Poglavlje X Rezime
„Nikad ne bih slikao da su mi noge bile duže.
Radije bih postao hirurg ili džokej nego slikar.“
Možda ?
Možda bi posato hirurg?
Džokej zasigurno ne!
Potomku grofa koji bez ustručavanja mokri pred kraljem, nikako ne bi dozvolili da bude džokej.Ne dolikuje mu.
Možda bi postao kliše salonskog đentlmena po majčinom željama ili svestranog dendija , ženskaroša po očevim naputama .
Nikad ne vrijedi razmišljati šta bi bilo…, jer nije bilo .
Ne može se sada razmišljati da li je CSI Tuluz Lotrek određen zahvaljujući, rodoskrvrnuću , bolesti , majčinim usamljenošću , očevom arogancijom i odbacivanjem, groznicama , lomovima bedrenih kostiju koje vode nesnošljivo bolnoj disfunkcijii kukova ili samo spletom hudih životnih okolnosti
Postao je to što je postao. I na njegovu ogromnu sreću , a mere bit i nesreću živio je u vremenu u kojem je živio.
Normalno i sasvim izvjesno ; u jednom izuzetno usporenom vremenu u kojem je bilo previše novca , umjetnosti , svjetlosti i slave . A to je savršeni i neodoljivi magnet za pučanstvo svih fela .. Bogatih i siromašnih , zdravih i bolesnih , časnih i zlih , vjernika i pagana. I u tom beznađu i opštoj disharmoniji dobra i zla , ljudskosti i izopačenosti stvaraju se amoralni , dekadentni prizori i sustavno gaženje klasičnih ljudskih obrazaca ponašanja.
Pariz postaje najveća i nikad prevaziđena svjetska pozornica kulture , umjetnosti , ali i dekadencije. Nama , putnicima iz budućnosti se čini da su Trijumfalna kapija , završena 1930. i Ajfelov toranj podignut 1889. godine činili one krajnje međe jednog zlatnog , samo pariškog vremena.
Začetnik tih vremena je ( možda ) bio Stendal ( 1783,) . Na marginama i u savremenošću njegovog dijela rasli su divovi svjetske književnosti , nauke i umjetnosti. Pobrojaćemo neke nama drage ličnosti , bez namjere , da nekoga izostavimo ili izdavajamo :
Književnost
Balzak 1799.,Igo 1802., Biodler 1818.,Flober 1820., Zola 1840.,Malarme 1842.,Verlen 1844.,Anatol Frans 1844.,Gi de Mopasan 1850., Valeri 1871., …
Slikarstvo
Impresionizam i post impresionizam:
Pisaro 1830., Mone 1831., Dega 1834.,Mone 1839.,Pol Sezan 1839 ., Berta Moriso 1841.,Renoar 1841.,Bazile 1941., …
Sisli 1839.(Britanac rođen u Parizu), Meri Casat 1844.(Amerikanka život provela u Parizu u krugu impresionista) , …
Dali smo godine rođenje , ne i smrti , jer istinske veličine nikad ne umiru.
I tada , jedno krhko biće , osuđeno na bol i tavorenje na marginama društva , je izuzetno snažnom voljom i neizmjernom hrabrošću uspjelo da krene u neizvjesnu pustolovinu, nesrazmjernu , zapravo obrnuto proporcionalnu njegovim fizičkim i društvenim okolnostima.
Uz neprikosnoveni talenat , Tuluz-Lotrek je unio je strast ranjenog , gušenog, negiranog i odbačenog bića, željnog ljubavi ,osjećaja , druženja…
U svojoj pobuni protiv porodice, protiv oca koji ga se stidi i odbacuje , protiv učmalog i dekadentnog drštva , protiv bolne samoće , protiv Usuda , u stalnoj borbi ne mirenja sa sudbinom , postaje dio , dijelom i vodilja svega onoga od čega je mladim danima zazirao. Stvorio je samo njegovo umjetnički nedostižno bogatsvo.
Jedinstvenost i jednostavnost kolorita, napadnost linija i izbrušenih kontrasta u kojim svjetlost bdije nad tamom , nisu stvorili samo slikarsko / crtačka djela vanserijske živosti , ljepote i umjetnosti. To su objektivni frangmentarni dokumenti o dobu u kojem je slikar živo.
Slike Tuluz – Lotreka nisu salonske slike namijenjene retrogradnim akademskim uskotračnostima i ukusima malograđanštine. To je umjetnost kritike društva i pobune protiv trivijalnosti i bezosjećajnosti u koje je to društvo potonulo.
I ono najbitnije:
To je umjetnost čovjeka koji je pobijedio svoju bol i samoću ( valjda ) i unatoč predodređenosti za nauspjeh , svojim djelom sebi napravio spomenik za sva vremena.
Koristivši vrijeme i život koji mu je poklonjen , družeći se sa najpoznatijim umjetnicima i ljudima svoga vremena , kao veoma inteligentan i obrazovan sudionik javnog života, oteo je maksimum od stvarnosti koja nije bila nimalo blagonakolna prema njemu . I za nevjerovati : tu scenu je i tekako profilirao i određivao.
Apsint , La Fée Verte ili “zelena vila” je Tuluz Lotrekove omiljeno žestoko alkohoholno piče , To piće od pelina , anisa i komorače , sa udjelom alkohola do 74 posto bilo je vrlo popularno u boemskim i mondenskim pariški krugovima. Zbog izuzetne gorčine i jačine , na njega se preko kašike sa šećerom kapala voda , kap po kap da bi se razblažila gorčina pelina i žestina pića.
Tuluz Lotreku ta jakost nije nije bilo dovoljno . U svom egzibicionizmu , potrebom za izazivanjem sablazni ili da , najvjerovatnije , umanji neprestajuću i razarajuću bol , apsintu je dodavao konjak , još jednu žesticu . Mješanjem ova dva pića dobio koktel koji je nazvao – un tremblement de terre (zemljores).
Kasnije je apsint zabranjjivana kao narkotično sredstvo Mnogi u malenom umjetniku vide i alkoholičara i narkomana. A on je samo živio život punim plućima . Njegov kratki život je bio nalik njegovom piću .
Simbolika ili ne , čitav život Tuluz – Lotreka aristokrate i slikara je bio zemljotres , sa svim svojim efektima i poslijedicama.
Mnogo zemljotresa i ostalih burnih podrhtavanja su morali uzeti svoj danak.
Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa poslijednji od loze Tuluz Lotrek je umro 24. 9. septembar 1901. u majčinom zamku Château Malromé nadomak Bordoa.
Godine 2005., slika Pralja malenog slikara na aukciji dostižu astronomske cifru od 22,4 miliona dolara. Jako bogata ostavština , zar ne ?
U umjetničkim krugovima je ostala priča o slikaru-patuljku, nesrećnom smotanku ili raskalašnom čovječuljku veselog duha, u zavisnosti kakva osoba prenosi priče, optimista ili pesimista.
Grofica Adela Tuluz –Lotrek nikad nije mogla da prežali bolest i nesretan život svoga mezimca, koji je uspio da joj za života pobjegne iz zagrljaja.. U njegovu sopomen promoviše umjetnost svoga jedinca. Izdvaja fond i pravi muzej u Albiju , mjestu rođenja velikog umjetnika. Veliku i nesebičnu pomoć je imala u Moris Žoajenu , možda jedinim pravim i iskrenim prijeteljem kojeg je Tuluz – Lotrek ikad imao.
KRAJ
