Author Archives: admin

Posvećeno mojoj Gitanes , dobroti milosnoj

*

Svi mi imamo nešto cigansko u sebi. Pogotovo Cigani , muzikanti i ljudi koji nisu zaboravili svrhu života. A po pramajci Evi i praocu Adamu svi cigani su i moja braće . Pojedine Ciganke koje sam milošću Božijom upoznao ustručavam se nazvati sestrama. Jazuk . A bome miriše na grijeh.

Nebo nam kao svrhu života dalo da se igramo i zabavljamo . Uz neka moralne i etičke norme koja moramo poštovati , radi ličnog dostojnstva i časnosti . A onda sveštena lica i vlastela se počeli igrati strogoće . Počeše braniti pučanstvu ono što sebi u naopakom smislu dozvoliše.

U mojoj mahali postoji ulica Tahtali sokak u kojoj su nekad živjeli Cigani . Naši prijatelji su bili čuveni Ibro Piljak , vječni putnik kroz vrijeme , i njegova čerga , sa posebnim ličnim emocionalnim pretenzijama ka nekoliko Gitaneski iz njegove vesele kalvarije . Ko je koga i kako učio životu , igri , muzici , zabavi i još koječemu lijepome , trajnom i izvišenom, sad više nije bitno , a i “zaboravilo” se . Krečana , šta li?

Jedna bajka , posvećena odiseji marindrvorske Ljiljane sa Dobrim i mandal apsani u Švarakinom , je prebrodila susret sa javnošću . Mnogi zapisi objavljeni na stranici Bosna zemlja Božije milosti su ispunjeni blagorodnim , dostojanstvenim i biranim riječima o Ibri Pijljki i pripradnicima njegove etničke ( Gitanes ) skupine. Uz dužno poštovanje i izvinjenje , pismenija su se nekako više krasile stranice ljepotom , mirisima i čarolijom pripadnice ženske uzvišenosti.

*

Jednom osamdesetih godina , valjda prošlog vijeka … zađuturumilo se , a i nikad nismo marili za vrijeme , Ibro mi se požalio:

-Ni Cigani više nisu cigani jer ih nestaše. Postali su Romi .

Kratko i jasno , bez suvišnih riječi i dubokiumnosti . I iselio se sa Bjelava . Otišao na vrh Gorice , sklepo neku pleh bajtu , provrtio se par mjeseci . Vraća se do nas mahalaša , muči i odmahije glavom :

-Jok -kaže – ni na Gorici više nema Cigana . Sve sami Romi.

Mi se naježismo od njegove tuge.

I jopet se iselio. Galopom doperja sa restom čerge do Švrakina sela , uz Goricu najveće jatagan ma'lu u Sarajevu.

Tamo se još malo , sasvim slabašno osjećao miris ljubavi i graja razigranih cigana čergara . Nikad mu život više nije bio isti. Onda ga totalno natakariše . Krkanske rage donesoše uredbu da se konji više nemereju jahati po gradu. Zatim , te i te životinje , pogotovu velja marva se ne more napasati i držati u gradu . Normalno , za neproduktivne i niškorisne hajvane cuke i mace , ptice , gmazove , razne žohare i akvarijume gospoda hadumi , pederi , bespolni mulci i oni koji se nisu ubračili izboriše pravo sustanarstva.

I na kraju balade , zarad olimpijade , zakrhaše mu ga do balčaka. Poče raseljavanje Cigana čergara . Dadoše mu zasluženi stan na Dobrinji . I pazite ove logike : u ulici Trg sarajevske olimpijade; a zna se čergari se uvijek dunjalukom raseljavali bježeći od zime i zimskih sportova. Useliše se on i njegova raskošna Šerherezada u dvosoban stan . Dvije po majci bjelopute trendi ćere pobjegoe živjeti u gradu Starog mosta stideći se oca Ciganina,

Šerherezada mu bješe druga žena nasljednica čuvene Hanke , koju je jednoć , nedugo poslije , il’ neznano prije Ljiljanine i moja nesuđene svadbe , par puta po grudima bujnim čakijom bušno . Srećom , ne duboko , srce mu i ponos nije imalo snage da prikolje dublje . To je bilo prvo i koliko se zna jedino pomračenje njegovog uma , u njegovim nebrojenim životnim vjekovima. Ko se zatelebo u tu anđeosku ljepotu i svjetlosnu dušu taj bi jedva osto živ i da pamet nije abortiro . A oni drugi , nezetelebani , su bili već pomenuta bespolna pogan : mulci ,sveštena lica , hadumi i pederi .

Preživi ljepota i dobrota i oprosti mu . Država ne. Sedam kuka stroge bajbokane za pokušaj umorstva u KPZ Foča . Luce ga , molećivošću njenog mezimca prebacila u Centralni . Mogo izlazit kad hoće i kad neće. Nakon godinu dana mu dosadilo to izlaženje i neizlaženje i nije se više u zindan vrno. Začudo država ga zaboravila i nije ga više nikad tražila. U međuvremenu ,dok je on u kazamatu dovio i dušom se djelio , Hanka se preudala i pobjegla u Rusiju , a on zbokso Šerherazadu. Tako vam je to . Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu , jer sve je u parovima . Zapisano u kitabima prije birvaktile vremena , a ća mu ga znan , možda i od iskona.

Vrtio se Ibro Piljak par godina po Sarajevu, od mahale do mahale , ukrug i u vrtlog , pa jopet iz vrtloga u krug ,ko pas koji ima muhu u repu , a ne može joj dohakat , sve više razum gubeći , tražeć čerge kojih više nema. Samo sa Dobrim , urijetko , poneku oćuti i nastavi da sanja da se oko njega čerge vrte i bez tragova u snježnim nanosima odlaze i blude nekud u daljine , slijedeči nevidljive prtine njegovih sanja. Umni čovjek nikako da shvati da bez Cigana i konja čerge nikad nije bilo i ne mre biti.

Rat ovaj serbljanskih i rvackih zlih hordi smrti nekako dočekao.Raseljene sarajevske čergaše i Rome okupio . Sve bez izuzetka . Grad čednosti zajedno sa mahalašima odbraniše.

Jednom poslije rata dva ratnika se sretoše na Čaršiji , haman kraj Sebilja . Obdan , od podnevnog ezana i glasanja crkvenih zvona , laganice , ko dva brata , haman ko Dobri i Baška baŠa sve poznate mehane obišli . U pauzi između dvije ture hodočašća praviše. Od sebilja ka Begovoj , od begove ka Sabornoj , od saborne do Katedrale , od katedrale do Hrama judejskog , od hrama judejskog do Stare pravoslavne . Od stare pravoslavne do sebilja .

Mjerkaju nebo , ptice , drveće , dućane i asvalt , maršrutu i arhitekturu ; sve isto , al nešto ne štima . I ništa nije isto.

Ezani megafonma paraju uši i ježe . Hodže se ulijenile , teško im se na ninaret popet i kako Nebo propovjeda – umilnim glasom kroz šake sklopljene u obliku srca pozivat narod na molitvu.

Zvona crkvena disharmonično otkucavaju ure i sate . I sveštenstvo se dobrano ulijenilo . Neukim ministrantima i priučenim liturgistima prepustilo teglenje i cimanje teškog zvaonarskog užeta . To mlataranje užetom ponekad potrefi udar klatna u zvono , ponekad ne.

Pažljivom slušaocu se čini da sa njegovim satom nešto nije u redu , ili kasni ili brza , par sahata ili uri. A jopet znaju da vakti više nisu isti , da je u ovom užurbanom i tupavom vaktu zlohudih ljudi sve moguće pa ne haju . Svjetina pognute glave , savijenog vrata i leđa ko da im vodeničkim kamen oko vrata visi , nekako izgubljeno jurca , ko da su nevidljivim uzgenijama vezani i ko da ih tronacionalistička vlastela kandžijama u torove ugoni . Svaka u svoj , ne zna se koji je morbidniji i nečovječniji ; tagičniji i bolesniji ..

Nepoznatih ljudi u kafana se klonuli jer vonjaju smradom i tupošću najdonjeg provijancilizma . U svakoj poznatoj se sa insanima pozdravili i piće drmnuli.

A opet jazuk neštimanje . Nema Fazile da halal mezetluke sprema , a lohotno piće bez mezetluka život isušuje.

No, ko mere mahalašu i čergašu , okrvavljenim i ranjavanim ratnicima za nebo i slobodu , dohakat il perce odbit .

Pučanstvo se ibreti . Milicija , sad zamaskirana policija zabezeknuta , ne zna šta joj je činiti .

Golubovi i vrapčići se raduju , gugutaju i dživ-dživuću . Slijeću i vrane i švrake i pokoja grlica plaha, osjećaju iskon i dobrota na česmama sebilja ruke miju i časne obraze umivaju .

Na stepenicama sebilja zasjedoše dva ratnika u uniformama sa kravatama i lakovanim čizmama. Pred njima dva aščinička hastala pun mezetluka; bureka , ćevapćića , suhotine i sireva raznih fela , turšija i domaćih kiselica , nešto slatka i voća , te par kutija francuske Gitanes cigarete bez gaća i Drine sa gaćama ( onu Blekijevu bez gaća aljini lopovi ukinuše) . Ispot hastala ušlepali dvi flaše , po jednu štoka i kurvoazijea , par gajbi sarajevskih klipača i bocun crnog punomasnog domaćeg vina.

Slute vizijama vidjelica biće nenadanih gostiju koje valja naukom dobrog domačinstva počastiti i poslastiti .

Akšamluk se veliki sprema , kore sintetički bošnjaci i velikački pobjeguljci , te lukavi istočnjaci i sanđaklije , što su doperjali u Bosnu ha je njena armija oslobodila . Hrišćani svoje negodovanje lijevom i desnom rukom zbrzavanje od čela preko ramena do pupka iskazuju. Prepoznaju se peto i troprstaši : odaje ih sučeljeni religijski formalizam u pristupu molitvi.

Policija koja se nekad milicija zvala kradom nestade . Vide niko ne ugrožava javni red i sigurnost . Niko ne izaziva sablazan na javnom mjestu, ko neki političari koji iz bahatosti i neodgoja , dva put godišnje ispred Begove džamije dijele stojanke , iz sehare opljačkanog narodskog blaga.A mir , kao i rat je relativna i subjektivna premisa.

Dvije , sad već sve više omalovažavane i ponižavane , ka kontejnerima gladnih gurane , uniforme u lakovanim čizmicama skoro i ne zbore. Dobri imena izgovara , Ibro Piljak ni jene ne progovara i samo glavom niječe.

-Šeća?

Ibro odmahuje.

-Rica?

Odmahivanje.

-Vesna ?

Odmahivanje….

– E'stela?

Odmahivanje…

-Esmeralda ?

Odmahivanje…

-Karmen ?

Odmahivanje…

-Šuhreta?

-Ma , daj dobri uduni i ne pitaj me više , boli me svako dijete i žena koje monstrumi pobiše , Živ damare derem , živ mrijem , sanka u očima nemam , a ne mogu ni na tašte umrijeti..

-Oprosti mi , još samo jedna , molim te !

Prije nego se izgovori Ljiljanino ime Ibro zakopa pogled duboko u zemlji , najdublje što je mogao , sklopi oči , diže pogled ka plavetnom skoro akšamskom nebu i rezignirano slegnu ramenima.

Dobrom suze u očima . Vrišti bol svakog djeteta i svake žene . Ubijenih ili nestalih , što nožem kamom , što mesarskom satarom , što macolom , metkom ili granatom .

Ibro ga zagrli , očinski pomilova po kosi:

-Da i Ljiljana nestadoše Dobri čovječe . Nikad te nije prežalila!

-Ni ja nju! – bolno muči Dobri čovjek.

Ibro Piljak strogo pogledava u Dobrog ko da mu se kroz oči u hipofizu zavlači i istinu čupa. Dobri ko da je led i kam , mirno u odsutnosti nervoze , bez treptaja odgledava kroz Piljkove zjenice i spoznaje bezgarnična i veličanstvena prostranstva , sad već izvjesno je Melkisedekovog uma .

– Vjerujem ti . A i nikad nas nisi lagao.

Dobri se skupi ko malo dijete na velikoj wc šolji , koje se boji da ako neko pusti vodu da će ga ona povući. Muk. Nema se više šta reći. A akšem se spušta i besanu noć i tamu u srcu doziva.

Situaciju neprebolnu, kao i obično nagrdiše i spasiše mahalaši.

Eto Mojsija , prvi od konzilija , u Šokovu taksiju , tačno pred sebilj sa bijelom ramunjik na ramenima sišo i izišo i klimoglav pozdravom se natandario.

Eto t i Ome i Herce. Oma dva gusarska poveza unakrst preko očiju natakario da mu sunce sljepilo ne nabaci . Herco stentove po rukama premeće . Nemaju ih više gdje u srce ugraditi , pa mahalski doturi našli caku da prebačeni preko ruku mogu poslužiti. Niko nije pojma imo kako i zašto , ali Herco posto življi i još tužniji . Preko stentova svjetiljčice božićne nabacio , pa ko novogodišnja jelka čaršijom svjetluca.

Mojsije zabrinuto gleda u fiću što ispred susjedne aščinice zakantaše .

-Ko je vozio ?

-Nisam ja stentova mi .- odbranaški se trza Herco .

-Ma ja sam . – prizna Oma nehajno . – Stabilizirala mi se i ujednačila diooptrija , minus i plus deset i po . I tek sad dibidus ko slijepac ništa ne vidim , al me moj stari fićlo ko singerica služi , a i Herco dobro navigava. Jedini problem je kad zakunja. Onda vozim po sjećanju. Moram jer mi kočnice ne rade.

Odjednom od Miljacke zatarabuka veliki ciganski doboš .

-Deba i Lijeni garant. – kliberi se Mojsije.

-Kako znaš.- sumnjičavo će Herco.

-E vala , samo su nam još jedino ovi jetimi falili , eto kako znam.
Lenji u invalidskim kolicima krnetom gudi vino piju nano , ago Sarajlije , a Deba mu kontra basira velikim ciganskim dobošem i gura ga . Sve pogledava imal kakav rupa da ga isprca , jer zna da lenjem ništa nije , osim što je zaboravio hodat.

Svi sjedoše i poredaše se ko rukometni klub za slikanje pred tekmu i nijeme. Ni jene. Osjećaju nešto veliko se sprema . Sati se lome oni šute ; nekad u zemlju , nekad u nebu bleje .

Uto jedan vitka grlica , iz niotkud prhnu i na Blekijevo rame umorno zaleže. Vidi se , napriliku je neki dug put iznmorio. Dobri je beztežinski nježno pomilova po svjetlucavom perju . Udlan sipnu vode i malo meda i pod kljun je nutka . Dušom miriše ,očima boje ljubavi mu se zahvaljuje , na Frkicu , ljepotu milu mu nalik . Ispod krila izvlači pisamce , nehajno preleti pogledom preko njega i protura ga Mojsiju.

Mojsije čita i vješa zejtin usne od hau do hau i sebio svojstveno prevodi:

-Konj jedan konjski . Jebo ga pas da ga jebo!. Poručuje ne mre doći . Neka ga raspuštenica , jal udovica , ne mere se prokužiti , načisto svojom raskošju omanđijala i zabukagijala , tamo neđe na dalekom zapadu . Ne mre se maknuti od nje ko da su pupkovinom vezani . A i bolje mu je sa njom nego sa ovim vehtijašima .

Mora Deba bez truna ljubomore zamuhurat :

-Uvijek je take baksuz sreće bio . Baksuz dovika ostaje baksuz .Vazda ga žene proganjale i sa njim se sijamskim blizanaca igrale. . Jal raspušćenice , jal udovice , jal djevojke , jal udate žene , a pođahkad i junferice . Najgore u svemu tome je što se on ko pravi mahlukat nikada nije bunio .

-Jes mi vala taj merhum neke pehli sreće . Ko sijamac hudi se uvijek na istom mjestu , žvaljavim , prsnim i bedrenim mesom se spajao .– dodaje živi mrtvac Lenji – i eto zaglavinjo na trulom zapadu. E neka mu , hoće se on blizanaca sa blizankom i bliznakinjama igrati.

-Šut’ pogančeri jedni , ne lajte , ni jene . Nemojte nam dunjaluk poganiti . I Istok i Zapad su Božiji . I Njegovom Mudrošću i Milošću imaju dva Istoka i dva Zapada . Za dobre i za loše Božije stvorove po jedan. – Ljutito protestuje i dovi Mojsije.

Da bi nervozu ( ko fol ) prikrili mezu nabadaju i cugu tamane. I ispotiha svako malo otamburaju . Prvo tamburiom i dobošem usitne onu Čerge , za brata svoga koji svoje tuge skriva i srcem zahvaljuje svojoj iskrenoj i vjekovnoj braći.

Zatim zatamburaju onu tamburalo momče uz tamburu…pa cugnu i zameze , pa sitnije primovski zatamburaju kad ja pođoh na Bembašu … pa zameze i cugnu , pa zacvile one …voljelo se dvoje mladih i Ne klepeći nanulama, pa ga dobro šuknu i zameze …

…dođoše do one Višegrade grade … i napose one aj , dvije su se vode zavadile , aj Čehotina i duboka Drina . Ibro Piljak ih svekolike opomen pogledom strefi usred malog mozga . Muzika se namah ukinu , muzikanti se namgrodiše i već otežalih mjehurova , izvjesno je , odoše žuborit tražeć sjenovitije čoškove , kako koji i kako gdje . Bez imalo stida i ženiranja vodu pustiše. Jesu'l za te čoškove i kaldrme ginuli i krvcu prolijevali il nisu?

Nisu oni bešćutni i nepristojni bili . Jok , nikako! Već su kivni na svjetske vladare života i smrti , posebice zapadne što nakaradno vladaju svijetom i dozvoliše u srcu univerzuma najkrvaviju klanicu od svjetskih ratova . I još su bješnji što je vaskolika svjetska svjetina nijemo posmatrala monstruoznu klanicu kao neku sapunicu , prethodnicu Matriksa koji će uskoro smutiti i u čvor pamet vezati blentavim insanima . To su oni na te vladare i nerazumnu svjetinu ,u nemoći svojoj , vodu puštali.

Vrnuše se i ponovo cugnuše i zameziše . Mojsiju ranjeni damari ne dadoše mira i on ispotiha skoro nečujno poče da gudi Nizamski rastanak . Krneta se stidljivo priključi. Doboš harfskom profinjenošću nenametljivo daje takt . Tambura jeca , violina cvili , nebo šalje rosu …

Ibri Piljku suze vodopadima iz očiju vriju i niz lice plaze, ko bistri potoci sa ciganskih izvora , što u kristalnu Modru rijeku se pretakaju . Koliko mi znamo otvorile mu se slavine čemera i tuge prvi put u životu . Ali šta mi znamo , njegovi su vakti mnogo duži od ukupnosti naših života. Kad je do kraja otsluša zavapi :

-Nemojte tu molim vas i ko panju ljubim , braćo moja .

Muzika sa zadnjim akordom u tren napravi rez . I onda sve utihnu. I oni , i noć , i Mjesec i zviježđe i miris neba , i cvrčci , i šapat trave. Samo šadrvan šaputavo vabi Emine , dok zvuk katedralskih tornjeva najavljuje ezan.

Mislima se kotrljaju mrtvi mahalaši i čergaši što uz njihova ramena i na njihovim ramenima zaginuše za Sarajevo Grad čednosti i Bosnu zemlju Božije milosti. Hajd , nekako , njih mogu i prežaliti i suzu ne pustiti . Muško je to . Ratnici ! Heroji ! Uzeli puške u ruku i išli slobodu , zemlju, grad , žene i djecu na Božijem putu i molitvom na ustima braniti. Znali su , neki moraju zaleći i doma međ voljene na tabut tahti se vrnuti il ne vrnuti .

O Bože Milostivi kako , kamo i kuda ćemo sa skoro nautičku milju puta 1233 na milenijskom parametru ubijene maksumčadi preboljeti , u duši sahraniti .

Gospode naš slavljeni i ljubljeni kako , kamo i kuda ćemo skoro deset tisuća nestalih grlica , kanarinki , labudica prežaliti i bol srca zatomiti.

Ezan se javi . Tih , sjetan , umilan , pun Neba . Blentovijama se čini i nekako svečano tužan , kao da neki veličanstveni , oproštajni , nebeski adađo sluti .

Zora samo što nije zarudila . A nevidljiva nit noći i dana nikako da se raspukne i dan otkanta noć . . Vrijeme se smrzlo sjećajući se stotina hiljada nevino ubijenih Bosanaca i neće da otkucava .

Inatno , Deba zaškrguće lohotnim zubima , zatreperi prstima i tarabuk lagano najavi – O ciganko moja. Lenji se rasani i nikad življi , krnetom tugaljivo povuče H i E mol, naizmjenično , Mojsije se nadoštiklava jedva čujno pulzirajućim A molom , Ibrina tambura skoro neprimjetno žice C dur prebire , a Debin tarabuk je samo treptaj prebiranja po svilenoj ženskoj koži . Nije bitno , jal po grudima , jal po bedrima , jal po vratu … jal ( Hej , poeto uozbilji se , malo si skrajno s teme . )

Polako ustaju i još laganije se kreću ka Miljacki . Ispred njih se nekako sasvim očekivano pojavljuju , lepršaju i plešu veličanstvene i blagorodne sjene njima poznatih bića kojih više nema.

Svjetlost napokon , očekivano pobijedi noć i obasja sedam kontura koje spontano lelujaju prema mezarju Sedam braće.

Obasjani svjetlošću odlazećih blaženih čednosti nevinog srca krnuše prema Bistriku.

Stari sebilj , Čaršija i mostovi Grada čednosti se sjećaju :

Табор уходит в небо / Čerge ( Cigani ) idu na nebo / Cigani lete nebu

*

Na putu do turbeta stigoše do Latinske čaršije . Nasred mosta zastadoše i sluteći mnoge privremene rastanke pustiše muzici da uzme maha . Ne one mahalaške , već lepršave i sjetne ciganske pjesme . A to mu je jedno te isto . Ljubav se jednako svira , pjeva , igra i damarima unosi u srca svakog čestitog zemljanina i na svim jezicima svijeta.

Na mostu zaigraše sjene njihovih najmilijih koje su nemani nestali. Oko mosta , u latinluku do Ćumurije i Drvenije i nazad Obalom do Vječnice i Benbaše i ponovo do latinske ćuprije počeše se skupljati i seni svih onih nevino ubijenih čeda našega šeher Sarajeva grada Čednosti.

Zaplesaše i zaigraše sve sjene ubijenih bosanskih nevinosti slaveći Boga Mudrog , Vječnog i Živog.

I odjednom vođene Velikom ljubavlju zaiskriše sjena mrtvih , kao svjetlost kandilja sa tisuće džamija u blagoslovljenoj noći . Zatreperiše i polako uzdižući se krenuše uvis , ka nebu . Tada bi u visinama , poput iskričavih munja brzinom zvijezda padalica , jedna po jedna nestajalla na obzorju , u pravcu doma svoga , doma milosnoga , podno arša Gospodara svoga…

Ljudi cijelog svijeta će zauvijek biti braća i sestre , reče Milostivi Bog stvarajući Adema i Havu .

Hvala i Slava Gospodaru svijetova.

Amin za vjeke vjekova …

Svjetlost napokon , očekivano pobijedi noć i obasja sedam kontura koje spontano lelujaju prema mezarjiu Sedam braće. i nestaju u izmaglici rađanja novog dana.

Nikad ih više nije vidio zajedno .

legenda kaže svojom blesavom srećom su pronašli jedan majušni procijep u zakrivljeno postoru i nepotojećem vremenu i prešli na drugu stranu , zastali obasjani maglicama zabezeknuto diveći se ljepotama Božijeg stvaranja.

-Joj Bože Jedini koliko su čudesni puti tvoga stvaranja.

Tada su se po ratnički , dali u striejlce u zameo im se svaki trag. .

Ibro Piljak je Snježnoj maglici nabasao na prtine mnogih čergi i krenuo za onom na kojoj je pisalo Giranes.

Mojsije je krenuo za onom u kojoj je bjelasala Davidova zvijezda. Prvi put , od kada su blaženi projahali nije hekno harmoniku . Čuo da u dženetskim hladovima ima vina koje ne opija i da ga mere bit tamo Zlata čeka.

Oma je zažmirio prepustio se sjećanju , i nada se da neće zalutati dalje od Kentaura. Vjeruje da bi tamo u mirisnim labirintima progledao i sve tajne zemaljskog života sa prelijepim hurijama protabirio.

Herco je zajahao Pegazas u nadi da će tako brže stići do Jele lele Jelene i oprost izmoliti i nada se dobiti . Da se na zagubi jedna stent , po stent na tragovima svojim ostavljao.

Deba i Oma zajedno , ali dijametralno suprotnim putevima greju ka zviježđu Labudica nadajući se da će bojom milošću sresti svoje ljubljene.

Baška baša propustio ovu turu . Baksuz . Opet ga neka ljepota shafatala spengala i ne da mu ići dalje od dušeka. A on , jadnik šta će ? Uvijek poslušan bio i ko bekan bez rinječi zalegne.

A Dobri ? Eh njega natakariše i uvališe mu Galeriju i dužnost da se sjeća , boji i zaspisuje sve ono što zna i ne zna i bez obzira koliko boljelo ili radovalo . I jošten da i dalje voli i ljubav i dobrotu neštedemice dijeli.

Sam je kriv . Od mirijadi i mirijadi zviježđa , on se još nije odlučio kojoj ljepoti da se prikloni. Ma on se priklonio , ali samo čeka da ona , njegov alter ego shvati da će je čekati u zviježđu koju ona odabere.