Oni jašu Mojsije harmonike baca – Sedma epizoda ( Četvrti dio)

 

On njoj malena, a veća od njega garant deset centi. I toliko kila teža. I trinaest godina starija. To i nije toliko bitno. Odakle njemu pravo da je tako zove. I tako pokroviteljski, kao da je ona neka njegova mahalska treba.

I onda je štrecnu. Naježi se. Tako je samo Dodo zvao. Niko drugi nije imao prilike. Ni pravo. Šta si ovaj mahalaš umišlja? Odlutaše joj misli. Osmijeh joj se zaledi u nekim davnim sunčanim vremenima, kada su ona i Dodo lebdjeli proplancima,  milovali djevičanske ljubičice , jurili makadamom, dizali prašinu samo da ptice preplaše.

-Oprosti na ovo Malena. Izletjelo mi. Tako te osjećam. Od prvog dana. Kao krhku djevojčicu koju je bol slomila, a pravi se hrabra. Ti jesi hrabra i ponosita. Ali pusti bol neka iscuri. Neće ti biti lakše. Ali ćeš početi da dišeš i možda grč u srcu popusti. I možda je pitanje bilo grubo.  Nisam razmišljao i nije mi bila namjera. Oprosti mi. Brine me Kosa. Nije dobro.

Luca gleda u njega , ne zna šta reći. Sve je objasnio , izvinio se, to je on, takvog ga se sjeća, brižnog i uljudnog,   a opet zabolilo je.

Nešto je malo osjetljivija od kada ih je vidjela na ljuljašci. Tako su se ona i Dodo uznosili u snove u oblake i satima se ljuljali zatvorenih očiju, zagrljeni i lepršavi od silne ljubavi.

Ona bi nekad usnila i sanjala čudne snove. Ponekad bi se iz sna trgnula preplašena, ali bi je Dodino prisustvo umirilo i još uvijek  čuje kako joj šapuće:

-Ne brini se,  maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.

Hej!

Nije li ovaj maloprije upravo tim riječima umirio Frku Frkicu. Rasani se, trgnu se iz sjećanja i pogleda ga.

On , mnogo puši. Nije nervozan , ali vidi se da je zabrinut.  Možda mu nezgodno što je ovako rano sam sa njom. Možda je se ipak plaši, a malopređašnja arogancija je bila izlaz da prebrodi taj strah.

A opet , ono što zna o njemu, a zna skoro sve, joj govori da on nema nikakvog  straha od ljudi. Malo zazire od njih i sklanja se, da ga ne povrijede, ali to je sve.

-Nije to Malena, ne plašim se ja tebe. Nikad nisam. Anđela se nikad nisam plašio. Nego Kosa nije nikako dobro. Još ne zna, ali bilo šta je može poremetiti. Ona ti više nije od ovog svijeta. Nikad nije ni bila.Toliko je prozračna i dobra, da čovjeka zaboli ta dobrota. Kao ti Malena. Dobro glumiš strogoću , a srce ti djetinje, kao u laneta. Drhtiš za svaku sitnicu, za svaku bol.

-Šta joj je?

– Ne znam. Samo sam sanjao . Leži ona u bolnici, sva u bjelini . Prekrasna i čedna , kao usnula nevjesta. U kosi  joj vjenac raznobojnog poljskog cvijeća.   . Meni se čini na nekoliko mjesta krvav. Ali znam da to nije krv,  crveni svjetići koji prizivaju krv ili ljubav. Meni u glavi  oštri nož. Nije ljubav, Kosa je ima.To je  obilježje smrti. Dobra bića kad umiru ili imaju cvijeće ili  krv na glavi. Kosa je u mom snu nosila oboje. Tada sam vidio da je skinula vijenac, otvorila prozor, i bacila ga ka nebu. Vijenac se pretvorio u grlicu bijelu i ona je  odlepšala u nebo. I vidio sam u njoj Kosu, a  je bila prelijepa. Nije uopte tužna . Kosa joj je blistala u svjetlosti sunca. I još sam vidio ,   legla je na krevet. Prekrstila je ruke preko grudi. Nasmiješila se , duboko  je uzdahnula , oči zatvorila , zaspala i usnila.  I više se nije  probudila. Vidiš Mila, Kosa je  najčestitije čedo Grada čednosti. Predivno čeljade. Vas dvije ste najnevinija  bića koja poznajem. I zato sam veoma zabrinut.

Vidi ti njega , sada je prešao na viši nivo, misli  Luca.  Sada sam mu i mila. Jes , kako ne. Samo nek nastavi tako, neće se dobro provesti. Stišće Luca  pesnice ispod stole. Da može zubima bi usne progrizla, ali još nije došao vakat da se oda. I misli šta to on može znati o njoj.  Niko ništa ne zna o njoj. Svi koji je poznaju ,   boje je  se i govore da ima kamen mjesto srca.  Njoj  to odgovara i takvu sliku gradi.

A on njoj anđele. Pazi da te ovaj  anđeo ne spenga. Šuti,  jer je interesuje ova priča o Kosi i njegovom „ proročkom „ snu.

-Malena, nisma ti ja prorok. Ali vjerujem da se snovi ponekad obistine. Ako ih dobro zapamtimo i protumačimo. I ne možeš ti Mila, ni jednom dobrom stvoru ništa nažao ičiniti.

Kosa je u našem društvu  više od godinu dana. Skoro dvije.Da nije njene istinske čednosti , ne bi se sa nama družila. Blentovije smo ti mi, nedokazane. Manje više svi.

Ona je tako smjerna i dostojanstvena. Malo smo se plašili da ne uprljamo njenu čestitost i dobrotu, pa smo se prema njoj ponašali kao prema  nedodirljivom anđelu . Sada mi krivo što smo takvi bili. Mislili smo da ima vremena.

Nismo je ni upoznali kako treba. Štiteći je,  nismo dali da se razmaše, zaleprša i poleti. Da smo znali ono što mladost ne zna , manuli bi se gluparenja i đardinskih snoviđenja, budalesanja i provoda i posvetili bi se tom milom djetetu.

A opet, tako je usud htio.A možda je ona znala više nego mi. Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju, jer bi nas mogla debelo zaboljeti.

-Nije valjda da vjeruješ u te gluposti o snovima . Ne  misliš ozbiljno  da će se nešto zlo desiti.Mislila sam da si iznad tih mahalskih bulažnjenja.Koliko sam je Luca  vidijela, Kosa puca od zdravlja, a i ništa joj ne fali ,kada se može družiti sa vama blentovijama . I ostajati do   kasnih sati a da joj jadni otac ne zna.

-Otac joj nije nimalo jadan. Vrlo je strog i prestrog. Skoro zao. Uživa u kažnjavanju. Ali nije moje da sada pričam o tome. I moliću se Bogu Milostivom da si ti u pravu , a valjda sam ja  samo sujevjerni  glupan , koji pojma o životu nema i koji … Ma ništa. Sve će biti u redu. Dobro kažeš, gluposti.

Tu je priču naglo prekinuo . Ruke su mu počele drhtati, on to nije pokušao da sakrije i  Luca je  osjetila  kako je njegova tuga duboko dira i taloži se na njenu, kao da hoće da je potisne i izbaci van . Ko bi rekao da je vjernik? Nikad joj niko nije pomenuo da je  pominjao religiju ili vjerovanje. Niko ga nikad nije vidio da ide u bogomolje, osim na ponoćku. Tu su mahalske blentovije bili glavni svjedoci. Napasni ko jehovinjaci.

-I oprosti mi Mila, još jednom, molim te ,  na onom nesuvislom pitanju.. Zaista nikad nisam grub na takav način i ne prema ženama. Ne znam , imali smo naporno veče. Frka baš nema sreće . Vrlo je naivna, vjeruje ljudima i od onog, o čemu  ne priča, kao da joj nije stalo do sebe. I nema Mila ništa među nama. Ne smije ni biti. Ja bih tada bio bijednik koji nije ništa bolji od ostalih pohotljivaca. I da vjerujem u Boga Jedinog, ali mimo bogomolja i sveštenih lica. Ali to je moja lična stvar, koja se nikoga ne tiče. Kao ni tvoje svakodnevne molitve. Jutrom i večerom.

Luca se pita , ko od njih dvoje radi u miliciji. On o njoj zna više nego iko drugi. Ona je ubijeđena da o njemu skoro ništa ne zna , iako se dobro informisala. I on joj čita misli. Tek sada je shvatila, da čitavo veče odgovara na njene misli. Mislila je da su sva pitanja ostala u njenoj glavi.

-Sudbina Mila moja. Od nje niko ne može pobjeći. I sve ima svoje vrijeme. Vrijeme za početak i vrijeme za kraj. A ono vrijeme između protekne  kao tren , a da toga nismo ni svjesni. Od čega ti bježiš malena?

Htjedoh konačno nešto odgovoriti, onako kako to policijskoj redovnici odgovara, grubo i nabusito, ali vidim on gleda preko moga ramena i ozareno se smješka, ali smješak mu se gubi u grču bijesnog lica.

Tada je prvi put vidjela grč bijesa na njegovom licu i nikad više.

 

 

Bookmark the permalink.

Komentariši