Od Debe i mržnje, oliti fobije , do snješka bjelića
*
Imamo jednog vrlog prijatelja. Zovu ga Deba.
Možda ga znate?
Vi mislite deb'o čovjek. Jok , nikako, mršav je ko girica.
Onda pomislite da je debil.
Ma jok , odebljo mu mozak od nesuvislih misli.
Dobar je on , jalijaš i mahalaš , a to mu na istu deređu dođe.
Blesav ko jednosmjerna struja i opičen k'o konj koji naganja zebru.
Znači misli u crno bijelom , jednoličnom , vijugavom koloru.
I lajav je i obrazli. Čudan svat.
A ima i jendu manu; skoro pa kompleks. Ne voli čojk da ga mrze. Pa to ti je. Namah dobije napad fobije. Bilo kake. I umjesto da poplavi, pocrveni,požuti ko svaki insan on pobjeli ko snješko bijelić.
Išli mi tako jendoć jednom ulicom. Žemskom.
Pitate kako znamo da je žesnka ili otkad se to ulice djele na muške i ženske.
Ako se ulica zove Rave J. ili Radojke L. šta vi mislite je li to muška ili žernska rodnost?
I nemojte da bi sad nešto implicirali šro smo pomenuli ravu i Radojku. U smislu i najviše volimo curvoasier.
Volio se Deba zagledati u izloge.
Vi mislite hoće nešto da kupi. Ma jok, boni.
Uglavnom je dekintiran. Svu lovu sprca na grlice .
I da znate nije na one čaršijske, što se lomataju od Drine do Mošćanice, od insana do insana , oko sebilja i šadrvana da iskamče malo zrnevlja; već na prave orvacate đardinske grlice.
On se zagleda u staklo da vidi koliko je lijep i imali koja pametna da mu iz čela niče.
A ružan ko glista kad je zgazi auto misle žuti i nikad ni jene pametne za vas cijeli život nije procuclo.
A izgleda veoma pametno. Ko Rodenov mislilac ili dijete na tuti , kada ga grčevi muče.
Odjednom , skoro ko sinja kukavica zakuka, .
-Oni me mrze.
-Ko to bolan?
-Evo ovi. Natandarili veliki plakat o meni u izlog. Neka američka dobrotvorna organizacija.
Jes, kako nije?
Amerikanci pa dobrovtorci i humanitarci.
Mogu oni maglu i bijele bubrege prodavati kome hoće. Mahali nikako.
-Kako znaš da baš tebe mrze. To oni sebe , ko biva, opisuju.
-Znam sigurno, evo piše plavo na crvenom sa hejbet zvjezdica narandarenih! Koliko petokraka sprcali na malom prostoru , neko bi mislio da su komunisti , a ne pobornici pentagtama. A nisu . Gori su od komunjara i od fašista.
-Ma hajde bolan , to se tebi samo čini.
– Nije meščini , već sam siguran. Idem rješiti problem. Ne volim da me iko mrzi.
-Nemoj bolan belaja. Ameri su to. Šta te briga ako te taki mrze? Bitno je da ti misliš da si u pravu i da se zaljubljeno ogledaš u staklo i u svoju nutrinu zaljubljuješ.
Namah , za inat plakatu i nama , uđe. Mi nemamo kud , i mi , čoporativno za njim.
Kultura prije svega. Kucanje, kašljucanje i selam.
Mrak dama, ne po puno osunčanijem tenu, njih ne zapošljavaju američki “humanitarci”. Već po fizici . Diše po metra ispred sebe i trepće očima ko svaka barbika pred takar.
-Izvolite , šta ste trebali.
Deba se zableno u pluća i unezgodio. Znamo šta mu na um pada. Muca:
-Guten daj !
Valjda munjeni jado mislio : Good dej!
A možda i nije. Taki je on . Nerazuman.
A jopet mu , anglosaksonski naglasak južnog konfederacijskog petnaesterca , ne miriše na dobro. Kju – klux – klan je tamo još uvijek glavna kaubojština. Koliko on zna. A on ako nešto zna , onda ga beli zna.
-Mi ništa, ali našeg druga mrzite , kao da je bojen abonosom. A vidite da nije. On je samo originalni bijelokosni mahalaš.
-Zašto misli da ga mrzimo?
– Hajd’ Deba iskantaj.
-Evo ja sam rasist. Volim žene svih rasa. I seksist sam jer se volim seksati sa njima.
-Ma nije to rasizam i seksizam , dapače to je veoma pohvalno sa vaše strane.
-I ja mislim da veoma po'valno sa naše strane. I hvala vam i što oćete da me po'valjujete.
– A dalje?
– Mislio da ćemo se zaustaviti kod povaljivanja, ali idemo dalje. Nisam homofob jer mrzim pederčine, ali volim lezibejke. One mi milina, valja se mnogo pomučiti , a tanka fajda. A ti se poganluci neutrališe.
-E to je veoma nezgodno, jer jedno ne opravdava drugo. Mislim da se jedno drugim ne može izbrisati. .
-Pa i ja sam istog mišljenja. Đe ćeš pogančersku pogan porediti sa miomirisnim pogančerskim đardinkama. Evo , molim te reci ti meni , šta bi ti radila kada bi ti se kojim slučajem jedan peško ili oni osunčaniji nearijevac počeo motati oko sjedalice.
-Molim vas nemojte biti tako lični. Hekunla bih ga stolicom posred glave. Ili pištoljem u čelenku. Tako oni kod nas na južnom divljem zapadu rade.
– Ti si prava usamljena zvijezda. Vidim ja ti si za brisanje sodomlija , gomorlija i cionista sa mape zemaljske. Kako neću biti ličan bona. Pogledaj kakva te je stolica jamila. Vrtoglava, a ja ljubomoran na nju. Sami pliš i kadifa se u nju zavalio. Ne može da diše.
– A ovo zadnje dobri moj čovječe – Asshole . Šta sa njim?
-Nisam ja baš dobar, nikako nisam. Ali to je malo duža priča , a i za ovo nisam siguran šta ste mislili? Morali bi to uz neki zalogaj i koju oku vina protabiriti, okano moje. Rodi čiko okice lijepe.
I protabirili su. Debelo. Taki je Deba. Debeli dembel. Bilo je tu jahanja , mamicanja i uhkanja. Hejbet. Možda ga zato zovu kako zovu. No, ta je takarli priča uskoro završena opozivom dame sa velikačkom , polametarskom upalom pluća. Rekoše – neopravdani i neprimjerni , a takarli dodiri sa domicilnim pučanstvom.
Ostalo usud tefter staroslavni zapiso!
-Pod a)
Poslije devet mjeseci , negdje u okolici Dalasa , ona kjukluksklanovka se u hinjski smješka i privija malog mahalaša na grudi. Pljunuti Deba. Samo bi dojkio i dojki se prifaćo. Kada odraste , garant i još koječega…
-Joj levata majko mila. Kako bih u Americi zatrudnila , a da budem sto posto sigurna da mi dijete garantovano bijelo ko snješko bijelić bude.
-Pod b.
A Debe ko Deba. Poslije hejbet takarli dana , još uvijek nije skonto zašto ga ameri mrze. Moraće jenom u Dalas banut radi provjere taksirata. natuca on pomalo i latinski – repeticio est mater studiorum, il’ nekako slično baš o mahalašima lično.
Prođe pet godina i koji mjesec, mere bit godina. U varoši ništa novo. Jedino se Meleka zadjevojčila i Fatma skoro oporavila. Ono skoro je daleko od zdravog. Ni jedna, ni druga neće za Bega da čuju. Beg se na majčino imanje povukao kada je ova dušu ispustila . I on brzo za majkom mandrkno. Kažu heftama mu dušu čupali.
Begovica se malo usplahirila kad ču da se Mujo iz vojne vraća. Od Fate poneki, ni dobar ni loš glas. Podnošljiv. Muju i ne pominje.
On se iz vojne sa Kozacima , napokon vratio. Neustrašiv bio, život mu ništa nije značio , pa se i smrt od njega odmakla. Činova se hejbet dograbio i aglukom se zakitio. Majci na vrata kuca, ona ga ljubi, sin jedinac se doma živ vrnuo. Osjedila ona skroz na skroz , jedan kroz jedan što bi raja rekla , ali ništa to spram radosti što je jedinac , živ i zdrav grli i ljubi.
Sa njim dječačić od pet godina , isti on. Mujo ništa ne objašnjava nego djete za jednu ruku drži, dugom rukom jatagan pridržava. Dvije kubure za pasom ga opasnim delijom čine. Brkove kozačke nabacio, pogled mu se usurio. Da čovjeka , tujina strah spopane.
Pravac begova kuća. Kapidžik zatvoren , on zapovjedno kuca. Na dobro se lako naviknuti. Nekom dobro, nekom zlo.
Meleka otvara vrata, vrišti od radosti, Muji se o vrat vješa, nema bitno što se zadjevojčila. To je Mujo , njene , neprežaljene Fate dragi došo. Izlazi i begovica Fatma , čula glasanje radosti . Malo ublijedila, iz kuće ne izlazi, ali nije blijedilo od toga. Ovo je ono blijedilo kad insana bude , pa ga ne bude, jer se prežaljena avet na vidjelu sreće.
Ljepota bila , ljepota ostala. Koja sjeda je spotakla, ali ista Đul Fatma jedinica u majke. Pola Bosne se za njom u njenim djevojačkim danima okretalo, druga polovina uzdisala. Sada bi cijeli dunjaluk udovicu da ženi. Ona ni mukajet. Jednoć je jednom srce i tijelo dala, i naj'grabusila. Dosta joj tarapane i tuge za čitav život. Jedino joj kćer Fata ravna i u ljepoti i u sreći i u kijametu bila.
Muji zasuziše oči , on na koljeno kleknu, u ruku je ljubi i kaže:
-Sretan ti unuk neno. Evo ti Fatin i moj sin ,da ga paziš i voliš, ja ne mogu, mene velike muke pripale .
Sjedoše kraj šadrvana, čijom je vodom Fatma svoju anterijsku raspomamljenost prskala i hladila. Zna to Mujo, ona mu pričala o tom jadu. On krivac za to bio, sa ponosom se od srca smijao, i neprestano je ko ramazanske kandile palio i tulio.
Ponude mu dadoše , kahvu i rakiju ne odbi.
Sjeća se i priča …
Poslije Fatiminog usuda , zbog Fatime i Fatme malo više akšamluku i rakiji sviko. Misli pomoći će, bol, snove i ljubav da ubije. Ne pomaže ništa. Sve to njega i dalje čereči i na živo kolje.. Namah se u askere unovačio .
Dugogodišnja vojna sa Kozacima se dobro završila. On aga postao , a Vezir ga zbog hrabrosti plaho zagotivio i pripazio. Mogao je da bira gdje će agluk , imanje odabrati. On izabrao Smirnu; čuo da se jedan agluk tamo prodaje.
Zna Fatma, zna i Meleka zašto se Smirna bira. Meleka mu rekla za Fatine hareme i hamame. Neće ni jedan nego taj. Vezir svoje obećanje izvršio. Pokraj dvora sanđakbegovice Fate , Mujo svoj čardak pristavio
Kad je Mujo došao u Smirnu, Fata malo poboljevala. Glavna sandžak – begovica i dvostruka udovica postala. Pričala mu to, kada je prvijeh puta obhodio. Obradovala se jako, neizmjerno. Nema suza , sve ih za pet i po godina isplakala.
Ni on , suze skoro nema, On je svoje ubijajući din dušmane prolijevao. Žao mu insana. Ne zna ih, ništa mu nisu učinili. Ni on njima, ali kidišu jedni na druge i sjeku se , ko bijesne zvijeri gladne krvi . Ili oni njega, ili on njih, nema treće.
On uvijek imao sreće. Ubija on i plače. Malo za ubijenim insanom, a najviše za Fatom, tek ponekad za Fatmom.
Jedino mu u srcu radost zaiskri, kada na Meleku misli. Biće prelijepa djevojka , taj mali curetak, ta harambašica mila . Krvlju bol za Fatom pokušavao da umine.
Ima tu i krivnje zbog Fatme , majke njene. Sve nešto misli da Fatu ne prevari sa majkom joj , ne bi se ništa desilo. Svu krivicu na sebe privaljuje. Bol ne uminu , većme se veća javila. Čito; sveti kitab brani i u nečist meće , sastaviti majku i kćer na dunjaluku u poganluku.
Njen Mujo nju potražio , kapidžike i pendžere svoje kraj njenog dvora pristavio. Srce hoće Fatimi da iskoči. Sve ga pita da li je još voli, da mu nije koja srce ukrala. Zna ona da nije, ali se prvi da mu ne vjeruje. Pa ga čika i miluje. Mazno ga štipka , provjerava je li san , melek ili njen Mujo.
Ko vihor uleće troje djece, dva sina i kćerkica. Pet,četiri i tri godine, jedno drugom od uha do uha. Kad Mujo vidje ono najveće , srce mu zatreperi. Takvog on sebe u Bosni ogledao , kad je tih godina bio. Sjeća se, k'o da je juče Modrom rijekom gazio.
Upitno gleda u Fatu , ona potvdno klima glavom. Neće pred djecom da priča. Djeca joj po bosanski pričaju, dvoje mlađih nešto i turkiš čavrljaju, ali stariji neće za turski da čuje. Gleda u Muju i drsko i znatiželjno. Drsko jer je stranac, a sa majkom mu veselo egleniše. Znatiželjno jer mu poznat i pomalo blizak taj lik.
Poslije , kada je dojilja mlađu djecu odvela na spavanje, Fatima uze petogodišnjaka za ruke, posjede ga u krilo i reče mu :
-Mili , evo ti babo napokon došo, poljubi ga u ruku maleni , siročiću moj!
To joj dijete jedina radost svih ovih godina bila. Pričala mu ona o njegovom ocu, majci Fatmi , svojoj sestri Meleki. Pogan, očuha i svoga oca nikad mu pomenula nije. Teškom mukom je prihvatila ovo drugo dvoje, i još ne zna da li ih voli ili sažaljeva.
Dijete se ustručava;Mujo ga nježno za ruku prima i cjelov u kosu ,pa na obraza stavlja. Jedna suza kanu na djetinje lice. Zacrveni se kao krv i polako na djetinje usne panu. Dijetetu neugodno , kuša suzu , slana je i slatka. Umiri mu srce i prihvati nježnost ove strane ruke, kao da je nešto njegovo. Ubrzo ode i on na spavanje.
Danima se Fata i Mujo viđali i ponovo upoznavali. Niđe im se žurilo nije. Da su znali ono što nisu , ni dekike ne bi gubili.
Ona kaže doveo je sandžakbeg u ovaj harem , što je dao da se njojzi napravi. Ona već u putu , prije Stambola , saznala da je sa Mujom bremenita. Ništa više ne bi pomoglo da bilo kome kaže.
Ako kaže sramota, svašta može biti. I osramoćenu vrnut je doma, i kamenovati i bičevati, u roblje prodati. Šuti ona i u Smirni o vaktu rodi. Babice , dojilje i dadilje se uzvrtjele i usplahirile, nešto se računica ne slaže. Beg prekinu tračeve: reče sedmanče je i njegovo. Tačka , nema više munđijanja. Plaho mu se ljepota Fatina dopala i on po stare dane pošandrco i zablejio se u Fatu.
Ipak se ili od jeda ili od slabog srca u neki brzi vakat prevrnu. Obradovala se Fata, slobodna je, eto kući može hodit. Ne prisni joj se. Brat begov sebi tu ljepotu za ženu na silu uze. Bio koju godinu mlađi od beja i ona rodi sa njim ovo drugo dvoje djece. I ovi beg prhnu u fenjer , ha se kćera rodila.
Fata opet slobodna , ali kasno. Dva tereta pride ima. Ne zna kako bi na udovicu sa stranjskom djecom u varoši gledali. To joj najmanja briga.
Šta će Mujo njen na dvoje stranjske djece rijeti? Stid je bilo. Hej , ona dva braka imala, dvaput udovica postala, troje djece porodila, a on jako momak. Ih kaki je, jedna li mu udovička majka. Svaku djevojku može dobit , prevrnut i oženit, i još koju pride.
Vrijedan i robustan je on; obdaren svim i svačim. Kod njega nema ništa labavo; več čvrsto, odrešito , pravo i muški ; joj mamo mamice. Zato se iz Smirne nije micala, a i čula u vojni je , oko ovih osmanlijskih se krajeva mota. Za majkom Fatmom i sestrom Melekom žalovala ko za Mujom. Tri su to rane, grdne, neprebolne , neizlječive…
Kako to boli Bože mili , Milostivi. Nikog svog da čuješ, vidiš ili dotakneš; dušu, srce da ispuniš. Tako haman šest punih godina. Praznina se duboka stvara. Iznutra nešto rovari, truje, slama i izjeda. Boli to mili moj,ne može se insan nikako naviknuti na tu bol.
Živi čeljade, mora se. Bogu Jedinom se moli ,a život , kao , ide dalje i traje i ništa ne pomaže.
Mujo njoj ništa nije imao za pričati: bolovao i ratovao , pa opet bolovao. Vremena neka neobuzdana , stampedasta mu mutila razum. Sjeća ih se kao kroz maglu. Više od pet godina prođe dok je nije našao.
– Bona da si ih stotinu rodila ja bi sve prihvatio. Tvoja su , znači i moja su .
Poslije te priče sve je bilo nekako drugačije i lakše. Ona poče anterije oblačiti. Sve neke nove. Imala vremena pa vezla i vezla. I majci i sestri mnoge izvezla. Veze a misli, ona ih nikada neće obući; nema kome i zaradi čega.
A opet , šta zna ,možda će Mujo nekad navrnuti. Osjećaj je ne prevari.
Jedno veče sjede u njenoj sobi. Ona je namjestila kao onu , svoju, djevojačku , sve isto u njoj pristavila .
I demir prerezala. I stoji u uglu sobe. Muji se oči zasuze , mislila je njegova Fata na njega svaki dan svih ovih godina. Odjednom mu se ugodan osjećaj, kao nekad u domu javi. Dobro Fatinom , ispravlja se on i nije mu žao, što se u damaru vrati oni vakat.
Akšam samo što nije rubinom zatamnio. Vazduhom se probija onaj čudesni ljudski glas, koji svojom umilnošću sve smiruje i tjera ljude da se okreću nebu i mole. Takvih ezana odavno nema. Ogromna šteta. Neko će to debelo zaplatiti.
Njih ta ljepota obuhvata, pomole se Bogu Milostivom. Vrijeme i život ih naučili nekim datostima i stalnostima. Hvataju se za ruke, miluju ih i šute. Zamišljeni su, molitve su odavno završene . Muče. Ni je'ne!
Ona se trgnu, prima ga za lice, privlači sebi , ljubi i šapuće.
-Dobro mi došao,mili moj!
Njemu suze u očima.
-Dobro te našo ljubavi moja!
Šeret se u njoj poslije vijeka zindana budi , pa ga pita:
– Da li ti je otpo još koji nokat, mili moj.
Smijeh, vriska i gurkanje.
Ho,ho,ho brunda Mujo:
-Upravo mi je otp'o jedan nokat .Hoćeš ga pregledati, ljubavi moja.
Bijela hanterija neće više da se sa njima igra i druži , na nju niko ne misli, ljuti se i širi. Polako ispadaju grudi,ruke,noge. Bjelasaju i tamne , igra svjetlosti i sjenki između butina i pupka. Fatima se na anteriju ne ljuti što je otkriva i probuđene slasti Muji u zagrljaj baca.
Skida izdajicu i predaje se. Mujo lud od sreće, gubi se u dobro poznatim izvorima slasti, rosnim udolinama i nestvarnim uzvisinima. Stiže svaki brežuljak i svaki do’ da obuhvati, miluje i ljubi, nigdje mu se ne žuri.
Ali tijelu ne možeš naredbu izdati ;četa stoj , juriš, povlačenje, u napad. Jok , nikako.Tijelo to čini kako je sviklo i kako mu se drugo tijelo daje i otima. Željne usne su spojene, drhtave ruke se prepliću, uzavrela tijela se bez milosti predaju . Mujo se uspinje ,ona ga grčevito steže i sebi vraća, on polako sa šestogodišnjom čežnjom i bolom prodire u isto toliko godine suza i tlapnje. Ona ga prihvata, pa ga iznenađeno vraća, još je većma očvrsnuo, sunovraćuje se , a ona nema kud , opet ga prihvata i ječi.
Sad je sve u redu. Dušek je dugačak i širok, a oni bezbrižbni i još isto zaljubljeni . I nemaju straha da će ih neko iznenaditi.
Sve je tako lako kad muzika i ljubav akorde strasti tvore i kroje. Malo su grčevitiji nego nekad prije, boje se da im san ne utekne. Ne znaju da li je java ili im bol miline , snove snije. Novo oslobođeni krik i jecaj i brundanje:
-Joj,mamo mamice i uh, uh, uh.
Isključuju mogućnost sanja i oni znaju da su oni opet , ona nestašna djeca , Mujo i Fata; samo im trešnja i tunja ispod prozora nedostaju. Tako je vrijeme brzo ludilo , da je skoro odjednom jutro preteklo noć.
Ona , prvi put u njihovoj ljubavi , može slobodno da položi glavu na njegove grudi, uzme slavuja u ruke i mirno, premirno zaspe i sanja kako opet i jopet vrišti:
-Joj , mamo, mamice.
On ne smije da zaspe, boji se da mu grlica ne pobjegne. Zna nikad je više ne bi mogao naći. Stišće je nježno, ljubi u čelo, polako da milu meleku ne probudi.
Niko ih nije uznemiravao, poslije podne se probudili, nešto jeli , sa djecom se pograli i eto ga akšam pada i novi se ezan javlja.
Opet su sami, ona u rubinovoj anteriji, on već gol, golcat , gori od sinoćnje večeri, u bunilu vri, odjeća mu smeta. Fatimu dva puta ne treba nagovarat i ona je naga . Više nema grčevitosti i nervoze, sada su svjesni da ova igra nije san.
Ljubav klizi ,oni su brod po uzbibanoj pučini kojeg vode vješti mornari, za trenutak zastaju da brod sidro baci pa ga vade. Pustimo se sidra i mornara.
Njih dvoje su sada Fatima i Mujo i ta im igra najviše odgovara. Mujo na Fati, Fata na Muji.To se djeca ponovo vole, igraju i jure. Mujo sa ponosom osjeća da nije važno njegovo uh,uh i uh, već se dao na saučesništvo , u rađanju onog: joj mamo, mamice.
Fatima vrišti i vrišti i jauče, kao da joj je svaki put poslijednji.
Sabah ih obuhvati, ali oni igru ne prekidaju. Dođe i podne, a oni se bjesomučni i izbezumljeni obeznanjuju znova i iznova.
U akšam, ezan se nekako usporeno , tužno , jecajući javlja.
Mujo se na lakat naslanja i gleda je. Njoj se čelo orosilo, očajnički guta vazduh, daha nema. Potres je nagli zdrma, ona iznenada malaksava, grčevito se steže i pribija uz Muju svoga, ljubav svoju jedinu.
Nokte mu u grudi,u srce zariva. Iz očiju joj suza bespomoćnica klizo, ljubi Muju poslijednji put, izusti jedno jedva čujno : -Volim te ljubavi moja jedina.
Još jedan drthaj , poput grča joj grudi potrese i Fata umire.Tako mirno , tiho i prirodno kao da je tu ulogu godinama učila.
Grlica sa safirnom ogrlicom ka nebu leprša, krug ka nebu pravi , maše krilima i Muji poručuje:
-Čekaću te , Mili moj.
Što ti je život! Dvoje se našlo, pa se nije našlo. Poslije mnogo jada i bola se ponovo našlo i nakon par časaka, iz čista mira, se ponovo zauvijek izgubilo.
Neko bi reko tuga je to. Ipak to se samo život , jedan jedini , prelijepi , tek tako dogodi i insana zbog neljudi slomi.
Svjestan je Mujo , nikad bistriji. Svisnu mu Fata ljubav njegova jedina. Svisnu ko potrgana , mirisna djevičanska ljubičica. Jedno skoro nečujno joj, mamo mamice , samo jedno volim te i nesta.
Vojničina, asker, janjičar, aga , vezirova desna ruka Mujo san Fatimin i Fatmin, plače ko malo dijete , kojem sisu iz usta otimaju. Mislio je da je sve suze isplakao. Ni jedan čovjek ne zna koliko suza za isplakat ima.
Ećim rekao da je od nabijene sreće presvisnula.
Puno je to zbijene sreće bilo za moje milo napaćeno čeljade, kaže Mujo.
Jebo ja takvu dijagnozu i hladni rezon.
Ne kaže to ni hećim , ni Mujo , već pripovjedač.
Nikad ga niko nije čuo da je lanuo ili neku nepristojnu riječ rekao. Sada mu se rečemo biva zgudumilo i učinilo da ga je vakat pričepio i da je morao i on jednom jednu lajnut.
Mujo šutio i guto, naučio se, što'š se srdit , kad će biti kako će biti. Moš zaplakat, tugovat i jaukati, vrištat na nebesa , ali psovati i ružnu riječ izustit nikako. Nije to za dobre ljude. A i pogano je.
Mujo Fatimu sahranio u đul bašti svog agluka , u hladu trešnje , pored bijelog mramornog šadervana sa šest česmi.
Htio i ono dvoje Fatimine djece povest doma.No , ne dadoše rodbina i vlast. Rekoše: ono svoje kopile vodi sa sobom, nama našu djecu ostavi.
Ovo Fatmi i kćerki Meleki joj ispričao. Ne ovako, već vojnički, šturo i ugrubo, bez detalja koje nisu za druge.
One te detalje znale i neispričane. Fatma ih doživila sa Mujom. Kćer i majka se rasplakale i neutješne bile. Ode naša Fata, pupoljak mirisni . Ona je zvjer, monstrum od oca proda i ubi. Plaču . malenog Fatmira grle i ljube , milovanjem i suzama zalijevaju. To je sve što im ostade od Fatime .
Mujo poljubi Meleku u čelo i reče joj :
-Čuvaj mi sina, jaka si ti ljepoto moja.
Begovicu ljubi u usta, ne stidi se, mnogo ih je ljubio i volio i šapuće joj:
– Drago moje za nas dvoje, sve sa Fatom umrlo je.
Fatmira, sina jedinog pomilova po kosi , poljubi u čelo. I ode . Ne osvrnu se.
Mujo nestao, dugo ga niko nije vidio. Svašta o njemu pričali. Ponovo se u vojnu vratio, te se oženio, pa se propio, pa propao, pa u zindan otišao.
A Mujo se u Smirnu vrno. On , vojnik, aga i ljubavnik svojoj dragoj Fatimi , ljubavi svojoj, Nevjesti , Ženi svojoj , počasnu stražo davo. Šest mjeseci i godinu , dan za danom, noć za noći, bez prestanka, bez predaha Bogu se Milostivom molio..
Gleda trešnju, gleda behar i đule u bašti. Na bijeli mramorni mezar i nišane gleda . Pogled mu se ukočio. Nema mu Fate. Tišina. Ni u san da mu se javi. Jok , nijednom.
Mjesec , zvjezde i maglice za njega više ne svijetle. Ublijedili su i žaluju. I njega maglom ovijaju.
Zatim okrene pogled na zlaćani šadrvan sa šest česmi ; on tiho žubori, prelijeva se i klokoće , kao da ga pita:
-Bolan Mujo kad ti je nokat otpo?
Vidi šadrvan da šala nije uspjela i gleda u insane koji ne prestaje plakati. Što ti je insan? Njegove dvije česme mogu preliti vode ko svih mojih šest. Nešto se tu računica ne slaže.
Kako će se ba složiti? Ne zna insan koliko suza može proliti. Isto onoliko koliko ih može ne proliti. Sve je u parovima.
Jes ovaj što blebeta pametan, čudo jedno.
Begovica Fatma se razbolje . ćerku nije mogla prežaliti. Kopnila, lijeka joj nisu mogli naći. Ona ga nije htjela , ni tražila.
Pročuo se glas, Mujo se u varoš vraća. I zaista jednog sunčanog zimskog dana u vrijeme đenaza, vrati se Mujo. Vrnuo se iz Smirne . Zauvijek. Konja , vranca jaše, ovaj silno poskakuje.
Odlučio Fatimin i Fatmin dragi – dosta žala za Fatom. Ljut na nju, ni da mu bilo šta u snu šapne. On sam sebi u inat njoj progovori – živima treba život posvetiti. Mislio na Fatmu. Došo tobe : Živi živima , mrtvi mrtvima!
Ispred begovske kuće tabut iznose. Vidi Mujo , Meleka čvrsto drži Fatmira i suze štišće.
To Fatma , garant , na tabut tahti mrtva leži. Nema druge; mnije nesrećnik.
Mujo se čini hladan kao hiljade pahulja bijelih u minusnu sabah zoru . Polako konja zauzdava, iz bisaga tri stambolske žute tunje vadi i slazi. Na rame bisage uprtio. Gomila se miče u stranu, oslobađa put gajretli insanu.
Prilazi Meleki i sinu , oboje sa ogromnom tugom u očima u ruke ljubi. Daje im po jednu žutu dunju stambolsku i bisage Meleki o rame kači. Uzde vranca sinu u ruke kači. Iz đepova pune šake dukata , u dva tri navrata vadi i što dalje od tabuta baca. Gomila za dukatima stampeda.
Slomljeni ljubavnik prilazi tabut tahti, čohu , pa čefin skida i marame sa anđeoskog lica miče i ljepotu milu gleda,.
Anđeo samo spi. Malo ublijedila , ali prelijepa je. Moli se on; da je njega ili Fatimu u trenu smrti sanjala. To bi za nju najlakša smrt bila. Poljubi je u jedno oko, pa u drugo, onda u usne, polako nježno i dugo. Pogleda i Meleku i sina, slegnu im remenima. Ko veli:
-Šta se tu može?Sudbina!
Sjeda . Naslonja se na kapidžik Fatimin i Fatmin. Jako je umoran, ali rukama čvrsto, najčvršće steže tabut, ne popušta ga. Dvije grlice bijele lepršaju zajedno ka nebu.I to je to.
On im maše, zatvara oči i spokojno za Fatimom i Fatmom krenu.
Iz desne mu ruke klizi mirisava žuta stambolska tunja , kotrlja kroz kapidžik, preko bijele šljunčane staze , ispred šadervana zastaje. Đul baštom se šire mirisi žutih dunje i ljubavi.
Ode i Mujo. Bez riječi.
Meleka je dugo na Fatmira pazila. Nikad se nije udavala i zaljubljivala. Nije htjela nesrećnu kob majke, mame, mamice i sestre seje, sejice.
Željna ih uvijek bila, seje malo više. Možda je ponekad vatru u sebi osjećala, ali je mašicama tjerala. Neće da se sjeća da je i ona u Muju zaljubljena bila. Nako dječije, nevino.
Fatmira ona mnogo voljela i pazila. On razmažen i sebičan postao. Jednog dana u Smirnu se vratio da potraži brata i sestru. Meleki odlazak nije obznanio. U varoši su ga uvijek tujinom smatrali.
Više se nije čulo za njega.
Meleka se par dana po njegovom odlasku u meleku pretvorila.
Sabahli ezan blagoslovljene noći je prozvao i ona je , tek tako , jednostavno i lahko , bez imalo straha , u pratnji Anđela odlepršala ka nebu u susret mami, mamici i seji, sejici.
Nešto nije previše vjerovala da će Mujo sa njima biti. Bar ne za neki vakat.
Imao sam malenog psa. Bio je meden , rundav i crn. Nisam ga zvao rundavim,tako sam mu tepao.Nisam ga zvao crni,tako sam ga mazio .Zvao sam ga Medi ,tako sam ga volio.
Pas i dječak , Medi i Crni. Crni i Dobri .Igra i radost, Jedno ljeto mnogo nestašluka, još više smijeha i radosti.Tri mjeseca sna.
Dječaku bješe šest godina , psu četiri mjeseci.Mislili su zajedno će rasti. Živjeti čitav život istim snom.
Ali…
Dječak i pas su bili još mladi , nevini i naivni.Nisu znali da je sve u parovima. Snovi – java.Radost – tuga. Smijeh – bol. Život – smrt. Nisu čak znali ni šta je to dobro,jer su bili sušto dobro; a kamoli da postoji zlo kao njegova susprotnost.
Dođoše neki ljudi neuki. Dođoše neki ljudi zli. Dođoše ljudi sa plićakom uma. Iznenada. Niotkud.
Žicu šintorsku oko psa staviše. Žicu čeličnu oko vrata Medenog saviše. Omču smrti oko života moje bebice zategnuše.
Zacvili štence. Zacvili dječak. Zacvili nebo. Crni oblak zakloni sunce da ne gleda ono što se ne može gledati , a da se srce ne raspukne, a da se nebeske putanje ne poremete.
Nije se dao Medi .Nije ga dao Crni. Ugrizoše dvojicu od neljudi. Nejaka maksumčad kidišu na zvijeri. Zvijeri djete na zemlju bacaju. Jedan monstrum hvata rundavog za zadnje noge. Diže dječakovog medenog dugara uvis. Visoko, najviše .
Crni očajnički ,nemoćno osjeti zlo se veliko sprema. Sa zemlje vrisnu:
-Joj Mama mamice…
Šućmuraste okice Medenog očajnički gledaju, cvile nevinost svoju
-Pomozi Maleni!
Ni oči nisam zatvorio. Ni Bogu Jedinom se pomolio, Ni pomoć bebici svojoj pružio.
U djeliću sekunde Medijevom glavom protrese monstrum trotoar. Ciknu Medi krikom preplašene srne kojoj krvoločni vuci očnjacima utrobu, srce kidaju . Prosu se mozak po bjelini ivičnjaka, kao drob tek zaklanog janjeta. Crvenkasto bijela masa na sivom asvaltu se srcoliko širi i kao potočić usporeno klizi ka Crnom.
Ni trepnuo nisam , a krvoloci ubaciše malo beživotno tjelešce u kola i krenuše u potragu za smjehom i radosnom cikom nekog novog para drugara.
Drhtulji duša djetinja obavijena zvejrinjim smjehom. Obogaćena sa dva nova pojma: ubice i smrt.A ne zna ni da plače , tek počinje da uči.
I prođe vrijeme
O'čas
Samo šezdeset kuka
Sanjam iz noći u noć
Ljepot okice Medijeve
Kako Očajnički gledaju
Cvile nevinost svoju
Pomozi Maleni
Možda me zato zovu Dobri Bleki
I mili taj vakat . Samo sat kasnije vidim plavetnog anđela koji mi sa drvenog mosta maše. Osmjehom i bijelim svilenim šalom nagovještava da je Život prelijep. Iz nježnog vodenog zagrljaja što vječnosti vodi vraća me u život.
Namjera nam bila pripovijest sa Mujom i Fatom , po drugom činu . nekim vehtim epilogom smandrljati .
Znamo da bi mnogi hotjeli da smo , mamicanje i tako to…, završili kako vaš znatiželjni i pretežno vedri um sanja. Nismo imali hraborosti u belaj vas uvaljivati.
Oprostite , mnogo se izvinjuvamo , ali ne dadoše nam.
Sitni kitab neki hamal dostavio. Poručio smjerni i strogi Mojsije.Ukratko – ne ide to tako .
U pismenu piše, od riječi do riječi:
” Ti ko biva završi onu o Muji i Fatimi. Gdje će ti duša? Mi znamo da Mujo nije Mujo, isto kao što znamo ko je Mujo. Znam ; reći ćeš nije lijepo mrtve na nakrivo napisati. Obrazli si ti!? A kakav ti je obraz kad istinu prešutiš? Isto je ka si slaga. Ti nikad nisi lažov bio, koliko ja znam A ono za što čovjek ne zna ni briga ga nije. Zato istinu tresni dunjaluku međ rogove ili ćeš garantovano prihajat pržunu. Indexi i Fatma će ti oprostiti. “
U pravu je mudri djed Mojsije. Istina se ne smije prešutjeti, ni da ti je rod najrođeniji u pitanju. Tako sa Neba prosvijetljeno.
**
Čin treći
Mujo se ono drugo jutro nešto kaharli vrati kući. Majka hoće opet da mu prigovara izbivanje, on ni mukajet i nehajno, zamišljeno odmahuje rukom, kroz vajat ; pravac banja, pa bešika.
Obrni okreni, ne mere zaspat. Nešto mu čudna Fata ove dvije noći. Isto miriše, isto se igra. Bježi gura, odbija , pa se predaje. Ista ona nezasitoist , strast i podavanje i uzimanje. I isto ono Joj, mamo mamice. Isto one raskošno tijelo, usne medne, podatne i pune, jedre grudi…
Čekaj bolan Mujo , stanider malo . Ohani. Kori on sam sebe. Grudi joj ko mrven pihtijastije, mekše. Nije to ništa – ubjeđuje sebe Mujo. Koliko sam ih mijesio i tresio, u njima glavu gubio, i gnjavio, i ljubio i milovao, i grickao i od radosti suzama zalijevao, ne bi bilo čudo da bar malo, mrvicu ne popuste. Nije to tješi Mujo sebe. Sve je , čini se isto, a opet nešto nije isto.
Ruke, noge, bedra kad dohvatiš, sve isto, milina, bjelina i sedefasta glatkoća i u mraku se osjete. Stomak k'o kineski porculan, a đardin, ta bašta mirisna, brežuljkasti izvor života dosanjani i medne usne, opjevane, što čovjek uranja u njih nijansu su ko šire. Sam od sebe zaključak pada.
Ništa to nije, mogao je on to osvojiti i da se ne primjeti. Ali ta neprimjetna Y dlaka razlike ga muči i buni.
Čini da Fata nije Fata,a opet da je Fata Fata. Umuje Mujo:
On skoro po godine , bjesomučno navaljuje, udara, burgija. Ona ga strasno uzima, usisava, neda mu da se smiri, već samo rade i radi, gore,dole, lijevo, desno,i u pravo i u ukrivo i u sridu i u stranu. I u tvrdo i u meko, dok se sve ne zamanta i ne bude : joj, mamo mamice i uh, uh i uh. Možda je moglo za dlaku popustiti to srce drago, taj đardin cvijetni , ta pupoljak đula, ta mirisna ljubičica moja.
Zatim se nešto sjeti ni ponuda za sofru nije bilo. Opravdanje i zato nađe; sebe krivi. Prvu noć kasnio pa mu na um hrana i slastice nisu naum padale. Gdje će ti bolan veće slastice od uzavrelog ženskog tijela ? Drugu noće navalio ko tatarin pa se Fata nije snašla. Dragost je osvojila što je tolikom željom njen Mujo ganja i što mu ona k'o fol bježi.
Pomisao na tu i te divote, ljepote i ljubav ga smiruje i on pokajnički pada u nevini san.
Fata se oko nene zabavila, puno posla za nju bila. Malena Meleka ni od kakve pomoći nije bila. Sa jalijom jurcala. Zbog toga je Fata na Muju skoro zaboravila. Sve se boji da joj dragi Mujo nije nagrabusio. Gleda majku, ne vidi nikakvih loših znakova. Dobro je misli ona.
Aha kako ne, smiješi se usud!
Fata mnije , jadna li joj majka , Mujo doš'o vidio da je nema pa otiš'o. Mujo doš'o i drugu noć, vidio da je nema pa otiš'o. Srce Fatino, dobro je da ga neki očev čifčija nije prokužio. Sve čeka da dan prođe, a on ne mrda. Danas joj se nešto i ne pjeva. Majka je gurka, ona neće.
Ako nećeš ti ja ću, znam da voliš onu pjesmu i zapjeva je. Ibreti se komšiluk: Fata kod kuće, a mater joj pjeva njenu pjesmo. Nije dobro. U neko doba neće ni biti! I Fata se ibreti, koliko zna majku, a zna je od rođenja, nikad nije stih izgovorila, a kamo li zapjevala. Nisu to čista posla!
Naveče ti Mujo namah po akšamu kod Fate. Fata se uželjela Muje, dvije noći ga nije opasavala, pa sad hoće da nadoknadi. Nikad se ne nadoknadi ono što se propusti. Zna to ona , ali ipak k'o pomahnitalo čeljade što sušicu ima i zna da mre, baca se na Muju. Sada ona ne da njemu da dahne, da se izmiče,i smiri. Luduje djevojka, pamet načisto u stranu gurnula i gubi se u strasti.
Svako Joj, mamo mamice traži novo Joj, mamo mamice. Mujo sagledava ovu novu Fatu. Sviđa mu se ova žena što se besomučno daje. To više nije djevojka, Fata njegova. To je neka nova fatalna žena koju će on morati nanova krotiti. Majka joj ništa čula nije. Dva dana i dvije noći nije stala, sva se baildisala.Po danu letaj po čiflucima, po noći ne daji Muju da je stigne, sve pa bjež od njega. Uzalud ,kukala joj majka. Kad je prvi put stigo sve gotovo bilo. Zato ovu noć ni topove sa crne Bijele tabije ne bi čula.
Ni svjesni nisu bili koliko je noć munjevito prošla. Ni noć kako se gubi i sabah što rudi osjetili nisu. Prvi pjetao zakukuriko. Za njim drugi i treći. Kasno Muji da doma ide. Vidio bi ga vas dunjaluk kako bježi i eto sramote. Ostade Mujo taj dan u Fatinim odajama.
Ona ga zabašurila, pod šiltete, jastuke i dušeke cjeloklupne djevojačke sehare gasakrila . Iz sobe nije izlazila, majci poručila da nije dobro, ali majka već poslom begovice krenula. Fata zamandali vrata . Muju iz dušeka izvlači. On vas vunen; iz ustiju pljuje vunu i perje povlači Fatu. Ona se ne da, neko će čuti , dan je. Meleka dva tri puta na vrata kucala. Niko joj se ne odaziva.
Prihvatiše se priče i sofre. Ogladnio Mujo ko neki vuk nezasiti. Fata mu se izvinjava što mu se nije javila dok je dva dana kod nene izbivala. Mislila vidjeće da je nema pa će se vrnuti.
Mujo se zgrcnu, umalo se udavio nije. Fata hek po leđima, po vratu, po bubrezima, a on se guši. Doš'o je on sebi ali hoće da ga Fata buba i telembači, zaslužio je to , on mjesto nje dvije noći zaredom drugu povaljivo.
Ugrize se za jezik ,ni jednu ne pregovori. Da išta reče nestalo bi Fate. A on Fatu ne da. Ni za živu glavu, ni za vaskoliki dunjaluk. Fata je njegova . Jedna i jedina ljubav .
Sada je Mujo u velikoj buli. Ogromnoj. Tandaro sa strane , a ne smije ništa priznati . Krivica nije u njega, ali ništa ne bi pomoglo. Fatina je i mame joj mamice. Skonto koju je on natjerav'o i upjevavo: joj, mamo mamice. To mogla biti samo Fatma; mater Fatina: joj, mamo mamica i niko drugi. Šta njoj bi pa se njega uspaljenog ne kutarisa?
Nisu to čista posla. A nemere se tu ništa više učiniti.
Kad odjednom djevojčurak, Meleka na pendžer demirli prozor bez demira kuca. Čula ona u sobi komešanje . Dijete ko dijete, radoznalo i hoće sve da vidi i zna. Davno ona skontala da je penđer osto bez demira, isto ko Fata bez bjeline. Ovo drugo joj najasnije bilo nije, jer je nije ni interesovalo.
Fata vrisnu, Mujo otvori stakla i za kujruk uvuče dijete u sobu. Ni nježno ni grubo; ‘nako bratski.
Pita je hoće li kome prokazati njih dvoje što se vole.
-Jok Mujo, tebe mi.- kaže ona.
Zeza ga, a Mujo ne zna šta će. Fata pristavi malenu na krilo i skoro sve joj ispriča. Ono skoro ostavi za kasniji neki vakat, kad dijete odraste i počne upjevavati , jal’ vrištati.
Meleka shvatila i ono skoro, iako joj nije isprično. Vidjela ona kako se grlice i golubovi ljube. A i sluge bi koju sluškinju u magazi međ vreće povalile ili štali u sjenu natakarili, ne znajući da ih radoznalo dijete iz prikrajka gledi šta rade. Vidjela ona i Fatu i Muju na kamari . Jedino joj nejasna bilo čemu tolika đefa oko malo uguravanja? čemu ta vaskolika frka,cika i vriska. A nije previše ni radoznala bila, još se zadjevojčila nije.
Zaklelo se dijete na čitab da nikome ništa neće reći. Ne bi rekla i da se nije zaklela, jer Fatu voli više od matere i oca. Fata uvijek vesela bila i dijete voljela, pazila i nasmijavala, igrala se i jurila sa njom.A i Mujo joj plaho drag bio. Kako ne bi . Sestra ga njena voli ko nikog na ovom svijetu.
Djeca dobro prepoznaju i pamte, pa dobro dobrim uzvraćaju.
Majka se kasno sa čifluka vratila. Posao ona davno završila, ali otezala povratak. Bojala se pogledati kćeri u oči. Te večeri Mujo tužan bio, kući ranije otišao. Fata mislila žao mu djeteta što tajne njihove krije. Majka joj duma , nije Fatu ove dvije noći čula da poji pa se obradovala.
Sutrdan po akšamu sve se vrati u normalu. Mujo Fatu ganja pa uganja, pa ona joj, mamo mamice, puno tiše majku dozivala. U usta peškire i jorgane stavljala . Majka čula, jastucima uši pokrivala, krv joj bujala, ali se kćerki nije odazivala ,niti joj išla pomoć dati. A ni stravu zalijevati , jer neće pomoći, niti će se Fata devranisati.
Ko da neko karte štima, jal dobre , jal loše.Opet se razboli nena! Fata i Meleke kod nje da je paze i liječe. Fata Muju obavijseti da je neće biti dva tri dana. Mujo ipak po akšamu u Fatinu sobu, a žena na krevetu leži. Smislio on plan. Povali ženu , ona se ne buni, ali nešto nije horna i sevdisanje posustaje.
Mujo ustaje šibicu pali, kandilj nalazi i prigušeno ga sjaji, Prilazi ženi na krevetu. Begovica – znao je to on. Ona pokrila lice rukom i plače, sramota je pripala velika. Muji je žao.Vidi da je sram.Ali čast njegova je pita ;kako je sebi mogla dozvoliti da ćeri ljubavnika blati i povaljuje, ne ljutito, već razočarano i tužno.
Ona ne prestaje da plače i sve mu po pravici priča kako je bilo. I silu i nehtjenje, pa poluhtjenje i na kraju predaju. Mujo priči ne nalazi mane. Tako je bilo, sudbina im to nanijetila. Prije će biti nemar i neoprez što ga strast neštedimice unosi u blentare.Oprašta joj Mujo, oprašta ona njemu i sebe i Fatu. U oprostu i zahvalnosti se olakšanje i radost velika javlja. Oni se opet oprosta i zahvalnosti prihvataju. Nikako da svako svojim putem krene. On kroz penđer, ona iz kćerine sobe.
Slučajno(?) se dotakoše za ruke,.frcnu munja, u mali mozak ih strefi, veliki se odmah isključi i eto ti belaja. Padoše k'o pokošeni na šiltete. Igrom slučaja se Mujo na begovici zalomio i za sedef grudi, istjerane iz anterije radi ravnoteže uhvatio. Više povratka nije bilo. Mujo ljubi, begovica se predaje i glavu gubi. Mujo stišće i kidiše. Ona se raspomamljuje kao nikada prije. Mujo tu veče upozna pravu, nezasitu ženu lavicu. Fatalnu ljubavnicu.Sreća Fata ga dobro potkuvetila, mogao je ravnopravno begovici uzvratiti.
Nije ih briga bilo ni kako jako, ni koliko je : joj mamo mamice bilo. Samo se ganjali , sustizali, i opet ganjali i baildisali. Sudarali i udarali. Buba Mujo ko luda pomahnitala macola,ko da mu je zadnji put , ko da mu svilen gajtan na Bijeloj tabiji krvnik sprema. Pred sabah besu jedno drugom zakletvu dali; da se ovo neće nikad više ponoviti. Fatma begovica zadovoljna, Mujo isto. Misle čestitost su bar malo povratili. Morali su se još jednom , za kraj oprostiti, zamuhurat dogovor.Ljucki je to.
Poslije je Fata često kod nane išla, ova sve češće poboljevala. Nije to niki dogovor bio, već begovicu sistigle pozne godine. Fatma i Mujo nisu održali zadanu besu. Uvijek je davali i uvijek je kršili. Plaho im se sviđalo ono joj, mamo mamice i uuh, uh,uh. Mnogo više od bese. Ona im nekako šupljikavo i neubjedljivo zvučala.
Beg se iznenada iz Stambola vratio, mjesec prije nego je trebao. Dušmani mu neki dohaberili da se nešto čudno oko Fatinih odaja dešava. I kada je Fata tu i kada je kod nene. Nije toliko ni lukav ni pametan bio. Da je taki, sačeko bi noć i u Fatinu sobu banuo. On u po dana , ni selam , ni dobar dan ikome bano u Fatinu sobu, a ono u njoj nikoga, kao što ni u cijeloj kući ne bi.
Pita sluge gdje su mu žena i kćeri. Rekoše mu : evo nekoliko dana kod majke mu, koja poboljeva , izgleda vakat došo mrijeti. Jeli onaj bilmez Mujo kad navrnuo nisu mogli rijet. Nisu za Muju znali. Zastidje se beg misli beternih , u fijeker pa majci.
Majci odmah bolje bilo kad je sina vidjela. Mazi čovjeka od šezdeset ljeta ko malo dijete. I mama i kćerka dušom odahnule. Što da je noću bano? Ni zamisliti nisu mogle. Zaboravile na demir što na pendžeru prislonjen stoji.
Šta ti je sudba? Uvijek neka svoje mreže plete. Nema veza sviđa li se kome njeno tkanje ili ne. A jopet su ljudi krivi za sve. Ona samo posprema ljudski poganluk i nered.
Dok je sve igra i zabava u redu je.Ali onda se ljudi zaborave , vrag im se u tintaru upetlja i odnese šalu. Od iskona sve je u parovima . Sreća i nesreća. Ljubav i mržnja . Vjernost i prevara ,…I sve ima svoj početak i kraj . I nagradu po zasluzi . Sve je zapisano u Najsvetijoj knjizi nad knjigama Levhi mahvuz . Svaka praškica i svaka krupnica u njoj zapisana; ništa nije izostavljeno, ni sakriveno.
Starica ozdravila, vrati se begova porodica domu svome. Mujo dobio obavijest da ni za živu glavu ne prilazi ni tunji , ni trešnji, a ni Fati , ni Fatmi. Imenom je počeo zvati, omilila mu se. kako i ne bi, ne zna se ko je kršniji, jal’ Fata , jal’ mater joj Fatma.
Beg iskusno oko imao, vidio ofalila mu tunja i nešto se suši. Pita sluge šta je bilo. Kažu pukla najveća bočna grana ispod Fatinog pendžera. Beg provjerio i vidio demir prepilan i skinut.
Nikakvu ljutnju,frku, ni belaj nije pravio, nit je kome bilo šta pričao. Svu je računicu u blentari ko u tefter složio . Doduše polovično prema svom čojstvu. I odlučio šta mu je radit. Begovska čast je u pitanju.Poslao povjerljivog čifčiju hitno u Stambol sa sitnim čitabom. Čvrstim stiskom i pažljivim okom porodicu stiskao i vrebao. Ni disati nisu mogle.
Mujo izludio; vrtio se uokolo ko usijana topovska cijev. Pokušala begovica progovorit o Fati i njenoj udaji za Muju, toliko su se njih dvoje njoj omilili. Ona kćerku uz Muju zavolila. Sve što Mujo voli, voli i ona.
Beg ni da čuje , ali sasvim staloženo i razložno razabira ; siromah je, porodica loša, još je majčinim jaslama, niškorist i akšamlija, ni dukata prebijenog nema. Nikako nije za njegove miljenice.
Mjesec dva poslije evo ti svatova iz Stambola. Na čelu sanđakbej Smirne, mladoženja od šezdeset kuka i plaho krivih noga. U varoši se oko svatova sjatilo i velje i malo. Toliko raskoši i bogatstva nije viđeno. Svatovi pravac begov kapidžik. Begovica i Fata se obeznanile. Djed je Fati , sandžakbey mogao da bidne.
Fata vrišti, jauče i zapomaže. Nebo, mamu i taju moli, kumi ne udajite me za starca nekog iz tujine. Groznica je uhvatila ne popušta. Otac milosti nema, njegov kadija Fatu i tujina vjenčava. Svatovi vas cijeli dan i noć slavili i sutradan se sa urahaćenim begom i uplakanom begovicom oprostili i pravac Turska.
Mujo danima plakao ko malo dijete. Posebna ga straža čohodara od begove kuće odvajala. Niti mogao prići , niti Fatu vidjeti , niti joj se primaći ili joj pomoći. Ni druga nema da mu pomogne. Fata ga osamila od jarana.
Brzo se sabro i muškarac postao. Gleda kako Meleku da dokuči da bilo šta sazna. Djete se nikad bega nije bojala, po svome uvijek činila. Beg se na nju nije obazirao. Dokuči je Mujo. Sazna da je udata za sanđakbega smirnskog. Da je begova sedma žena, da je za nju posaban harem u Smirnoj napravljen, odmah mu Fata miljenica postala. Haber kaže, juče iz Smirne stigao da je Fata trudna. Kad, kako i zašto ne znaju.
Mujo bio,pa prošo. Pomirio se sa sudbinom. Nikad više Fate i joj,mamo mamice i uh,uh i uhkanja. Što su mamicali i uhkali, mamicali su i uhkali. Nema više. Fajront !!! Begovica više niđe ne izlazi.Zakapijala se u Fatinu sobu. Hranu joj pred vrata turaju. Ona jal uzet, jal ne uzet. Beg novi demir stavio, na kapiđike demire ugradio, i spolja i unutra. Novu tunju posadio, ona dunja, Mujinog kočenja , se sasušila. Nova tunja bezplodka – jalovuša bila. Trešnja bezbel’ i logično prestala rađat crvene bobe. Tako je to vazda u prirodi. Plodnost za plodnost. Jalovost za jalovost.
U varoši zavladalo mrtvilo. Nema ni pjesme, ni cike, ni vriske,ni radosti. Begovica poboljevala ,u osamu se dala, napadi migrene nisu prestajali. Žali za čerkom. Za Mujom manje. Nije ga krivila. Tako se desilo. Mladost ludost i strast neoprez. Mujo se prijavio na vojnu, ne bi li poginuo.
Sve zanijemilo, samo Meleka po dunjaluku nered pravi. Nedostajala joj Fata, mama i Mujo. Bandu dječju napravila, haraju, dječije zulume prave. Ništa ozbiljno, ali može na zaozbiljno izaći.
Što ti je usud. sve imaš, pa onda očas nemaš. A i osililo i uzoholilo se, što jes’ jest! Ne mere to nebo trpjeti.
