bistrooki  stvarno misle da u kutiji sedam in pedeset cigara ima. Pa ti zlo ne misli, koliko su hablečine bili. Blečci, uvijek namrgođeni ko da im tujini žene tandaraju; namah onoj majci zvijeri evropi na takarenje prilježiše.

Onoj ženskoj, nije od mojci i ditki, ali da je voljela je družiti se ovim bjelavskim hajvanima  jeste. Ne konjima dakako , već insanskim  tovarima . A njoj ,   iznenada ,  plaho  pozlilo. To Omina Kosa bila. Druga i kratka priča.Duga o ljepoti i čednosti njenoj . Kratka o mahnitanju mahnitova. Ništa opasno , kažu hećimi, prehlada neka i pogledavaju nebo kako se plavi i kako ga rumenilo zalazećeg sunca obliva.

Kad oni tako kažu i pogledavaju nikad ne izađe na dobro. Ako promrmljaju nije loše ili nije najbolje, to se nekako pregrmi. Kada se proderu ništa opasno  ili neko bude natakaren pa rikne, ili neku opasnu boljku prihefto i samo plaho natandaren kopni i riknjava.

Ništa opasno je: Riknjavae neminovnus poetica garantus.

Zadeverali se Oma i Deba oko dijagnoze.Ja se nisam petljo.Prilego malo na dnu noga bolesnice . Taksi me izmorio. Oni sve viču Glava boli,ljudi moji! Hem rukopis nečitljiv ,hem neki stranjski zbor, miriše na latinluk.

Ne gledaju žensku što se baildiše , samo zinuli u dijagnozu. Možemo li je posuditi malo, odgovor i ne traže,  trk do  Mojsija. Taksi pred vratima za svaki slučaj čeka.

Kaže Deba : Mojsije ti si najprviji od svih ćafira , moš li nam ovo čitabe protabiriti.

U anamo onu materinu grmi Mojsije ali viri. Nisam ti ja pisar od vakih slova. Idemo Hercu on je latinluk živi ,ukoliko mu herc dozvoljava da se naporiše i drži arak u ruci..

Herco kaže njemu pismena nepoznata nema takijeh u radosnim vijestima. Idemo Lenjeg  budit , on pantomimu vrsno zna možda nam nešto išareti. Zaboravili oni da su ga zaboravili u taksiju. Zadrinco čoek,jurnjava taksijem ga načisto obandačila.

Kad Lenjeg skontaše samo ga nogom na ulicu izbaciše.Ipak se povratiše, raja je. Vrnuše se,pokupiše ga i kod Dobrog. On ih ne dčleka . Mater njegova se kiselo  smiješi :

-Pogan majčine , nema ga već nekoliko mjeseci .  . Kažu odjezdio na nekakvoj lipcanerki , ni osvrno se nije . Al dajte da ja zraknem .Majliba duša sve djetetova tajne anlaiše.

Malu notes knjigu ,  pojmovnik dobričin  iz prsluka što u hodnijku lahuei i  hudi , vadi, prirasto joj za   srce, obrće listove , upre prt ma jednom  i oni gledaju šta piše:

Diagnosis (lat.)

-RIKNJAVAE NEMINOVNUS POETICA GARANTUS HABITUS SCIENTIE ET  ASTRIS –

med./ lat. dijagnoza (dg.), slovodan prevod :

Mrijeti se mora poezija slijedi, tijelo nauci i zvijezdama; smrt neminovna;  laički rikno ti ne rikno riknućeš, a onda ti nauka i zvijezde sude ( a borami i vlast to ne piše, logično se podrazumjeva)

E jes mu onaj hećim mnogo pametan , mogo je kratko i jasno reći : -rinknućeš stara sad pa sad, takariš zvjezda i nauku; još dodaju:

Petrović Petar Njegoš:  on se nije ženio. Hadum dokazano. Kako neće  tuberan bio, u tujini po kojoj je svoje balege sijo, nije lijeka našo. U nekom kamenjaru daleko od hećima rikno.

Tako to usud radi. Ti zlo siješ i pjesmama hoćeš narod nevini , braću da istrijebiš. E pa vidi kako se kusi trijebe.

Da li je ovo kvintet klapa pojila , duet Debe i Oma tarabukovao ili samo Deba izšargijo ne sjećamo se.Lenjeg u fiziku nećemo mješati.A Mojsije nije ponio, znači nije ni bacio harmoniku.

Ode konzilij svoju dijagnozu hećimu da predstavi i da on muhur na nju opiči.

A u sobi ,  ona ženska jako  umrla. Samo oči zatvorila , zaspala i usnila. Sad  na nebu sanja  , gleda blentovije i smješka se  :

Joj, mamo mamice blentovija i lakrdijaša daleko mi kuća od njihove. Svijet take više nikad neće roditi, a ovaj ih vjrovatno neće htjeti primiti.

Bila je to Kosra Omina djevojka.Predivno čeljade.Sa nama se družila malo više od dvije godine . Da nije bilo njene ljepote i  nepatvorene čednosti , ne bi znala da se sa nama druži. Uvijek dostojanstvena , mirna i smjerna , činilo se da je nekako gurnuta u stranu.

Znala je da nije. Samo su se jahači malo izmicali da na uprljaju tu čestotost i blagost. Djevojčica mila je imala  osamnaest godina kad smo je upoznali. četvrti  razred bogoslovije i treći razred medicinske škole. Htila je doturica postat , da liječi  žene i djecu. Muškarce ne . Oni su joj strani bili  .

Duga jako duga skoro crna kosa do po leđa je davala raskoš njenom vitkom  i oblom tijelu. Bila je visoka preko sedamdeset in sto centimetrov , tako da je malo njih moglo gledati zeleno plavetnilo što sija nebeski mir. Ne zbog visine, nego zbog smjernosti kojom je sakrivala pogled i sve zemaljske odlike.

Nismo  previše okusili i omirisali njenu dobrotu, mislili smo ima vremena.Da smo znali ono što mladost ne zna , manuli bi se gluparenja i đardiinskih snoviđenja i posvetili bi se grlici koju je nebo uzelo jer mu je ta umilnost nedostajala. Ili ne bi; i pustili da sve ide svojim tokom.Teško da smo išta mogli učiniti.

A možda je ona znala više nego mi. Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju i da nam bude podnošljivije kad nas napusti,.Tada nismo bili svejsni koliko nam je teško pao rastanak; ili tihi odlazak njen.

Iskreno,mislimo da je njena smrt bila ona nevidljiva naprslina na skupocjenoj vazi koja se sama od sebe urušava. Zatim je Frkina bol tu pokotinu učinila malkice vidljivijom,zatim je…

Nećemo preskakati,sve po redu.

Kosa je umrla petnaestak dana prije Frkine udaje i skorojednu četerestinu pride  po izlasku Luce na pozornicu.

Da li je jedna ljepota i čednost  morala umrijeti ,  da bi je druga zamijenila,to nismo znali!

Lucini putevi su  tada i sporadično još par puta okrznuli živote konzilija i ašik ljuba. Izuzećemo djecu sa ljuljačke iz ovih razmišljanja.

Da li je Kosaru  stid od rođenog oca što je našao u neprimjernom vremenu i  mjestu sa sumnjivim potomcima ajduka morića  otpustila kočnicu i njen život munjevito gurmuo u ambis smrti?

Ipak onog jutra kada je otac :

-Ćerku za ruku, konja pod ruku  u  jedno od auta vodi je kući, degenek, ispitivanje i spavancija. Tim redom i nikako drugačije.Vidi molim te , osilila se cura malodobna, ona se obnoć skita, a babo rinta. Ne ide to tako. (Lucin nalog) .

bio je okidač . U najgorem i najokrutnijem  smislu eskalirala je dugogodišnja očeva  tiranija  , što će definitivno poremetiti njeno krhko biće i učiniti mnoge mladosti neizmjerno tužnim a poneke i izgubljenim ?

Nedugo prije nestvarnog jutra boli i svejtlosti , Kosa  se povukla u sebe. Sve rjeđe se družila sa bilo kime, osim sa nama.

Više je nisu interesovale “uobičajene” stvari i odnosi.Škole je zapustila i crpila je radost i život u igrarijama budalaša. Činilo se da i roditeljsku kuću izbjegava.Oma skonto da joj roditelji brane druženja sa nama. Počela se uključivati u ritam mikrokozmosa đardina kojima smo lutali.

Mi smo je u duši zavoljeli i snove o njoj iskrili, misleći da će biti “naša”,nalik nama i da ćemo pobijediti njen stid i  strah od zla ..

Nažalost nismo bili svjesni da ona nije imala straha,već se pripremala da nas napusti, a da nam to ničim ne najavi.

Da li smo zbog toga ljuti na nju?

I jesmo i nismo.

Jesmo jer nam nije dopustila da od nje ukrademo i naučimo mnogo toga što smo kasnije sa mukom spoznali. Jesmo, jer nam nedostaju nječe oči i blagost. Jesmo jer nam je uskraćena njena milost, dobrota , nevinost i ljubav .

Jesmo jer još nismo naučili da plakanje nije vrijedno.

Nismo jer smo je imali i uživali u njenom društvu. Nismo jer toplina koju nam je poklonila bila je dovoljna da izduramo bar neko vrijeme zaštićeni  njenom svetošću.

Nismo, jer znamo da nas je voljela , da nas i danas sa neba  gleda i zemaljski konstatuje:

Joj blentovija , ljudi moji.Ali neka ih,dobri su oni, predobri. Svi oni su bili ljubav moja.

I zaista koliko god idiotski se konzilij ponašao u vezi dijagnoze, ljekari su ti koji u prvi mah nisu mogli definisati Kosinu  bolest . Liječili je aspirinima i svježom havom. Kažu mala prehlada.   Kada su skontali šta joj je  bilo je kasno . Zbog straha od odgovornosti nisu smjeli navesti ni razlog smrti.

Tako da ni sada, decenijama poslije, da nije bilo Luce , mi ne bi znali   od čega je umrla prva grlica koja nas je napustila.

Samo je odlepršala dok smo mi mahnitali.

Takvi smo vam mi, mahniti. A kako čovjek neće biti mahnit i komad budale kad voli ko konj, a voljen je ko delfin. I kad okolo lepršaju grlice ljepše od snova. I umiru. I kamen i santa leda bi pomahnitali od ljepote đardina i ljubavi naših. I tuge.

Nemamo ni pretpostavki  zašto je otišla. Nemamo pametnije pomisli nego:

-Možda je nama , hudima,  došla meleka da nam pokloni milost  i nebeske darove. Kada je svoj naum učinila, mislila je da je došlo vrijeme da se vrati kući, brižnom Nebeskom Ocu.

Dvije nesreće jedna za drugom su poremetila jahače.

Frku nam je zvijer otela i udala,.Kosu su anđeli sa sobom poveli.

Dvije grlice su nam ukrali  a mi nismo mogli ništa učiniti.

To je sada manje važno. Sretni smo što su bile sa nama i zato osjećamo svaki dašak i treptaj koji su nam poklonile. Sretni smo što smo ih voljeli i što su nam ljubav poklanjali.Mi smo svoje djevojčice sa ponosom urezali u srce i u duši im milujemo seni.

Mislimo ( i molimo se ) se da će nam pomoći da se sretnemo, tamo gdje se vječna muzika  milosti  i ljubavi talasa .

I onda neko jadikuje nad svojim ili nečijim životom.

“Život je jedan i treba ga živjeti punim plućima, ne danas ili sutra, več juče ili prekjuče. Danas ne postoji, a budućnost je neizvjesna i daleka. ” (Ova pamet  je dio  stručne dijagnoze jahačkog konzilija njihovih mahnitanja.)

Obradovasmo se njenom povratku. Dobri , malo postiđen reče nesuvislo:

-Nije to ništa vrijedno zahvale.

-Jeste , samo si mi ti mogao pomoći . -tihim jedva čujnim glasom reče Kosara polako se unoseći u novi san. Dobri se bojažljivo primiče licu i lagano je poljubi , u jedan obraz , pa u drugi. Onako kako se djeca ljube.

Okrećući glavu u stranu , da mu ne vidimo suze i bol u očima , reče nam :

-Sad je vaša . Polako i pažljivo , sve je boli. Otac , rod najrođeniji je slamao , i slomio kao krhku grančicu.

Ukočen , u nekom neprirodnom drhtaju , nježno da je ne probudi izvuče ruku , desnu prijateljsku iz lijeve ljubavne . U rukama mu osta požutjelo pismo . On ga nježno stavi u džep na grudima , onaj na strani srca . Pogledom okrznu Frku Frkicu i zaklima glavom u nevjerici. Ona obori pogled .

Zagleda se u Kosino blijedo , anđeosko lice , kao da urezuje u dušu njen mili lik , strese se kao da odagnava neki užasni san , zatvori oči , okrenu se i ode.

Nas dvije , ja “Malena ” i Frka Frkica oprasmo je , Rane očistismo alkoholom , namazasmo je uljem od smilja , presvukosmo je u novu spavačicu. Gačice i grudnjak bjeline boje nevinosti ,nismo skidali , jer vidjesmo da to ni Dobri nije učinio.

-Tako se čednost nezaštićene nagosti čuva . Grehota je zagledati golotinju koja se ne može braniti. – govorio je Dobri.

Izađosmo iz sobe . Frka nam na sto pristavi jelo , podgrijane ostatke lude večeri i svježe , domaće mliječne đakonija raznih fela . Iako nam se činilo da nIsmo gladne , po prvom zalogaju , ko vučice , bez riječi i zvuka smazasmo sve do poslijednje mrve. Posljedica bola , teške i sumorne noći.

Dan se već uveliko zakopitio , Frka Frkica i ja bijasmo tužne. Kosa je popila dobre batine, ali hvala Bogu , ništa nije slomljeno , i nikakav veći zulum se nije desio, bez obzira što joj je sva djetinja pidžamica bila iskidana i krvava.

Nadale smo se da će sve prebroditi bez posljedica. Nismo shvatale zašto je Dobri izgledao izbezumljeno očajan i tužan. Izađosmo napolje , na verandu da ga potražimo.

Vrisnusmo ! Dobri je klečao ispod ljuljačke i grčevito povraćao . Zelena zindanska tekućina se pretvarala u jezerce .Doletjesmo do njega , ali on ustade , obrisa usta i lice maramicom , uz jedno mimohodno ‘oprostite’ ode do baštenske česme , skide se do pasa , ledenom vodom opra grudi , vrat , kosu , usta , ruke … Pa još jednom.

Frka Frkica u međuvremenu iznese peškir , onaj poslijednji ,skoro neupotrebljeni kojim smo brisali Kosino lice i dade mu ga. On ga uze , pomirisa i vrati ga Frki. Veli ; ne može on nevinost svojom krivicom prljat. Maramicom obrisa vrat i lice i na vlažno tijelo obuče košulju i prsluk.

Uze nas za ruku , bez pravila desna u lijevu , već dvije ruke muške , za po jednu ruku djetinju . Odvede nas do ljuljaške , posjedne nas na nju i počne njihati. Polako , ritmično i uspavljujuće . Umirujuće jutarnje sunce i umor teške noći nas sustiže i nas dvije zaspasmo.

U podne me probudi jačina sunca i vaskolika gusta tišina . Frka Frkica je još spavala i sanjala djetinje snove ljubavi i nade . Ožednjela odoh po bokal za mene i usnulo dijete.

U kuhinji , na stolu cedulja:

“Kosara nije dobro. Pozlilo joj . Vodim je doktoru. Najvjerovatnije direktno u bolnicu. Ako se uskoro ne vratimio , ti Luce preko svojih saznaj gdje smo. Frka Frkica neka za svaki slučaj čeka kod kuće , možda se od nje bude trebala potpora .”

Sleđena idem do policijskog auta , radio vezom nazovem Esu M. Moju uzdanicu vezanu za Bjelavske mahalaše i naredim mu da odmah , neizostavno pronađe gdje leži Kosara Bobovac i da joj pod hitno obezbjedi 24 časovnu zaštitu i obezbjeđenje. I da mi javi rezultate .

Bijah u svom uobičajenom elementu ; racionalna , službena , rezervisana i hladna , mada je u meni svaki djelić vrištao i neprestano se molio Bogu milostivom.

Frka Frkica se probudi i primi vijest vrlo ozbiljno i bez panike. Reče mi :

-Idi ti za njima , ja ću sve da pospremim.

Otišla sam . Bolje da nisam. Slijedilo je četrdeset dana galopa, nade , besanice , molitve i tuge. I tuge , i tuge , … Bože moj mili. Kosari je dijagnosticirana galopirajuća Akutna mijeloidna leukemija u kasnoj fazi. Pomoći nije bilo.

Dobri se njje odvajao od Kosare . To mu nisam ja sredila . On je to preko svojih uredio i sobu samicu i svoje prisustvo . Inače , rijetko je , skoro nikad molio ikoga, pa i svoje najrođenije za pomoć. Nikad za sebe .

Samo jednom dnevno je jeo . Tada bih ga ja zamjenila., jer uvijek sam bila tu, na dežuri.Kosa je skoro svo vrijeme spavala . Činilo se da je mnogo umorna i da je san odmara . Ponekad bi drhtećim trepavicama dala znak da nas osjeća.

Moji plavci nikog drugog nisu puštali u blizinu. Ni braću njenu , mater i oca pogotovo , ni Omu , niti bilo koga od Mahalaša. To je bila Kosina poslijednja budna želja.

Jedino Dobri i ja. Samo je nama vjerovala . Najrođeniji je ubiše. Otac činjenjem , majka i braća nečinjenjem. Mahalaši i Oma je razočaraše zbog Frke Frkice . A htjela je makar malo mira , snage i svježine da skupi prije susreta sa Svevišnjim.

Bila je na infuziji . Ja sam je prala i presvlačila dva puta na dan , jutrom i večerom . Dobri bi je usparvio u sjedeći položaj i češljao joj vrane kose i voćkama kvasio usne . Nikad ne bi kliznula dole , niz jastuk . Osjećala ga je i voljela je da je tetoši.

Poslije bi joj čitao sve što je ikad pisao . I pjesme ljubavne , i pripovjesti , i bajke , i šale i ludosti mahalaše. Pričao bi joj o ljubavi i Bogu Milostivom. Jednostavno pričao joj je o životu , koji joj migolji i topi se , a koji ona neće imati vakta živjeti.

Dobri je postao nekako ozbiljniji , svečaniji i manje krut. Kosina bolest ga je , čini se , oplemenila i definitivno ukazala na smrtnost kao drugo lice ogledala u kojem se život ogleda . Život je lijep i treba ga punim plućima živjeti . Ništa ne odgađati , ništa kriti , ništa glupava časnost i djetinji ponos. Samo ljubav , nježnost i milost dijeliti . Život je samo igra i zabava . Ali ne treba pretjerivati , i u bestidnosti glavu gubiti . Božiji dar koji se ne prekida.

Par dana prije smrti Kosa otvori oči. Dobri me zovnu . U očima mu beskrajna nježnost i tuga. Kosa je izgledala jako dobro i svježe . Činilo se da su svi ožiljci nestali. Na tom djetinjem licu bila je skupljena sva bjelina i čestitost anđela.

-Hvala ti Luce za sve. Žao mi , neću ti se moći odužiti . Molim te dovedi mi Frku Frkicu . Hoću da se oprostim od nje.

Htjedoh da se pobunim zbog opraštanja. Ona me molećivo pogleda i postadoh svjesna da ona zna da joj je kraj blizu. Uopšte nije bila tužna . Neka radosna blagost i uzvišenost u očima je govorila da je spremna za ono što slijedi.

Dovedoh joj Frku Frkicu. Svo vrijeme Kosarine bolesti ona je bila raspamećena i tužna . I ogorčena što se Kosa razboljela i što je ne može vidjeti. Dobro dijete nije znalo da psuje i proklinje . Sada je bila bijesna na to neznanje. Tako bi rado psovala i proklinjala sve i svašta. Kako da slome i ubiju jedinog pravog Anđela kojeg je ona upoznala i iskreno , djetinje zavoljela ?

Kada je ušla u Kosinu bolesničku odaju , mirno bez panike joj prišla , zagrlila dugo i jako i “prigovarala ” joj:

-Baš si me uplašila frajerko jedna. Ja mislila ti Anđeo , a ti mi se sa Dobrim , među četiri zida samiš. Sreća da je Luca tu pa vam ne da ludosti izvoditi.

Kosara se poslije godina tišine od srca nasmija. Takva vam je Frka Frkica . I kad nespretno laže i “ruži” smijeh i radost zagovara.

Satima smo sjedili , pričali , smijali se blesavim mahalašima i njihovim glupostima, i opraštali im. Utom osjetismo da se Kosa zamorila i ‘veselo’ se oprostismo od nje.

Frka Frkica:

-Čuvaj mi se Malena, i zovni me u svatove . Ima da ti čočekom u novoj anteriji razdrmam svatove do nerazuma . Odmori se mila . Vidimo se uskoro.

Luce Malena:

– Odoh ja sad. Tu sam ako ti šta bude trebalo.

Kosara i Dobri skoro istovjetno:

-Hvala vam na svemu mile djevojčice. Život i dunjaluk bi bio tužniji i siromašniji bez vas dvije.

Sutradan je Dobri po Kosinoj želji doveo Omu , a blento ko blento , ne shvaćajući situaciju poveo Debu kao potporu.

Kosara se nije mogla kako priliči ni oprostiti od njega. Smješila se obojici na glupostima i blentovluku kojim su razbijali tmurne oblake koji su se gomilali oko bijele bolesničke sobe. Kada su shvatili ozbiljnost situacije bilo je kasno. Kosa se umorila i zaspala.

Kada je Dobri kasnije ušao , primjetio je da je sa kreveta skinut list Kosine bolničke anamneze. Znao je da mahalaši žele muhuranje mahalskog konzilija šta na ćagetu piše.

Slijedeća dva dana Kosara nije oka sklopila. Bila je neobično živa , bistrog senzorja , pažljiva i vesela. U Dobrog je gledala sa divljenjem i zahvalnošću . Molila je da joj priča i pjeva o Bogu Ljubavi i milosti , o sutra , o trešnjama i ljubičicama , o ljuljačkama pokraj Modre rijeke , o ljubavi vječnoj i iskrenoj, o ljepoti njihovog Grada čednosti i sveznanju njihove mahale.

Dobrom se srce kršilo , zatomio je zaledio vrišteći krik očaja , na snježnim i ledeneim prtinama bola , koji ga nikad više neće napustiti. A bio je raznježen da je može usrećiti . O tome što je Kosaru željela je najviše znao, jer to je bio i njen i njegov prelijepi život . Njegov , neodređene , sumnjive sutrašnjice i njen koji polako niz pješčane obale Modre rijeke klizi , da se utopi u vječnost.

Pri kraju tog dana i djetinjeg usnuća , Kosara ga zamoli da joj pročita pismo koje mu je ono jutro kod Frke Frkice dala. Po rukopisu je znala da je to njegovo pismo , koje joj on nije uputio . Pismo je Frka Frkica u svojoj dobroti ukrala od njega i dala njoj , misleći da će je radovati.. Ona ga nije otvorila , jer nije bilo suđeno da joj ga on dariva .

Dobri ga bez oklijevanja izvadi iz đepa na strani srca i lagano poče čitati.

“ Innocence , ljepoto mila ,

čudesna drugo zviježđa i maglica , nježna prijateljice mojih besanih noći ,

Dugo se ne dodirnusmo. Čitav jedan život , svih tvojih svijetlih , nebom obasjanih , nevinih zemaljskih dana . A ostadoh ti dužan bar jedan lahor poljubac .

No , … ća se mere…suđaje …a prelijepi život gre dalje …

Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave , radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .

Ne smijemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , nemilovanu a isprošenu. Možemo malenu zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud! Ona zapret kliče.

Usud !

A vrlo često , čitav ovozemni život je utkan u onom nepostojećen i bolnom – samo JEDNOM !

Ugh… kada bi bilo bar…

Ali nije Innocence moja ! Iako su lijepim anđeoskim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvorili…

Eh , nekada nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali .

A ponekad se ne sjetimo da imamo moći da zaboravimo ( ono ko fol ) da imamo korijene .

Da možemo skočiti u vis i letjeti.

Ali časnost i nebo nas priječe. I zaboli nas … “

Dobri je čitavo vrijeme gledao u Kosaru dok je “čitao ” . Znao je pismo napamet. Upijajući njen lik za čitav život , primjetio je da jedva drži oči otvorene i da mu se smiješi. Tužni uzdah joj presječe mirno disanje.

Dobri nastavi da “čita ” , gledajući je , pun strepnje i dobrote .

” A mi se tada čitav život pitamo zašto bar JEDNOM nismo smogli hrabrosti i skočili sa litice koja ponorom vlada i poletjeli u visine Oceanu tišine koja sni i gdje nas ona , krasota mila i čudesna , s ljubavlju čeka.

Čak se i ne pitamo da li je to pravedno? Samo ko najveći tovari klepimo ušima i mučimo …

Nije važno ako nam se srce prospe u hiljadu ledenih kristalnih komadića i ako zaboli do suza . Naše srce je nevino i čisto . Opraviće se . Ili neće ! Ali biće zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.

Neuki kažu da su riječi : Volim te zauvijek , precijenjene.

Nisu , Malena ni slučajno

Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju , samuju i mirišu mirijade stećaka i svjedoče : Voljela je i voljena bila . A svaki taj uspavani Kameni svjedok ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .

I budi sretna Anđelu mili što ti je lahorac snova i nade milovao i mrsio vrane kose.

Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko snovito ili sakriveno . Ili kojim dobrom ili bolom .

Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i ne može da obujmi ljubav.

Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav vječno živi , kao i miris kose , mršene i ljubljene.

… avaj …

Tako je to Innocence i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi i nježnom djetinjem srcu.

Sretno i čuvaj se , ljepoto mila. “

Kosara još bijaše budna . Pruži ruke ka Dobrom i pozva ga . On joj se primiče , ona ga u zagrljaj prima i stišće jako , očajnički . Usnama njegove traži i dobija ih.

“Sočne su , šteta …” ona zaustavlja misao …

-Meke su i podatne , šteta …” on presjeca misao.

Njoj se dvije suze kotrljaju niz lice , on suza nema već ih je u danima ovim isplakao.

Ona lagano zatvara oči :

” Umorna sam ti mili dječače moj , ti oprosti mi …”

Ruke joj klonuše niz njegovo tijelo . On osjeti da još uvijek diše , ali sve tiše i tiše i … sve stade .

Dobri ne osjeća ništa , ni bol , ni tugu , u rukama nema težine . Mnije ; Kosara je tek grlica bijela koja hoće da bježi . On joj ne da , grčevito je steže i ljubi oči , lice , usne . udiše njene mirise … I naglo zastane i zastidi se sebičnosti svoje .

Dijete je umorno , leglo da spava i sanak nebeski usnilo . On mora pustiti Anđela da ode domu svom . Krajnje je vrijeme . Samo što nije svanulo.

Spusti je na ležaj , popravi joj halje i kosu , kleknu na koljena , primi je za ruku , nježno kao da je tek rođena beba , poljubi je i zausti .

-Počivaj u miru Kosara Malena , milo djetešce moje .

Alelujah !

Tamo negdje u daljini , u nekom drugom krajoliku umilni Eezan se mješao sa jecajućim zvukom katedralskog tornja .

Sunce je stidljivo prodiralo u djetinjom nevinošću bojenu sobu , najavljujući novi dan.

Prelijepi život ide dalje.

Amin !

Ah , skoro zaboravih ,

Dobri je imao dvadeset godina kad je prestao krhko poljsko cvijeće brati …zatomljujići krik duše.

On njoj malena, a veća od njega garant deset centi. I toliko kila teža. I trinaest godina starija. To i nije toliko bitno. Odakle njemu pravo da je tako zove. I tako pokroviteljski, kao da je ona neka njegova mahalska treba.

I onda je štrecnu. Naježi se. Tako je samo njen Dodo zvao. Niko drugi nije imao prilike. Ni pravo. Šta si ovaj mahalaš umišlja? Odlutaše joj misli. Osmijeh joj se zaledi u nekim davnim sunčanim vremenima, kada su ona i Dodo lebdjeli proplancima,  milovali djevičanske ljubičice , jurili makadamom, dizali prašinu samo da ptice preplaše , da im ne zavide na ljubavi.

-Oprosti na ovo Malena. Izletjelo mi. Tako te osjećam. Od prvog dana. Kao krhku djevojčicu koju je bol slomila, a junači se. Ti jesi i  hrabra i ponosita. Ali pusti bol neka iscuri. Neće ti biti lakše. Ali ćeš početi da dišeš i možda grč u srcu popusti. I možda je pitanje bilo grubo.  Nisam razmišljao i nije mi bila namjera. Oprosti mi. Brine me Kosara. Nije dobro , slutim . Ona to možda još ne zna.

Luca gleda u njega , ne zna šta reći. Sve je objasnio , izvinio se, to je on, takvog ga se sjeća, brižnog i uljudnog,   a opet zabolilo je.

Nešto je malo osjetljivija od kada ih je vidjela na ljuljašci. Tako su se ona i Dodo uznosili u snove i oblake i satima se ljuljali zatvorenih očiju, zagrljeni i lepršavi od silne ljubavi.

Ona bi nekad usnila i sanjala čudne snove. Ponekad bi se iz sna trgnula preplašena, ali bi je Dodino prisustvo umirilo i još uvijek  čuje kako joj šapuće:

-Ne brini se,  maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.

Hej!

Nije li ovaj maloprije upravo tim riječima umirio Frku Frkicu. Rasani se, trgnu se iz sjećanja i pogleda ga.

On , mnogo puši. Nije nervozan , ali vidi se da je zabrinut.  Možda mu nezgodno što je ovako rano sam s njom. Možda je se ipak plaši, a malopređašnja arogancija je bila izlaz da se  prebrodi taj strah.

A opet , ono što zna o njemu, a zna skoro sve, joj govori da on nema nikakvog  straha od ljudi , ali ni nadmenosti . Malo zazire od njih i sklanja se, da ga ne povrijede, ali to je sve.

-Nije to Malena, ne plašim se ja tebe. Nikad nisam. Anđela se nikad nisam plašio. Ja se zaljubim u njih i zavolim ih . Nego Kosa nije nikako dobro. Još ne zna, ali bilo šta je može poremetiti. Ona ti više nije od ovog svijeta. Nikad nije ni bila.Toliko je prozračna , uzvišena  i dobra, da čovjeka zaboli ta dobrota i smjernost . Kao ti Malena. Dobro glumiš strogoću , a srce ti djetinje, kao u laneta. Drhtiš za svaku sitnicu, za svaku bol.

-Šta joj je?

– Ne znam. Samo sam sanjao . Leži ona u bolnici, sva u bjelini . Prekrasna i čedna , kao usnula nevjesta. U kosi  joj vjenac raznobojnog poljskog cvijeća.   Meni se čini na nekoliko mjesta krvav. Ali znam da to nije krv .  To su crveni cvjetovi  koji prizivaju krv ili ljubav. Meni u glavi  oštri nož burgija . Nije ljubav, Kosa je ima. To je  obilježje smrti. Dobra bića kad umiru ili imaju cvijeće ili  krv na glavi. Kosa je u mom snu nosila oboje. Tada sam vidio da je skinula vijenac, otvorila prozor, i bacila ga ka nebu. Vijenac se pretvorio u grlicu bijelu i ona je  odlepšala u nebo. I vidio sam u njoj Kosu, a je bila prelijepa. Nije uopšte tužna . Kosa joj je blistala u svjetlosti sunca. I još sam vidio ,   legla je na krevet. Prekrstila je ruke preko grudi. Nasmiješila se , duboko  je uzdahnula , oči zatvorila , zaspala i usnila.  I više se nije  probudila. Vidiš Mila, Kosara je  najčestitije čedo Grada čednosti. Predivno čeljade. Vas dvije ste najnevinija  bića koja poznajem. I zato sam veoma zabrinut. I za nju i za tebe .

Vidi ti njega , sada je prešao na viši nivo, misli  Luca.  Sada sam mu i mila. Jes , kako ne. Samo nek nastavi tako, neće se dobro provesti. Stišće Luca  pesnice ispod stole. Da može zubima bi usne progrizla, ali još nije došao vakat da se oda. I misli šta to on može znati o njoj.  Niko ništa ne zna o njoj. Svi koji je poznaju ,   boje je  se i govore da ima kamen mjesto srca.  Njoj  to odgovara i takvu sliku gradi.

A on njoj  ona anđeo . Pazi da te ovaj  anđeo ne spenga. Šuti,  jer je interesuje ova priča o Kosi i njegovom „ proročkom „ snu.

-Malena, nisam ti ja prorok. Ali vjerujem da se snovi ponekad obistine. Ako ih dobro zapamtimo i protumačimo. I ne možeš ti Mila, ni jednom dobrom stvoru ništa nažao ičiniti.

Kosa je u našem društvu  više od godinu dana. Skoro dvije. Da nije njene istinske čednosti , ne bi se sa nama družila. Blentovije smo ti mi, dokazane. Manje više svi.

Ona je tako smjerna i dostojanstvena. Malo smo se plašili da ne uprljamo njenu čestitost i dobrotu, pa smo se prema njoj ponašali kao prema  nedodirljivom anđelu . Sada mi krivo što smo takvi bili. Mislili smo da ima vremena.

Nismo je ni upoznali kako treba. Štiteći je,  nismo dali da se razmaše, zaleprša i poleti. Da smo znali ono što mladost ne zna , manuli bi se gluparenja i đardinskih snoviđenja, budalesanja i provoda i posvetili bi se tom milom djetetu.

A opet, tako je usud htio.A možda je ona znala više nego mi. Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju, jer bi nas mogla debelo zaboljeti.

-Nije valjda da vjeruješ u te gluposti o snovima . Ne  misliš ozbiljno  da će se nešto zlo desiti. Mislila sam da si iznad tih mahalskih bulažnjenja. Koliko sam je Luca  vidijela, Kosa puca od zdravlja, a i ništa joj ne fali ,kada se može družiti sa vama blentovijama . I ostajati do   kasnih sati a da joj jadni otac ne zna.

-Otac joj nije nimalo jadan. Vrlo je strog i prestrog. Skoro zao. Uživa u kažnjavanju. Ali nije moje da sada pričam o tome. I moliću se Bogu Milostivom da si ti u pravu , a valjda sam ja  samo sujevjerni  glupan , koji pojma o životu nema i koji … Ma ništa. Sve će biti u redu. Dobro kažeš, gluposti.

Tu je priču naglo prekinuo . Ruke su mu počele drhtati, on to nije pokušao da sakrije i  Luca je  osjetila  kako je njegova tuga duboko dira i taloži se na njenu, kao da hoće da je potisne i izbaci van . Ko bi rekao da je vjernik? Nikad joj niko nije pomenuo da je  pominjao religiju ili vjerovanje. Niko ga nikad nije vidio da ide u bogomolje, osim na ponoćku. Tu su mahalske blentovije bili glavni svjedoci. Napasni ko jehovinjaci, ali mnogo bučniji .

-I oprosti mi Mila, još jednom, molim te ,  na onom nesuvislom pitanju.. Zaista nikad nisam grub na takav način i ne prema ženama. Ne znam , imali smo naporno veče. Frka baš nema sreće . Vrlo je naivna, vjeruje ljudima i od onog, o čemu  ne priča, kao da joj nije stalo do sebe. I nema Mila ništa među nama. Ne smije ni biti. Ja bih tada bio bijednik koji nije ništa bolji od ostalih pohotljivaca. I da , zaista iskrneo vjerujem u Boga Jedinog, ali mimo bogomolja i sveštenih lica. Ali to je moja lična stvar, koja se nikoga ne tiče. Isto kao ni tvoje svakodnevne molitve. Jutrom i večerom.

Luca se pita , ko od njih dvoje radi u miliciji. On o njoj zna više nego iko drugi. Ona je ubijeđena da o njemu skoro ništa ne zna , iako se dobro informisala. I on joj čita misli. Tek sada je shvatila, da čitavo veče odgovara na njene misli. Mislila je da su sva pitanja ostala u njenoj glavi.

-Sudbina Mila moja. Od nje niko ne može pobjeći. I sve ima svoje vrijeme. Vrijeme za početak i vrijeme za kraj. A ono vrijeme između protekne  kao tren , a da toga nismo ni svjesni. Od čega ti bježiš malena?

Htjedoh konačno nešto  odgovoriti, onako kako to policijskoj redovnici odgovara, oštro  i nabusito, ali vidim on gleda preko moga ramena i ozareno se smješka, ali smješak mu se gubi u grču bijesnog lica.

Tada je prvi put vidjela grč bijesa na njegovom licu i nikad više.

Bijesna je. Usne stisnute ko da joj neko hoće konjskim klještima zube vaditi . Toliko je bijesna da bi čitav grad pohapsila. Muškinje normalno sve, osim ovog ovdje, koji je još dječak. Svu bi tu bagru,   koja djeci i žanama nažao čine   , postreljala. Bez suda i zakona.

Digne pogled.

On je gleda i smiješi joj se.

Ona se zabezekne se i prepadne.

Da li je on anđeo ili se njoj pričinjava?

Toliko nježnosti i blagosti ,ni njen Dodo nije imao. Toliko dobrote i tuge ima u tom djetinjem pogledu , da je zaboli. Ali osmjeh polaku potisnu sve drugo i njegovo lice je obasja. Od miline i neke topline  se naježi i pocrveni.

On joj lagano klimnu glavom. Migom pokazuje na usnulu tugu u njegovim rukama ,  moli je da šuti i krene za njim. Ustade se kao da lebdi , pođe prema kući.

I ona. Za njom ona dva drota. Ona je bjesna  ali mora da šuti. Prstom im pokaza ka kapidžiku i otpusti ih. Njima dvojici laknu. Dobro su prošli. Nema povratka u vukoderine.

Maleni  preko verande ulazi u kuću, unosi dijete, nježno i zaljubljeno ,  kao da je kap rosa na dlanu. Dolazi do jednih  iskrzanih vrata i zastane,  ne može da ih otvori, ruke mu zauzete. Prileti Luca , u mimohodu im se okrznu ruke, ona se naježi. Još uvijek je drma munja, ona ista od one noći kada je umirao, a ona mu svojim tijelom branila da umre.

Uđoše u sobu. Roditeljska je , spavaća sa duplim  bračnim krevetima. On djevojčicu spušta na krevet, kao perkicu na jastuk. Frka osjeti da se on razdvaja od nje, ne da mu, jače se priljubi uz njega. On joj šapuće:

-Ne brini se,  maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.

Glas njegov je smiri. Iscrpila je bol, ne može oči da otvoril. On je lagano spusti, položi glavu na jastuk. Skupi se kao fetus, kao beba i utvrdi san.

On je poljubi u kosu. Odvoji se od nje , dugo i tužno je gledajući.  Toliko je  nježnosti  i sjete u tom pogledu da Lucu zaboli u grudima.  Ne zna zašto se javi ta bol. Ljubomara? Jesam smiješna. Na djecu?  Baš sam glupača. Luca je zatečena , nije znala da su ovo dvoje zajedno, inače ne bi dovodila armadu i miješala se. Sa Dobrim  se Frki  ništa ne bi smjelo desiti.

On joj reče da sačeka, ode i brzo se vrati. U rukama presvlaka za djevojčicu. Pidžama, skoro dječija. Šapnu joj :

-Presvuci je , čekam te na verandi.

Ona zbunjena pogleda u njega, kao da pita , zar joj neće pomoći.

On odmahuje glavom i sliježe ramenima , kao da kaže :

-Duga priča, nije za objašnjavati.

Izađe,ostavi vrata odškrinuta. Na tren pomisli , to on njoj ne vjeruje. A zna da nije to  , već strepnja da se Fraka ne probudi,  a on ne bude tu.
Nije se dugo zadržala. Lako je presvući usnulo dijete. Još nije  kilograme žene nabacila. Vidi se biće kršna, malena, ali čusta ko jabuka I vrlo sočna ko kruška  Neka nježnost i tuga iz djeteta izvire.
Poljubi je u čelo, baš kao Dobri. Tiho i nježno. Kao dašak sna na dječijem licu.  Ne zna zašto je to učinila . Nikad nije osjetila taj poriv , poljubiti odraslu djevojku , aman ženu.

Frka se trgnu.Pruži ruke ka njoj.Vjerovatno misli da je Dobri .  Javlja se materinski osjećaj u Luci, prima je za ruke, ljubi ih. I plaže na jastuk pored malene.

Na verandi on sjedi za stolom kojeg maloprije nije bilo i  gledajući u trešnju i ljuljačku , puši. Ona zastade na vratima i gleda ga. Ne može odvojiti pogled. I ne diše , ne želi da poremeti ovaj prizor.

On je zamišljen , vidi se jako potrešen i tužan, ali u svemu tome i lijep. I neka dobrota isijava iz njega. Osjeti  se to. I zabrinutost.

Odjednom on samo strese glavom , spoznavši da je tu. Ustade i primi je za ruku , odvede do slamne fotelje , koje , zaklela bi se , nije bilo kada su maloprije prolazili. Smjesti je u nju i sipa  joj kafu.

-Trebaće ti  , crna je , jaka i topla; osvježavajuća. Umorna si. Čitavu noć na nogama, nije to dobro za ten.

Priča on , kao da su na nekom izletu, sami njih dvoje i kao da je sve u redu.

Upravo kad pomisli da ga ništa ne čudi i da nema pitanja, on se oglasi pitanjem koju je skroz poremeti.

-Malena , zašto si bila gruba prema Kosari, kćerki onog drota. To je najtananija ,  čestita i prelijepa djevojčica.Najčestitija , koju znam, osim tebe. Anđeo.

 

Nikad niko od Luce riječ grubu nije doživio.Ona zabezeknuta , nije to njen riječnik, a opet skoro da jeste. Drotovi jesu obezbanjeni , mnogo više. Biće provincije, curik kući plači, ako je ne smire.A kako ćeš ba Lucu smiiti; taj se još nije našo, a možda ni rodio.

Konj konjski upire prstom na Kosu i nije više peš:

-Ništa, ja zino ko dva peša, ćerka mi tu, sa ovim mahalašima na smucanju, evo ova .

-Vodi je kući šta čekaš?

-Kako ću?

-Ćerku za ruku, konja pod ruku ,  u  jedno od auta , vodi je kući, nježno i pažljivo , bez degeneka , ispitivanje nježno i pažljivo , ni slučajno degenek i spavancija. Tim redom i nikako drugačije.Vidi molim te , osilila se cura, ona se obnoć skita, a babo rinta. Ne ide to tako ,  al u žensko se ne smije dirat , pa da ti je hiljadu puta najrorođenij kćerka . a možda nije ni kriva. Možda je neki od njih ni krivoj ni dužnoj smoto mozak ko petobanku ukrupno. Nešto mi previše ramežljivošću i čednošću diše.

-Kojeg konja  pod ruku  da vodim?

-Sebe konju jedan.

Kosinom ocu nije jasno kako sebe da pod ruku  jami, ali ne smije pitat; vidi situacija nije nagodna , a nije lud da je pogorša.

Priđe Luca djeci što spavaju, posmatra tu nevinost i šuti; u srcu , u grlu  joj se nešto steže. To joj duša srce stišće , a grlom  je davi. Nečujno pssst dvojici drotova išareti, rukom im otpust daje.

Uzima kozlić  , što ispred šupe stoji, sjeda na njega, briga je za munduru nije.Duge noge pruži. Nije je briga, što su joj se  procvjetali mirisi i ljepote rasuli po baštenskom krajoliku, a gledaoci zanijemili.

 

Nju sada interesuju ovo dvoje. On joj poznat, dobro poznat. Prije četiri godine sam samcat, po ledenoj kiši nosio joj gutu metara  drva i tone  kamene breze i zamalo joj u zagrljaju umro. Malo je stariji ,  ali ljepši. Obučen malo ozbiljnije nego što treba, ali zna to mu je zaštitni znak. Krije djetinje srce svoje.

I nju je znala.Dobro. Oni joj nečovjek veliko zlo  učinio. Podero je ko trinaestogodišnju djevojčicu skroz, naskroz. Ona ga na sedam godina zatvorila. Bez dokaza. Žao joj, nije mogla više. Inače bi, da se ona pitala, po kratkom postupku. A ona  postala djetinja dobrota sušta.

 

Nije znala da su zajedno. A morala je znati. Ona sve mora znati. I o njemu i o njoj. Njeni mezimci, iako to ni jedno, ma niko  nije znao. Niti će. Štitila ih ,ona  svakolikog zna. Potajice i jer joj se može. Radi dobrote i česdnosti njihove. Nalik njenoj.

Nešto mjerka i razmišlja, daleko je, ne vidi svaku crticu detinjih lica. Polako , mic po mic privlači kozlić i dođe do ispod same ljuljačke.

 

Udobnije se namješta i vadi cigare, plava kutija sa plesačicom, one jake, žućkaste i oštre,  pravo muške. Polako nježno skida celofan, da usnulu djecu ne probudi. Još laganije otvara kutiju i iz nje cigar vadi. Zatvara kutiju, tiho, sasvim tiše cigarom po plesačici lupka, duvan zbija.  Stavlja cigar među usne sočne , boje i mirisa zrele trešnje.   Zlatni upaljač iz džepa vadi, pripaljuje i bulji u djecu.

Ista taka je ona nekad bila i samo joj jedna suza kanu, iz lijevog oka. U desnom  zaiskrilo, ništa kanulo nije. Kasnije , skoro pa tog stađuna će joj iz desnog oka suza kanuti a lijevo će zaiskriti, ono kad ja naredila da pokupe Dobrog.

Gleda ih i  moli se. Jako je tužna. Pogledava u nebo koje se  , pošto je i poslijednji anđeo uzletio ,  tek sada zatvorilo. Ne bi trebali djecu svaki tren  silovati i ubijati, Bože moj , milosti pun.

Ljuljačka se lagano i sama njiše,  kao da neku iluziju stvara. Veselo sunce razigrano krošnju trešnje obasjava. Iako su plodovi  odavno ubrani, svjetlost iskri  među lišćem što treperi,  kao da se male crvene bobice ponovo rađaju.

Na ljuljački jedna ledena bjelina i  druga ponoćna modrina tiho , sasvim tiho spiju. Spavaju i spavaju; sanjaju i sanjaju, miruju i miruju i možda mriju.

Ona , tamnoputa i svjetlucava , krhka i sićušna skupila se u njegovom krilu, ruke mu oko struka umetnula, na grudi, na srce mu glavu lejpuškastu naslonila. Kose bujne , vrane  rasula i spije.

Na licu ispod desnog oka; jedna suza plava se zaledila nikako da sklizne. Smješak bdije nad tom suzom i vjetriću je nalik. To dijete spije i sanja polja djevičanskih ljubičica. Misli da  je sada sigurna . da zlo više ne može dostići .

On , malo veći, blijed i tužan, u plišu svoga tijela, u skute , u zagrljaj  dijete obmotao i čvrto ga drži. To nije insan , to je anđeo u modrom,  što svoje maleno ptiće od zlog života i ljudi brani. Na njegovm licu suza nema, ali u  lijevom oku jedna suza krvava  iskri.

Gleda ih i šapuće:

Mili moji, pamtite, svi su krivi i niko nije kriv. Tako se moralo desiti. Plašim se da neke stvari razumijem,  pa nisam sigurna da želim da ih razumijem. Vi ćete sve pregmjeti, trebaće vam vremena. Ali preboljeti malo teže ili nikad.

 

Ona  kao da sve zna.

 

Na drugoj strani  organi djelotvoruju, jedan se nameračio na Mojsijevu krv i modrice.

-Drug , jel vas ko diro ili tuko.

-Jes, tuko me doksat.

-Koji doksat?

-Eno oni .- I pokazuje na vrata.

-A,tako, štok te tuko , kako te može okvir vrata tući? – ispravlja se plavac, da neko ne bi pomislio na alkohol, mada će on poslije decenije i kusur u Grad doći.

-Nije ni štok ni okvir, doksat me tuko,  eno ga vas je krvav; idi pa vidi.

Ode sumničavi , mora se sve provjeriti, po  PS , sve nešto mrmlja, doksat . štok, vrata. Gleda i viče:

-Trupe drotovske, ovaj doksat  sav u goloj krvi, ko da je neka pizda imala menstruaciju bez binde.

Desetorica na mah pristupiše, jedanaesti za pendrek i pištoj se hvata , njega u bulu uvalili, on sam da čuva sedam čeljadi.

 

Ono dvoje zaljuljanih čuva Luce , čuva i ne diše; ponovo se zaljubljuje  u djecu. U ovog malenog treći ili četvrti put.

 

Murjaci  samo jedan drugom istu rečenicu ponavljaju. Ponavljaju, ibrete se i ponovo se vraćaju i zagledaju:

-Joj , koliko menstrualne krvi , ljudi moji; ko da je neko bika kamenom sjekirom uškopio.

Vidi Luca,  ovi potčinjeni ko muhe bez glave, nigdje  blentovije  neće stići bez njene kontrole .

 

-Ovo dvoje na ljuljašci  ostavi. Ostale  spengaj i Bjelavama vodi

– Ne možemo svi stati .

-Pojačanje zovi i meni jednu moto rolu i patrolna ostavi.

 Dođe pojačanje , drotovi spengaše sve i niz džadu. Mir zavlada ledinom ,ko da se na dunjaluku ništa ne dešava . Samo dva drota i Luca počasnu stražu drže dok se djeca ljuljaju.

 

Sati prolazili.Ljuljaška se ljuljala i ljuljala , a djeca spila.

Luca ne trpće. Njen Dodo je  plav bio, ali isti kao ovo smeđokos dijete. Prefinjen i lijep. Toliko je lijep da bi ga uzela u krilo i ko dijetešce milovala. Takva se ljepota ne rađa. Suđe s neba i među žene ljubav sije. I ode tek tako. Naglo. Jedno puf i nema ga.

Ljepota i nevinost ovog djeteta je plaši, od prvog dana. Godinama to  ne sluti na  dobro. Zna ona to. Već je jednom debelo opekla takva ljepota. Nikad sebi nije došla.

Ona Malecka ,možda dvije tri godine mlađa od Mališe, neku je veliku nevolju i tugu probrala.

Mislila je da je to iza nje. Ali, večeras   nema tragova belaja,vidi se. Po još nevidljivim crticama u uglovima suza ,  bol je još uvijek prisutna i kida utrobu.

Saznaće ona sve , makar više nikad ne bila Luce prva dama sarajevske milicije.

 

Epizoda – Oni jašu Mojsije harmoniku već bacio a da akorda nije pustio

 

Luca na sceni ,prvi put.

 

Vrijema kasnije , ranog jutra poslije noći skršene Frke  .Ali i mnogo prije prije noći Rozaklija ,Anterija i nevinosti. Šenkrat plaha noć skršenih srdaca će netom doći.

Noć je odlepršala tužna i zamišljena. Pomišlja da se više ne vrati.Puno je bola na ovom dunjaluku. Svake večeri sve veća bol pristiže. Previše boli muči ovaj epohe koje se gase  i rađaju .Ne može se to više podnijeti..

Sabah se preplašeno probija, hiljadu ezana  šapuće da usnulu djecu ne probudi.

Sve šuti , niko ne spava samo se Deba pomalo glasa i drinca. Izmorila ga nabrajalica i Mojsijeva milja denari u džepu. On zaspo i pomalo zadovoljno  bruji.Sanja da Mojsiju novu milju uzima, a sa Frkom centifolije broji i po njima se valja.

Jedino mu snove remeti ono crnilu na nebu što mu se približava.Misli nije to ništa; gdje će njega crnilo potkačiti.On je svoje  prebolio.

Lenji mu se  malo na rame prislonio glavu  i kunja.Košmare ima, roštilji brizli se na njega okomili i nedaju mu mira.Malu guzu u ruke stišće ne može se odbraniti.Brizle mu u rojevima ulijeću u žvalje u guše ga. Nit se može probuditi,niti spavat , niti mrijeti.Belaj živi,a čini mu se da mu noge do Bentbaše smrde.Boji nazvaće ga smrdo ,pa se skupio ko jado na hipi klupi.

Mojsije bi da svira neki bolero.Zna da nije vakat. Prije pašu Bilećanka,Marš na Drini ili Konjuh planinom.Ali nije mario za te komunjarske  „burleske“. Da se udara o doksat , sad vajde nema čime . Vas  mu mozak kroz nos i sljepoočnice iscurio. Večeras je skonto da od večeras  nema mozga.

Zlata i Lela Jela Jelena pojma nemaju šta se desilo.Mojsije ništa nije objasnio samo reče:

-Oblači krpice,ništa ne pitaj,taksi otkucava, a onaj Šok je ljut ,probudio ga, a on jako došo kući. Ne iz taksiranja nego iz švaleraja.

U Šaćirov taksi upali, po Kosu otišli i u bol vrišteće kraljice uletjeli.Vidjeli kako gitara leti u nebo, a Cigana nigdje nema. Čak ni Ibre Piljka , prvosveštenika i putnika kroz vrijeme . Začudila ih ljuljačka,  koja se sama ljulja i Frku Frakicu i Dobru Dobrog zaziva.

Koliko je tu očaja bilo nije se moglo ni rukama, ni velovima utihnuti,  ni primiriti.Ništa se nije moglo učiniti ,nego plakati.

Ovdje neki veliki belaj ispo, kontaju pridošli ženski insani, oliti insanke. Mojsije modar i krvav ,ko da ga deset papkara i minimum čet'ri kopitara  izgazalo.Vidi se Lenji košmare ima. Deba ko Deba,mjerilo van dometa , mirno i sabrano spava.

Herco nemoćno sliježe ramenima,mali mu smješak na licu.Dobro je, srce ga nije strefilo.

Hana Ana pogled sakriva i cmizdri.One je vabe,  ali se pizdunka raspožđena i ojađena  odmiče i tuguje. Pizdunka jednom , pizdunka uvijek. Žao njoj Frke , ali više sebe. Zna,  izgubila je Dobrog. Možda ne ovog trena ili još  koji dan . Previše je fin ,da ne bi oprostio. Sve će na svoja pleća natovariti i prtjati. Njena će se grižnja savjesti postaviti između njih . Neće ga moći u oči pogledati , a on ne voli one koji se ne gledaju u oči. I to će biti kraj.

Svi šute i usnulu djecu glede.

Blagoslovljena noć se svome smiraju bliži. Meleki se povukli sa obzorja , primili želje insana i sada idu vijećati, šta će sa kojom i šta im valja  radit. Želje uticaja nikakvog nemaju, samo ponekad i mrven. Zavisi hoće li se neko jako moćan umješati. Ovdje se samo putanje nebeske pitaju. Ima ih nebrojeno mnogo i sve su jednako važne. Samo dvije se mogu ukrstiti. I tako redom, dvije , pa dvije. U igri par nepar neko dobija, neko gubi. Sve je harmonija i sve mora da se posloži. Neko bolje prođe,neko lošije.

Okupani zlaćanim dugama izlazećeg sunca ,ono dvoje  nerazdvojni u snu, spokojno spiju. U boje blještave se  utopili i poput ogledala, refleksije odsjaje svojih nevinih duša ka nebu šalju. Kao da anđelima put osvjetljavaju i  sretan povratak na putanje žele.

Utom , troje milicijskih kola se u tišini zaustavljaju prad kapidžikom.Nije neki kapidžik i jeste. Ono kapidžik napravljen po propisu, nov i lijep,ali ga sa strana tarabe trošne nadovezuju, a to je uvijek bio  znak propadanja.

Izlaze drotovi iz krajnjih kola.

Ne izlaze,izleću i vrata zadnja srednjih kola otvaraju i podanički se klanjaju i u crnu zemlju, zemlju crnicu gledaju.

Iz vrata se pomalja noga , a na njoj crne štikle dvanaest centimetara duge. Garant. Izlaze štikle , za njima mrežaste crne čarape,pa onda noge. Ali ne bilo kakve noge.

Izlaze noge,pa  izlaze i izlaze nikako da izađu.

Deba se rasani, čuo više osjetio da je murija tu, i konta joj dobrih noga za doktorirati, al’ misao sakri u najtamnije kutke malog mozga. Veliki mu nikad nije trebo. Nije se ni u snu igrati sa milicijom. A-a.

Lenji se pita,  kako tolike noge u tako malo auto mogu stati.Misao haman ko auto , a za one duge noge , umjesto daljih misli , labrnju do poda razvukao.

Mojsije odahnuo,sam sebi se obraća i sebe i hvali i kudi,šuti dobro si prošo frajeru.ba . Harmoniku si na vrijeme hekno.Sad bi je mor'o ić’ bacat,a jazuk.Zlata ništa ne bi pitala, već bi mu ,  onako namah,preko ruke,dvije tri vaspitne po krvavoj bletari natandarila.Za svaki slučaj Zlatu privije i grli,ruke joj obuzima.

Čim se noge pojaviše Herco glavu ustranu i u Lele Jele Jelene lice u grudi  sakriva, boji se ako nastavi gledati , evo ti novi herc bum bada bum i nema popravnog,ode jadni Herco za anđelima savim očekivano i  iznenada.

Noge nastaviše da izlaze,ne samo što su duge ,već su i čvrste i oble i tople i svilenkaste i mirom nekim haremskim odišu i mirišu.

Deba i Lenji pojačali teleskope,durbine našiljili i pooštrili,Mojsije i Herco se  zarovili u druge i ne dišu.

Za nogama kojim kraja nema ,nigdje krpice osim crne mreže da se vidi, a đardin zanosni  samo što se nije pojavio i bljesnuo. No , klavir prsti,  vitki i dugi ,  kožnu suknjicu zatežu i poravnavaju,kao da znaju da vulgarnostima  mjesta  u ovoj priči ni’.

Noge izlaze, stidljivo i strpljivo na kaldrmu staju. Za nogama  , šinjel kožni stupa, za njim jedre grudi. To nisu grudi ; to je Fidijine Afrodite mramorno poprsje,  što se biserno biba i talasa , a zlatna ogrlica  brilijantom se hvali. Zatim pramenivi  kose, blještavi i svileni ko centifolija,  ružičasto žuta,  sa tačno sto lista  , oprezno  proviruju i plešu.

Noge su napokon prestale izlaziti ,uspravljaju se ,pa se uspravljaju i napokon se opet uspravljaju.Čvrste i podatne, vidi se jahačke i nestaju ispod šinjela, što do članaka sežu.Šinjel sve ljepote pokri , da bi na sunce novi sjaj zablistao.

Mili Bože  koliko je tih  ljepota darovano toj ženi?

Ovalno lice , boje nevinosti ljubičica,  je nježno i blago. Lice ukrasi rese. Oči boje safir leda, pa usne kao pupoljak rubin rosne  trešnje, taj nos tako skladan , pravilan i miran , ko suza  na djetinjoj guzi ,tačno se u središte  između školjki  postavio.

U školjkama ,u resicama što trepere,  dva dragulja veselo zrikaju.U jednoj resici,onoj lijevoj safir plavi smireno .U desnoj resicu rubin kravavi nestašno.

Ta nestvarnost , iz najčudesnijih muških fantazija ukradenih; se eto konziliju usnila i predstavila:

-Ja sam Luce ili Luca kako vam drago. Ja sam vam Wolfova sekretarica u SUP-u  , ali neka vas to ništa ne buni. Malo sam jača  u mnogim znanjima i atributima nego čitav SUP i sve nevolje meni pred noge i pod noge stižu. Neko prijavio , kao sa džamijskig  ahtung megafona u sabah , vrištanje i potoke krvi i harmonike zvuk bacanje.

Zadovoljna Luce svojim novim glasom, nije kakav govor, drotovima  njenim ko strani je i malo arhaičan, mrven ali dovoljno poetike ima da iskaže narodu misli.Poznat joj taj eglen ,ona se na Bistriku,ispod nadvožnjaka  odozdo lijevo,   odozgo desno , u Latinluku ponovo  rodila. Svog maternjog , dalmatinskog se ko dijete ostavila  se ostavila jer ga nije ni upamtila. Sve više se drotovskim  služi , a i mahalština joj zadinjih dana poprilično gre.

Neće više; uskladit će škole, filozofiju završila, ali je život u sekretarice bacio. Ona izabrala. Nisu je u drotove htjeli primiti. Kažu kako će bolan filozof u drotove, i to još kakva i takva filozof.ica . Isto bi bilo ko kad bi pastir u klanac ovce međ’ svinje navodio .

 

Preko veza se kod Wolfa zaposlila , pa sad vedri i oblači. O svlačenju ,još uvijek ni jene , nije dotlen priča došla ,   A i niko je ne svlači , ono koliko čaršija zna. A čaršija nema šta ne zna. I još više od toga.

Ovo oblačenje nema veze sa krpicama stoko jedna ; reko bi Deba, reko bi Deba    krkanima. Namah i objene, ali ne smije drotovima ni je'ne opepeljit. Imaju ga na piku. 

Kod  njega bio fazon : Kakvi hajvani taki insani  il obrnuto , Nikad mu se u blentaru  ne moš zvalit . Mi šutimo ; nismo Deba ali isto mislimo, da je bez krpice život na ovom dunjaluku  ljepši i podnošljiviji.  Nismunam Eva i Adam džabe rod. Ni oni nusu voljeli krpice . Do jendom. Tako vam je sve i životu . Do jednom . U beskrpenjaše prvenstveno ubrajamo  samo  nas ,naše druge i… Vala ne saznaste ove hefte ,  a vjerovatno ni poslije. Niste vi sveštena lica da vam se ispovjedamo. I još vam za odavanje vlastitih nevolja , bola  i tajni plaćamo , pa da nas vlastima drukate . Nismo džabe mahalske sise sisali.

Popova, fratra i hodža se pučanstvo , poslije novog  rođenja Juge , kutarisalo. Tito i partija tako naredili. A bome i sama srca i duša.Kako se neće kutarisatri dušmana ljepote i ljubavi.

Jeste da se hodže oduvijek , i još uvijek  metiljaju i rovare, ne možeš se gamadi i nametnika istrijebiti. Ni staljinisti , ni maoisti , ni demokrati to nisu uspjeli, pa ih braća sveštena sredila, da se zbude: ko bi gori sad je doli, ko bi doli sad gori pristaje. Pederska posla.

Komšiluk na kapiđike izašao, iza nekih penđera zavjese se tresu .Milicija: tri auta , ej bajto moj, nikada se to ovdje desilo ni. Još neka filimska ljepot bedevija ih voda. Ne ide to i bezbeli se fertutma neka sprema. Il se za neki akcioni film teren priprema .

Luca ne gleda i samo nezainteresovano prozbori:

-Mičite minderpuze  i gnjecavce  sa kapidžika i penđera.Niko ne smije ništa vidjeti, čuti ni zucnuti. U raspored ,  šest plus lakat.

Rasporediše se drotovi u počasnu stažu,  šest koraka jedan od drugoga ,  plus lakat. Unakrst okrenuti jedan ovako, drugi onako , treći ni tamo ni vamo,četvri vako i nikako i opet tako dalje.

Klima Luce glavom nisu oni krivi . Ne mogu skontat ni  aršin ni lakat, ima ih toliko da boli glava. Stani ženo kako to govoriš,  ko da ti se neko u blentaru uvuko pa rijeti kazuje.Žena se načisto zacrveni,ali dignu glavu,neće moći i prkosno bradu diže.

Pištaljke , čvrsto će ona će ona i oni iz sve snage u pištaljke pušu , oni ko silni graktavi  gavrani urliču.Sve pobježe ,u kuće se vrnu,na prozore, deke, čaršafe neprozirne narod stavlja. U ormare, pod dušeke, pod krevete i zahodima se kriju. Bio je tada u narodu veliki strah od njihove narodne milicije.

Na parove razbrojs, rikta Luca; prvi drugi i tako do devet , deseti se ne javlja u Kosu se zableno. Ni briga ga što je on deseti,odnosno peti drugi. Šuti mulac  i u djevojku bleno,Jadno dijete još nije prestalo suze liti, pogled i tijelo iza Lele Jelene sakriva , samom joj pospani pramenovi vire.

Luca je neumoljiva:

-A šta ti čekaš, konju jedan, što si zino ko peš?

 

 

On ne vidi suze na njenom licu, jer ona je zavukla prelijepu glavu malu , duboko u njegova njedra.

Netom,   stišava se  i glas tanani mili  i samo za dragana njenog klizi. Glas nebeski, mio i anđeoski. Možda Meri još uvijek gleda i nauk prima?  Glas jasan, njemu muzika ne treba, jer  to dijete je i muzika i ljubav, i izvor nove rijeke boli , bježi  od mjesta gdje je pred ponoć nastao: :

 

” 

…

Ponoć’ već je prošla

vremeee jee da se spijeee…

Eeeej’,cvijeće’  tvoje bijelo

Već je’ čeka'jući u'vel'o..”

 

U predahu, dok bi ona  smirivala dah i stišavala tugu , a se ne bi preočita bila, on je sipao piće, palio im cigare, nestašan bio, ali samo do pojasa, dalje nije .  Da ne prepadne prelijepo dite malo.

A i pogano je.

 

Ona bi pjesmu ponovo  počinjala , iznova i iznova , dok ne bi došla do kraja. Dobri je raznježen , vidi suze, mnogo suza u njenim očima . Cjelovečernja tuga se pojačava do sablažnjivosti, on bi da plače, ali ne može. Nema to veze sa muškošću. On jedostavno večeras nema suza. A kasnije , nemojmo biti zlehudi…

Zato je samo grčevito stišće ,  u kosu ljubi. Otimaju mu se duboki jecaji koje ne želi. Boji se pretvoriće se u jecaj, jecaj  u krik , krik u bol  nerazum i slomiti dijete.

Frka kao da osjeća da se njenom dragom duša dijeli i ovaj put nije željela da preskoči zadnje stihove:

 

“Sa drugari svoji

po meane odiš

s vino i sa pesma

noći ti provodiš

ej,mladosti pusta prođe

mili Dobri

ti po mene ne dođe. “

 

Ovaj put ne otpjeva refren. Da li to ona određuje životni put svog milog ili je vidovita. Tko da zna?  Izvjesno je da ga pušta u meane,  i  da više ništa ne moli.

-Život je to, može on , ponekad, biti predivan i podnošljiv.

Mudruje Dobri  tonući u san.

-Život je bol i tuga, i prelijep , a suza je sve manje.

Žaluje Frka  ne tonući u san.

Budna je.

Jezivo je budna i pribrana . Vrlo pribrana ;  kao čeljade koje svoju sudbu vrlo dobro zna i prihvata . Mireći se i bez pobune.

 

One četiri sjene male sa prozora više ne plaču, okreću se,  idu da spiju.  Mojsiju toplo oko srca, sad bi tamo odeltio i oboje ih izljubio. Drago mu ,  pomoglo se siročićima, možada se jednu mrven iskupio.

Dobri , kučkin sine,  srećan si ti bekrija jedan. Tri su ti djeteta i  život i ljubav  poklonila, šapuće u mirisnu noć , što opet  ona sama , ljubav je?

Čudi se odakle mu ona pogana psovka!

Frka polu budna  usni, neki zbrkan san. Srce jeknu  joj ili jaoj. Ona se budi, ali san joj se gubi, samo veliki nedorečeni strah ostaje. Nosiće ga cijelog života.

Ustaje i gleda usnulog Princa malog. Raznježi se , kao uvijek kada je gledala u njega.

Toliko je lijep i smiren. Prelipo dite malo. Ona želi taj prizor zauvik da gleda. Da ga utisne u sjećanje.

Nešto nedokučivo i sneno je u toj uspavanoj ljepoti. Nažalost ona mora svojim putem poći …

Jutro je svanulo.

Dobri sanja da se na zdjelu natandario onaj nezaobilazni gvaran sa Dijaninog groba  i kljuca onu jedinu sočnu smokvicu. Ne može da otvori oči , sunce sa istoka uperilo farove u njega. Čuje graktanja gavrana i vidi zaista  jedan gavran smokvicu kljuca.

Što ti je san! U uživot se petlja i zadire.

Mahnu rukom da ga otjera, gavran podrugljivo graknu i  odleti , ponese sa sobom iskljuvanu iskljuvanu smokvicu.

 

Shvati,  nije samo gavran , to njega i neki plač budi.

Dobro je, nije Frkin, ali je ne osjeća. Rukama pipa, po čaršafu do sebe. Prazan je i hladan. Siguran je. Nema je. Okreće se na bok, u vidokrug mu ulijeću suze i izobličeno, ridajuće Zlatino lice.

Žene nisu nimalo lijepe kad plaču,misli on. Ako ni zbog čega , ono zbog ljepote ne bi trebale plakati. A i šminka im se razmaže, pa iz očiju kao da crne guje niz lice slaze i truju djevojačke obraze.

Malo  je začuđen, šta će Zlata na otomanu kraj njega  i  još bunovan traži Frku. Okreće se, hladovina šadrvana ga zapljuskuje ; a tamo , u skute safir anterije se skupila Lela Jela Jelena , šakama sakrila lice i jeca.

Šta je ovim ženama , načisto su , od sinoć poludjele, samo plaču. Jako će podne, one ne neprestaju plakati.

Ne sluti na dobro.Toliko suza sabahilden in the morning nikako ne sluti na dobro.

 

Šta mu to kriju?

 

Opet mu se oko srca javi ona sinoćnja reska bol. Ne boji se on. Zna  , nije Herco da ga hercika strefi. Dosta je jedan slabašni herc u konziliju.

Nalakti se, pa zbunjeno  češka po kosi. Ono naopako , desnom rukom iza lijevog uveta.Nije da je zbunjen. Očekuje on odavno ovo neko novo  zlo. samo prebrzo je došlo , iza onog Kosarinog. Ne zna kakvo je to zlo , ali zna da je suštinsko. Ono koje nenadano , da li baš (?) ,  dođe i  život naopačke istumba.

 

Pogled mu privlači peškun. Na njemu , sinoćnji se  raspored  poremetio. Nedostaje grožđe , ribizle, ljubićice i zlatni upaljač. Smokvicu je već prebolio. Gitanes i cognak  skoro prazni, sedam in pedeset skoro pun. Nije dijete stiglo da puši, pjevalo mu  iz duše.

Ovaj nered na peškunu baš liči na neku strašnu zvjerinju glavu .On nije sujevjeran , i ne zagleda zvjerinji lik i pogled klizi dalje.

Pored njega, na otomanu gdje se sinoć gnijezdila Frka , usrcen srebereni šal. Na šalu dvadeset jedna crvena ribizle i dvadeset pet  rozaklija izvezeni u  srce. Bijele ljubičice, malo uvele , u sred Frkinog srca, na njima dvadeset četiri ribizle koje  su malo pustile crvenkasti sok i jedna svjetlucava  kameja od žada  . Na kameji uplakano dječije lice.

On miriše ljubičice,  predivan je to miris, još sasvim svjež , opijajući   Prinosi ih usnama i ljubi . Kameju uzima u ruku  i diže ih usnama,  tek slabašno  dotiče i lagan dašak daje. Vidi djevojčica  prestaje plakati i velike crne oči se smiješe.

Kako je taj osmijeh djetinje dobrote , blagosti pun!

Uvije kameju u ljubičice i spušta ih u đep na grudima. Srcem ih živim i krvavim malo protrlja i nešto ga žignu. Da li ga herc  bubnu, ili mu poruku neku šalje, njemu još nije bitno.

Uzima redom; zrno ružičaste rozaklije i  zrno crvene ribizle , jedno u jednu, drugo u drugu ruku. Rozakliju u desnu, ribizlu u lijevu ruku. Odlazi do šadrvana i baca ih u mramorno jezerce.

Pere ih ,  pa ih pa o bijelu košulju trlja. Međ ruže baca. Pa do peškuna ponovo odlazi i  opet zrno ružičaste reozaklije i zrno crvene ribizle uzima , jedno u jednu, drugo u drugu ruku , pa do šadrvana. Tako dvadesert četiri puta.

Dvadeset peto zrno stavi među usne, počne ga žvakati, pa se odmah predomisli; izvadi ga iz ustiju i utrlja u srebreni šal. Negdje na polovini, nešto malo niže sa lijeve strane. Lagano oko vrata namjesti svjetlicavi šal ; rese se igraju i jure, trepere i iskre. On ih zaustavi, lijeve rese lijevom rukom,  desne rese desnom rukom. Izravna ih .

Tačno na njegovom srcu  , mokra ružičasta fleka pretvara se u svijetlo dječije srce. Srca krvavo i živo se dodirnu i  spoji sa onim na šalu  i počinju u istom ritmu da plešu, bolero znani. On srca pogledom strožim smiruje , kaže vrijeme za ples nije. Ukorena srca se  potišteno smiruju i jecaju.

 

Zlatino licem više ne liju suze i ona ne rida. Lela Jela Jelena  podigla glavu i više ne jeca.

Zinule i bulje zaprepašteno.

Ta maska od čovjeka sve radi usporeno, debelo usporeno i fascinantno metodično ; kao neki autista kome se svijet sveo na šal, ljubičice, kameju, rozakliju i ribizle.  Kao da  je luđak kojeg kroz tamnički ili luđački prozorčić  gledaju; a on to zna i pravi se da je  miran i razborit , ne bi li im prevario radoznale umove.

Nema druge . Dobri zvizno, načisto zvizno. Prekrile rukama usne da ne kriknu i ne prepadnu sluđenog čovjeka. Čule ; tako ga mogu gurnuti u dublji mrak.

 

 

Bjelina na ružičastim gravurama boji se kao raspukla ruža. Ima tu puno krvi.

Dobri , skamenjena gromada , omamljen polako ka kući ide, približava se vratima hvata se za pozlaćenu šteku, hoće da je povuče i ugleda; oh usude , usude .

Tri  kapi krvi , prvo sićušna, zatim veća i na kraju krupna. To je ona ženska krv koja ima onu boju koja nije zdrava.

Šuti on veliki tajac, šuti tišina. Ništa ne govori, novu ogromnu bol ćuti. On tu više ništa ne može da učini. To su već ženska posla. Ispušta kvaku, vraća se do otomana , sjeda do na kraj sami do peškuna. Stisnut je, nešto ledenije izgleda, nešto nalik okamenjenoj gromadi sa izvora Modre rijeke.

Otvara kurvo-azije i sipa , po prst kažiprsta  položenog, rubin tekučine u čaše, prvo u onu od srca lijevu, pa onu izdajničku desnu. Spušta flašu otvara kutije sa cigaretama . Prvo sedaminpedeset, pa ž'tan na kojoj jemenka pleše.  Iz svake kutije vadi po jedan cigar i stavlja ih u usta i zlatnim upaljačem pali. Jednu bez filtera međ titrajuće usne ostavlja, drugu, onu sa filterom u ruci drži i gleda.

Okamenjena gromada pritišće ono dugme na kasetofonu.To će se pjesma desiti sedam godina kasnije, ali Dobri ima prelijepe snove i  i čistu dušu da može snove i pjesme  dozvati u bilo koji stađun.

Čiste klavijature zvuk vodi  nevoljnu i pretužnu pjevačicu da pusti glas. U misli mu pohrle dva nježna safira,  što se  sjetne oči zarobili i sa iskrama modrih ljubičica  plešu. Blagost i dobrota  se preliva i pliva u plavetnilu što ga samo Jadran, more plabetno i Split mora i može roditi. Tuga će se kasnije udomaćiti u te prelijepe oči. Nježne dječije ruke, dugih tananih prstiju prebiru crno bijele tipke.

 

Umilna tuga, čini se poznata, ali to nije Frke glas. Glasa se isto , treperi  i boli isto ,  ipak ona četiri stađuna više, što ih Meri Cetinić ima prave tu razliku.Pjesma je snimljena i ispjevana u istom mjesecu, stađun gore dole nikad ništa značio nije. Svima nama na sličan način u zagrljaj jure.

Mi smo stađune uvijek osjećali i nikad i nismo ih brojali. Kako ćeš izbrojati toliku ljepotu .  Samo smo uživali u njima i oni sa nama. Sa njima snove sanjali i u njihove sehare snove polagali.

Meri to jednom drugom proljeću pjeva. Muški akter isti, proljeća različita, četiri ih stađuna i još sedam godina ih dijele, ali  ih ljubav, bol i tuga spajaju. Meštrica  zvana usud  za sve se pobrine.

 

“Sa rukom za ruku sa četiri stađuna

moji se dani kroz vrime vuku

s teplin i ladnin život se miša

žari me sunce , pere me kiša

 

Sa rukom za ruku sa četiri stađuna

a daje gazim vrime mi biži

stađuni moji još od početka

korak po korak , kraju su bliži

 

Stađuni ,stađuni moji

di je sad ono proliće cvitno

stađuni, stađuni moji

i lipo li,to vedro i sritno

dok jesen stere lišće na stazi

ruke me stišću o zime mrazi

stađuni, stađuni moji

 

Sa rukom za ruku

ko će izdura do kraja gazit

jedni će nestat ko da ji nima

na me će pazit još samo zima.”

 

Zna Dobri ova pjesma priča o onom nekog drugom proljeću i zagubljenim stađunima , koji su m  eto ,  vrlo bliski ovom vaktu.

Cigare , ona u ruci i ona u ustima dogorjevaju. Gasi ih , zima nove,stavlja ih među usne i pali. Slobodnom rukom hoće da opet obrne pjesmu.

Jedna ručica mala, jedno milovanje veliko, pogladi ga po licu .Iz ustiju mu vadi svoju cigaru pored njega sjeda, podiže mu desnu ruku, na svoja uzdrhtala pleća je stavlja. Drugom tipku gasi, ta druga krasota, oni drugi predivni glas, ovdje nema šta da traži. A ni vrime joj ni. Stavlja cigar usta.

Kao po dogovru , oboje , istovremeno udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se ne gledaju ,   se  čašama ne kucaju.

U očima praznoća , srećom zajednička, i nema suza, otpijaju po gutljaj. Bilo bi sasvim normalno da ona kraći, on puno jači cug ima. Međutim sada su ravnopravni, prinose čaše ustima , ne cokću i zabacujići glavu unazad ; polako do kraja ispijaju piće.

Mramorna se Afrodita  zgrcnu, brzo dođe do daha. On ništa, u kam kameni se pretvorio, u kamenu gromadu ubistio.

Ona ga gleda i šali se:

-Baš je ovaj život ponekad prava  kurva,mili moj.

On je ne gleda i ne šali se:

-Dobro došla , ponovo u naš svijet, mila moja.

Meri in gleda ali nauk ne privata. Njoj se to ni i ne m're desiti. Još uvik. Oči joj zasljepljine.

Šute i kraju  privode cigare. Lica im nježnija i bjelja od tisuću pahulja bijelih.

On opet sipa kurvoasier ,  kažiprst položeni, rubin tekučine . Prvo u onu lijevu od srca, izdajničku, pa zatim u onu desnu povratničku.

Kao po dogovoru, oboje stavljaju istovremeno cigar usta, udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se gledaju, a se čašama kucaju.

U očima im  led ledeni malo se mućka i plovi. Srećom zajednički , nema suza, otpiju po srk, ona malo manji, on malo veći i cokću, i ne zbacuju glave unazad.

Ona se ne zgrcnu i nema borbe za dah, samo se malo strese i mramor se prosu u iskrice maglica. Gromada se malo opustila, više je žalosna vrba.

Gledaju u prelijepo , raskošno nebo zajednički , sinhronizovano.

Ona ga ne gleda i raznježeno kaže:

-Baš je ovo nebo uvijek prekrasno, dobri bekrijo moj.

On je gleda i zaljubljeno kaže.

– Ti si uvijek tako  prelijepa , krasotice moja.

Poslije su ležali poluskupljeno na bokovima ; jedno ka drugom okrenuti , samo su se u oči gledali ; u oči ljubili. Po licu rukama  milovali kao dva slijepca koja hoće da upamte, svaku crticu; svaku boru  i poru i sve, u duše , u mali mozak da ih unesu.

Sa prozora  ih s glede četiri sjene male i daleke , a uplakane .

Zatim su se njih dvoje nježno zagrlili i blago milovali. Ona je oko struka imala srebreni šal , onaj isti , kad je život proplakala.

On se nasmija i reče joj:

-Srebrom si označila garnicu.

Ona uzvrati:

-Bolje srebrom nego đuvezijom.

Prsnuše u smijeh.

 

Ona se meškolji i polako se uvlačii na njegove grudi. On je blago grli, miluje  i ljubi. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on sutra saznati.

On je stišće , nježno  šapuće:

-Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život  opet počinje nov.

Ovaj put je bio u pravu.