Milion miliona
crvenih ruža
igrala srcu mome
samo je jedna plavetna
Krhka ruža
ostala
nemir osjećam
dodir snivam
neću da bježim
a ljubav
ma hajte molim vas
neću boli
dok snivam
duša je ona nevina
i moja
No comments
Author Archives: admin
Bosna zemlja Božje milosti – Galerija u 08 29
Autor
Hajro Šabanadžović
Prozračna milost Svjetlost i nježne boje
Krvava nevera Ocean vri
Afroditn univerzum Krhke zmske ruže
Rodni kraj Živo živjle
Blažena Luca – IV Dio / V Nastavak
-Plači malena , plači djetešce , ja sam tu ne brini . Samo mi se vrati mila i daj , isplači se već jednom , milo djetence.
**
Ne znam šta mi bi , rasplakala sam se.
Plakala sam dugo i neutješno .
Plakala sam ko dijete kojeg su prodali i sada ga napuštaju ; obećavaju da će se vratiti ,a ono zna da ga lažu i da će ostati sam u tuđem svijetu .
Suze mi liju , ja ridam , ja grcam , ja počinjem da vrištim , ja hoću Sudbinu da tražim , da je tučem , da joj nos skršim . Da je istučem i naučim pameti , da nikad više , ni jednoj Dijani , ni jednoj Frki , ni jednoj Luci , Zlati ili Leli Jeli Jeleni ne uradi to što im čini.
Kroz potoke suza vidim da sudbina bježi preko klivade , preko ljubičica , gazi ih nogama , živote im krhke uzima dolazi do obale Modre rijeke . Ulazi u nju , zastaje tačno na sredini i prstom mi prijeti , izaziva i čujem , kaže mi :
Dođi ako smiješ , ti kukavice što bježiš od života i sudbe.
Plačem , a ova me pakosnica izaziva.
Hoću da ustanem da se obračunam sa njom . Ali Dobri me stišće , zagrli, pomiluje mi kosu , jedan poljubac, na vrh čela gdje se ono sa kosom spaja , polako spušta i više sam osjetila nego što sam čula kako mi kaže :
-Neka , pusti je malena moja . Nije ni njoj lako . Težak je njen život , li mora raditi svoj posao . Ne ljuti se na nju . Ne radi to ona . Ona samo posprema strahote šta zli ljudi čine . Vrijeme je malena moja , za suze i bol . Dugo je to , Mila , predugo , trinaest godina držati sleđenu dušu u tamnici i biti živ zakopan .
Odjednom u jednoj jedinoj njegovoj suzi , što nikako neće da slizne, zaiskri lik sav u bijelom, sa svilenim šalom oko vrata , u kožnoj jakni i kacigom u ruci . Iz suze se šapat , poput poljupca prosu:
-Poslušaj ga mila , dijete je , ali profesor boli . O bolu i tuzi sve zna.
Vrisnem , mislim da ludim , jer to je moj Dodo , ta suza u bijelom u djetinjem oku.
– Zbogom mila i sretno ti bilo . Samo me tvoj led i bol držao ovdje . Bojao sam se za tebe . Sad si sigurna i moram da idem.
Ja hoću da je uhvatim , jer ta suza je moj Dodo . Suze se povlači , Dodo se nasmješi , suza se u grlicu prometnu i leprša ka nebu . Zastane zatrepće krilima i napravi krug i nesta .
Ja nastavim da plačem , ali ljudski , polako i tiše . I osjećam da se led u duši preokrenuo , kao da je malo mjesta vazduhu napravio.
Dobri mi daje vodu izvora Modre rijeke .
-Uzmi treba će ti,nisi sve suze isplakala . Idemo Malena moja , skoro će noć.
Smirena sam . Dok ležim , na ćebetu duginih boja , sa glavom u krilu jednog djeteta , na um mi pada kako nisam često razmišljala o tuđem bolu , niti ga prihvatal . A kako ću , kad nisam priznavala svoj ? Možda bi me neki dan prije ova priča o nesretnoj djeci rastužila , ali sigurno ne bi toliko zabolila i ne bih zaplakala .
Šutim , šuti , taj „profesor“ boli . Samo me nutka vodom i sendvičima . Suze me izgladnile i glad me neka spotakla , ne mogu prestati jesti . I ožednila.
Hladnoća Modre rijeke mi polako klizi niz grlo i osjećam , nekom umilnom dobrotom mi ispunjava srce.
Pogledam prema Rijeci.
Sudbina izašla na obalu , raširila mokru odjeću preko trave i onako gola se sakrila u žbun i tiho plače.
Prelijepa je i kad plače . U toj ljepoti je toliko bola , da ja ponovo zaplačem.
Ona zna da ja sada nad njom plačem , jer ona je i moja sudbina . Bez imalo stida , usta i onako gola , predivna i blještava , skoči u Modru rijeku i zapliva niz nju.
-Odoše, -reče Dobri – na ovoj livadi djelići nebeske svjetlosti nemaju više šta da traže.
Gledam ga i mislim ili smo oboje ludi , pa nam se iste stvari priviđaju ili nismo ludi , pa nam se iste stvari ne priviđaju , jer ih vidimo.
Dan je postao mnogo svjetliji i blistaviji . Razmišljam koliko je tu svjetlosti Mili Bože i ljepote.
Shvatam da mu se trinaest godina nisam ničim izazvana obratila
Dobri kao da se nečeg prisjeća , desnom rukom preko glave , počeše kosu , iznad lijevog uha ,zagleda se u nebo i poče svježim glasom :
Sve naše godine su obasjane svjetlošću . Svaki tren svake te godine.
Žalosno je to jer propuštamo neke stvari koje život znače . I čine život ljepšim ili bar podnošljivijim.
Moj život je obojeniji svjetlošću više nego drugim . Upoznao sam tebe . Da i još neke mile grlice.
Pričao sam ti o bojama , a pomenuli smo Svjetlost.
Svjetlost je prvo što se javi po našem buđenju .
Meki talasi jutra nadolaze .Nježno dodiruju obale svijesti , otvarajući sedefaste obale sna.
Po ko zna koji put treba ustati , ostavljajući za sobom dveri noćnih putovanja kroz ljubav .
Koloplet mirisnih snova koji nestaju u bespuću šarenih iskrica svjetlosti . One se bolno probijaju kroz proreze jave , poput hiljada blještavih maglica , najavljujući ponovno rađanje života .
Prati nas čitav dan dok ne usnijemno . Kad usnijemo naša duša sanja o Ljubavi i Svjetlosti .
Nije bitno kojim redom .To su sinonimi.
I tako čitav naš život koji traje kao let grlice . Sve se kreće ali se ništa ne mijenja . Osim neka nijansa , valer boje života.
Ljudi uvijek pričaju o nekom redoslijedu o nekoj diobi . Ovo je preče od onoga . Ovo je ljepše od onoga . O ovome bi se trebalo prvo govoriti pa tek o onome.
Mi ne smatramo da treba praviti neke redove kada su Božiji darovi u pitanju .
Eto ja ti prvo pričao o bojama,pa sada hoću da ti pričam o svjetlosti .
Neki , ona nevjernica od juče bi rekli : klipan naopako počeo pričati.
Pomislila si da je prvo trebalo da ti pričam o Svjetlosti pa tek onda o bojama . Ne smatramo da treba praviti neke redove kada su Božiji darovi u pitanju.
A Svjetlost i boje imaju jedan značajan imenitelj . Svjetlost stvara boje.
Kod Boga Mudroga nema razmeđa u razvastavanja . Svjetlost i Harmonija sve usklađuju
Ja se skroz zacrvenila , upravo sam to pomislila kada mi je pričao o bojama . Kasnije sam sama sebe ispravila . Ne znam ti ja baš puno o svjetlosti i bojama . Sve moje slike , svjetlost i boja su se zaledile prije trinaest godina .
Znam, – reče on , zastane i nastavi – svjetlost i boje imaju samo jedan imenitelj . Svjetlost stvara boje.
Opet me gleda i rovari.
Pitam se , zašto je rekao ono ; znam . Da li zato što zna moju tajnu ili da podvuče svoje znanje . Nije tu rečenicu najbolje sročio . Mali se pravi važan.
Blažena Luca – IV Dio / IV Nastavak
****
Voljela bih da me neko tada slikao ili barem fotografisao.Bijela vjenčanice djevojčice primila krv i postala ružičasta, kao rose nebo u smiraj prekrasnog dana . Bijele čizme s plavom vinjetom, zabetonirane krvlju kontrast plavoj kosi djeteta što anđela svoga na smrtni odar mora da polaže.
Purpur se razletio po asvaltu , oko krvave mlade , kao kamen graničnik što ponoru vodi.
Ne zna se ko je ukočeniji: zid, asvalt ili plavokosa grlica u krvavoj anteriji . Krv po njenoj haljini sigurno nije , svjetluca suzama tisuću neljubljenih ruža što ih sunce tješi svojim sjajem.
Moje oči iskre , to osjećam . Ja ih stisnem Ne dam da suza kanu . U grlu je krik . Ja usne stisnem , ne dam kriku da bol pobijedi . Moj um je pun magle , ja hoću da je pustim da ga zarobi . Moje oči su obnevidjele , mrena ih pokrila . Mislim i vrijeme je.
Ali jok.
Evo ti one bjelavske protuhe , prilazi mi i nježno me zagrli . Na čelo , u vrh do kose ruste , neljubljene , nemršene . mi dašak dječije svježine meće.
To mi razmiče maglu uz pameti , jer očekujem da će mi raći one njegove smiješne mahalske riječi:
Plači Malena . Ništa be brini . Ja sam tu pored tebe . Ničega se ne boj.
Nije .
Samo me lagano ljuljao kao kao maleno djetešce.
Začuđena sam . Dižem pogled . Ali mrena je jaka , samo svjetlost slutim .
U oči mi padoše dvije velike suze Malenog Princa , hladne kao led . Osjećam , otele se iz njegovog srca . I znam , sleđeno je to srce . Santa leda je to .
On se polako saginje i poljubcem mi briše suzu , prenosi je na moje usne . Pa opet i opet dok mi se mrena nije povukla . Ne znam da li je to bilo od suza ili poljubaca , a ja obnevidjela , progledah.
Vidjeh tugu u njegovim očima crnim . To nisu oči , to su kristalne planinska jezera na koje se navukao mrak nevremena . Svjetlucaju i znam da u njima stanuje mnogo suza što su se potocima boli slile iz srca . One sjajnije iskrice su vjerovatno komadići sleđene duše . Koliko se tu boli uznosilo do mojih očiju.
On ju je vraćao . Ali sam u jednom trenu , u jednom zakutku jedne jedine suze vidjela rijeke likova , djece i žen , kako prema njemu pružaju ruke i mole ga da im pomogne.
I vrište . I vrište moj Dodo Dodice . Koliko je to samo boli i vrištanja a on je sam . Još jedno dijete koje hrli da im pomogne.
Osjećam da neću moći više da izdržim , a da ne izbacim svoju bol i svoje suze . Jer su uvćane za djelić oni drugih , meni dotad nepoznatih .
I usred tolike boli ja začujem kako njegove usne prislanjaju na moje riječi:
– Topla si ti mila moja . Toliko ljubavi u tebi ima , po dunjaluka bi mogla ozdraviti . Grad čednosti se grije na tvojoj ljubavi , a ti to ne primjećuješ . Sagorićeš ako malo ne popustiš i ljubav , bar na tren, ne usmjeriš na drugu stranu . A i vrijeme ti je.
-Evo ,malena moja , ti su ruža , ti si moja modra rijeka , ti si izvor , koji sanjam . Kada kiša lije i snijeg leprša i kada sam budan godinama te sanjam . Tvoje su oči sjaj neba koji blista od čistoće i nevinosti tvoje duše . Tvoje su ruke lagana krila anđela što miluju moje lice , tijelo ne dodiruju već treperi i titra i ja se u njihovoj nježnosti gubim.
Tvoje su grudi čvrste , podatne i meke i ja ne znam šta ću sa svojim rukama i usnama , sve se bojim da tu mladost ne oskrnavim . Tvoje skute i đardin , rajski bljesak i hlad , ne smijem ni da diram ili gledam, već samo da sanjam.
Ruke svoje , milujući duge bjelokosne noge tvoje ; moram da zastavim kad osjetim da sam na rubu mirisa djevičanskih ; blizu roze centifolije sa hiljadu listova . Da slučajno dirnem tu milosnicu , tu nevinost , sebi bih ruku odrezao . Dodirom bih obeščastio tvoju djetinjost i svoj život cijeli.
Ja se opet porumenim i pitam se ima li nešto šta on ne zna .Te iste riječi mi govorio Dodo na proplanku pokraj Modre rijeke.
Kažu neke riječi nastaju spontano , u trenu nekog prosvijetljenja i nadahnuća . Možda .
Realnije je da je čovjeku duboko usađena misao predaka prenešena genima . Sve ostalo je pitanje trenutka ili sticaja okolnosti kada će se iz malenog potočića , zvanog ljudski um, razliti bujica koja gane čovječije srce.
Tog dana sam zaklopila i zabetonirala bol o Dodi.Tako bar mislim.
Zaklopila sam žute stranice o Dijani i Dobrom . Još su mi pči pune suza i plača.
Vidim Dobri se vraća i nosi dvije ternmosice vode . Jedna ternmosica je plava , druga je crvena . Nekad mi se njegovo pridržavanje formi graničilo sa autizmom.
Još nisam mogla doći do daha . Gušila me Dijanina krv . Gišila me djetinja ljubav Dobrog i bol . Pročitane riječi su uvukle tu stravičnu priču u moju dušu i kidale je . Hoće da izvuku nešto što ne želim da Dobrom dam.
Sada me sve boli . Nemam vazduha da dišem.Nisam htjele su da me njihova tragedija i bol povuku i da zajedno isplivaju sa mojom.
Dok se ja borim sa da dođem do daha i pokušavam da se priberem , onaj klipan me ljuti . Ništa on ne radi . Šuti i tužno me gleda . U očima mu iskre suze.
Mislim , još mi samo treba da se on rasplače . Nije se rasplakao , samo je tiho rekao :
-Plači malena, plači djetešce, ja sam tu ne brini. Samo mi se vrati mila i daj, isplači se milo djetence.
Medijska personalizacija i spektakularizam politike
Medijska personalizacija i spektakularizam politike / iz predmeta odgoj za medije /
Uvod
Veći dio dvadesetog vijeka bio je obilježen grčevitom borbom za prevlast oštro sukobljenih ideologija kapitalizma i komunizma, kojima se u jednom periodu suprotstavio najmračniji vid nacional fašizma. U tim previranjima XX vijeka iskristaslizirala su se tri modela propagandnog komuniciranja komunistički, fašistički i demokratski.
Bez obzira na sve različitosti i antagonizme tih ideologija ovi modeli su manje ili više naslijedili i koristili oprobani recept rimo-katoličke crkve u profiliranju i ustrojstvu javnog mijenja, naravno svaki u skladu sa svojim ideologijama, i bili sredstva ideloškog,političkog i oružanog nadmetanja velikih sila.Osnovne karakteristike i metode ovih modela u krajnosti su manje više istovjetne i polaze sa istog stanovišta:
-organizovane i planske propagandne akcije koje su usmjerena na formiranje,kontrolisanje i usmjeravanje svijesti širokih masa u ciljanom pravcu,
-stvaljanje svih medija pod strogu kontrolu državnog aparata, publikovanje propagandnih materijala,brošura,plakata,panoa i obilježja koji asociraju na zajedništvo i supermaciju,
-marginalizovanje, onesposobljavanje i uništavanje komunikativnih sisteme koji nisu na kursu vladajuće ideologije,
-stvaranje jedinstvenog propagandnog komunikacijskog sistema iz kojeg se pod strogim nadzorom odabranika orkestrira i vode ideološke i ostale akcije vlastodržaca
-pretvaranje komunikacija u veoma značajne i vrlo snažne propagandne instrumente vlasti, koji u sprezi sa silom i represalijama (oružje,ekonomska moć) obezbjeđuju prevlast
-satanizacija svega onoga što odudara od zvanične ideologije, represivnost, pozivi na „linč“,
-fabrikovanje informacija metodama ubjeđivanja, identifikacije, mržnje, prilagođavanje istine kroz širenja poluistina i laži, prećutkivanje, podmetanje, cenzuru…
-omasovljenje i homogenizacija oko zajedničkog cilja i ideologije do krajnjih granica fanatizma i sveopšte histerije,
-propagandna glorifikacija sistema i društvenih odnosa, kao i „velikih vođa“ zvanične ideologije,
-pretvaranje medija u veoma značajan instrument vlasti,
-fabrikovanje informacija shodno potrebama režima, služeći se oprobanim receptom širenja poluistina i laži, prećutkivanjem, cenzurom…
Na krajnjim polazištima komunikacija su komunikator i recipijent, a oni su u većini slučajeva politička, društveno – socijalno i kulturno-religijski angažirana bića (itd.). I ma koliko oni težili objektivnosti i nezavisnosti njihovi oformljeni subjektivni pogledi na svijet i odnose u njemu uveliko su određivali karakter i prijemčivost poruke kao spone između njih.
Propaganda je nedjeljivi dio komunikacija, čiju su snagu i moć maksimalno u svoje svrhe iskorištavale vladajuće oligarhije. Komunikacije i propaganda su vrlo dugo, do polovine XX vijeka koristili jednoznačno, kao sinonimi; a i danas vrlo teško uočiti razliku između komunikacija i propagande.
Ideološka propaganda je skoro uvijek određivala vrstu, kvalitet i sadržaj komunikacije; bez povratnog uticaja komunikacija na propagandu. Vrijeme je pokazalo da je gospodar komunikacija uvijek bio vodeći nosilac vlasti i ujedno kreator historije. Bez obzira na stepen razvoja komunikacija vlast je bila ta koja je baratala i manipulisala informacijom. Strogo uzevši, komunikacije (u sprezi sa propagandom) su uvijek imale karakteristiku društvenih procesa i odnosa, imajući vidnu i odlučujuću ulogu u modeliranju tih procesa.
Komunikacije su uvijek bile eksponenti vladajućih ideologija i nosioci ravnoteže straha čiji je zarobljenik cjelokupna svjetska javnost. I pored naglog progresa i promjena društvenih odnosa ipak se koncentracija moći i međunarodnih odnosa odvijala po šemama prethodnih era.
Sveukupna slika o komunikacijama i uticaju propagande na njih ali i cjelovitu stvarnost personalizacije je neprihvatljiva sa humanističke tačke gledišta.Zbog neprimjernog načina djelovanja i katastrofalnog učinka na ostvarivanju , u krajnjoj liniji nehumanih ciljeva,sasvim je izvjesno da se propaganda (personalizacija) komunikacija sasvim slobodno može dovesti u kontekst nehumane društvene prakse.
Većina teoretičara savremene komunikacije obilježavaju kao ideologizirane.Svete knjige,savremena antropoligija i biologija navode na zaključak da svi ljudi vuku korijene od istih predaka i da su po svim svojim psihofizičkim i biološkim svojstima ravnopravni.
Fašistička propaganda uči da su bijeli ljudi rasno superiorni i kao takvi terebaju vladati svijetom. Komunistička propaganda je na stanovništu da se ravnopravnost može postići samo represalijama i silom većine koju predvode „odabrane svjesne vođe“ nad manjinom. Demokratska propaganda je na stanovištu da su (prividno) svi ljudi ravnopravni,ali da su određeni slojevi puno ravnopravniji i shodno tome,među sobom određuju i raspodjeljuju centre svjetske moći vlasti i uticaja.
Jednostavno, propagandne komunikacija nisu nikako u skladu sa potrebama humanog i pozivitističkog pristupa međunarodnim i međudruštvenim problemima i težnjama stvarne demokratske javnosti.Ideološka propaganda nije ništa dobro donijela svijetu XX vijeka.
Komunikacije sa propagandom/personalizacijom je izuzetno aktivni i mobilizirajući modelator, saučesnik i oslonac svih režima; i komunističkih i fašističkih i demokratskih, u svim ratovima i sukobima dvadesetog stoljeća koji su rezultirali smrću i sakaćenjima stotina miliona ljudi,stravičnim pustošenjima i razaranjima
Sadašnje stanje u globalnim odnosima sasvim realno podjećaju na jednu od osnovnih konstanti fašističke ideologije koji promovirao sam Hitler:
“Propaganda nas je dovela na vlast, propaganda nam je omogućila da sačuvamo vlast; propaganda će nam omogućiti da ovladamo svijetom.“
To poređenje potvrđuje „historijsko“ načelo propagande i komunikacija, koje se proteže i na suvremenu eru elektronskih medija u kojima dodatno preovladavaju :
-politilkanstvo, personalizacija i spektakularizam politike
Princip je isti, sve ostalo su nijanse.
1. Savremeni mediji
A. Osvrt
Savremani mediji , pored oblika djelovanja navednih u uvodu, a svojstvenim za sve epohe, svoju uspješnost sve više zasnivaju personalizaciji i spektakularizmu.
Današnji čovjek nema vremena za šire obrazovanje. Pritisnut egzistencijalnim problemima i tempom koji nameće život,sve manje je u mogućnosti da sam donosi jasno definisane stavove o životu, pa svoje „poglede“ traži i medijima.
I normalno, postaje laka žrtva medija, jer iza medija su uvijek stajali kapital i politika. Kako je taj kapital uvijek u rukama vlasti (onih koji vladaju) sasvim je logičan odgovor ko je vlasnik medija i u čijoj su oni funkciji.
Osavremljene komunikacije su postale još poželjnije i pogodnije sredstvo za masovnu propagandnu manipulaciju. Međutim. to nikako nije značilo i pravu slobodu,objektivnost i neovisnost medija (komunikacija). Zapravo komunikacije (mediji) nikad nisu izborile stvarnu slobodu i nezavisnost u djelovanju. Na to je uticalo više faktora:
Neosporna je činjenica da su komunikacije XX. vijeka uvele civilizaciju u novu eru u svim segmentima života, rada i odnosa među ljudima. Sadašnjica je nezamisliva bez modernih sredstava komunikacija kao prenonosica progresa, znanja, nauke, kulture, umjetnosti, školstva i drugih relevantnih faktora neophodnih ljudima. Veoma bitan je odnos, prožimanje i uticaj komunikologije sa drugim naukama.
Istodobno sa ekspanzijom razvojnih mogućnosti javnih medija i povećavao se i uticaj komunikacija na kreiranje društvenih odnosa. Međutim to nije značilo i pravu slobodu,objektivnost i neovisnost medija (komunikacija) na koje je uticalo više faktora.
– Na krajnjim polazištima komunikacija su komunikator i recipijent,a oni su u većini slučajeva politička, društveno – socijalno i kulturno-religijski angažirana bića (itd.). I ma koliko oni težili objektivnosti i nezavisnosti njihovi oformljeni subjektivni pogledi na svijet i odnose u njemu uveliko su određivali karakter i prijemčivost spone između njih, odnosno poruke.
– Na bazi prethodne činjenice otvara se široko polje za djelovanje vladajućih ideologije kao dodatnog, često odlučujućeg faktora u usmjeravanju i profiliranju komunikacija.
Historija komunikacija/medija se preklapa sa historijom čovječanstva. Vrijeme je pokazalo da je gospodar komunikacija uvijek bio i vodeći nosilac vlasti i kreator historije. Bez obzira na stepen razvoja komunikacija vlast je bila ta koja je baratala informacijom, u svakom pogledu.
Strogo uzevši, komunikacije su uvijek imale karakteristiku društvenih procesa i odnosa, imajući vidnu ulogu u modeliranju tih procesa, određujući njihovu sadržinu i usmjeravajući ih u željenom pravcu. S obzirom da zadiru u svaku poru života komunikacije su vremenom postale veoma kompleksan psihološko-sociološki segment svake stvarnosti obezbjedivši sebi naučni legimitet.
Idejni tvorac fašističkog modela komunikacija i njegovo „budno oko“ je bio Josef Gebels, ministar Trećeg njemačkog rajha. Jedna njegova misao ukazuje na apsurdnost tog modela:
– ”Deset puta ponovljena laž postaje istina”.
To je postala realnost današnjih medija , uz sve jače prisustvo tekovina novih oblika pritisaka na svijest recepijenta.
B. ŠTA JE OZNAČIO ULAZAK INTERNETA U NOVINARSTVO?
Da su klasični mediji, na izvjestan način, prinuđeni da mijenjaju svoj način rada pod uticajem novih medija (web izdanja medija)
Da su klasični mediji dobili konkurenciju u novim medijima (blog kao najočitiji primjer)
Da klasični mediji uključuju nove medije (i “nove novinare”) u svoj program (IReport na CNN)
Klasičnim medijima zamjera se činjenica da informacije prezentiraju uz “lažnu objektivnost“ Informacije su uvijek “umotane u celofan”,često se potenciraju krive stvari da bi skrenuli pozornost sa onihbitnih, ili da bi u potpunosti sakrili bitne.
Osim toga, novinari su često i sputani “višim” interesima, poput onoga da novinar neće često pisati negativan tekst o kompaniji koja se oglašava u njegovom mediju.
Zanimljivo, bloggerima se također zamjera “lažna objektivnost”, odnosno objavljivanje informacija bez ikakve provjere, često i bez argumenata, u sigurnosti intime i privatnosti koju blog donosi.
Potražite li malo po Internetu razmišljanja novinara o blogu,često ćete naći argumente koje možemo lako staviti u jednu rečenicu:
“Novinar mora stati iza svog teksta njegovim potpisivanjem, dok je blogger uvijek
skriven nadimkom.”
Ipak, to ne umanje utjecaj onoga što u blogu piše, ako se radi o argumentiranim stavovima.
Danas se novinarstvo mijenja i prilagođava utjecaju i snazi bloga, a u tom procesu se mijenja i blogosfera,
barem onaj njen dio koji se bavi ozbiljnim, političkim ili društvenim temama .
Kvalitetnih tekstova, vijesti i informacija naći ćete i u klasičnim medijima i na blogovima.
Isto kao i jeftinog senzacionalizma i spektakuralizma! Stvar je čitatelja koje će informacije prihvatiti, koje ne i kako će ih prihvatiti.
Zato je medijska kompetencija publike ključni pojam.
2.Medijska personalizacija
U uvodu je posebna pažnja posvećena komunikacijama i propagandi.Činjenice govore da su mediji postali glavni nosioci komunuikacija , a personalizacija je u stvari identična propagandi, najblaže rečeno njena produžena ruka,oblikovana u skaldu sa svremenim tehnološim mogućnostima i potrebama savremene oligarhije.
Uočljiva je razlika propagande u prošlim vremenima i personalizacije u savremenim vremenima.
Tokom historije nosilac bio jedan religijsko-aristokratski sistem, sa bogom datim oligarhom.Dakle sistem , jednog nepoznatog strukturalnog mnoštva koje izvršnu vlast prepušta autokrati , koja zadovoljava potrebe onog dijela pučanstva koje ga zorno podržava.
“Novo vrijeme” personalizacijom stvara nove autokrate, koji nisu bogom dati vladari, ali su neprikosnoveni i jedini mogući spasioci nacije.
Personalizacija kao sastavni dio medijskog djelovanja na neki način postaje osnov ideološke dominacije i legimiteta moći vladajućih oligarhija u kontekstu new age, ali koji se tako jasno širi i obuhvata i ove naše balkanske prostore.
Personalizacijom se postiže pojednostavljenje sadržaja i namjera medija spram recipijenta , eliminacijom sadržaja koje korisniku nisu zanimljive.Naručioci/korisnici personalizacije su dakako finansijeri , koji leže u izvorima moći i vlasti. Ali personalizacija ima i širi karakter. Jednom uspješno realizovana mogućnost prilagođenpotreba jednog korisnika, može se upotrebiti ( sustavno) na svakog slijedećeg zainteresovanog korisnika.
Možda to na prvi pogled izgleda sumnjiva konstatacija , ali ako pođemo od pretpostavke da je sposobnost medija da kreira korisnikove potrebe,kroz funkcionalni sadržaj, dojmljivu prezentaciju identitata korisnika na način koji je to najprihvatljiviji i najzavodljiviji za onoga koji upija , odnosno „kupuje“ informaciju koja je prezentirana.
Nekad se presonalizacija pojavljuje u jasnom eksplicitno izraženo, tako rekuć u agresivnom pojavnom obliku.To je eksplicitna personalizacija , koja se temelji na informaciji koju pruža sistem ili sam korisnik.Ali isto tako sve se veže za korisnikov profil , koji se upija , pa prezentira sve karakteristike povezane sa korisnikom na jedan prijemčiv, vrlo popularan i dojmljiv način.Eksplicitna peronalizacija je je sve više prisutna u današnjim medijuma, jer se recepijent već navikao na agresivni pristup medija u prezentiranju informacija kojim želi doprijeti do ciljane grupe , da bi time psotigao efekat na zadovoljstvo korisnika personalizacije.
Ima još jedna veliki efekat koji se može postići eksplicitnom personalizacijom.Na ovaj način se sustavno predefiniraju statusi korisnika i grupa.Poslije toga ostalo je samo da se sistem sam po sebi održava ( reproducira u zacrtanom smjeru) i slijedi pravila utvrđena personalizacijom,
Implicitna peronalizacija je malo teža za pojavnost u medijima , jer se postiže na osnovu uobičajenih standarda/obrasca korisnikovog ponašanja. Neke rutine se ne mogu sadržajno filtrirati i ad hoc odmaknuti od oka posmatrača, tako da je medij prisiljen da to čini mimo treutne potrebe korisnika pesonalizacije.
Na personalizaciju politike utiče mnogo konkretnih , uslovljenih faktora sa jasno određenim ponašanjima prema pojedinim segmentima duštvenih tokova i odnosa, ali i individualnog ljudskog života i djelovanja:
Tradicionalne vrijednosti, podanički mentalitet, autokratski obrasci ponašanja, peternalizam, nacionalne, vjerske, ksenofobičlne i druge isključivosti.
Na tlo Balkana, i Bosnu presonalizacija je poprimila mnogo negativnije konotacije od uvriježenih u zemljama zapadne „demokratije“. Raspad Jugoslavije je stvorio vrlo pogodno tlo personalizaciji politike na bazi rascjepa u društvu,duboke ideološke, nacionalne, sociološke krize i podjele, koje se uz kolektivnu psihozu straha, ekonomsko egzistencijalnu nesigurnost , trasirale puteve ka kolektivnim pshiozama straha i nesigurnosti. U tim situacijama se otvara put ka pojavi velikog vođe,spasitelja…
Personalizacija poprima oblik liderske promocija.Javlja se niz vođa i vođica koji su kao instrument dnevnih politika uvukli Jugoslavio u krvavi haos.Rat se završio, ali se tendencije straha i terora putem personalizacije /propagnde najprizemnijeg kova nastavlja.
Uspješnost medija / medijskog predstavljanja i svrhe koja se želi postićihe dobro provedena personalizacija. Ona prevazilazi sve moguće zamke statičnosti medijskog informisanja i postaje moćno oružje koje pruža željene i specifične informacije po želji nalogodavaca. Tako se sveukupno djelovanje prema recepijantu temelji na protoku efektnijih, efikasnijih i bržih informacija,i svojim djelovanjem lakše dopiru do svijeati onih kojima je namjenjena.
Ponekad se personalizacija čini apsurdnom i izaziva gnušanje , ali se pokazujer vrlo efikasnom i uspješnom.Vremenskim protokom, nekad brže , nekada sporije u zavisnosti od dnevno političke potrebe,perasobnalizacijom se vrlo uspješno mobilizira narod / recepijent na željenom i nametnutom osnovu.
3.Spektakularizam politike neraskidivo vezana za personalizaciju
Politička zbivanja, njena moć i uticaj na medije su vidljivi toko cjelokupne pisane historije čovječanstva.Na neki način personalizacija i spektakularizam su oduvijek bili prisutni u komunikacijama prošlosti.
Politička zbivanja su uvijek na isti ili vrlo sličan način determinisana.Uvijek se javlja potreba za liderom / vođom kao ključnim faktorom u materijalizaciji vlasti.Pored lidera, osnovne političke konotacije ,od prapočetaka ,imaju svoje podjele na „pobjednike“,“krivce“,“žrtve“, što potvrđuje da je personalizacija politike samo prastaro načelo propagande.
Priče o političkim borbama, osvajanju vlasti , pa i ratovima , uvijek su prvenstveno zasnovane na imenima konkretnih historijskih ličnosti. Stiče se dojam ,da su to individue odvojene od od širih osnova, i uglavnom vrlo je teško otkriti stvarnost u kojoj postoji grupacije koje stoje iza tih ličnosti.
Zbog toga se vrlo često poimanje stvarnosti, aktuelne politike i historijska pozornica identifikuju sa datim ličnostima, njihovim djelovanjima,kroz prikaz drame individualnih karaktera i sudbina.
Tokom dvadesetog vijeka u masovnosti i pristupačnosti medija se tokom sedamdesetih godina se prvenstveno iz SAD , svom snagom se javlja pristup personalizacije politike kada se nasuprot tradicionalnim lojalnim partijskim likovima, javljaju izazivači u likovima „zgodnih momaka“.
Zapravo na neki način tu se otvaraju vrata opšteprihvaćenom spektakularizmu politike.
Pojedinac postaje konkretna medijska ličnost , koja komunicira sa medijima, masom , koji postaje nosilac političkih zbivanja .Na neki način , marginalizuju se složeni mehanizmi društvenih zbivanja pojednostavljuju se i prećutkuju, uvodeći konkretne ličnosti u centar zbivanja. Njihove vrline i mane, sa posebnim osvrtom na vrline
Opšteprihvaćeni “demokratski” model komuniciranja je zasnovan na baštini fancuske buržoaske revolucije koja je proklamovala principe: sloboda, jednakost i bratstvo, i njega su prihvatile sve zapadne demokratije. Ova demokratska načela je kasnija nauka preformulisala na naučnim osnovima, tako da sada pojam demokratije obuhvata:
-ljudska prava i slobode u svakoj zemlji
-slobodu i pluralizam informisanja
-kodifikacija prava i sloboda u globalnim okvirima.
Demokratsko komuniciranje proklamiralo je djelovanje na tim principima kojima su dodati atributi objektivnost, istinitost i nezavisnost. Sve to trebalo je da omogući ravnopravne i demokratske dijaloge i odnose među svim ljudima, koji bi vodili napretku i daljoj humanizaciji odnosa u svim oblastima: društveno-političkim, socijalno-ekonomskim..
Međutim realnost savremenih medija nam ukazuje na nešto sasvim drugo.
Za potvrdu ove konstatacije dovoljno je navesti tek nekoliko primjera:
-medijska šutnja tokom većeg dijela stvaranja i djelovanja fašističkog čudovišta. Neki objektivni posmatrači od uma i nauke tvrde da je tome uzrok grižnja savjesti zbog „očinstva“ koje je pospiješilo rađanju tog monstruma.
-najbrutalniji i najžešći medijski rat protiv komunizma tokom čitavog njegovog postojanja. Najpoznatije žrtve antikomunističke historije su bračni par Julius i Etel Rosenberg, koji su pod pritiskom“ javnog mjenja“ pogubljeni juna 1953.g kao sovjetski špijuni, bez ikakvih dokaza. Posthumna revizija njihovog procesa ih je rehabilitirala i dokazala da je prethodni proces bio montiran[.
-aktivno i histerično učešće u tzv. Makartijevom lovu na vještice pedesetih godina, odnosno progon, hapšenja, zatvaranja i protjerivanja svih slobodoumnih i liberalnih mislioca čije se ideje nisu slagale,što je kulminiralo osudom na smrt Bračnog para
-pasivno posmatranje ili čak aktivno učešće u latentnim rasnim i religijski animozitetima i predrasudama. Npr. u SAD 100 god.nakon ukidanja ropstva problem rasizma je bio veoma aktuelan, i do danas nije riješen u većini zemlja „zapadne demokracije“. Stalno prisutna antiislamska, antisemitska, orijentacija demokratskih komunikacija pojačale su se padom komunizma, jer zapadnim demokratijama uvijek treba „strašan“ neprijatelj kako bi učvrstile svoju svjetsku supermaciju, ali i skrenule pažnju domaćih javnosti sa vlastitih problema koja se veoma slobodno mogu vezati za osnovne pojmove demokratije, ali i ljudske egzistencije.
Antiislamska histerija kulminira posljednjih godina do ratnih razmjera, tako da su nedavno objavljene karikature proroka Muhameda samo trivijalna i beznačajna posljedica te histerije.
Međutim demokratske komunikacije poslijednjih decenija prati proces globalizacije mas medija, što otvara nove mogućnosti u oba pravca:u pojačanoj ideologizaciji, ali i većoj neovisnosti medija u segmentima koji i nisu toliko bitni vladajućim ideologijama.
Politička zbivanja, njena moć i uticaj na medije su vidljivi toko cjelokupne pisane historije čovječanstva.
Politička zbivanja su uvijek na isti ili vrlo sličan način determinisana.Uvijek se javlja potreba za liderom / vođom kao ključnim faktorom u njenoj materijalizaciji.Pored lidera, osnovne političke konotacije ,od prapočetaka imaju svoje podjele na „pobjednike“,“krivce“,“žrtve“, što potvrđuje da je personalizacija politike samo prastaro načelo propagande.
Priče o političkim borbama, osvajanju vlasti , pa i ratovima , uvijek su prvenstveno zasnovane na imenima konkretnih historijskih ličnosti. Stiče se dojam da su to individue odvojene od od širih osnova, i uglavnom vrlo je teško otkriti stvarnost u kojoj postoji grupacije koje stoje iza tih ličnosti.
Zbog toga se vrlo često poimanje stvarnosti, aktuelne politike i historijska pozornica identifikuju sa datim ličnostima, njihovim djelovanjima,kroz prikaz drame individualnih karaktera i sudbina.
Tokom dvadesetog vijeka u masovnosti i pristupačnosti medija se tokom sedamdesetih godina se iz SAD svomsnagom se javlja pristup personalizacije politike kada se nasuprot tradicionalnim lojalnim partijskim likovima javljaju izazivači uu likovima „zgodnih momaka“.
Zapravo na neki način svi ovi primjeri govore u prilog da se odavno otvaraju vrata opšte prihvaćenom spektakularizmu politike.
Pojedinac postaje konkretna medijska ličnost , koja komunicira sa medijima, masom , koji postaje nosilac političkih zbivanja .Na neki način , marginalizuju se složeni mehanizmi društvenih zbivanja pojednostavljuju se i prećutkuju, uvodeći konkretne ličnosti u centar zbivanja. Njihove vrline i mane, sa posebnim osvrtom na vrline
Na personalizaciju politike utiče mnogo konkretnih , uslovljenih faktora sa jasno određenim ponašanjima prema pojedinim segmentima duštvenih tokova i odnosa, ali i individualnog ljudskog života i djelovanja:
Tradicionalne vrijednosti, podanički mentalitet, autokratski obrasci ponašanja,peternalizam, nacionalne, vjerske,ksenofobičlne i druge isključivosti.
Na tlo Balkana, i Bosnu presonalizacija je poprimila mnogo negativnije konotacije od uvriježenih u zemljama zapadne „demokratije“. Raspad Jugoslavije je stvorio vrlo pogodno tlo personalizaciji politike na bazi rascjepa u društvu,duboke ideološke, nacionalne, sociološke krize i podjele, koje se uz kolektivnu psihozu straha, ekonomsko egzistencijalnu nesigurnost , trasirale puteve ka kolektivnim pshiozama straha i nesigurnosti. U tim situacijama se otvara put ka pojavi velikog vođe,spasitelja…
Personalizacija poprima oblik liderske promocija.Javlja se niz vođa i vođica koji su kao instrument dnevnih politika uvukli Jugoslavio u krvavi haos.Rat se zavrđio, ali se tendencije straha i terora putem personalizacije /propagnde najprizemnijeg kova nastavlja.
Politička zbivanja, njena moć i uticaj na medije su vidljivi toko cjelokupne pisane historije čovječanstva.
Politička zbivanja su uvijek na isti ili vrlo sličan način determinisana.Uvijek s ejavlja potreba za liderom / vođom kao ključnim faktorom u njenoj materijalizaciji.Pored lidera, osnovne političke konotacije ,od praočetaka imaju svoje podjele na „pobjednike“,“krivce“,“žrtve“, što potvrđuje da je personalizacija politike samo prastaro načelo propagande.
Priče o političkim borbama, osvajanju vlasti , pa i ratovima , uvijek su prvenstveno zasnovane na imenima konkretnih historijskih ličnosti. Stiče se dojam da su to individue odvojene od od širih osnova, i uglavnom vrlo je teško otkriti stvarnost u kojoj postoji grupacije koje stoje iza tih ličnosti.
Zbog toga se vrlo često poimanje stvarnosti, aktuelne politike i historijska pozornica identifikuju sa datim ličnostima, njihovim djelovanjima,kroz prikaz drame individualnih karaktera i sudbina.
Tokom dvadesetog vijeka u masovnosti i pristupačnosti medija se tokom sedamdesetih godina se iz SAD svomsnagom se javlja pristup personalizacije politike kada se nasuprot tradicionalnim lojalnim partijskim likovima javljaju izazivači uu likovima „zgodnih momaka“.
Zapravo na neki način tu se otvaraju vrata opšteprihvaćenom spektakularizmu politike.
Pojedinac postaje konkretna medijska ličnost , koja komunicira sa medijima, masom , koji postaje nosilac političkih zbivanja .Na neki način , marginalizuju se složeni mehanizmi društvenih zbivanja pojednostavljuju se i prećutkuju, uvodeći konkretne ličnosti u centar zbivanja. Njihove vrline i mane, sa posebnim osvrtom na vrline
Na personalizaciju politike utiče mnogo konkretnih , uslovljenih faktora sa jasno određenim ponašanjima prema pojedinim segmentima duštvenih tokova i odnosa, ali i individualnog ljudskog života i djelovanja:
Tradicionalne vrijednosti, podanički mentalitet, autokratski obrasci ponašanja, peternalizam, nacionalne, vjerske,ksenofobičlne i druge isključivosti.
Na tlo Balkana, i Bosnu presonalizacija je poprimila mnogo negativnije konotacije od uvriježenih u zemljama zapadne „demokratije“. Raspad Jugoslavije je stvorio vrlo pogodno tlo personalizaciji politike na bazi rascjepa u društvu,duboke ideološke, nacionalne, sociološke krize i podjele, koje se uz kolektivnu psihozu straha, ekonomsko egzistencijalnu nesigurnost , trasirale puteve ka kolektivnim pshiozama straha i nesigurnosti. U tim situacijama se otvara put ka pojavi velikog vođe,spasitelja…
Jačanje liderskog karaktera partijske strukture i personalizacija kampanja protokom vremena postaju sve izrazitiji način komuniciranja
Personalizacija poprima oblik liderske promocija.Javlja se niz vođa i vođica koji su kao instrument dnevnih politika uvukli Jugoslavio u krvavi haos.Rat se završio, ali se tendencije straha i terora putem personalizacije /propagnde najprizemnijeg kova nastavlja.
Zaključak
Savremena stremljenja medija , kroz različite oblike medija uz nagli razvoj društvenih mreža u 21. vijeku vidno su promijenili način komunkacije i omogućen je protok sadržaja i informacija, djeljenje sadržaja na novim osnovama. Uz olakšano oglašavanje i neometan pristup ciljanim grupama ,pa i političkim grupacijama.
Niski troškovi, izuzetno veliki broj recepijenata/korisnika, jednostavan skoro neometan i besplatan pristup, su okosnica onoga što društvene mreže čini vrlo interesantnim izvorima lobiranja, privlačenja, višesmjerna komunikacija i umrežavanja korisnika.I ono veoma bitno: kroz interakciju se korisnicima mreža može „prodati“ ono što vlasnici mreža i medija žele, a u u cilju postizanja finansijskih efekata, a što je još značajnije širenjem uticaja grupacija kojima pripadaju.
Dakle opet se vraćamo na propagandu, odnosno njenu inačicu na početku XXI vijeka – personalizaciju sa dalekosežnim posljedicama. Personalizacija se ne zaustavlja na politiku/geo politiuku, već na svaki segment djelovanja međuzavisnih odnosa u društvu koji donose profit.
Savremene medije karakterišu digitalnost,multimedijalnost, hipertekstualnost i kubernetički prostor koji je lako dostupan svim korisnicima. Neslućeni i sveobuhvatni razvoj interneta omogućio je stvaranje ideje o elektroničkoj , onosno cyber demokratiji.Ovaj novi medij postaje sve važniji činilac u predstavljanju i etabrliranju političara cjelokupnoj javnosti.Napredak u komunikaciji i korištenje svih pogodnosti novih medija, grupacije sa ofromljenom liderskom strukturom, pokušavaju ( i uspijevaju ) da građanima nametnu svoje izabranike koristeći sve refleksije aparature u , koja na bazi savremenosti, a u skladu sa agitprop / propagandnim trikovima i agresivnošću izraženom na način vijekovnih težnji za dominacijom, uvode političare u domove korisnika medija , na jedna novi način.
Odjednom političari postaju (normalni?) obiteljski ljudi, sa istim problemima ,kao i svaki obični čovjek. Ali , eto, igrom slučaja je on taj osviješćeni, koji će narodu donijeti blagostanje i prosperitet.Na taj način se pokušava što više približiti recepijantima,omasoviti ih , potčiniti i staviti u službu aktuelne stranačke dominacije.
Personalizacja koje potiču novi mediji,uz očevidni upliv lobija na vlasti , oblikovanjem novih tehnološko-ekonmskih obrazaca , postaje nova paradigma sveukupnih odnosa u sferi komunikacija i dubokih promjena u svim dijelovima društvenog života..
Promjena logike medijskog djelovanja i odnosa su postali pogodno tlo za veliki uticaj i medijski monopol konglomerata.Istovremeno , taj uticaj ima višestruko dejstvo.
Konvergencija se lingvinistički može odrediti i kao težnja za istim ciljem.Da li je baš tako.Težnja medijskih konglomerata i onih koji stoje iza njih je stvaranje globalnog sela , koji pojaćava rizik homogenizacije sveukupnih društveno političkih , makroekonomskih i kulturnih odnosa u e-informacijskom druđtvu , ali i u konkretnim zavisnim komunuikacijskim odnosima na više razina.
Utječući na svijest percipijenta/publike mediji/nalogodavac postižu svoj cilj.Ostaju na izvoru moći , kapitala i supermacije.
Dolazimo da jasno izraženog modela personalizacije u našim uslovima, koji utiču na našu sadapšnjost , ali i budućnost. Zaštitni znak jedne partije, jedne politike , kao zaštitini znak postaje partijski lider. Propagandni tim gradi njegovu ličnost na principima ispitivanja želja javnog mjenja,stvarajući čovjeka od ugleda, sa jako izraženim (vrsnim) individualnim kvalitetima , koje su „podređene“ interesima javnog mnijenja kojem se obraćaju.
Ponekad se personalizacija čini apsurdnom i izaziva gnušanje , ali se pokazuje vrlo efikasnom i uspješnom.Vremenskim protokom, nekad brže , nekada sporije u zavisnosti od dnevno političke potrebe,perasobnalizacijom se vrlo uspješno mobilizira narod / recepijent na željenom i nametnutom osnovu.
Određujući vodeći kolektivitet ,sa neprikosnovenim liderom koji teži homogenizaciji ciljane mase, mediji postaju medijator i eksponent autoriteta i prestiža onih na vlasti kao , možćda najača karika u promociji vlasti i njenih lidera.
U vremenima neposredno pred izbore, pojačava se liderski karakter stranke na vlasti i personalizacija kampanje postaje sve izrazitiji.Ako se uzmu o obzir veoma učinkovita dejstva
Neprikosnoven status partijskih lidera ima vrlo značajnu ulogu u sveopštim medijskim prezentacijama i personalizaciji. Pažnja medija se koncentriše na njihovu aktivnost, dodajući note poželjne za sluh mnijenja.Friziranje, retuširanje, sklanjanje pod tepih i sve druge moguće smicalice, su dozvoljene da bi lider ostao čist, poželjan, „naš čovjek“ -spasilac našeg naroda, regiona, šire ekonomsko političke zajednice, globalnog sela.
Personalizacija i spektakularizam postaju nedjeljive i počinju da korespodiraju sa sveukupnom društveno-ekonomskom stvarnošću , na jedna način koji sve više liči na prizemne holivudske scenarije.
Politika nije samo nauka o vođenju države ,več ozbiljan i odgovoran posao rukovođenja ljudimai državom , a time i ljudskim sudbinama.Međutim to se pretvorilo u vječna borba za vlast i potčinjavanje masa. Adekvatno tome, politikom se bave ljudi željni vlasti.
Teorije politike i prava su jedna , teoretska strana medalje, praksa je nešto drugo, i na osnovu nje se rađa željeno/nepoželjno strujanje u društvu , koji rađaju poremećene odnose u iskrivljenoj percepciju etičkih načela. Dobro jednih , nosi zlo drugima.
Tako dolazimo u paradoksalnu situaciju. Narod da vlast nekome , da bi ih taj neko vodio zu pravcu koji on želi, a potrebe naroda se stavljaju na operacioni sto , u igru gdje se ne zna hoće li pacijent preživjeti.
Tako dolazimo do konstatacije da je danas na djelu politikanstvo,neprofesionalno bavljenje politike,u ime vlasti a na šteti naroda.
I ovom radu smo htjeli pisati da političari moraju biti školovani ljudi i na koji način treba da se obrazuju ti kadrovi.
A onda shvatimo da su ma žalost, mnoge doktorske titule bile u službi diletntizma, politikanstva,najcrnjeg nacionalizma, utemeljivači zločina, na prostorima bivše Jugoslavije – Dr.Pavelić,Dr.Tuđman,Sr.Plavšič,Dr.Koljević,Dr.Karadžič,Dr. Šešelj, Dr Čosić , a što ne reći i najveći DR kasapljenja od svih Milošević.Doktorske titule i intelektualnost u službi okrvavljenih pečata djelitvorne prakse nestajanje stotina hiljada nevinig naroda u ime njegovog boljitka.
Nit koja djeli politku od politikanstva, vrlo uspješno premošćuju mediji , personalizacijom i spektakularizmom u politici, tako da neuki narod vješto nasjeda na bajke prezetirane os strane medija u rukama vlasti i potkupljivih medija.
Literatura
1.- Luciana Dodolia i Manlia Maradeia, za Jugoslaviju preuredio i dopunio Radošin Rajović –
Svijet poslije Drugog svjetskog rata / SLOBODA Beograd 1975.
2.- Enciklopedija britanika 2010.
3,-Meyer, T.: Mediokracija: Medijska kolonizacija politike, Politička misao, Zagreb, (2003)
4.-Debord G.,: Društvo spektakla, Arkzin, Zagreb, (1999)
5.- Prof.dr.Šemso Tucaković – Propagandno komuniciranje / Univerzitetska knjiga – Sarajevo 1999.
6.- Prof.dr. Šemso Tucaković – Historija komuniciranja / Univerzitetska knjiga – Sarajevo 2000.
7.Kečo-Isaković, Emin a- Komuniciranje i ideologija / “Veselin Masleša”,Sarajevo 1986.
Blažena Luca Blažena Luca – Dan treći ( V dio )
****
Ljudi uši pokrivaju , u podrume se sklanjaju , misle sudnji dan , kijamet , apokalipsa dolazi . Tuga i strah ih od krika hvata .
Vrisak nikako da se otkači i krene dalje . Njemu skoro drago . Jedino on čuje da je taj vrisak onaj prelijepi poj , što ga bjelavska grlica pjeva , kad joj nož , mesarsku palu u vrat zabijaju , a ona umire pjevajuć i. I čista srca i blažene duše , prkosi i pjeva , pjesmu umilnu , pjesmu predivnum , pjesmu Stvoritelju:
Ja evo Mili Bože tebi dolazim
svoje srce janjeće tebi donosim
mili bože oprosti moju nevinost
u ruci ti čistu dušu svoju prinosim
radosna i vesela ničega mi žao nije
mrijet svakako valja kasnije ili prije
molim sačuvaj mi ovog blentavoga
mog drugara smiješnoga i jedinoga
Nesuđenu ljubav mojcu
a blentavu ovcu tvoju
trbaće mu pomoć tvoja
iskrena ko ljubav moja
Njega tek tada hladnoća , led ledeni obuzima vidi : Dijanina prelijepa glavica skoro odrubljena .
Satara , pala mesarska više nje blješti . Tijelo se ne vidi , neko pažljiv bio pa ga u bijeli , svijelni čaršav zavio.
Bijeli čaršav više nije bijeli , crvena krv malog janjeta ga u roze obojilo , još malo pa se u grimizni zastor pretvorio .
Njega gurnuše van , na kišu, narod mora da radi . Hitna i mrtvozornici i grobar i, svi su došli . Posao ne smije stati . Život je život, a smrt je smrt . Mrtvi mrtvima , živi živima . Mora se za život zaraditi .
A kome on sada pripada.
Tijelo mu sa živima . Duša sa grlicom odlijetjela.
Potop , oluja je trajala četrdeset sati , svu Čaršiju potopila . Njega nađoše ispod njihovog, Dijanog i njegovog višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve . Ispod kojeg su Dijana njegova mila i on njen mili , blentavi njen , zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.
Tri dana nije pripadao nikome . Niti je jeo , niti je pio . Prvog dana maksumče bi na groblju, pored groba koji se Dijani iskopao . Naveče odi spiti ispod hrasta i snovima o Dijani se pokrivao.
Maksumče , jako devet godina , snove o mrtvoj drugarici , simpatiji , samo što mu nevjesta nije bila , sniva.
Nije rječi tri dana pustio . Suzu nikad više , doli jednom.
Sahraniše Dijanu.
On joj buket hrastovog lišća , dvije ljubićice i svoje srce u novinski fišek uvio i na odar položio .
Čini mu se , njegov vjenac je najljepši . Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva mirisna cvijetka . Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo . Svoj mirisni , srce cvijetak , zauvijek zaledio.
Misli dijete ; šta će mu ta krvava kocka leda , nema više male božice, pa mu ni ne treba , nek odi s njom .
Tu veče je spavao na groblju . Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta , kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo.
Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio je i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar nije dirao. Sve se nadao miris njegovog cvijeća i srca će je privući pa će se vratiti.
Nevinost dječija ne zna; mrtvi se ne vraćaju. U sjećanju , u podsvijesti mu nebeski nauk : Duša nikad ne umire.
Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Kontaju veliki je , ima devet godina, nek se snalazi. Mnogo tih snalaženja je u mahali bilo, i cijelom gradu,i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu od devet godina na snalaženje. I još mlađu.
I malo im to, još ih pride siluju ,kolju i ubijaju.
Četvrtog dana u sabah ga probudi gavran, crn ko rudarsko okno na četvrtom nivou Raspotočja, poslije eksplozije metana.
Zagrakta mu posred uha:
-Idi kući dječače jadni,nemoj da ti se garibi smiju. Džaba čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti: Idi kući mili moj i ne tuguj više. Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se slučajno slomio, mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila, blento jadni. Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo mi se više neće desiti.
On za kamen , da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono, jata gavranova, vrana, švraka i galebova, se okolo groblja na žice natandarilo i natakarilo i kriču:
-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio i suzu pustio inače si nagrabusio.
Vidi On da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo Jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj,pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.
Dijana ona providna grlica mala, sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi od odra njenog.
Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao kao stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka, a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga.
Nikad nije.Ni vrno se nikad na groblje nije. Znao je da se nikad ovom dunjaluku ne bi vratio. Ato bi naljutiloDijano.To mu ne bi oprostila.
Kad je kući došao , njegovi se ibrete otkud on da navrati.
On muči.
Sjeo je i jeo i jeo. Pa opet jeo.
Tri dana je i tri noći jeo i pio i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio.
Kupovali mu novu hranu, civarama je prevozili,a vodu u bačvama donosili.On bi odmah sve smazo i popio.
Oni trk u kupovinu i od komšija okolnih, vodu vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta.
On hranu čekat nije mogo, toliko je pregladnio, već je doksate počeo mrviti i jesti.
Tada mu sinu , da na groblju, u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelešca malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk na prozor i sa prvog sprata poče povračati.
Povraćo je ravno devet sati. Svaki sat za jednu Dijaninu godinu.
Minut ohanuo pa nastavio povraćati novih devet sati.Svaki sat za svoju jednu godinu.
Nikad više nije povraćao. Osim jednom. I nikad se više nije najeo, osim jednom.
No o tome drugi put. Sada napuštamo Maksumče da se do kraja i dobrano ispovraća i zaledi, da se u punom sjaju među grlicama i jahačima pojavi.
Kao autista bez damara.
Blažena Luca Blažena Luca – Dan treći ( IV dio )
Dijana je bila mala božica lova koja je mene. Makasumče upecala. Kako su se njene plave vlati lepršale po hodnicima i mahalama bjelavskim, dok je jurila za mnom, nestašnom životinjicom, malim srndaćem iz šume. Imala je moć, kad bi Mjesec spustila i ispod maglica ga osvjetlila, moje misli bi hrlile njoj.
Dijete si bio, šta si mogao znati, pitaće se neko.
Šta ima da pitaju,nije njihovo. Djeca sve znaju, još dok ih majke u stomaku miluju. Nevinost i znanje im polako godinama odrasli ubijaju, da bi kao oni sumorni i neosjetljivi postali.
Vidite dvoje djece, što bezbrižno se igraju i jure. Čednost jedna stiže nevinost drugu i zaštitnički ga za ruku prima. Dvije ruke, jedna ruka u drugoj, dvije ruke jedan san i jedna ljubav djetinja.
Uvijek bi završili ispod njihovog, višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Tada bi se zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.
Zahvaljivali se Jedinom, na milodarju ljubavi što ih obasipa. Zaklinjali se jedno drugom na vječnu sreću.
Onda bi ona odskakutala ka roditeljskom stanu. Okretala se i poljubčiće mu slala. On ukipljen i ponosan , samo bi joj rukom odmahivao.
Svi se po mahali smješkali. Misle; evo nova ašik djeca se rađaju. Drago im vidjeti ta vesela, bezbrižna, razdragana lica obasjana snovima i nadom. Djetinjstva se svoga više ne sjećaju.Uz život su negdje posijali snove i iluzije. Ali sama pomisao na djetinjstvo neku toplinu stvara.
Dijana i on nikog ne primjećuju , samo su se za ruke držli i grčevito stiskali. Kao da će ih neko,nepoznato nešto razdvojiti.
Znaju,dječijim sveznanjem i dušama milim, mnogo sreće mnogo boli nosi.
Takva je dječja ljubav, kao snovi. Nevina, čista i pitka, kao majčino mlijeko poslije sanja.
Sve je u parovima, i oni su par. Nestvarni kao anđeli i nečujni kao titraj anđeoskih krila.
Gdje je radost tu je i tuga. Gdje je ljubav tu je i dušman što u sebi mržnju nosi.
Jednom sunčanom majskom danu približio se raspust.
Nebo je tišinu spustilo. Misli dunjaluk oluja se sprema.
Ptice nestale sa safirli neba. Cvijeće prestalo da miriše ,ezani su preskočili sabah i podnevni vakat. To se nikad u Gradu čednosti desilo nije. Sunce ne sija, jedan ga oblak zaklonio i uporno ga u korak prati. Neda mu glavu ili barem jedno oko da proviri.
On nervozno u klupi sjedi i prazno mjesto, Dijanino, pogledava. Srce ga steže i ona tišina mu se u um uvlači. On je zombi koji nešto osluškuje i u prazninu stoličice žute bulji, kao da mu od toga zavisi život zavisi.
I zavisiće.
Odjednom, nad Sarajevom se navuče mrkli mrak. Jedan strašni preklinjuči , dječiji vrisak prolomi se od Višnjika, preko Bjelava do njega dođe. On izleti, jurnu kroz zatvorena vrata , urlik nepoznati suknu iz grudi i po gradu krik raznese.
Trči on,vrisak s njim.
Trči on a čini mu se da su mu noge ko u snu rasčerečene , kao da se ne miče. Krik u ušima mu se pojačava i boli.Srce mu u mljeveni azot tečni pretvara. Vazduha nema, klamfe mu po duši burgijaju i ne zna zašto, ali urliku se pridružuje, i on vrišti i plače.
Trči on, plače i vrišti i ne osjeti da je drugi vrisak prestao, ali nije važno, on je pred Dijaninom kućom.
Vidi policija izvodi jednog brkatog grmalja sa fočanskih gudura.
Papčini lice izgrebano ko brazde dubokog oranje njegove oranice. Krv još lije, a dva ga drota naizmjenično bubaju.
Uljeće on u Dijanin stan. Ništa ga ne može zaustaviti. Kokotić je to.
Kroz noge trećem drotu se baca i klizi.
Pred krevetom bračnim je. Vidi krv kako polako mu na ruku kapa.
Ruku u usta stavlja i kuša ga. Misli nije moro, ali nešto ga strašno, mračno, neljudsko tjeralo na to.
Znao je , to je Dijane njegove krv, jer prstiće njene, na rubu kreveta sluti. Krv niz grlo mu klizi, slankasta je. Misli on djetinje. Nije znao da je krv slana, nikad je nije probo.
On se polako na koljena diže. Tek toliko da se susretne sa malenom glavom.
Plave ga oči tužno gledaju , dvije su suze iz njih kanule. Iz lijevog rubin krvava i desnog safir ledena.
Očima ga zovnu , on joj priđe, ona mu šapuće i on čuje:
-Poljubi me i zagrli me mili moj, molim te. Tako sam umorna ,a i hladno mi je.
On je zagrli i poljubi, baš ko ljubavnik vični. Ona se nasmješi i oči zatvori.
Misli on, moja djevojčica je umorna i pošla je da spije.
Ali jedna grlica , bezbojnog brilijanta sjaja, između njih dvoje prhnu .
Prozori se otvoriše vjetrom razbijeni i prije nego orkan poče, uznesoše je put neba.
Kad grlica nesta , vjetar zaurlika, sjevanje i grmljavina na grad kidišu. Kiša i orkan crijepove lome, noć jauče i vrišti.
Dijanin vrisak se kovitla mahalama.
Blažena Luca Blažena Luca – Dan treći ( II dio )
Otvorim oči, a njegov pogled jedan valer tužniji. Iz čakšira vadi omot pisma, izgužvan i žut. Pruža mi ga i kaže:
Ti znaš šta je bol, ali se ne boriš sa njim. Ti ga trpaš i gušiš. Misliš da si ga zaboravila. Nisi malena.
Ti misliš da me znaš. Znam da sam malo simpatičan. Ovo što je zapisano će ti možda pomoći da shvatiš da bol nije rezervisan samo za nas. Svako od nas neko breme nosi.
Odoh da zagrabim malo Modre rijeke, ona je ljekovita. Donijeću i tebi. Trebaće ti.
Ode. Ni poljubca. Uh , jesam glupa. Odakle mi to. Čuj da dozvolim da me maksumče ljubi. Šta može ženskoj pasti na um, to ne mre nikome. Pih , pih, nalet me bilo.
Čitam:
Humor boli krije ( naslov)
Poče pjesma . Dobri uzima kutiju cigara. Gitanes su , Frka zanosno pleše, ali se ne glasa. Hoće Dobri da skine celofan. Ima on, i onu svoju Drinu bez filtera, ona je otvorena. Spušta Gitanes, uzima drinu , otvara poklopac , uzima cigar, lagano ga o kutiju lupka, stavlja ga u usta, prinosi upaljač , zastane, nešto se premišlja.
Spušta cigar.
To je već previše usporeno za Debu. Upečio oči na Dobrog ko reflektori na Camp Noe i ne trepće.
Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi. Gleda Debu, pa Dobrog , na kraju i Mojsija. Niko ne obraća pažnju na njega. To je dobar znak.
Mojsije potpuri valja, Senom brodice plove, Modra rijeka blista, more se pjeni, sve je kako treba. Krajolik i muzika se stapaju.
Biće dobro, konta Lenji, nikog nije moro moliti ni išaretiti.Zna , zakuvaće se.
Dobri pogledava na spušteni cigar Drine, a i ž'tan.Pa pogledava , i na Vecchia Romana i Curvoasier. Dileme su sveopšte. Natakariš ti Hamleta i Otela zajedno. Njihove dileme su ko igra klikera naspram ovoj igri staklennih perli.
Prihvati bocu kurvoazijea , u ruku je prima, obrće i razgleda. Neko bi reko nikad flaše staklene, a ni pića nije vidio. Pogled mu se utopio u slova.
Čovjek bi pomislio da čita ili ne zna čitati. Jes kad ne bi znao da Dobri osim vule vu kuše ave’ ko mu'a i takvih tričarija , od francuskog ništa nije znao beknuti , a kamo li pročitat.
To je dovoljno da Deba i Lenji dijalog na visokoj nozi, počnu.
-Baš si glupak Deba, ne čita on boju gleda.
-Jebala te boja ,šta će mu boja. Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.
-Jel’ prosuto po vešu.
-Kakav te veš spopo,ja o onim žemskim bojama , ti o vešu.
-Ja konto žensko veš mijenja kada ima jal’ jedno jal’ drugo,barem jednom dnevno.
-Što će mjenjat gaće jednom dnevno, nije luda. A i što će joj uopšte gaće ako ih treba svaki čas skinuti?
-A ako boja procuri jal bijela jal crvena?
-Nek uzme flašu kurvoazijea, pa u nek’ u nju boju sipa , da Dobri ima šta zagledat.
-Jesi mahnit, ne gleda ti on taj tvoj poganluk. On po boji vidi koliko je konjak dobar, jel’ dovoljno star, jel’ sazrio ili je uranio ili odocnio.
-Ti otkad progovorio ne može te čovjek dohavizat. Prije ni jedne nisi htio beknut. A kad bekneš, čovjek se divio tvojoj rječitosti i elokvenciji. Sve jasno i razumljivo. A-ha i A-a. Čuj konjak uraniti ili odocniti, ostariti ili pomladiti. Gdje si ti vidio da insan konjak može pomladiti?
-Može, može ali to nije za nas.
-Zašto nije za nas?
-Što'š pare bacat kad ćeš i onako riknut?
-Ja ne mislim riknut.
-Znam, ti ćeš crknut.
-Što ću crknut kad mogu riknut?
-E vala nećeš riknut nego ćeš crknut.
-Kako znaš?
-Fino znam.
-Hajde raci mi ako znaš!?
-Ja ti neću dati da rikneš.
-Zašto mi ne bi dao da riknem, jaran si mi?
-I Dobri mi jaran a on će riknuti, a tebe ću pustiti da crkneš.
-Kako znaš da on nece crknuti?
-Jednostavno.
-Kako jednostavno?
-Fino,jednostavno zato što će riknuti.
-Vidi jebote to mu sasvim logično zvuči. A Mojsije?
-Šta Mojsije?
-Hoće li on riknuti?
-Neće.
-Znači on će crknuti.
-Neće.
-Kako neće? Ako neće riknuti mora crknuti.
-Ne mora.
-Kako ne mora?
-Jednostavno.
-Šta je tu jednostavno.?
-Sve, on će krepat.
-Kako znaš blentovijo pametna?
-Jednostavno znam.
-Kod tebe sve nešto jednostavno.
-Kako neće biti neće biti jednostavno,jednostavnnije ne može biti?
-Zašto?
-Reko mi jednom Mojsije da on neće umrijeti, riknuti ili crknuti nego će smrt zajebati i jednostavno će krepati.
Debi se odmah prosvjetlilo.
Okreće se harmonikašu.
-Mojsije, kako ćeš krepati.
-Ko ti je reko da ću krepati, konju jedan.
-Lenji. Kaže ti mu reko da ćeš jednostavno krepati.
-I ti njemu vjeruješ!
-Kako ne bi vjerovo,ne govori se o anamo onoj ,nego o umiranju.
-Kakve ti sad veze ima anamo ona sa umiranjem?
-Ima kako nema. Ako bi išta u životu volio onda je to da crknem na njoj.
-Dobro Lenji reče, ti neće riknuti ti ćeš na roštilju crknuti.
Ubacije se Lenji ponovo u igru.
-Eto , ne rakoh li ja da ćeš ti crknuti, tu ti ni roštilj neće pomoći.
-Kako znaš.
-Jer ti je Mojsije malo prije rekao.
Deba se okreće Mojsiju
Zagrmiše basovi. To je Mojsijev novi signal : manite se šuplje priče. Vidi on, ova bi se filozofija mogla vrtiti, barem, dva tri dana.
I on zvizno. Sa Zlatom počelo neštimati. Skonto pričo im ti ili ne pričo na isto mu dođe. Blantavi ko blesavi mahnitovi. Ne može ih čovjek pameti nadolmiti. Samo svoje pa svoje. Jedino im buka može poremetiti tok misli, ako je imalo misli u njima preostalo.
Ovi Dobri ili je nekad bio autista, ili je posto autista ili se sprema da postane autista. Nema druge konta Deba. Samo ga celofan od srca ide. Što jest, jest.
-Dobri mog'li ja dobiti te cigare.
Lenji zakuka:
Nemoj Dobri molim te, znaš šta će on učiniti. Celofan je u pitanju.
Znam kaže Dobri i dodaje kutiju Debi.
Blažena Luca – Dan treći
Dobri me ponovo rasplakao
Od kako sam onu prvu kanula on me svako malo rasplače.Ne zna da li to radi namjerno , ali mu dobro ide . Poslije svake suze meni lakše . Vidim život se vrća . Postajem mekša i manje kruta . Sve više mislim na ljubićice i Modru rijeku , a sve manje na posao i Grad čednosti . Ima Dobri pravo ! Niko mi ga neće ukrasti i nigdje on neće pobjeći.
Neki dan ja pošla na posao . Kao i obično nacifrana i tip top u onom kožnom kaputu u kačketu strogoće . Mali Princ stade pred mene . Stani malo kaže.
-Imam jedan plan . Danas nećemo ništa raditi . Idemo u slobodu .
Hoću da protestujem , hoću da idem na posao , srijeda je , ali on me tako tugaljivo gleda , ko djetešce kome ne date slatkiš , samo spustim tašnu i sjednem na komodu u hodniku . Skoro da sam ljut a. On me za ruku prima vodi me u spavaću sobu . Ja još ljuća , šta li to on sebi umišlja ?
On se smješka :
-Nije to ,ne boj se .Ima jedan poklon za tebe , odavno je upakovam . Saginje se ispod ležaja , vadi veliku kutiju umotanu u obični , požutjeli i prašnjavi novinski papir . Oblik kutije i omot mi poznati , ali mozak ne propušta sjećanje .
Molim te , probaj , možda ti se svidi . Ako bude u redu , idemo u prirodu onako bez dodataka na ljepoti.
Prelazim preko opaske o šminki , iako nije njegovo da mi kaže šta da radim . On je moj privedenik . Nisam ja tamo neka njegova grlica i djevočica . Ipak , poklon je poklon i mene znatiželja savladava .
On izađe , a ja žensko ko žensko , kidišem na paket . A onda zastanem , pa se pitam odakle njemu pravo da mi išta poklanja . Neka , pustim to za sada i odmotavam vrpcu , srebrenkastu i svjetlucavu kao izvor moje Modre rijeke .
Kutija krije nježne boje . Kratak prsluk plavetne boje koja podsjeća na nevinost , koji doseže do dojki da ih podcrta i podigne ako treba . Neka klipan , nekom drugom da taj prsluk , meni još ništa ne treba za držat sise . Ni grudnjak . Nosim ga da hajvani ne bi balavili .
A opet kad pogledan duge ljubičaste pantalone , svilenu bijelu košulju bez okovratnika sa dubokim razrezom , na njemu zlatan broš sa listom izvezenim safirnim dijemantima, i tamno modre plišane baletnke . Pomislim da je to komplet . Na dnu , još jedan paket zamotana u odovjeni sloj požutjele novinske hartije. Otvorim a ono anterija boje pantalona . Zaboravih svu ljutnju . Imala sam par kućnih anterija , ali je ova bila san svake žene . Ne bih je bez poteškoća mogla opisati.
Tada mi jedna požutjela slika slika,uvučena u grudni dio anterije, privuče pažnju.Vidim dvije osobe koje su nekada bile par. Jedne nema.Nestala je.Pogledam novine nose datum nekoliko dana prije nego što je Dodo nestao.Gledam sliku i plačem.
Plačem i gledam sliku.
Dakle to je ta priča o slobodnom danu.Danu u kojem ću ja da plačem.E ,neće moći Dobri , ne zvala se ja Luca strašna,dika i ponos sarajevske milicije.Obrišem suze,šminka se razmazala ko crne tinta kad procuri iz pokvarenog pera.
Dok je skidam i lice umivam, sve nešto se pitam ; da li je on znao da će mi se šminka pokvariti i zato rekao da ne stavljam novu?
Čudna je on ptica , taj Mali Princ , kako ga Frkica zove . E , jes se usrećila s njim , nesretnica mila . Iz nekog inata se obučem . Stanem pred ogledalo . I jednostavno blenem.
To nisam ja Luce od trideset tri ljeta . To je neka djevojčica, što tek je u punoljetstvo zakoračila . Nalik je na mene , samo tužnije oči ima i dvije tri nevidljive borice tuge u uglovima usana . Sve saliveno kao da je neko moje mjere znao bolje od mene.
Čujem , onaj kuca na vrata . Kažem slobodno i on ulazi .
Zapanjeno ga gledam . Ne znam da li bi se smijala klovnu , uplašila luđaku ili se divila kostimu glumca i smirenosti sa kojom nosi to što nosi.
Tamno plavi ogrtač nalik dugačkom smokingu . Bijele , više čakšire nego pantalone , crne čizme sa petom od pet šest centimetara . Srebreni šal oko pasa i kao šlag po torti , modro plavo-bijela mornarska majica i mali modri prsluk.
Zločasta Luca mi šapuće , još mu samo povez za oko fali ili da ruku među njedra , poviše srca stavi , a u drugoj sablja da se na nju osloni..
Ona Dobra Luca što se ovih dana ćešće javlja kaže mi:
-Pusti ljubomornu blesu . Prelijep je ovaj Mali princ , u svojoj dječijoj odori . Čizme sa malo višom petom je obzukao radi tebe , da se ne sramiš.
-Idemo malena , vrijeme je.
Ja mu pružam ključ od auta , mislim biće mi malo kruto da ja vozim , a i ne znam gdje idemo.
On ne uzima ključe.
-Malena ja ti ne vozim . Život mi od malih nogu nije na nivou .Često mal0 srknem . Ne bih volio nekog pokupiti . Jedan život je jedan svijet . A meni se nikad nigdje ne žuri . Auto ubrzava život . Znaš li gdje ćeš me odvesti ? Daj malena , odvedi me na mjesto gdje si najslobodnija i najsretnija bila.
Da mi je to reko samo prije par dana loše bi se proveo . Nešto je kvrcnulo u mom umu i samo znatiželju svoju hranim . Šta li to on sprema?
Odvedem ga na livadu ljubičica , malo niže od izvora Modre rijeke , a prije starog Rimskog mosta . Tu niko ne dolazi već trinaest godina . On nosi novo , vuneno ćebe išarano duginim bojama i starinsku izletničku korpu od pruća .
Miris ljubičica me zapljusne svom žestinom i opije me . Ja gubim svijest . Kutkom uma osjećam da me Mali Princ prihvata , lagano spušta u krilo i govori:
-Plači malena, plači djetešce , ja sam tu ne brini . Samo mi se vrati mila i daj , isplači se milo djetence.
Ja se vratim , ali se ne isplačem.
U inat , jer on meni djetešce , malena , milo . Ne ide to tako . Sve da ima zubarska klješta neće on izvući moj bol . Suzu sam kanula , ali bol ne dam , on je moj.
Kristalna sehara
Skršili smo
kristalnu seharu
što krila je
tajne ljubavi naše
Lahorac je nježno
blistavom dolinom pelina
rasuo i položio
naktar minulih snova
ostale su skamenjene
krhotine nadanja
na ledenim kristalima
naših djetinjih srca
Uprkos nerazumu
maglice mazno svijetle
Život je prelijep
dušo duše moje
Srce plače duša boli
koliko smo se voljeli
Život je prelijep
najčednije srce srca moga
Uzmi čašu gorkog vina
noćas hoću da se napijem
prelijepi život odi dalje
najmilija dušo duše moje