Nedavno smo sreli jednog našeg starog druga, koji se odmetnuo od nas. Ćafira. Svako ko se neoprvdano odmetne od svojih drugova je nevjernik. To je u mahali zakon.
A sve je relativno . Čak i pojam čafir. I ko je nevjernik i ko se dometnuo i ko je koga izdao.
Vidimo debelo zabradatio, ne liči na insana kojeg smo mi poznavali, Više je nalik na bradate četničke kreature, koje su sa okolnih brda , ne tako davno prije, pucale po nevinosti prelijepih Saraj zidina i njegovim mubarek mahalama i nevinim insanima.
Sada je vehabija, koji je sam sebi odabrao ime pa se sada vabi Vehabija Kavaz Kavonozi . Nimalo ne krije da je mudžahedin. Čak, iako mu to novo zanimanje osziskuje pokornost on se kofrči. Mora mu se priznati, uvijek je malo zatucan i iskren bio.
-Bolan ne bio ,kakav mudžahedin te spopo? kakav vehti i zatucani vehabije?Oklen ti to?Zar ti niej žao tvojih i naših mahala.
Ne izgovorismo to, ali znamo da nam to iz očliju , iz našeg nježnog malog mozga čita. Neizgovorene riječi tugom nastavljamo neozgovarati:
-Jaran si nam . Rođen , odgojen i odrastao. sa nama. Četiri krvave kuke si se sa nama trebo smucat od rova do rova. Krvcu proljevati , plakati i revati ; ko vo koga zvjeri kolju , za desetinama , stotinama tisuća nevinih koje monstrumi na bigajri hak klaše i nestajaše.
On u zemljiu gleda. Ne odgovara. Vidi se da ga je sram.Skupio se ko šibicarska kuglica ispod kutijice.
Dobar je to čovo, pomirljiv i skrušen. Ne bi ti taj mrava ni nenamjerno zgazio. Znamo to.
Mi neuki i blentavi , ponekad i jalijaški mutavi kaki jesmo , pitasmo ga sasvim nevino i naivno:
-Šta je to mudžahedin?
Razložno je pokušavao da nam objasni nešto što je strano ovim prostorima i što mi ne možemo ufrštuljiti i svariti.
-To je borac koji se bori na Božjem putu.
Ne pitasmo ga gdje je bio za rata 1992.-1996. Znali smo, Gdje i mnoge pobjegulje , u Turskoj mir i “vjeru” našao.
Neuki i radoznali ne prestajemo da se pokušamo informisati , odnosno progledati:
-A šta je to borba na Božjem putu?
-Boriti se protiv nevjernika na svakom koraku.
Kako smo neupućeni kad ga moramo pitati :
-Kako to da se o tome ne govori u pet osnovnih ibadeta i ko su ti nevjernici.
-Kakvi vas ibadeti spopali. To su vjerske dužnosti koje nemaju nikakve veze sa borbom na Božijem putu. Ćafiri su svi koji ne misle kao mi.
Sada nam je već lakše. Nismo više neuki i neupoznati. Vehabija zna manje od nas. Za njega ibadeti nisu borba na Božjem putu. A osim toga i od malih nogu nas u školama učili istini da oni koji ne misle kao mi ili su truli kapitalisti, ili informbirovci, fašisti ,četnici i ustaše ili samo izdajice. Kako to, po mahalskom tabijatu nema blage veze religijom. želimo da pojasnimo stvari:
Koji su to oni koji istovrsno misle.
-Hanefije ,Vehabije i na kraju ,krajeva talibani i ISIS.
Skontamo, srce mu zamotano u crnu zastavu u kojoj ljudskosti nema. No, možda smo preuranili sa zaključkom i pogriješno ga razumjeli , a ne valja dušu griješiti. pitamo ga :
-Da li je borba na Božijem putu ,opasati se bombom i u džamiju ili školu, punu nevine djece i žena , ući i raznijeti ih?
-Da li je borba na Božijem putu po bjeći ko sinja kukavica ostaviti svoju zemlju i svoj narod na milost i nemilost koljačima i ubicama?
-Da li je borba na Božjem putu primati u svoje redove strane plaćenike i ubojice sa trulog zapada i boriti se protiv svoga naroda i svoje braće, silujući, ubijajući,paleći , žareći sve pred sobom?
Da li je…
On nas prekida savjetom ;
-Uvijte žene u mikab to vam je najčistije.
Mi kažemo da mikaba u Kur'anu i Sunnetu nema,ni jednom jedinom riječju nije pomenut.
On se malo lecnu, pa nam kaže da su to njemu hanefije prišapnule ,da tako mora biti.
Zatim nam reče da je poželjno, po dvije tri sirote žene vjenčavati. I više ako se para ima.
Mi ga pitamo :
-Koga će dvojica,trojica ili više njegove braće tada ženiti, jer za njih nema žena. Hoće li ženiti koze, krave ili se među sobom ,muško sa muškim ,ženiti.
On se zacrveni, pa reče hanefije im kažu da je kod njih u nijhovim čitabima tako zapisano.
Malo se šalimo, pa ga pitamo:
-Da li ste vu hanefije pijetlovi?
Njemu nije jasno zašto ga pitamo.Mi mu objašnjavamo da samo pijetao, uslovno rečeno , u nedostatku drugih pijetlova može podmiriti više koka, a i žena više muškaraca. Naše historija i tradicija nam kaže da se nije rodila ta muškarčina kojim može redovno i pravedno , fizički i emocionalno više od jedne žene podmirivati.
-E ja mogu!
-Kako znaš?
-Tako mi hanefijci i reis kažu!
Nećemo mu reći da mikab zaduhu stvara i prenosi sa pokoljenja na pokoljenje. i bakterije i zaraze prenosi. Da mikab Bogom datu ljepotu krije od Boga. Nećemo mu reći da nezadovoljena žena, svoje strasti ne može stišati, da će drugog pjevca tražiti. A ako ne smije i ne nađe, može se lako u tribadiju pretvoriti. Uvijek ih ima više od dvije u domu hanefijaca.
Da bi nas na “muke” stavio ,on nam još reče da se ne treba sa inovjerkama ženiti.
Ne pitasmo ga ko odlučuje ko je inovjerac. Znamo reći će nam o tome odlučuje hanefijac. Ali ga pitasmo kako to da je Muhamed A.s.,vjerovjesnik , pomazanik Gospodara svjetova oženio kopćanku hazreti Mariju, časnu hrišćansku kćer i onu kreposnu čifutkinju..
Nije ništa progovorio,samo je zube stisnuo.Vidjeli smo da vaga i da se pita šta mu to još hanefijci podmućuju kriju i lažu . Negdje pročito da se u Islamu nakotilo preko dvjesto sekta. Isto kao kod hriščana i cionista.
Vidimo neugodno mu,pa se odlučismo na jedno manje provokativno pitanje.
-Ko su ti ,da prostiš , hanefijci koje mnogo spominješ i na koje se pozivaš.
-Ne znam,ovi moji iz „islamske zajednice „ mi se dodvoravaju i tetoše me, samo da bih prihvatio te njake hanefijce i njihov šerijat.
Mi ga više ništa ne pitasmo. Neugodna tišina.
On htjede nešto reći, ali slegnu ramenima , pokunji glavu ,pa ode svojim putem,bez selama.
Ne pitasmo ga :
-A gdje si ti mudžahedinu , jado jadni bio kada su časni ljudi branili , krvcu proljevali i sa Božjim imeno na usnama za Bosnu zemlju Božije milosti i njene nevinost ginuli?
Znamo – ne pije vode!
Kao što znamo da će ga i Bog Milostivi to pitati.
Ode onako kako to vehabije hode. Polako, pomalo pognuto,kao da teret grijeha na leđima prte. Jal svojih,jal onih za koje su plaćeni.
Obučen u skromnu odjeću, trofrtaljne pantale, gumene kundure slične opancima, tri broja veće klepeću po usijanom asvaltu. Kontamo bio bi lijep i ugodan čovjek Bogu Milostivom , samo da nije zapustio bradu , mozak i čovječnost.
Još anlajišemo, valjda je lijen da se brije, jer nije ovo početak ere pećinskih ljudi ,kada nije bilo britve, brijača, žileta i trimera. Davno su se ljudi prestali kameniom sjekirama brijati.
Mi se takvih brada ježimo:
– Od vremena kada su nas tjerali da napamet bubamo Mraksa i Engelsa ,
– od kada su nas sa neandertelcima povezivali ,
-otkako su nam dokazivali da je Čarls Darvin gatao da je čovjek nastao od majmuna,
-otkako su razni Mensoni kasapili žive trudnice i iz utrobe im vadili živu djecu,da bi ih ubijali,
-otkako su bradate kreature, tvorovi , monstrumi i ustaška i četnička pogan krenula da unište Bosnu i njen narod,
-i još otprije otkako su …
Ali mi nemamo vremena za tužbalice i nevjernike. Nama je svaki brat mio , bilo koje vjere bio , ako se za Bosnu zemlju Božije milosti borio. ako se iskreno Bogu jeidnom predaje.
Tako smo skontali da brade nemaju veze sa Bogom Jedinim , ljudskošću i razumom, i da se rugaju svemu dobrom i čestitom.
Izabrao je umjetnost kao svoju profesiju. Bolje reći bolest i opšte fizičko stanje mu nisu ostavljali drugu mogućnost. Sklonosti ka crtanju i slikarstvu , koje mu je od djetinjih dana potspješivala majka , su postale osnov njegovog života.
U traganju i odabiru građe za rad , često se pominje jedna rečenica: -Usled nemogućnosti da se u potpunosti koristi svojim telom poceo je da živi za umjetnost.* ( *Enciklopedija Britanica 2004.).
Pogrešno. Iz više razloga.
Mnogi će pomisliti da je živio od umjetnosti. Zaboravljaju da je porodica Tuluz-Lotrek bila među najbogatijim aristokratama tog doba. Ono važnije , umjetnost bio bijeg Tuluz-Lotreka od nesreće i usuda u vrtlog života.
Grad svjetlosti Anatol Fransa , Pariz je bio njegovo životno opredeljenje od najranijih dana djetinjstva. U njemu je počela njegova bolest i završila. Pariz je u to vrijeme bio centar svijeta. Veliki koloseum svih kulturnih dešavanja, i što se tiče same umjetnosti a i svrukupnog života i provoda na ulicama. Monmartr je bio središte umjetnosti i srce Pariza . U isto vrijeme na ulicama Momartra, bolje reći u zagušljivim lokalima , pozorištima, bordelima Monmartra i Pigala su se susretali slikari Van Gog, Pol Gogen, Žorž Sera , Tuluz Lotrek ( i svako umjentik koji je držao do sebe ) .
Njih četvorica su bili sasvim različiti po svojim karakterima. Ipak imali su nekoliko zajedničkih imenitelja: ljubav prema slikarstvu, apsintu, noćnom životu i lične tragedije. Sve to je stvorilo neke spone među njima, koja je dovela do male revolucije u slikarstvu i umjetnosti. Lične tragedije su prijemčive za sveopopštu neprevdu i bijedu. A to su već neiscrpne teme za rad.
Zahvaljujući tim umjetnicima, još jače se nastavlja probražaj umjetnosti i rušenje krutih načela akademizma , koji su započeli impresionisti. Monmartr postaje kulturno umjetnički centar epohe na prelazu dva vijeka u kome su se desile revolucionarne promjene u slikarstvu i umjetnosti. Umjetnost je izašla iz uskog kvira ateljea. Oslobođena, lutala je po prirodi , po kafanama, trgovima , parkovima i pločnicima.
Kist i boja su postali oružje koje kritikuje i upire prstom u sveprisutnu nepravdu . Istovremeno ruše se i krute umjetničke, slikarske forme i shvatanja.
Ulica, kafana, javne kuća , pločnici crvenih fenjera, scene svakodnevnice polusvijeta postaju nepresušni izvor motivacije, ali i druženja. Ogromne količina apsinte su kolale krvotokom umjetnika. neki su zastranjivali u jačim formama opijata.
Slikarstvo i zabava , bjesomučni noćni život u tami polusvijeta , kao jedini mogući vid življenja zarobio je i grofa Tuluz – Lotreka. Cinici bi rekli – smrtonosno.
Vremenom Tuluz Lotrek postaje nezabilazan činilac u dešavanjima u kvartu umjetnosti i nazivaju ga „dušom Monmartra“. Ružni , metar i žilet čovječuljak ima duha da postane duše jednog neponovljivog vremena.
Odjednom njegova umjetnost nije samo puka faktografija, plakat ,poster, ilustracija ili print za časopise. Odjednom slike dobijaju dušu, umišljaj, poetiku , autentično viđenje ili snoviđenje slomljenog , ali nestašnog i života željnog čovječuljka.
Tuluz-Lotrek postaje vjerodostojni dokumentarista koji predstavlja avangardu svoga vremena. Njegovo djelo postaje poziv na putovanje kroz život pariškog noćnog života, osvrt na kontraste sveprisutne ućmalosti i dekadencije života. Opomena i tadašnjim i budućim generacijama:
-Život je iluzija koja traje jedan tren.
Postavši neodvojivi dio slikarevog bića, noćni život Pariza, postaje centar svijeta i rada. Upoznavši sve njegove velove i valere Tuluz – Lotrek omogućuje posmatraču sudioništvo u tim šarolikim i opijajućim svijetovima pozorišta, kabarea, bordela i trotoara ulica crvenih fenjera.
Začuđujuće je da svaki posmatrač bez izuzetka poželi da postane dio života Tuluz – Lotrekovih pralja, pjevačica, igračica prostitutki , kao vodilja i opsjene boemima i hedinistima, lišenih predrasuda, oslobođeni okova učmalih molralnih društvenih normi i licemjerstva.
Rekosmo – Pariz je još u djetinstvu postao Tuluz-Lotrekov grad i sudbina. Blagodeti Pariza su odškrinuli vrata neobičnom slikaru , a on ih treskom širom otvorio: Grad i slikar su nastavili živjeti simbiotičkim životom. Skoro svaki detalj te simbioze ovjekovječen je bojom i pokretom na svakoj slici koju je poklonio javnosti.
Monamrtr bez Tuluz-Lotreka i njegovih muza, prijatelja, i svega onoga što što je tada značilo njihov život definitivno ne bi bio onaj Pariz o kojem se već stoljećima priča.
Čini se da nema dogođaja koji se desio u njegovom okolišu a da ga on fotografskim sjećanjem kista nije ovjekovječio i ostavio u naslijeđe generacijama koje dolaze.
Zaljubljenik u pozorište od mladosti , nikad se nije rastao od njega. Čitavo vrijeme umjetničkog djelovanja bio je aktivni sudionik u životu pariških pozorišta.Bezrezervno, ponekad i bez novčane naknade , često je svojim izdašnim prilozima učestvovao u realaizaciji mnogih avangardnih i redovnih programa. Brojnim sačuvanim i izgubljenim posterima , printovima, panoima i slikama proslavljao je pozorište i pozorišne umjetnike , izvođače i scenu.
Neko reče ; dobro se dobrim vraća!
Prvenstveno zahvaljujući djelima posvećenim pozorišu Tuluz – Lotrek je stekao slavu, prvo na Monmartru, pa u Parizu i dalje je sve išlo svojim tokom.
No. njegovo djelo nije samo zaljubljenost u pozorište. To je bila prilika da iskoristi moć pozorišta koje je ono zauzimalo i pariškom društvu. Pozorište je bilo žila kucavica noćnog života i promenada skoro svih ličnosti od imena i značaja. U pozorištwe se dolazili da se posmatra , uči i sklapaju poznanstvai prijateljstva , i da se istovremeno bude viđen i prepoznat. Da se uživa u slavi i životu.
Ponekad se u Tuluz-Lotrekovim djelima čini se da je scena pozorište, bordela, hipodroma, šetališta …, potisnuta u drugi plan, ponekad čak i potpuno izostavljena. On želi da nam predstavi kretanja bila jednog društva kojeg čine skoro sukobljeni pojedinci .Jedinke koje skriveni iza maski posmatraju jedni druge, zaboravljajući da pogledaju u svoju grotesknu nutrinu
Radeći za pozorište otkriva tehniku Japanakih drvoreza. Da ali je to primjetio u djelima Degasa i Matisa na koje je ta vrsta japanske umjetnosti utjecala, ne može se pozdano tvrditi. Ali sasvim je evidantno da je Tuluz.lotrek otišao korak dalje.
Radeći na plakatu predstave “Japanska diva ” do maksimuma je iskoristio dvodimenzionalnost kao način prezentacije predstave. Velika jednobojna ravna ploha plakata i jaki efekti uzoraka kao da su preuzeti dirktno sa japanskih drvoreznih igrarija .Od tada ova scenska odlika je vrlo čest gost ne samo na plakatima nego i u njegovim ostalim djelima.
Zapravo činjenica je da je Tuluz – Lotrek na velika vrata uveo japansko dvodimenzionalno slikarstvo u tehniku plakata , ali pobunjene nizove novonastalih pokreta u slikarstvu od postimpresionizma pa nadalje, do današnjih dana.
* Anatol Frans književnik , slikarev savremenik koji je prije svega bio esteta koji je objavljivao stihove u duhu Parnasa, impresionističke kritike i romane
( Zapis : Ljubav , poetika , život … i duša / neobavezno štivo )
Ljudi zaista tako malo znaju o duši da se to graniči sa nerazumom. Neupućenost i nemanrost nepoznavanjau ženske i djetinju , duša dobrote ljubavi nije nikakvo opravdanje :
Znanje o dušama je u Boga Jeidnog.
Da bi se krenulo putanjama kojima svijetle tragovi krhke ženske i nanđeoske djetinje duše , pored Božijeg proviđenja i neposrednosti , potrebno je dva jednako ili ravnopravno zainteresovana aktera. Ukoliko to izostane , svaka duša je kauzalno osuđena na nepoželjno ishodište .
U traganju za nekom putanjom , u kojoj će naći svjetlost nalik svojoj potrebno je mnogo sreće , podrške Usuda i bar dekiku samosvjesti. Ako nešto od toga izostane , poslije prvobitnog uzleta sve se preokrene u onu čuvenu :
-I pad je let.
A jopet , ako sve krene i vako i nako , treba se zadovoljiti iskreninm pokušajem u kojem obitava barem podnošljivo dohodište..
U beskonačnosti nebeskih putanja iskonsko je pravilo :
-Dvoje se nađe , pa se poslije ne nađe.
Izuzetak koji potvrđuje to pravilo je jedna jedina sekunda u kojoj se dvoje pogledaju i odmah prepoznaju da su nađeni za čitav život.
Nažalost ili na sreću azimut je veoma klizak i polikratno odredljiv ugao gledanja . U svim putanjama i kutovim, konstanta π je uvijek beskonačan broj koji se primjenjuje subjektivnom procjenom . Shodno tome i oni koji se poslije nisu našli , u dijelu zajedničkog putovanja vjeruju ili bar pomišljaju da je to nalaženje za čitav život. I uvijek , ama baš uvijek barem jedno bude povrijeđeno , oliti natakareno. Suđaje tvrde – oba učesnika u tom vrlo takarli odnosu moraju nositi poslijedice nenalaženja.
U tom kolopletu putanja , susretanja i raskantavanja – nekom se ”osmjehne” tragika , a nekom prelijepi život . Međutim , kako je sve u parovima i zaslugama , poslije tragizma uvijek slijedi buđenje “razuma” i adekvatne sukladnosti ljepote življenja . No ,ponekad su živci i strpljenja tanji od paukove mreže , i konačna tragika skrši tanku nit koja dijeli ovostrano i onostrano.
Sve u životu , pa i pisanje se može svesti u ravan Idiot i svih ostalih idiota Dostojevskog i drugih časnika kalvarije babilonske kule . Kolaborirajući jedna sa drugom , idiotske bezrazložnosti zamagljuju neopravdanu tragiku sunovrata svake stvarnosti Takva , tegobna i nerazumna stvarnost baca sjenu na čaroliju prelijepog života krojenog po najmilosrdnijoj zamisli Jedinog Stvoritelja.
Može se početi od vehtih , ali ( ono kao ne znamo zašto ) hvalospjevima proturenih prihvaćenih Borhesovh Ogleda i Izmišljaja , na koje je nasjeo i veliki Kiš sa Grobnicom za D. … do Nojevog kovčega i cijeli stvaralački opus zasnovan na hermetizmu zaključane sobe . Međutim , evidentna praznoća uma , koje se reflektovala na stranice , nam sugerira da Borhesovu bespolnu , samonaglašenu individualnost namah skrajnemo u zaborav.
Međutim nikako se ne smije zanemariti Po , kao preteču svih potonjih ogleda , procesa , zapisa , od savršenog stila i stroge forme pisanja , do idejnog vodstva u raznim žanrovima poezije , nadrealizma i simbolizma … Nizom fantastičnih i autentičnih putovanja u svijet nadrealnog i onostranog, on je jedan od rijetkih koji se svejsno izgubio u traganju za dušama voljenih , koje bez nekog naizgled pravog povoda , jednostavno usniju i odu .
Da li će se prije ili možda poslije toga sunovrata stvarnosti izroditi u Kafkin neponovljivi i neprocesuirani Proces . Osterovo Putovanje u skriptorijum ili viđenja/gatanja Orvela i njegovih inačica , odnosno bilo kojeg Orvela .
Mešin opus izrastao iz tragike Sjećanja , preko vrlo opipljive Tišine , Šabe i Derviša nas uvode u “traganje duše “ čime se opus Sjećanja završava nedovršenim Krugom , koji kao da malo skreće sa osnovne linije klasičnog romana . Ali ga apsurd egzistencijalizma i konceptualizam moderne i Makova Modre rijeke i Kameni spavač proglašavaju stećkom velike riječi i mudrosti.
Nadovezujući se na Poova i Makova traganja i lutanja u normalnom poetskom slijedu se javlja fantazmogoričnih Sto godina samoće Markesa , Koeljov Alkemičar i St, Egziperijev Mali Princ vračajući nas u umilna vremena nevinosti anđela , koji još uvijek žive među nama , ali se moraju kriti da ih zlo ne prepozna i uprlja .
No , kratkotrajni bljesak čednosti i idile zauvijek biva prekinut bezvremenom aktuelnošću Bokačovog Dekamerona , čiji će naturalizam jednakim žarom slijediti i slikati Zola i Viktor Igo
Prustovo beskrvno i beznadežno bespolno , ali donekle svrhishodno Traganju za izgubljenim vremenom , potpomognuto realitetom Kunderine Nepodnošljive lakoće postojanja , nas svraćaju u bezvremenost Stendalovog Crveno i crno .
Vješto zakukuljena i ispeglana nevinosti Ž. Sorela je samo uvod u pitkost Mopasanovih Bel Amilica i fatalizam i tragiku Floberove Madam Bovary , Tolstojeve Ane Karenjine , Puškinove Tatjane Larine , nadnaravne poetike Marine Cvjetajeve i apsurdnosti njene životne tragike , Jesenjinove Ane Snjegine , Dobar dan tugo Saganove …
Isto tako se ne smije zaboraviti nevinost i vjernost , marije Magdalene, lepršavost i ples Isidore Dankan, Žizele , Esmeralde , Karmen , Zone Zamfirove , Koštane , Hanke , Fatmi , Ljiljane …
Ovi nedovoljno osvijetljeni i neupoznati blaženi svijetovi i cvjetovi nevinog srca , ž'tanskih i balkanskih damara kojim miriše svaka žena , su ljepota i bol , čednost i tragika vaseljane.
Šta reći o vanvremenskoj čednosti , naivnosti i dobroti zarobljenih u umu i tijelima presvjetle Taide , nadnaravno čedne Remedios La Belle , Blažene Luce …
U nemogućnosti nabrajanja tisuće i milijatde drugih opravdano ili neopravdano prešućenih dijela i likova , sakupljenih u Kalvariji svevremenske babilonske biblioteke , zahvalni smo autorima što sa nama dijele tajne svojih reminiscencija i traganja .
Ni Lenjin nije nio tako loš . Postavio je jedno vrlo životno pitanje:
“-Kako i šta treba naučiti?”
Mi dodajemo : I pisati !
Nakon uzleta i putovanja , vreve , lutanja i žurbe , na sreću , često svojim samoćama i sumiranjima ostajemo sami sa sobom , u sobi bez vrata , sa otškrinutim prozorima , pred praznim arkom papira , slikajući već viđeno , ili ono željeno viđeno , čak i neviđeno , ne obazirući se na one druge “objektivne” aktere i slike zacrtane datom stvarnosšću , koja nimalo nije ružičasta. Ni sada , ni u bilo kom vremenu..
Što više riječi ispišemo i u njima prepoznamo život , to ćemo bolje razumjeti i aktere , ali i sebe kao stvaraoce koji kreiraju život i nastoje da prežive ovih par časaka prinudnog ovozealjskog života.
Nema vaćno da li ti zapisi podražavaju život, vjerno ga preslikavaju ili imaju konotacije nadrealnih , magličastih impresionističkih vizija nečega što je moglo biti , ali eto voljom aktera , možda i naratora nije bilo.
E sad , koliko tu udjela ima usud , a koliko naš izbor nije bitno , jer ipak, na kraju krajeva suđeno je da pravimo izbore. I najčešće griješima .
Naš Stvoritelj ima daleko ljepše i savršenije planove za nas , nego ih mi možemo svojim izborom sebi podariti.
Mi nikad ne razumijemo pogrešno. Samo u prevelikoj dobroti ili zloći svojoj ponekad pogrešno čujemo i prepoznamo ono što nam časno srce i djetinja duša, onakv kakvi su Bogom dati , želi prepoznati. A drugi nam tada sugeriraju ( podmeću ) da smo nešto pogrešno shvatili . Baš su neuki!
A ima dosta toga što se ne može i ne smije pogrešno shvatiti. Prvenstveno harmonija , ljubav , milost i dobrota , jer čitav Univerzum je zasnovan na tom osnovnom kauzalitetu svih bitaka.
Reklo bi se da slike Portret majke i Loža sa pozlaćenom maskom po svim konotacijama nemaju veze jedan sa drugom.
Vjerovatno nemaju. Ali i imaju , i te kako imaju, kao poveznice dijelova geneze Tuluz Lotrekovog slikarstva.
Jedna je rađena akademskim stilom, vidno gradirana modulacijom svijetlih i tamnih boja. I isuviše je lična i ne tako popularna gledalištu.
Druga u postimpresioničkom , skoro ekspresionističkom koloritu, sa primjesama grozničavog van Gogovog žutila. Jedna od najpopularnijih djela malog majstora i veoma javna od prvog trenutka postanja .
Jedna slika je klasični kućni portret , koja je za krasila salon grofice Adele Tuluz-Lotrek. Slika je strogo definisala sveukupnost slikarevih razmišljanja o majci. Oda zahvalnosti sina majci? Vjerovatno. I ta slika ne donosi mogućnosti bilo kakvih komparativnih razmišljanja . Detalji su jasni. Hladan , sterilna, usamljenička skoro usidječička atmosfera, obojena snjegovitom svijetlošču koja ne dotiče slikarevu majku, koja je izvan nje.
.Raskošni , lujevski namještaj , složen po krutoj šemi; sto ispod prozora, naslonjač do kamina , stolica sa strane . Majka je sama , nema nikakvog pokreta ili bilo kakvih nagovještaja da bi se situacija mogla promjeniti.
Duga slika je više slika situacije , javnosti, narudžbina za pozorište ( iz 1984. godina) A kada se radi narudžbina i to za pozorište , onda slika mora biti jarkim tonovima obojena, bombastična , a ipak odmjerena sa ukusom.
Neukost posmatrača, upućenog u život Tuluza-Lotreka ga upućuje da pomisli da je na slikama predstavljena njegova majka.
Jedna je stvarna žena , tužna , zamišljena, brižna i zadubljena u beznačajno štivo. Druga je blještava, radoznala, životna , skoro raskošna primaodna u središti javnog života.
Iako dvije dame imaju veoma slične crne bluze evidentna je razlika. Slikar crninom naglašava sličnosti i razliku među ženama. Obje imaju urođeno uspravno aristokratsko držanje, samosvjesnost i nadmoćnost. I još nešto.
Okružene su svjetlošću koja titra oko njih kao leptir oko svijeće . Tuluz- Lotrem je majstor privida. Kod jedne bluze podcrtava zamišljenost, odsutnost i ukočenost, iako su joj ramena slikana tako da izgledaju opuštena.
Drugoj su ramena ukočena, dodatnim čipkastim ramenicama , ali upravo ta razlika , naglašava ženinu bezbrižnost i radoznalost.
Da li je Tuluz – Lotrek slikao stvarnu majku ili onakvu kakvu bi on ili njegov otac više voljeli?
Moguće je. Tuluz- Lotrek je bio svjestann činjenice da je njegova majka , najvjerovatnije , bila jedina žena koja ga je voljela radi njega samoga , bez obzira na njegovu faličnost i usud.
Posmatrač zna da je scena otrgnuta sekvenca pozorišne večeri, priije početka predstave. To nije jasno određeno. Slika nosi mnogo dilema.Dame ne stoje ako je predstava počela. Ova žena je ustala opazivši nešto interesantno. možda je vidjela Viktor Igoa ili svog muža sa drugom ženom?
I onda slika postaje dokument o nečemu sasvim drugom. Posmtrač slike postaje dio pozorišnog gledališta. Niko ne obraća pažnju na pozornicu. Sve oči, refletori i, svjetlost i boje su okrenute ka dami u crnom , koja kroz veoma skupi minijaturni damski lornjon gleda ka muzičarima ili prvim redovima partera. Nikako ka pozornici.
Digresija poetica.
Mnogi scenu doživljavaju tako da im se čini da par na balkonu gleda prestavu. Nije nam jasno zašto.U visoko uzdignutoj loži muškarcu je dosadno i on kao da je zaspao, zaboravivši da džentlmeni ne sjede ako žena stoji. I ne spavaju u prisustvu žena.
Žena je ustala , a to dame ne rade usred predstave. A žena je dama, jer samo one imaju svoje lože. Da li je naglašena juksta pozicija para na slici povod da se Tuluz – Litrek poigre sa uobičajenim normama?
Moguće je. On je majstor burleske i izvrstan igrač slikarske pantomime . Suprostavljenost odnosa para prema dešavanju u pozorištu i uvriježenim društveniom normama, posmatraču nameće dilemu ko je ovdje posmatrač , a ko se posmatra.
Tuluz – Lotrek je i iluzionista koji nas svojim dekorativnim linijama i igrom detalja i svjetlosti dovodi u zablude.
Onda odjednom shvatimo. Žena ne stoji ona sjedi. Muškarac pored nje ima bradu jednog poznatog slikara. Crvena kosa, blijedo lice, crni pernati šešir i udovička crna haljina suprostavljeni su krivudavim linijama oko nje. Naročito pozlaćenoj maski koja s vremene na vrijeme djeluje zastrašujuće. Zavisno od ugla gledanja.
Ženino ponašanje i toaleta dovode u vezu prihvatljivost izvještačenog ponašanja i trivihlnost društvenih normi.
Tuluz – Lotrek je i poeta . Loža sa zlaćanom maskom.
Zar jednom u pismu majci nije pomenuo da crta ženu sa zlaćanom kosom. Zar prostitutke nemaju hiljadu maski , koje mogu zavarati svakog posmatrača. Simbolizirajući Karmen Guden kao pozlaćenu masku, da li je pokušavaa izjednačiti sa majkom i ženama kojima su sva javne i porodična odnose , pretvaranja i izvještačenosti maske ličnog karaktera?
Ne, ne i ne. Taj , mamin Rori nikako nije bezazlen.
Ali, prezentirane slike su nastala kada se već odavno udaljio od majke. Nastale su u vremenima kada više nije imao nikakvih iluzija o svijetu u kojem živi i kada je ovladao kistom i životom.
S njegovi počeci , njegovi prvi koraci u svijet umjetnosti , su nastali najviše zahvaljujući majčinom bodrenju.
Iako je slikao i životinje , skoro sve slike su posvećene ljudima. Ljudi su život, pokret , osjećaj. Životnije ili spavaju ili su blesavo mirne. I tada nemaju nikakvog izraza. A Tuluz – Lotrek je želio svojim slikama napraviti zapis o pokretu , zalediti pokret. Jer pokret to je život.
Ipak žene su imale najvidniju ulogu u slikama Tuluz -Lotreka. Logično. Uz slikarstvo žene su bile sav njegov život. Volio ih je više od sebe ili života. Kažu i mnoge njega. Ljubav prema ženama je stekao zahvaljujući majci.
U njegovim usamljeničkim danima , punim patnje i boli jedini družbenik mu je bila majka. Jedino se pored nje osjećao sigurnim. Jedino se u njenu ljubav mogao pozdati. jedino ona mu je mogla olakšati bol.
Ona ga je naučila mnogim stvarima. Jedna je veoma važna i pratiće ga čitav život. Kada je došlo vrijeme za školovanje trebao kao i svi grofovi otići u Pariz na školovanje . On se rasplakao jer nije želio ići od kuće i majke. To je bio sav njegov svijet. Udobrost , sigurnost radost, sloboda.
Majka mu je jednostavno rekla: -Ne smiješ da plačeš. Jedan Tuluz – Lotrek nikad ne plače.
Već tada je pokazivao interes za crtanje. Tokom odrastanja, majka ga je ohrabrivala da slika. Njih dvoje su vodili skoro usamljenički život na ogromnom imanju. To je bio način da se djetetu skrene pažnja sa vlastite sudbine. Bila je to pobožna, lijepa, usamljena i tužna žena.
Radio je portrete majke. Stalno. Nikad mu nje bilo dosadno ponavljati crtanje njenog lika, jer: -Mama , ti si veoma lijepa žena.
Čitavo vrijeme njegove bolesti samo mama i mama. Otac ima preča posla. Tek po koja posjeta. Pet godina očaja, bolova, vrištanja, bespomoći. Pet godina majčinog bola i požrtvovanja.
I onda nenadano ozdravljenje i groteskna metamorfoza . Dijete postaje nakazni čovječuljak. Da li majka , ta svetica , ta požrtvovana tužna žene odustaje od svoga milog Rorija?
„Sa užasom punom nevjerice njegova majka je posmatrala kako on postaje nakaza: pola čovjek – pola dijete…”
Prvi put je izgubila hrabrost.Obuzela je panika.Bila se pomirila da on bude invalid vezan za postelju, pa čak i hromo dijete.Ali ne ovaj neobičan kratkovidi kepec, smiješan i žalostan u isti mah.“* (* Str.42 Milen Ruž Pjer la Mir) To što je ostao živ, svo znanje koje je stekao, sve što je naučio o ljubavi , životu , dobroti i požrtvovanju, Anri Tuluz – Lotek treba da zahvali majci grofici Adeli de Toulouse-Lautrec.
Uskoro će Anri Tuluz Lotrek u očima roditelja vidjeti razočarenje i odbacivanje ploda njihove utrobe.
Ipak, brižna i požrtvovana majka ostaće mu podrška i oslonac do kraja života, Na njenim rukama u njenom zamku će i umrijeti.
Sve se dobro svršilo.A kažu sve je dobro što se dobro svrši.Mojsije se nije strmekno, ni krepo ,pa se dame , do daljnjeg , nisu brinule šta će biti sa harmonikom.
Nemojte misliti da je on bacao harmonike iz ćeifa i obijesti, ponajmanje iz egzibicionizma i šprdnje. Nije frajer izazivati sudbinu. On ih je bacao od tuge i žalosti. Znao je da će , mnogi od njih , skoro svi, biti natakareni. Blago rečeno naj…jazukaće ko žuti , pride Aboriđani i Indijanci.
Kosara je već usnila. Frku je po ko zna koji put slamao život. Jela Jelena i Herco će uskoro , poslije njihove velike tragedije biti dvoje se našlo , pa se nije našlo. O Dobrom neće ni da razmišlja .Što više sreće ima to ga veći belaj poklopi.
Evo , on već zna , ko da mu je Jablan šapnuo , da prelijepu i mirisnu Vesnu , netom, dekiku poslije ove fešte u halvatu više Jablana – Dobri ,njen grad , njena jatagan ma'la , pa čak ni Ibro Piljak nikad više vidjet neće . Melkisedek će znati gdje je , tamo negdje daleko kraj nekog tujinskog mora , ni na nebu ni na zemlji, zakapijana , po mahalski omeićena zidovima brez povratka.
Normalno , za njih ona više nije od ovog dunjaluka.Ibru Piljka besa priječi da bar Dobrom olakša um.Za Dobričino srce ga nije briga , ni kolko je crnilo ispod biserne suze. Muško je . Nek se snađe. Tako ih u mahali od devete godine odgajaili. Tako mu na travi u Mićkinom gaju Vesna izgatala, a on merhum je nije slušo. Bio zabavljen…i opet bio zabavljen. Ma znate već ščime.
Napose ,sve grlice će mrijeti mlade , da mlađe ne mereju biti i jedna za drugum. Srećom ovaj put po redosljedu. Polako po istilahu. I sve slomljenog srca.A puno je tu skršenih pepretum mobile.previše , a lijeka nejma.
On je harmonike bacao ,da one sa stodvadeset basa vrište nestajuću ljepotu i mladost umjesto njega . Neuki i budni su se sladili. Neka, treba im to. Previše su se uzoholili i razmahali.
A nisu !
Oni su bili jedna prelijepa mladost , nalik djeci cvijeća , koja se u radovanju zbijala , bježeći od ljudi , jer je osjećala pošasti , tamo negdje van njihovih mahalskih snova i đardina. Bila su to nevina djeca koja su blentovlukom pokušavala da se umile sudbi, iako su znali da je to tuhafli posa.
Mahala zna : Šta će biti , ono će neizostavno biti , ma koliko ti dobar il mahnit bio ! A ako se kofrčiš onda si tek ograisao.pitajte …! Bolje nemojte. Jazuk . I vama i njemu.
Zato su živjeli neumjereno, neorganizovano , reklo bi se haotično. Ali ni to ne korespondira sa istinom !
U središtu njihovih umova , u punom obimu njihovih krvnih zrnaca i čedne duše postajala je samo milost i ljubav. I Jedan Jedini Milostivi Bog. On ih je vodio svojom milošću i podario im blagodeti , kao kompenzaciju za one beterne dane koji će doći.I daće Milostivi i poslije njih.
Mojsije je bacao harmonike jer nije mogao da utiša stravične slike i očajničke krikove što izluđuju i mute um do krajnjih ivica razbora, za koje nije znao šta znače. Znao je i koliko će tragike , besmisla, krvi i nestajanja nevinim ljudima donijeti , ali je nije znao kada dolaze .
Jer napokon , sve je u parovima. I tu vlada vječna harmonija i savršeni reciprocitet.
No , vratimo se mahalašima , dok još uvijek vlada njihovo mahnito , nadrealno i apsurdno doba.
Oma pričo, da će Deba, jal’ zbog Frke , jal’ radi Ankice, sam sebe natandarit u potonjim danima .Baš ko žuti koji traži minu ili ko Kiklop poslije Trojanskog rata. Ne pitajte nas na koje su žute mislili. Jal Ruse, jal Švabe, jal one sa dalljeg istoka.Oni su su uvijek najviše natakarivali, pokušavajući druge da tandaraju. Mojsije potvrdio Ominu baljezgariju .Bio spreman , ako treba i zajedno sa harmonikom sa Jekavca zamuhurat.
Njih dvojica se jedino i nikako nisu mogli dogovoriti za godinu Debine bajunet kalvarije.Omin kaleidoskop kaže za tri i po i po godine. Mojsije ko stariji, pečata sa stodvadeset basa muhura da će se to zgoditi i četiri i po i po godina poslije. Ono radi stiha i rime ; i po i po – pipo , pipo .Nežemo detačjisati šta, ko , koga i tako to.Zna se!
Inače, u mahali svi voljeli okrugle brojeve. A njoj svi brojevi okrugli. Kontaju ćim si jedan broj iskanto ti si ga i zaokružio . I čim se rodiš tvoj broj je za vike vikova iskantan i zaokružen.Prosto pravilo trojno – postanja, ludorija i nestajanja.
Nisu potrefili. Desilo se da je Debu nerazum safato pošljen okruglo četiri godine. Mi počeli sumnjat u njihove proroćke vizije.Zamalo otfikarismo njihove onostrane audio vizuelne sposobnosti.Kako smo znali šta su vidjeli,to vam ne možemo rjeti. Nama zabranjeno da sudbonosne polutračeve širimo.
Sve ostale detalje su ugajgulili , do u bocu. I kako,i gdje i s kim.Bilesim i zašto. Ali nikom nisu pričali.Ni jedan drugom. Kažu, zabranjeno je pričati o onom što će se desiti, dok se ne desi. Tako rade bogohulnici i neznalice.I normalno pogriješe.. A poslije nema smisla bilo šta lajati. Bilo , pa prošlo. Niko živ ti neće povjerovati da si znao šta će da se zbude.
Deba toliko zaljubljen u Ankicu bio ,da bez nje nije mogao disati .Da bez nje. To je sasvim normalno .Dah mu bio u nosu.Presjekla ga Macina i Dijanina smrt od prije trinaest godina.Dijanu je sprco u svoj koš da Maci pravi društvo.I onda šta će on nego dah olovkom iz nosa izbijati.Da ga boli toliko da zaboravi na pravu bol.
I Ankica je Debu voljela, što jes’,jest. Krvnički.
Toliko ga je voljela da su mu leđa ,svako malo , bila izgrebana, kao da ga je neko grabljama grabuljo.
Toliko ga je voljela da mu je dušu htjela isisati.Sve su to veliki plavi biljezi po Debinom vratu i tijelu svjedočili.
Bila je to tolika ljubav da mu nije dala da ustaje sa nje. Bojala se razdvajanja, Kao da je slutila , ako se razdvoje na više od jednog časa da će ga neko prokletstvo posred džigere spucati.
Bila je to velika ljubav.Ni nalik Frkinoj. Ljubav zbog vođenja ljubavi, zabave i strasti.Zbog Ankice je raju zanemario. Odakle ti vrijeme za raju frajeru zatalambačeni.
A to je dobro. I nije.
Dobro je, ona mu jedina prava ljubav u blentavom životu bila. Normalno,poslije Mace. I poslije mnogih.A Dijana je djetinja ljubav bila. Dobričina , a ne njegova. a on umislio da je to isto.I mnoge su otplivale kraulom , odnosno slobodnim stilom u život bez đul bašto ,anterija i ćemana. Jednostavno, odrasle su. Jadna li im majka!Ubile su djecu u sebi , jer su ih majke i očevi na to natjerali.
I nije mu Ankica srce slomila.
Smrt Macina mu je dušu zaledila. Srce na ledene komadiće isjeckala,pa u prešu stavila da bi lakše kroz venoznu iglu u ahilovu tetivu urezala. Da ljudi ne vide sleđeno srce.Da misle da ga to tetiva boli i da zbog nje gluposti radi.
I nije mu Ankica um popila.
Popila ga Frkino vrištanje,kada se grlica skršila. Popio ga sram i kajanje,što nije vidio bol grlice male i snenu ljepotu duše njene.
I nije on od Mojsija tražio milju penezi radi milje dinari.On je tražio milju da ne počne vrištati za Frkom, za Macim,za Dijanom,za svim silovanim djevojčicama i djecom svijeta.
I nije on zauprave rekao da bi je natakario ,da je tri puta bolesnija bila. On se samo kofrčio da bi ljudi mislili da je bezosjećajna odrtina.On je samo sakrivao od ljudi da je siromah – nema ono što mu je oduzeto kad je skoro dijete bio. Djetinjstvo i jedine ljubavi.
Mi mislimo da to nije dobro, ali nećemo sudije biti.Nije naše da sudimo. Prestali smo bilo kome suditi od one noći : krvavih doksata i hoće li ta milja. Nije naše pamet prosipati i učiti odraslu odrtinu ili bilo koga ,šta im je raditi i sniti.
Nije dobro, jer neće izaći na dobro.A kada nešto ne izađe na dobro,onda to zaista ne miriše ni na kakvo dobro.I nikad zlo nije dobro.Osim ako je sa Neba. Tada se pogan briše sa dunjaluka.
On otišo u vojsku,zvala se Jugoslovenska narodna armija.Ko biva svi dunjalučanini ovih prostiora Jugosloveni. Jes, kako nije. Sve sami bjelogardejac, ustaša, četnik, balista i fašista.
I tako Deba – pravac Mačva, u Šabac pored Save,nedaleko od Mišara.jadna li mu Ankica. I sada se se saznati zašto mu Mojsije nikad nije htio odsvirati onu:
-Jesen stiže , rano moja,
jabuke i kruške zriju
a mog dragog rano moja,
babo ćera u armiju.
Šabac . San snova.Njemu drago, srce mu ko tenećka puna bijelih bubrega , uokvirenih reš pečeniom brizlama i pokojom jetricom u paradajz sosu. A Debi svaki paradajz nalikuje na krv i grijeh , zato nije volio džigaricu u paradajz sosu. Šuha?Grijeh predaka? Izgon iz raja? Tko da zna?
I uvijek je sve u parovima.Na Mišaru mu zalego pradjeda sa majčine strane. Nikad nije reko poginuo.Kaže junaci ne ginu,oni samo zalegnu ko zaklani kurbani.Zamalo je on par mjeseci kasnije , aman do svog pretka zalego. Hairlija do hairlije , reko bi naš narod.Nije da mu je namjera bila.Išao se pokloniti senima njegovim.
Poslije toga , će mu se srce još više napuhati.Ko karpuza bilesim. Ona iz naših bostana. Međ’ Ibrine, međ’ naše, međ’ svoje ,međ cigane došo.One čuvene, šabačke čivijaše. Krivili ih ne krivili ,trijebili ne trijebili,ne moš im opepelit. Čivija uvijek ostaje čivija, oliti ugursuzni kofrčavi klinac.
A klinaca ima raznih veličina. Oni ko feniks ptica samo ponovo prhnu, da bi zakucavali i zakucavali. pa red muzike,pa red zakucavanja. Pa pjevali i igrali. I zakucavali.Životu se radovali.
I … ma znate već.Dosadilo nam ponavljati.
Prije vojske , on tri godine Ankicu učio šta je sledovanje i fasung. Normalno ne onaj od sijalice , a bome ni granapski. Pa onda je navikavo na capin i bosanski grb.Kad je taj nauk primila prešao na jastuk i šilte . Potom joj domaću radinost i sitne vezove u najljepšem svjetlu prikazivao.Aman i zeman o svemu je , do najsitnijih detalja,onako svojski,mahalski,haman Bjelavski uputio . I san kraljice Marije Terezije Mujo bi mu pozavidio. A bili su i u rodu.
Šteta što su današnje kraljice – ocvale mrziteljice dunjaluka, insana i takara! Inače bi Debi i njegovim ashabima nove dvore izgradile.Samo oni zasigurno ne bi u njih uselio.Ne mogu se, ba, mahalaši iz Saraj dvora, Sarajeva Grada čednosti i Bosne zemlje Božije milosti nigdje maket . Istog trena bi se vaskoliki dunjaluk tumbe prokrenuo i ahireta fato.
Ona o fesić vezu i svom tom potonjem nauku pojma nije imala.Nije znala da tako nešto postoji i da se mere tako nešto zbiti. Jako u Sarajevu došla. Otac bio vojno lice,kapetan iz onog papskog , bludnice sa sedam brežuljaka ,a ne našeg latinluka. Ha su dobili svoju ćupriju, naš latinluk se posevdisao, , pa ga pravi , zadrti latinluk nije begenisao. Otac joj se nikad među rajom nije snašao, pa se propio i belaje pravio.Najviše sebi i najbližim.
Dakle Deba otišo u vojsku ,a ono ga Ankica , za nevjerovat , skoro namah prevarila.
Čekala bi ga ona,vjerna mu je bila,ko kaluđerica.Samo se molila i svijeću u gumu ponekad zavijala. Moralo se. Sigurno je sigurno,što bi rekle ona opatica za nevolje i preše . Nekad toliko zasvrbi da glava boli.Ali čula , prevario je Deba sa nekom cigančicom, vatrom živom.
Nije se Deba nikako mogao opravdati, ni da mu je kojim slučajem Tito kum bio. Poslao nekom svom “vrlom drugu ” haber hvalu kako se provodi i na sitnu , jaransku knjigu sve stavio.Ne mere muško jezika kapijat.Pa to ti je!
Vjerolomni drug pokazo Ankici, crno na bijelo. Deba u Šapcu sa cigančicom večere raspašta i zore ispašta.Mislio se levat ovajdisati. Znao kako je Ankica ljubomorna , češljugava i osvetoljubiva bila. Iako su češljugare po ženskom svrbežu , a po muškom lijeku nazvali, ona ni mukajet. Nit komentarisala, nit haberliju pogledala. Uzela takarli havaz papir, dvaput ga oko glave okrenula i dvaput poljubila , okrenula se i bez riječi i bez ljutnje kući ošla.
Danima i danima je čitala pismo izdajničko i beterno. I šta će žensko. Osmaila se i vrištala i plakala. I opet ,čitala i plakala. Život na koncu nosila,zamalo izvisila.Ipak dijete u noj nije se dalo.Ne ,nije trudna bila,što bi neki zluradi namah pomislili.Bez obzira na nauk ona je devetnaestogodišnje dijete bila.Srce je zamalo nije izdalo.Žensko je to srce. Djetnje , živo , nježno i puno ljubavi.I krhko ko paučina. Ha zlom puhneš u njega , kvrcne ko ljubićica ili ivančica.
Koliko boli i tuge Žensko srce može pretpjeti i preboljeti,jal ne preboljiti, to uskotračni muški insan skoro da i ne mre skontati. A i onako ima malo normalnih muškinja. Većina se stalno nešto kofrče radi ničega , a i anoreksični su. Vole se time dičiti , jer je to u potonju modu ušlo..
Srećom sjetila se Debine izreke:
-Kad te neko prevari ti samo duboko udahni ,sjedni i razmisli.Mereš sjesti samo ako ima kakva mehka šćemljica. Ne na minder ili šilte, nikako. Ušuškaju čovjeka i u polusvijest ga bace. A to nikako nije dobro. Jazuk. Polusvijest ili bolje rečeno pomućena svijest uvijek vodi u helać.
-Konjina,ali ponekad je znao i pametnu zatalambačiti. Ono pravo. I vako i nako. – osmjehnu se u svom belaju , polutugaljivo , Ankica
Ustala Ankica sa dušeka mehka, sjela u fotelju i dobro razmislila.I još jednom.Treći put nije trebala. Natakariš Debinu čivijašku sreću . Mrtva, hladna – prevarila ga .
Preporučeno mu pismo bez riječi ,sa samo jednom slikom poslala.Na slici ona i novi zagonđija.Neka hablečina vidi se.Ni po jada što je sa nekim na slici.Po jada je što su gologuzi ko od majke Ankicine i hablečinine rođeni.Drugo pola jada je to što se vidi da je Ankica u bijesnom galopu.
Oni novi njen vidi se podficirski sin i hadum.Natandario na se šinjel očev,konta to mu kredibilitet daje.Jel’ to svoj klitorčić u vodnika sam proglasio, ne zna se.
Mahalaši poručili :
-Deba nije bitno,joj ljudi moji, kakvog je levata našla.
Ali Deba je prepozno Ankičin testamentli amanet:
-Konju jeda!Što si tandaro,tandaro si.Fajront!Nema više!Znaš onu,dvoje se nađu pa se poslije ne nađu.I ovakve hablečine kao ovaj na slici će umakati ono što si ti mahalaš silni prezreo.Ti nikad više!Pa ti vidi šta ti je raditi.Imaš dvije ruke i mali mozak.Veliki ti , izgleda, neka mala slatka firaunka popapala.
Deba poruka zaboljela i posred srca presjekla. Zabolilo ga toliko da mu je razm u jednom trenu vrana popapala.Usred slavlja u jatagan cicvarić ma'ali se prifača bajuneta i napravio hejbet bušotina na jetri . Normalno nije pocurila nafta, već pjenušava sukrvica Debine krvi i ciganskog piva. Šta je dalje bilo – opisano je u drugoj štoriji.
Zna se samo da ga je šio oni isti doktor Semiz,što mu je dvaput operiso slijepo crijevo. Kaže hećim – više je rana na jetri bilo nego što džigare ima. Dovoljno za dvadeset devet šavova.On dodo jedan šav da bude ramazanska cifra – 30 okruglo. A i on , znanstvenik – vjerovo da je sve u parovima.
Ankica nikad više Debu ni čula ni vidjela, jer je tako nanijetila.Pisma njegova krcata ljubavnih isprika i emocija , bez čitanja u smeće bacala. Prestadoše dolaziti.
Za hudu štoriju čuo oni čuveni čivijaški muzikant i pobro Debinu slavu. A more i dalje o hridi tandara dok dva galeba bijela , možda ona ista, pod plavetnim nebom , put anđela šire krila.
A Ankica? Udala se za za onog sluntu,namah.Nije to trajalo ni godinu dana.Džab’ džabe ti.Nauk je nauk,ne m'reš bez nauka. Teški mahalski uslovljeni refleks.Fina je ona , aman mahaluša bila.Nije bila rođena zaistinski varati bez razloga. Razvela se nakon dvi-tri godine, za pravog se udala,troje djece rodila,sa ratom se iz Sarajeva iselila.Postala nesvrstana , pobjeguljska dijaspora.
Svake poslijeratne godine o Debinom karambolu navrati u Sarajevo.Nazove Dobrog i odu u Galeriju.Jes da nje nema,sada je nekom carevom, jal tako nešto kafanom vabe. Njima nije bitno.Važno je da proćute o birvaktile vaktima.
Dobri skonto,nedostaje joj Sarajevo i ona vremena.Kako se samo jastučilo i šiltetalo. I još svašta nešta. Neće da pita za nikog.Ni da li je sretan i ni kako je. Misli da zna da nije sretan i da je nikako .
Dobri joj ne odgovara da onaj niko,nije dobro od kako se hekno i ne razdvaja se od one njene zadnje slike.Jahačke.Drži je blizu srca da zna šta je iz čista mira sje…izgubio. Ponekad je pogleda da ga srce muči i da vidi ljepotu kojoj je na bigajri hak život skoro udžehenemio.Ništa više. Ponekad je na trideset šavova prisloni. Umjesto lijeka. Ne pomaže.Ni jedno ni drugo. A prelijepi život bez curika greje dalje ,
Ankica i Dobri se i bez riječi dobro razumiju i ispričaju.Taki je ovi grad.Ne moraš pričati,a srce ti puno lijepih riječi,ljubavi i snova.Kad skontaju da su se dovoljno naćutali izljube se i pozdrave.Nadaju se da će se dogodine sresti.Ako se ne sretnu znači da je jedno od njih prešlo na viši nivo.Još se susreću.
Dobri ko Dobri . neće da joj rahatluk kvari.I ne priča joj da je sve u parovima.Ona to zna , i našla je svoj , ali ne zna šta je Debi bilo suđeno u tim uparenjima.
A i Debu više ne susreće.Što se susreto – susreto se. Više ne roštilja.Sve rjeđe prostire šilte,a i glava mu više ne begeniše jastuk, iako je dobrano , već stađunima usnio. Hoće to sa godinama.I sa snovima.Isto kao sa parovima.
Nekad vrlo davno rekoše mi blentovija opičen ko teslina struje šutjeh šta ću nema mi druge bijah mlad tanak sa godinama uvijek zaljubljen bjeh u te žene magične
Prije nekog vremena rekoše mi blentovija nikad pameti ne dođe prešutjeh šta ću nema mi druge moji kalendari sa mnogo listova navsegda su zaljubljeni u te žene čarobne
Bože mili kako je imala duge ruke i nježne prste. Uh , i kako je virtuozno prebirala strune ; gitare i moje mladosti.
Bila je nestvarna . I danas je.
Bože mili koliko sam je volio.
Oh, kao svaka princeza svirala je i klavir. Izvrsno.Ali klavir joj nisu dali iznositi iz dvora.
Pogotovo ne da je nosi ,tamo negdje , neznano gdje , u ulicu i snove nekog mahalaša
Čuj molim te klavir i mahala?
A ona je znala i sa mahalašem spoznala:
-U mahali sve muzika je. I snovi i ljubav . I Bog i milost. I nada. Vjerovanje u dobrotu ljudsku i čednost djeteta i žene.
-Šta će ti više, frajerko – rekoše joj!
Sa zlom Dostojevskog sam se prvi put susreo u šestoj godini, pa onda u osmoj , opet u desetoj, nakon toga…hejbet puta. Bili su to kratki susreti , od par minuta, ali koji se urežu u pamćenje i tegare se poput samara do zadnjeg daha.
U mojoj šesnaestoj godini, ona je imala koju dekiku više , rekla mi je čitaj Dostojevskog i možda naučiš nešto. Neka joj je sa oprostom – sretna tujinska zemlja.
A bila je – tako lijepa. Vječna i pametna.
Bio sam poslušno dijete. Nauk dobrih roditelja ili dar od neba. Svejedno je. I čtao sam ga. I čitao. I ponovo čitao . Godinama.
Za uzvrat Ja sam je učio ljubavi i dobroti . Godinama . U njenom svijetu postoji samo red hijerarhija.
Od rođenja nisam bio od velike priče. Zbog ljudi. Iskrene riječi ih povrijede , zabole i najčešće burno i neprimjerno reaguju. dobrotu olako shvataju i klone je se.
Njoj sam otvorio djetinje srce. Ona je bila zadivljena njegovom čistoćom.
Kada sam shvatio da nemam više šta naučiti, nakon par godina rekoh joj:
-Malena , ja ovog čovjeka ja znam.
-To je dobro. Čitaj sada Stendala.
Za njega mi nije trebalo mnogo vremena. Ona je ipak usko ograničio svoja interesovanja . I bio čitljiviji.
Rekoh joj da i njega znam. Ona je uzvraćala:
-Sada lakše razumijem kako djetinje srce diše i miriše. Ali moram svoje srce i tijelo podobriti. A tebi će poslije Dostojevskog i Stendala sve biti lakše.Idi sad i druži se sa Poom.
I družio sam se. Prvenstveno s njom. Učila me kako odrasli vole. Dopalo mi se.Bila je vesela i nestašna učiteljica. Razvodnjila je krutost i šablone odraslih i preztvarala ih u igru djece koja se vole , igraju i jure.
Poa sam osjetio i zavolio njegova onostrana putovanja i poetiku iz njih rođenu. Shavtio sam da ljubav nema granica , ni podjela. Ako se iskreno voli onostrano nije granica ovostranom.
Tada mi reče da sam zreo za nesretnu poetesu Cvjetajevu i mahalaša Jesnjina. Nisam razumio zašto u njenim očima iskre suze.
Plovio sam po oblacima i stepama, Milovao strepnje i nade. Žalio za danima koje mladost bespovratno gubi. Tugovao sa danima koji bol i nepovrat rastanka nose.
I meni su oči počele da iskre i vlaže.
Na kraju , kada je znala da odlazi , reče mi tužnim glasom , očima punim očaja i suza , nježno mi milujući lice , tamo gdje će se godinama poslije javiti smješne i tužne bore:
-Idi sad Preveru i Maku. Znam , neće te zbuniti,I njih ćeš znati. Jedan je tako jednostavan i pitak . I drugi je , ali na svoj način.
I poslije dugog razmišljanja dodala:
-I oprosti mi mili moj. Niko, na ovom dunjaluku nema pravo govoriti drugom šta da radi . Morala sam te uputiti na njih. Oni će ti pomoći da nađeš druge slične meni. Njihova sjećanja su zarobljena i nepovratno izgubljena u prošlosti. Ti ćeš ,uz Božiju pomoć oplemeniti svoja sjećanja i nećeš zalutati. Sretaćeš svoje jedine ljubavi i mnogostrukog sebe.Ljubavi će se vremenom replicirati, a ti ćeš se sve više unificirati i opstati. Takav ti usud , Dobri moj.
To veče nismo mnogo pričali , još manje spavali . Opraštali smo se; a ja , budući jetim i merhum nisam to znao.
Noć je bila blaga , umilna , obasjana punim mjesecem i nježnošću. Njena gitara boje zrele višnje je plesala i jecala poslijednja tanga za nas. I ostala da počiva u mome domu, svih potonjih godina. Mislio sam – dozvaće je da se vrati.
Nije!
Nikad se vratila nije.
Sada je ta gitara svjedok… duga priča i druga bajka.
A bila je tako lijepa. I prozračna kao neki san.
Pet decenija tišine . Pedeset godina nesusretanja. Nebrojeno snova i nesanica. I utjeha. Živ čovjek se navikne na sve . Dijete malo teže .
Godinama sam tragao za njom. Slijedio stope njene. Cigani čergari mi bili družba. Vodili me iza Željezne zavjese, do Podmoskovlja , Nevskog prospekta i vječne Volge , da u njenim sjetnim talasima , sa prelijepomAsjom šumim i bolim njene i naše izgubljene tragove.
Zavoljeh milostivu i tužnu djevušku i ona mene. Učila me -vječnosti:
-Ja ljublju ju vas navsegda.
I pustila me da odem , jer znala je:
-Ljubav nikada ne umire. Živi i diše u nama i odlazi sa nama , gdje god mi krenuli.
Iako sam je osjećao u tajanstvenom šumu stepe , bježala mi je. Kao da su je tihi i tužni zvuci ćemaneta La kampanele i velikog ciganskog doboša upozoravali da je stižem. A ona je sveznanjem usuda znala da nam vrijeme nije. I da nikad neće biti.
U muzici duše koja ljubav i bol prizivaju Janis Joplin i Djevojčice cvijeća pute mi vodile Peni lejnom, Hajd parkom, Oksford stritom i Sohoom . Buka i užurbanost , blijedilo i nesuvislost ,strane mom merhametu i damaru , su zamaglila moja čula i nisam je osjećao. Svatio sam da se London ugasio na praznini koja je nastala nestankom njenih stopa.
Normalno i sasvim izvjesno nisam je našao na Majorci. Kasno spoznah zaboravljeno; previše je tu sunca , ljudi i buke. Mi smo više voljeli usporeni miris kože, grčevite jecaje i tišine naših tijela , hladovite sjene ljubavi i blagost beskonačnih noći.
Najbliži sam joj bio u čudesnoj Alhambri, dok sam ruku pod ruku sa Alba Majom od Granade učio tumačenje oblaka, poklanjajući joj krhke ljubičice. Pri dnu jednog zida primjetih svježi otisak cipelica sa visokom princeskom štiklom. Andalužanka se naslonila na zid i prislonila svoje cipelicu na trag druge ciganke. Vidjelo se , istovjetne su.
Djelilo nas pogled iza aleje arabesknih , čipkanih stubova. Zakasnih tačno jednu dekika. Nisam potrčao za njom. Znanje predaka. Ako potrčiš, naročito u Alhambri , obavezno se izgubiš.
Tada sam prvi put pomislio da je to znak da je nikad neću stići. A i grehota je ostaviti Albinu mladost u cvatu , da usred crvenila samuje i razmišlja o bijegu još jednog nerazumnika.Nisam potrčao , već sam noćima sebe bezuslovno poklanjao. Oh, kako je samo uzvraćala.
Naučila me da Maorke znaju kada moraju pustiti čovjeka koga vole i koji njih voli. Prvi put sam došao u iskušenje za žigošem rame znakom vjernosti. Nije dala. Znala je da ču je voljeti Para Sempre.
Na rastanku poklonila mi je zlatni lančić sa privjeskom – djetelina sa četiri lista.Da me sreća i njena ljubav prate, gdje god bio .
Putiovanje se odužilo. Nastavio sam. Vidio sam da je moja čergarska družba umorna, da posustaje i zaostaje.Mirisi Andaluzije i blizina mora pozivali su na odmor. ja nisam imao vremena za odmor.Znao sam da je bila tu da mi bježi.
Ne i družice moje, čudesna bića Grada svjetlosti. Dvije Žane i jedna Nadin. One su mi pjevale i igrale, nevidljive rane vidale. Pjesmom bol pariškim noćima po trgovima Sen Mišel, Sen Denis i Pigal iz mog srca raznosile. Najprisutniji sam joj bio, odnosno najnježnije osjećao mirise njene kose u sjaju Monmartra i nevinosti bazilike Sakre Ker, tišini Versaja i mistici Bulonjske šume .
U Parizu , najgore me pritiskala samoća pred svitanje. Umoran od lutanja , ostavljam pratilje, koje moraju na počinak poći. Umorne su. Ja , neumorni lutalica sviko traganju , naslonim se na ogradu mosta Aleksanrda III i slušam Senu kako žumori priče zaljubljenih.
Ponekad zasjednem na klupu između Pont Marie i Pont Luis Filip i čitam tragove zaljubljenih. Pont Neuf me je zamarao svojom ružnoćom i starošću. Znao sam da je tamo neću naći , jer su tu tragovi rastanka još uvijek svježi i nečitljivi.
Mjesec se nadvio nad Senom. Imam osjećaj da ga mogu dotaći ,ali ne pokušavam. Bojim se da dodirom mogu izgubiti milost prelijepih sjećanja, koja blijede sa svitanjem , ploveći njenim mreškastim talasima , koje žure da zaveju tragove nesrećnih ljubavi.
A mile vještice nema , pa nema. Tada mi se umor već primiće. Ja sliježem ramenima:
-Šta se može? Još jedna prelijepa noć punog Mjeseca prolazi.Nje nema . A Život je bajka.
Tada korak po korak do Nationa ili nazad na Monmartr gdje me tople postelje raskošnih čednosti čekaju.
Bistroi već rade , uskoro se život ponovo budi.
U 30 Rue Vieille du Temple , u bistrou Mala potkova naručujem doručak za ponijeti. Ne moram naglasiti – za dvije i po osobe. Čekajući pijem kafu , žmarim Gitanes , mrvim gužer vrapčićima koji slave novi dan i slušam „Non, je ne regrette rien” ( Ne , ni za čim ne žalim ja). Dok odlazim – Edit , taj krhki Vrapčić mi maše , pokazuje na nebo , poljubac dječiji šalje i poručuje :
-Au revoir mon ami . La vie en rose.
Bio je to znak za kojim sam tragao. Ona se vratiti neće. Nisam odahnuo , neznanja ću prtiti ćitav život, ali moje traganje se završilo. Ja sam svoje učinio.
U lutanjima mojim , često mi je i Holandija padala na pamet.ali ništa me nije vuklo u tu nedođiju. Mnogo je vlage i soli u sumornom vazduhu , a ni cigana čergara tamo nema. Sa drugim velikim ratom sve su ih nestali. A gdje njih nema , tamo ni moje pamcenje, ni damari srca moga ne dopiru.
S kraja avgusta na početak septembra ‘dvasettreće ovog najnovijeg milenija, po tam tam depeši , ostavštini Ibre Piljka namjerom je sretoh u Roterdamu. Napokon je došlo vrijeme da nam se stope sjedine , da se izgrlimo i da sebi oprostimo. Za vremena prošla i sadašnja . Buduća? Tko da zna? Ali osjećam da Suđaje sumnjičavo vrte glavom.
Sedam dana je njena druga, novija gitara, boje trule višnje, bila naša druga. Nenadano poslije decenije čamotinje, oživjela je u rukama meštrice,. Radosna i razigrana – svirala je bolero, mjesečevu sonatu, cry baby cry , mojoj jedinoj, jesen sedamdeset i neke poput sinoć mi je ruža procvjetala … i najnormalnije – jedan mangup i jedna cura čedna…
Da, da! Ponovo u nekoliko , što bi mahalaši rekli : u hejbet navrata bi se sjetila se da joj je Sinoć ruža opet procvjetala. Tada uvijek slijede sine Dimitrija i Mito bekrija , poveznica našeg usuda. Otvorila je dušu i neutješno isplakala naših crno dijamantnih pedeset sedam godina …
…i normalno , sedmu veče , u pauzama oprosta i opraštanja, plesali smo poslednji Drugi valcer za nas.
Znali smo da se vjerovatno više nećemo sresti.A nismo bili tužni, jer:
-Bila jednom ljubav jedna , ali kratko vrijeme , djetinja i vječna; svjedočanstvo bola….
Oni zluradi bi rekli ; eto ti na – ne vrijedi ono tvoje mahalsko:
-Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu.
Kao i obično griješe , jer su neuki i prepisivači , pa ne razumiju Život.
Kad se dvoje u srcu nađu , oni žive u njemu čitav život, i malo više , koji vakat pride.
A ovo dvoje je život naučio :
Princeza (holandska mis ljepote i časno dijete ) i Canis Mahalis Vulgaris ( dobra lutalica i časno dijete ) se daškom anđela dodirnu ,podjele i prime ljubav i milost svoju , darove što čitav život treba prtiti,ali ne ostaju zajedno. Bilo bi mnogo suza , tužnih i povrijeđenih. I mnogo neprebolnih rastanaka.A i dušmani su protiv njih.
Ona ne može izaći iz svojih dvora. Ne daju joj. On je mahalaš , avlijaner i nije navikao da mu , tamo neki, neuki slugani odjeću kroje.
A u tišini bola, zvuk gitare , plamen kamina i miris besanih noći u ljubavi , u milosti , u srcu , u sjećanju ne prestaju da plešu tango. Ili možda neki drugi novi valcer.
Tko da zna? Sve se prelijepi život zove.
***
Epilog ove priče je vrlo frižak i zelen, a slike se nisu još osušile za seharu uspomena. Čim sazrije i dobije patinu starog dobrog vina , ukrasićemo je zlatnim slovima, dijamantnog sjaja.
