Author Archives: admin

6. Karmen Guden – Pralja

Slike iz početnih  perioda stvaralsštva  Pralja i  Crvenokosa  nam daju uvod u početak  evolucije Tuluz-Lotrekovog slikarstva i njegov bijeg od klišea Salonskog ( Akademskog slikarstva) i nepoznate vode eksperimenta i nalaženja vlastitog izraza .

Anri de Tuluz Lotrek – Pralja  1886. N

Anri de Tuluz Lotrek – Toaleta (Crvenokosa )   1890. godine

Njegove slike o ženama su mnogorbojne. Nekako logično. Njegova  opsjednutost ženama je bila anegdotična i romantična. Volio je žene, bez obzira na uzrast i status , pa čak  čak i izgled. Nekako još logičnije. Protraćena mladost , čije je jedino drištvo bila žena , ali majka. a majka je uvijek samo majka. Žena koja nas je rodila.

Milje u kojem je živio i njegovo zanimanje  upućivali su  ga  na   pralje, pjevačice, plesačice, konobarice , modele, švelje … ,  što je na Monmarturu  ( čitaj Pariz ) najčešće  bila fasada za najstariji zanat na svijetu.

Žena je žena, ljubav je ljubav mislio je Tuzluz – Lotrek. A on sebi nije moga dozvoliti luksuz da previše bira. Mogao je. Roditelji su mu bili enormno bogati , aristokrati i nisu škrtetarili prema Roriju. Ipak kao i svaki čovjek se nadao pravoj ljubavi. Eh , usud je ponekad vrlo  smion  u okviru svojih stvaralačkih kompetencija. Rori je očiti primjer širine usudovog stvaralaštva. 

I kao slikar i kao čovjek Tuluz- Lotrek je  bio  veoma inteligentan i racionalan. Vrijeme slikanja je i vrijeme učenja i sicanja iskustva .  Vrijeme života i vrijeme ljubavi. Shvatio je  da se žene moraju poznavati da bi se voljele, naslikale ili pisalo o njima.

A kako upoznati žene? 

Potruditi  i nači načina da je privučeš,  da je osvojiš ili barem zainteresuješ da provede vrijeme sa tobom : Tada se upoznate  i onda  podjelite  intimne trenutke  – tajne , emocije , nade , želje , strahovanja.

Ni jednog trenutka Tuluz-Lotrek nije prestajao biti svjestan svoga hendikepa. Našao je načina d da bude popularan i privlačan  ženama.  Inteligentnim povezivanjem  obrazovanja, pričljivosti, aristokratskih manira i uglađenosti kombinovani sa bojažljivošću , ali i drskošću invalida u ophođenju  sa ženama, i normalno novac koji mu nikad nije nedostajao , činili su ga,  često ,  poželjnim u očima  žena.

Ženama su uglavnom vrlo nježna , suptilna i romantična bića. uglavnom ne komplikuju i  ne treba mnogo. Život ih je naučio da ne smiju izvoljevatiu i biti pizdunke. On je živio u vremenu i miljeu u  kojima žene nemaju previše izbora. Često se on svodio na puko  preživljavanje ,   dan za danom.

A i one su , najčešće, bile usamljene i željne nježnosti . Site su muškaraca koji bezosjećajno traže  seks za  novac na jedan tren, tegobnog života i beznadežnosti. Druženje sa slikarom im je bio dobrodošeo predah između prethodne i slijedeće bijede.

Ipak trebalo je poteći vremena dok žene ne  postanu Rorijeva  rutina.

Po dolasku na Monmartr sjedio bi ukafanama ,pravio je  skice , nejasnim skoro isprekidanim , krivudavim linijama, iz kojih su nastale njegove  slika krcate prizorimaa iz bordela, kabarea, pozorišta, cirkusa i plesnih dvorana  , po kojima je postao slavan.

Vremenom su se na tim skicama  , iz kojih su nastale nikad zaboravljene  slike,   mogli uočiti  likovi najslavnijih    pjevačica   Ivet Zilber ili Luiz Veber.

Ali trebalo se uspeti i opstati do tih vremena.

1.Pralja

1886. Anri de Tuluz Lotrek, tri godine po dolasku na Monmartr, još uvijek bojažljivi sudionik dešavanja u boemskom kvartu je naslikao jednu od svojih najčuvenijih slika : Pralja. Slika je portret   modela Karmen Guden, koja mu  je od tada  vrlo često   pozirala. I ne samo to. Postala je njegova ljubavnica. Možda i najomiljenija , vjerovatno i ljubav života.

U životu Tuluz – Lotreka ima previše slučajnosti da bi to bila slučajnost.

Jedne večeri  , na izlazu iz jednog restorana , Tuluz-Lotrek je sa oduševljenjem gledao misterioznu , razigranu i lepršavu mladu ženu , čija je crvena kosa bojila zlaćanim tonovima veče na Monmartru. Prijatelju pored sebe nije krio oduševljenje:

“Ona je zadivljujuća! Kakav miris ima! Bilo bi tako divno da ona bude moj model!”

Upornost u svemu, u slikanju, u bolesti , u  taganju za nepoznatim je dovela ovu  „đavolicu“ u njegov život i na slikarsko platno, da generacijama koje tek treba do stasuju pokažu šta je vrhunsko slikarstvo. Ili jasnije rečeno,  kako se nekada sa ljubavlju  slikalo.

Nije odustajao dok je nije pronašao. Pa Monmartr baš nije ni nešto veliki. Odrasloj osobi svakako, čovjeku sa bolnim , izlomnljenim , krhkim dječijim nogicama je ogromna , zastrašujuća đungla.

Slutite. To je bila Ona , Karmen Guden,  njegov model. Svi biografi i usputni bilježničari neće propustiti da je deklarišu kao  pralju i prostitutku.

Kakve to veze sa životom, slikarstvom i odnosom dvoje ljudi ima?

Trebali su jedno drugom, našli se , ponudili i dali , a i uzeli sve što im se svidjelo. Život je i jednom i drugom u tim vremenima druženja bio podnošljiv , na momente prelijep.

Toluz – Lotrek je upoznao Gudenovu , iz svih uglova, onako kako je zamislio da treba da upozna ženu koju će da slika. I voli . I volio je i  slikao , neumorno i sa strašću, u različitim pozama, ambijentima,   osjećanjima  i različitim slikarskim tehnikama.

Da li su zbog toga slike sa Crvenokosom Karmen  tako životne , uvjerljive i gledaocu veoma bliske?

U jednom pismu majci koje datira iz 1884. godine Lotrek je zapisao:

„Slikam ženu crvene kose  koja je apsolutno zlatna.“

Ljudi pomišljaju da je zlato žuto. Ali boja pravog, starog i najvrijednijeg zlata je crvena. ali zapitamo se da nije Rori mislio na dušu crvenokose. predstaviti , odnosno pisati majci o nekoj ženi , uvijek znači biti zaljubljen u to biće.

Opisati sliku Pralje a ne uporediti je sa nekom drugom slikom u kojoj je model  Karmen Guden je tek polovičan posao. A to priča o Tuluz – Lotreku ne zaslužuje, jer slikar je veoma kompleksna , intuitivna , inteligentna i nadarena ličnost.Ali  i kompleksna ličnost svjesna svojih mana i odnosa svakidašnjice prema tim nimalo ohrabrujućim značajkama.

Još moramo shvatiti da je Pralja slikana nedugo po završetku školovanja u ateljeu krutog tradicionaliste i salonskog slikara  Leona Bonata   . I vidan je uticaj njegovog učitelja. Svi se slažu u tome . To postaje postaje jasnije kada se Pralja uporedi sa  Toaletom.

U početnom periodu njegovog stvaralaštva uticaj tradicionalnih i ortodoksnih prikaza modela je izražen. Slika Pralja je slikana na uzorima Renesanse i kasnije opšteprihvaćenog slikanja. Kontrasti ravnomjerno ustalasanih i raspoređenih  tamnih i svijetlih površina.   Karmen je obučena u izrazito jarkoj ispranoj   bijeloj  bluzi.

Subjektivna implikacija  da praljina  bluza mora biti čista i savršeno bijele boje  ? ili ukazuje na opraljino  siromaštvo koja se reflektuje na odjeću koju nosi.

Vjerovatno ima i toga.

Ali , slikarev cilj je da bluza ( samim tim lik pralje )  bude  izvor svjetlosti , a ne prozor koji bi logično trebao da bude prirodni davalac svjetlosti.  Deo kose koju svijetlost prozora ne dotiče je svijetlija, bojena tamno crvenim do braon nijansi, za razliku od osvjetljene koja je data mnogo tamnijim nijansama.

Slikajući ruku pralje, Tuluz – Lotrek nam daje povoda za novo razmišljanje. Zašto je ruka , koja je u sjeni, svjetlija od lica direktno okrenutog prema izvoru svjetlosti ;  prozoru. To su nijanse, ali pozornijem gledaocu je to velika razlika.

Lice je mnogo tamnije. To čini  da izgleda  kao da  ruka krade / upija svjetlost , bjelinu od  bluze i jako svijetle tkanine na stolu.

Da li to stičemo utisak da  ona unutarnja svjetlost  Praljinog bića polako  nestaje i od očekivanog izvora svjetlosti postaje lice koje upija svjetlost?

Njeno anđeosko svijetlo lice  je   čedno zagledano  van prozora, u ono , neodređeno ,  nedolazeće  , a željno iščekivano sutra. Bjelina bluze naglašava njenu  u crvenkastu kosu i lice u sjeni , na kojem slikar osjeća sjenu umora.Možda beznađa? Ne vjerujemo. Tuluz – Lotrek nije slikar beznađa. Naprotiv !

Karmen  je ljubav jedne veoma kompleksne ličnosti, pa i njegovo razmišljanje mora biti takvo. Ona je  usamljena žena koja se u sebičnom muškom svijetu bori za egzistenciju. Zato nema osmijeha na njenom licu, ali ni ravnodušnosti, čak ni zabrinutosti. Zaklonjenost oka kosom, bojenom najsvijetlijijim , zlaćanim nijansima daje licu blag izraz na kojem dominira nada (?) .

Pralja  Karmen Goden je   anđeo Tuluz- Lotreka , njegova  ljubav,  učinivši je simbolom plemenite čistoće ,  podario joj vječnost.

Nepodijeljeno je mišljenje  da je Pralja jedno od najkopleksnijih Tuluz-Lotrekovih dijela, daleko složenije nego svi njegovi prikazi iz bordela, kabarea, cirkusa i plesnih dvorana širom Pariza, sa kraja tog mističnog  XIX vijeka.

2.Toaleta

Na suprot Pralji , Toaleta je slikana nekoliko godina kasnije, kada je Tuluz već uveliko pobjegao od klišea u slikarstvu, oslobodio se tabua akademske  prošlosti i počinjao sticati slavu u umjetnosti i u miljeu kojim se okružio i sa kojim se družio , ali i mnogo šire.

Akterica je ista na obje slike.  Nekako normalno i očekivano . Tuluz – Lotrekov crvenokosi anđeo  Karmen Guden. Uz svjetlost i nadu  kao glavni motiv  ona je jedina konstanta na slikama. Evidentni su i otkloni u potezu kistom , ali i u pristupu slikanju.

Tuluz – Lotrek nije više krut. ruka mu je mekša , pokret usporeniji .Sve se mjenja . Nestaju tamni tonovi., uglavnom. Osim kao neophodni dodaci kontrastima .

Tuluz Lotrek je sve opušteniji i razigraniji , poput  njegove djevojčica na slici. Kad je svukao , ogolio  Gudenovu , ona nam se odjednom ukazala kao krhka djevojčica, koja je možda i  vrlo iskusna žena ,   ali krhkost ,  ranjivost i umor  izbija iz nje.

A onda ugledasmo  posteljinu, dušekluke na podu. Taj Lutuz – Lotrek nije nimalo diskretan, ni bezazlen  što bi se očekivalo od jednog aristokrete. Ali on je sada slikar, sto posto, a oni su nemarni, okrenuti slikama i beomstvu. I vole se hvaliti  uspjesima kod žena.

Ne znamo kako to niko nikad nije primjetio, ali nama se pričinio slikarev lik u neuredno složenoj posteljini ,   poviše glave crvenokose , u fotelji od pruća . I još nešto čini nam se da ima pseći položaj i tijelo. Ono što se piše o Tuluku – Lotreku govori da je i ova implikacija moguća.

Da vidimo šta je slikar  uhvatio u detaljima Toaleta. Ovo je bio , vjerovatno, jedan od dana kada ga je tijelo manje boljelo i kada je bio nestašan , zaveden ljubavlju i igrom.

Nemoguće je odrediti doba dana, ni po toaleti. Može čak  biti i jutro , kada „normalne žene“ rade toaletu, ali i predvečerje kada „one druge“  ustaju iz kreveta i pripremaju se za noć. Dekor odiše sirotinjom. iskrzana slamnata sjedaljka, limena banjica za pranje i kupanje, mokrinom je obojila  trošni daščani pod .

Mlada žena sjedi , čarapa , dokoljenice i čizma su joj na nozi , ( detalj ponovljen  na  drugoj Tuluz-Lotrekove slici o kojoj će biti riječi), i to bi upućivalo da je toaleta pri  kraju . Dama  se oblači, jer se  ne vidi druga noga. a možda  se jednostavmo nema vremema za decidnu i sveobuhvatnu  toaletu.

Ali kod Tuluz-Lotreka to ništa ne znači. Njegovi modeli imaju naporan noćni život. Često se samo svale na posteljinu i umorno  usniju  bez da su svukle taj slikarev fetiš.

Čaršaf je ležerno obmotan  oko lumbalnog i skutnog dijela tijela. Žena je naga. Implikacije? Noć vjerovatno nije provedena bezazleno. Jedino nas krhkost  žene  sprečava da razmišljamo dalje od pristojnosti .

I bukvalno i koloritno Tuluz-Lotrek postavlja kosu, leđa i nogu sa čarapom i čizmom u okosnicu slike. Sve ostalo je dekor, igra boja i naznaka u službi centalnog lika.

Više to nije  onaj čvrsti  crvenokosi anđeo u bijelo bluzi zagledan kroz prozor , koji odiše čednošću   i upija svjetlost i nadu .

U središti ove  slike i bukvalno i izražajno  je  lijepa , nježna , krhka crvenokosa žena sa svojim osjećanjima i nedoumicama. Ona  je posrnuli anđeo čija je krhka nagost skoro ogoljena ali i diskretno sakrivena . Tuluz – Lotrek još nije spreman pokazati golotinju Karmen Guden u punom svjetlu. To će učiniti u nekom narednom pokušaju, kad bude spreman i to na maestralan način.

Ne smijemo zaboraviti da je Tuluz – Lotreku vrlo obrazovan čovjek i po vokaciji poeta. To sve njegove slike na neki način dokumentuju. Majka mu je predlagala da bude pjesnik, pisac, ali to je on kategorično odbio. Bilo bi mu suviše dosadno i licemjerno  pisati o životu koji nije iskusio. A on je htio upravo suprotno,   da živi život u totalitetu svojih psihofizičkih , ali i materijalnih  mogućnosti , pa tek onda da na platnu boji taj život.

Ponekad se čini kao da su njegove slike crtani strip rađen na bazi kaleidoskopa . Slika detalj po detalj , slaže  prizor po prizor. ,  I nastaje priča. Mnogo prelijepih , vizuelno bogatih i efeektnih  prizora i inserata iz života tog nadobudnog patuljka klizi nam u susret  , uprkos nepostojećem vremenu i zakrivljenom prostoru.

Kad kažemo nepostojeće vrijeme to može mnogo toga značiti. I zanči, upravo zahvaljujući meštrima Tuluz – Lotrekovog kova. Otklon između Pralje i Toalete je tri godine. Karmen Godin kao da se podmladila za nebrojeno mnogo godina. Žena je kao vino , ili magija umjetnikovog kista. Ko će ga znati?

Čovječuljka koji se sasvim otvoreno ruga  svijetu , dozvoljavajući mu da da bude dio njegovog života. Bio je veseli patuljak koji u sebi skriva bol svog usuda  i tijela. I nedostatak ljubavi, osim Božije i majčine.

Nejasno izraženi vrat i brada,  duga crvena kosa; na dnu vrata  skupljena u nedefinisanu punđu  , prije će biti ležerno , u zavežljaj  smotana kosu Crvenokose su u milimetar  isti kao kod  Pralje.  To je slikarev najveći ponos i izazov. Predstaviti bogatstvo te zlaćane ljepote. Lijepa vitka figura žene , plijeni jednostavmošću i iskonskom ženstvenošću . Sve što radi radi vrlo prirodno i spontano . Zapravo Tuluz – Lotrekova slikarska tehnika uspijeva zaustaviti pokret i otkucaje sata.

I opet je Karmen zauzela ponosnu ,   uspravnu pozu. I ponovo je zagledana negdje ispred sebe. Možda je zamišljena , ali više nije u grču.  Meke linije i boje čine da se stvori romantični  izgled  žene, čiji je pogled možda čeznutljiv, možda samozadovoljan ili pak neodređeno zadovoljena .

Palete svijele plave boje , iznijansirane  u bezbroj valera čini okosnicu nježnih kontrasata koje zaključuje igra crvene, zelene i žute boje. Bijela boja nanešena širokim , ležernim potezima kista uz modulaciju pobrojanih boja daju slici obiljažje skice.

Ležernost i jednostavnost kompozicije Tuluz – Lotrek je opisao u svom stilu  :
„Crvenokosa žena koja sjedi na podu, gledana sa leđa, naga.

Novost se munjom proširila mahalskim sokacima:

-Aljo nije položio za navijača hordi zla

Jazuk. Ne sluti na dobro. Kad dobrog čovjeka za života prekriže , to doziva neki takarli vakat.

Najgore šta se nekada; birvaktile, u Sarajevu na sportskim događajima moglo desiti je da Alj'a dva cegera opeka na utakmicu ponese ili se po čelenki bubne sa dvije navijačke cigle.

Alj'a je bio momak više Bjelava i navijao za Sarajevo. Nije neke škole imo , malu maturu. Ako i toliko. Kako ćeš ba naukovati a u kući nema cvonjka. Moro se snalaziti.

U mahali je puno tog snalaženja bilo. Muško djete ha naprca devet deset godina puste niz kaldrmu da se snalazi. Tako i Aljina grbača teretli bila. Radio sve što se moglo raditi , da nikom na teretu ne bi bio. Iako su to mahom tankosava plaćeni hamalski poslovi bili , dobro je zarađivao. I za mehene mu dostajalo.

Vrlo je vrijedan i kuvetli bio. I u vatru i vodu za crvenog cenera je ronio. Cener po cener i eto akšamluka. Njemu , a bome i mnogim grebatorima sasvim dovoljno za kafansku laganicu bilo . Mater i oca i sestru mezimicu plaho pazio. Bio im dika i ponos. Kako ne bi. Mala matura , a nikad nikome nije na teretu bio ili dinar zaisko. Osim sebi kad na tekmu pođe,

Njegovi najdraži navijački  rekviziti su bili dvije obične , najpolovnije bordo cigle. Tada se na tekme nisu smjeli nositi nikakvi rekviziti, osim meze i cuge. Jedino glas moš pušćat kolko ti volja. Kakve petarde i topovski udari , kakvi bakrači. Kad Aljo dvije cigle il Kemo Lakača meka šljiva riknu, a Deba se podrigne lav u pinirskoj , stranski svijet se u gaće barabatio.

Aljo jedini od vas kolikog dunjaluka imo povlastice , ko neki njegovi imenjaci sa Ade ciganlije  u kasnijem vaktu. Mogo unijeti cigle na koševski stadion .Nisu to bile bile kakve cigle. Ko ni zlatne od Jahićija. Zapravo jesu, bile su to obične zidarske cigle, al postale su čuvene haman ko Izetija vreće sa narodskim blagom.

Činilo ih izuzetnim to što su bile Aljine cigle . Da bi odgovarale Aljinim standardima morale su imati savršenu: bordo boju. E, takve cigle su bile veoma rijetke, najređe. Ne zna se oklen , ali Aljo bi svake druge hefte odnekle iščeprko dvije polovnjače. Ma ne ženske. Nego ciglene. Sa ženskinjama je bio malo tanji. Za njega je pođahkad , al urijetko vrijedilo pravilo:

-I ćorava koka zrno ubode .

Ipak , a li je Aljo šta ubado nije znano . Pošteno govoreći nismo voajeri , pa tako nismo nazočili bilo kakvom , čak i najmanjem nagovještaju takarenja. Za Alju , po pitanju insanki vazda su bila neka takarli vremena. Valjd aga zbog toga nisu imali rašta olajavti.

U neko doba mu dosadili  jahanje preko sedam gora i preko sedam mora da bi nabacio dvije polovne , takarli bordo cigle. Počeo je sam polufabrikovati  cigle. Po gradilištima i ruševinama je skupljao bilo kakve cigle, normalno čitave, što bi se reklo u jednom ciglatom komadu. Dakle taj dio repromaterijala  je bio totalesku džabalesku ,po narodsnki primamljivo rentabilan

Zatim je preko bordo hamalskih veza nabavljao ostatke skoro sasušene plave, bordo i crvene polikolor boje. Nije se libio jamiti i masne boje  koje moleri ostave ispred  Bracine kafane kad uniđu na obvezatno vikend  lagumanje.

Jedino mu je problem bio nabaviti kalcijev oksid. Na Stupu je bio jako skup za njegove hamalske džepove. I taj problem je umno riješio. Bilo ljeto ili zima , nabacio bi šamiju, široke dimije , ceker umjesto učkura ispod njih i kišnu kabanicu made in Trst preko . Pretpostavljate – sve je bila bordo boje. Toliko drečave i sjajne da je krečara uvijek zaboljela glava i moro je malo prileći i ohanuti. Aljo bi se ucifranim ženskim glasićem ponudio da mu pripazi štand.

Naravski pripazio bi ga na obostrano zadovoljstvo , posebce na svoje. Šta ćete? Mahalaši su uvijek bili marhametli , napose ako u bilo čemu pronađu lični tal. što no bi rekli :

-Nafaka je nafaka, ali je moja najpreča i najpotrebitija.

U dvorištu je bezbeli imao iskopanu rupu. Hekno bi pričuvani živi kreč , zalio ga vodom , nježno i pažljivo kao da su bijele ljubičice il hojdana neke , njemu nedostupne, znači netakarene hojdane. Kad se nakom vremena živi kreč zagasio , odnosno umrtvio , stekli su se svi parametri i uslovi za  bordo tinkturu.

Mješao je i eskperimetnisao sa bojama dok ne bi dobio željenu ; koja je, u anamo onog dlaku odgovarala boji dresa FK Sarajevo , oliti pitara. Bila su to vremena kada su se timovima davala poetska , a bome u ovom slučaju i gurmanli imena.

Onda bi farbao cigle. Pretpostavljate; tada, to više nisu bile obični blokovi za zidanje. To su bile navijačke relikvije prvog reda..

Toliko se izvještao u mješanju boja , da je postao sasvim solidan i prihvatljiv moler. Nije postao Mikelanđelo, Karavađo , Da Vinči … , a ni slikar iako je mala matura bila dovoljna preporuka za moleraj. Pederi i njihovi mentori, sveti oci  su mu ogadili umjetnost.

Dok je bio hamal niko ga nije zajebavao. Svi su ga cijenili i poštovali. A i vazda je bar jednu ciglu nosio u džepu. Siguro je siguro. Čim se počeo baviti molerajem počeli su ga neki papci takariti na pasja preskakala. Ta nema veze sa hamalenjem ili molerajem. To je imalo veze sa bolesnim krkanskim nerazumom.

To u mahali nije red, niti su ga mahalaši zezali. On bi se za njihove hastale sklanjao, kad bi praporci i brabonjaši nas njega  zvečali i smrdjeli. Ti ljudski abortusi se pred zadnje klanje sa svih strana u ljepotu od Grada čednosti sjatili i nakotili.

Mahalašima se sve više činilo da je Aljo vremenom  počeo usporenije misliti. Pomišljali su da znaju razlog.

Aljo je bio jako dobar čovjek , obrazli i uljudan hamal. Poslije je bio jako miran , obrazli i dobar čovjek i moler, a ponekad kad zatreba i mahalaš i hamal. I sada , kao novi , dobri , raznovrsniji čovjek to mu je brkalo misli koje su počele sve sporije da se povezuju.

Ta usporenost je Alji napokon donijela nove , četiri decenije željene- kvalitete. Ćuveni navijač FK sarajeva , Aljo zvani dvije cigle ,po potrebi mahalaš, moler i hamal bi sve češće našao neku da je pricrvlji.

Je li jaukala nismo svjedočili, nismo voajeri, mada se pronio glas da je znao natjerati ženske da zajauču i zacvile:

– Joj, mamo mamice.

Eto , to vam ga je znak da  mozak nema nikakve veze sa anamo onim ili anamo onom. A najvjerovatnije da ima. Stanje svijesti, što bi reko naš drug Platon. Ili Frojdove podsvijesti što bi rekli neuki. Ća mu ga mi znan?  A možda mu se to mozak pred utakmicu odmaro.

Aljo je , daklen , imao samo jednu pasiju: FK Sarajevu i pola druge, kad se nahorozi: žene. Ni jednu bordo utakmicu nije propuštao. Ni radi anamo onih , sve da su im bile zlatne i kalajisane.

Radi utakmica, neke garantli žene onilježene debečim gruntom i još žešći, svrabežom je sa guštom propuštao. Najdraže su mu bile takarli, derbi utakmice vječitih  sparing partnera : Sarajevo – Željo.

Tada bi na utakmicu, u dva cegera, nosio pet cigli. Zbog toga se godinama malog pogrbio. U jednom dvije bordo cigle; u drugom dvije plave cigle, nalik željinim drsovima. Ona peta , nikakva , je bila farbana u crnu boju. Valjda sudijsku. Molovanju plavih i crne previše pažnju baš i nije posvećivao.

Nismo ga pitali za taj diskriminatorski odnos , bojeći se da ne otkrijemo , gluho bilo da je rasist u podvajanju boja. Njegov problem , mi se ne faćamo tuđih intima.

Kad bi ga pitali zašto je crna cigla u istom cegeru sa plavim , hinjski bi se kezio. Kad god bi Sarajevo izgubilo ,  sudija je moro jal u hitnu , jal u bolnici. Svjedoci su uvijek tvrdili da ga je u blentaru strefio gavran crn ko crna cigla. Mnogi su pomišljali da gavrani navijaju za Sarajevo , ali to se nije moglo potvrditi samo radi iuhelaćene sudijske glave.

Ni slučajno se nije smjelo desiti da se cigle pomješaju. Bordo dijelove nesuđenih zidina bi zamotao jal’ u mušemu , jal u voštano platno, jal u neki nepropusni materijal. Za plave cigle i onu sudijsku  ni’ mu brige . Što se njega tiče mogle su kisnuti ili tucane biti, samo da se ne dotiču njegovih miljenica.

U početku se ljudi ibretili što će Alji dva cegera na jednoj utakmici. Kontali – u jednom zlatne kašike nosi, a u drugom vreće sa narodskim blagom , ili barem dva-tri kila narodskog  zlata. Pogriješili ljudi. Taj vakat će kasnije doći. I to kod onih ko fol begova,

Alju boli nešto šta neko misli. Izvadio bi umotane cigle i poredo bi ih pored sebe hirurški precizno. Na lijevu stranu , onu do srca, bi sljubavlju nježno i pažljivo položio bordo cigle. Na desnu stranu onu od pištaljkinog jada bi ravnodušno hekno crnu ciglu. One plave bi stavio u sredinu ispod nogu i dobro, ljucki ih čepio vas cile utakmice.

Onda bi pogledao prema sudecima i dao im znak da mogu prvi zvižduk heknuti i utakmicu započeti. Nikad se nije desilo da utakmice počne, a da se Alja ne našteli kako to navijački adet zapovjeda i bordo ciglama da znak za početak tekme. Bojali se ljudi u crnom da ih ciglom il gavranom , dobri čoek sa tribina, ne zaždije.

Prvo poluvrijeme bi bodrio bordo momke i lupao plavim ciglamo o beton i kršio ih. Valjda bajao pobjednički usud za FK Sarajevo. Do poluvremena nema jedne plave sprčene gline. Za intermezza bi drugu plavu skršio. Drugo poluvrijeme bi bilo dostatno za treću sudačku . Što no kažu – za treću sreću , jal treću nesreću.

I nema Želje. Slupo ga jal’ Aljo i njegove gatke , jal’ Sarajevo. Tada bi Alja rahat bio. Često. Koliko pitari lupali, tolko im mašinovođe vrnuli. Znao Željo preskočiti njegovo bajanje i natakariti pitare. Alja bi prozborio ” viđu vraga sa sedam binjiša ” i hek ciglama o vlastite sljepočnice.

Aljo , iako zagriženi pitar , nedelju dana ne bi jeo ni burek,ni bilo kakve pite, ni ćevapčiće kod Haseta. Čak ni jogurta samog. Nije mogo, slupo vilicu. Ne viljušku boni , već labrnju svoju . Dok ne bi projeo , konto bi konto, i na kraju bi skonto  i da njegove cigle nisu autorizovane ko ilmijske sihirske bajalice.

Kad god bi pitari gubili okupljeni dunjaluk bi jednoglasno zaorio i gromoglasno skandiro:

-” Aljo , Aljo ;Alija – a sada spektakl !”

To je onih pet minuta slave za koju se Aljo mjesecima pripremao i živio . Potaknut publikom Aljo bi uzeo bordo cigle i junački, a bome i krvnički bi ih , u ritmu akandiranje , sastavio sa vlastitim , mubarek sljepočnicama. Nekad bi ga krv oblila, ali hećimu nikad nije išao. Proslavio se Aljo kod navijača oba tima, čak i kod onih navijača koji su dolazili sa strane , od onih drugih , uglavnom gubitničkih timova.

Aljo dobar bio , nije nikog hotio razočarati i u neko doba počeo krajem svake tekme glavu junački poturati pod bordo cigle. Sad više ni rezultat nije bio važan. Bitan je ritual i slava. E, zbog toga ga oni bilmezi i pogančeri handrili; krivi im tuđi rituali i slava.

Poslije ovog zadnjeg genocidnog rata, ne znamo im broj, one pređašnje ne meremo izbrojat, toliko ih bilo, zabraniše koševske ažbahe Alji da na stadion dolazi. Jadni Aljio pita što je skrivio. U skromnosti ne ufa se da će mu pomoći to što je borac Armije ljiljana bio.

-Jel ti dvije,tri cigle u cekeru nosiš?

-Samo dvije, majke mi tvoje.

-Nije bitan broj nego objekat.

-Jeste bitno samo dvije glave imam, jednu za cigle, drugu za bubanje, bubno te objekat u blentaču.

-Ja o ciglama a ti o glavama i bubanjem,kakve to veze ima?

-Ima, kako nema , drug , jedna glava za bubnut ciglama, druga glava za bubati smokvice ili papke u mozak.

-Kakve veze imaju cigle i bubanje smokvica? Koje vidio da se smokvice bubaju? Smokvice se jedu i kad si vidio da papkari mozak imadu.

-Joj blentovije, ljudi moji. Da bi bubo smokvicu, hablečina ti mora biti tvrd ko cigla, drukčije ne mereš brati i bubati smokvice. One ne pristaju. A gdje ću, ba tu ljepotu jesti, nisam kanibal. Pođahkad se brstickati mere . Gluho bilo. Ona ti je bolan med medeni ,slasna…

-Puščaj mi se sad Debine nabrajalice, nemam ja vremena za te mahalske  finte i sa tebom se naduravat . Nego ukratko: unosiš li ti cigle na stadion; unosiš. Jesmo li ti mi dozvolili; jesmo. Jesi li ti ikad protivničkog navijača hekno, bubno ili ubio sa tvojim navijačkim rekvizitima? Nisi. Ili barem protivničkog igrača ili sudiju strefio; koliko znamo nisi.

-Normalno da nisam. Nisam navijčki monstrum. To je grehota i Mili Bog ne da da se insan ubija , osim ako nije zločinac, od pogančera, hordi zla ili manijaka. I gdje ćeš bolan insana ciglom bubati. Krhkiji ti je on od prelijepe , mirisave smokvice. Nauka i evolucija su dokazali da je ona mubarek , totalno nepoderiva.

– Što ćeš nam ondak ti i tvoj rekviziti. Ne pratite savremene genocidne , šovinističke i rasističke tokove. Zbog tvog rigidnog i oportunog stava opada nam slava u krvoločnom dijelu pučanstva. Zbog brige o popularizaciji bordo kluba od danas, nadalje i ubuduće, ti je za sva vremena , pride vjek vjekova , zabranjen ulaz na ovaj travnjak. 

Objašnjavaju oni njemu naširoko i nadugačko muhur pismenijem da nije položio za navijača Hordi zla. Obrazloženje kratko i jasno : Nije kajl nikome smrskati glavu ili makar obogaljiti neki ud ili kičmu..

Aljo slegnu ramenima, kaže natakarim i vas i vaše vam zemane i vakumli podrumaške i trezorske  blentare. Ceger pod ruku i kod Bajrića. Tamo ponekda zaluta neki od mahalaša; niko od konzilija, možda Mojsije,ali nije nam prijavio.

Sada Alju možete u kafani Višnjik na Bjelavama vidjeti; i to samo nedeljom kada Sarajevo igra. Sjedi on, na stolu dvije bordo cigle, neumotane ,  klipača i tanjirić sira. Kokuzna vremena za pošten narod. Ne mere se priuštiti pošteno meze.

Natakari ti on tranzistor na uho, ovi mlađi i ne znaju šta je to. Nema prenosa, tranzistor pokvaren još za rata. Nije bitno , on to  Kamenjaševića sluša kako Haseta slinu i Osima štrausa i njine majstorije i driblinge  žmari i fali , a on Aljo , čuveni spktakl insan, na haberu svaki potez u bordo boji vidi i smješka se.

Ponekad uzdahne, to majstori, tako se fudbal igra. Zapali cigar, duboko udahne pa još dublje izdahne, dobar gutljaj iz klipače srkne. Nabode čačkalicom komadić sira , valja tu crkavicu od meze razgodit  dok tekma traje . I sve tako u krug i ukrug, i opet i opet dok ga ne šukne i na hastal glavu ne prisloni.

Glavu prisloni i zaspe , da bi meštre od baluna bez obzira na boju  i čehru: i sanjo i gledo i uživo, ako treba i sebe ciglama ponekad o blentaru u snu bubo. Samo ovi puta, nježnije i obzirnije. Skonto glava je njegova i jedva je živa ostala. Genpcodni rat i zabrane ulaska na stadion mu pomogle da pameti dođe.

Što ti je vakat, rat sve natandario i nema više:

– A sad – spektakl.

Rat svu slavu čudesima svojim pokupio. Ali, naravski  ima popravnog , uvijek ga je bilo.