Author Archives: admin

 

Dan prvi – ponovljeni

 

Kad poželimo,možemo sve učiniti,čak i dan ponoviti.To je zaljubljenim bar lako.Da,već sam  zasigurno bio zaljubljen u tebe , moja mila djevojčice, iako te još nisam sreo.

Trebala je biti nedelja,što je bilo  sasvim logično,

Polasci moje porodice na ljetovanje su počinjali petkom naveče,znači subota ujutro je bilo vrijeme dolaska.Prvi dan te nisam sreo.A to je bila subota.Sada se ta subota trebala ponoviti , da bih te već prvog dana sreo.

„Nije da nisam pametan,“ hvalim sam sebe.

Očekujem barem mrmljanje : a-ha. ali ono izostaje.

Pa da! Ti još u Bajku nisi ušla i time negiram ono što sam malo prije rekao.

„Kakvo logično razmišljanje“-  danima poslije bih se razbacivao ja.

„Bistro,sasvim bistro , nije ti slično.“-vjerovatno bi peckala ti.

Prave osjećaje ne možeš upoznati bez pogleda u svijet i vremena u kojima oni izviru.Ni bez pogleda u prošlost , ali i pomisao na budućnost.

Zapravo ,ako si primjetila sadašnjosti zaista , skoro da nema.Postoji samo u jednom trenu kad nešto izgovaraš ili započinješ neki pokret.Svaka izgovorena riječ,svaki mah,svaki izrečeni glas,svako izrečeno slovo,treptaj trepavice ili misli je već stvar prošlosti.

Znači , dogovorili smo se : sadašnost ne postoji.Postoji onaj djelić sekunde  koji bi se ,uslovno rečeno,mogao nazvati prezentom.Ako sadašnjost ne postoji , kako se prošlost mogla desiti na osnovu nečeg nepostojećeg,neke  nepostojeće sadašnjosti. Uvrnuto ali istinito.

Tvrdnja da prošlost određuje našu budućnost, dodatno komplicira našu nepostojeću sadašnjost ,na osnovu koje je nastala prošlost ,koja nas određuje kao ljudske jedinke , u budućnosti.

Sve je relativno,rekao bi naš drug Albert, a Nikola zapečatio munjom,hejbet njih.Uvijek postoji neka realnost,neka stvarmost,manje ili više iluzija. Surova ili lijepa? E , to ćemo saznati u neizvjesnoj budućnosti .

Dakle stvarnost je suma onih pojedinačnih djelića sekunde što tvore sadašnjost. O ta stavrnost koja   premošćuje i spaja prošlost-sadašnjost-budućnost treba da spotakne i nas. Ja joj se neizmjenro zagvaljujem. Moj svijet bez tebe bi bio nesivisao i siromašan, to zasigurno znam, čak i u ovim momentima dok te očekujem.

Ta stvarnost postaće suma djelića naših uspomena, bliskih, dalekih,prošlih i onih koje nadolaze. Sve mu nekako miriše na podsvjest iz koje nenadano izvire onaj koloplet,ona bujica slika koje se spajaju u ono što se može nazvati doživljenim ili protraćenim životom.

U tom životu prošlost nas ništa više ne treba i za nju nas ništa ne veže;ni vrijeme,ni ljudi,ni događaji.Tako bi trebalo biti.U budućnosti oni  će se rasuti na sve strane ovog i drugih svijetova.

Postoji neka distanca u koju su utkane uspomene i sjeta.Ako smo imali sreće , dostigli smo ljubav jednu il'dvije i prijateljstvo neko.Intezitet uspomena određuju naša srca i duše.Uspomene određuju kvalitet života koji smo živjeli.Što više uspomena to bolje.Postoji vrla mogućnost da iz konglomerata  snova , uspomena i sanja ispliva kvalitet dobrodošao samrtničkoj postelji.Tada onaj dugi tren ;kada se prizori života i trenu   pred smrt,nižu , kao kaleidoskop u rukama radoznalog djeteta, govori kakav smo život imali.

Dileme:

Da li smo bili dostojni onoga što nam je namjenjeno: biti ( dobar ) čovjek?!

Da li smo straćili život?

Koliko smo sretni bili?

Koliko smo sebe i ljubavi dali?  …

Blagi smješak ili bolni grč na licu na kraju puta  , kada se umorne oči sklapaju poslijednji put ,govori sve.

Prošlost.Sadašnjost.Budućnost.

Iluzija sve je.Ili podložno iluziji.

Hasidski jevreji se ubjeđuju da je život san.

Ja se ne trebam ubjeđivati. Moj život je bio san.

Sve je podložno makazama u ruci vještog krojača,koji kroji kako bi odjeća

Života najbolje stajala ,onome koji je oblači.

Kažu da postoje paralelni svijetovi čiji je broj određen brojem zvijezda.U nekim od njih naš život uvijek počinje iz početka i svaki tren našeg života se u djeliću sekunde u nekoj drugoj stvarnost vrti i dešava. Glupost!

Zaviriš,ko biva,malo u neki  drugi paralelni svijet i nogom šutneš ,ono tvoje drugo ja, koje živi život koji ti sanjaš.Ili po volji odabereš onaj koji ti se najviše sviđa.

Ne ide to tako.

Meni je dato znanje:Imaš jedan život i njega živiš. A poslije se najponiznije  moliš da ćeš na onom drugom , ako zaslužiš , bolje proći.

Sjećanja su često zamagljena ličnim pojmanjem minulih dana.U zavisnosti da li je nosilac optimista ili pesimista , uspomene postaju ljepše ili tužnije, svjetlije ili tamnjije,smislenije ili besmislenije.

To nas ne čini nimalo boljim ili lošijim nego što smo to u  iluziji života bili. Većina ljudi ,čak i oni „umnijeh“,provedu i potrate život pitajući se:

“Ko smo?

Šta smo?

Ćemu smo?

Gdje smo?

Kome smo?“

Zapravo se pitaju za svrhu života.

Ta pitanja po meni su šuplja priča,carevo novo ruho.

Nema tu neke velike filozofije,dgovor je jednostavan:

Bog i Ljubav.

Nije bitan redosljed riječi. One su najuzvišeniji , istoznačni  sinonimi.

Uspomene i samrtna postelja su nijemi svjedoci , da je život vrijeme pokušaja,često uspješnih koliko i bezuspješnih traganja za ljubavlju. Traganja  za ponovnim rađanjem čovjeka kao Božijeg bića.

Jedina konstatna je ljubav  Božja. Samo – njenu neiscrpnost treba znati prihvatiti i predati se.

Bježim od poezije koja je uvijek san nekog opijenog čovjeka,očaranog ili zaljubljenog ludaka ili zlog stih majstora.

Vrlo   često se susprežem da misli poetskim crtama izražavam,ali ponekad jednostvano odoljeti ne mogu.Kada sam tebe upoznao riječi su zaplesale tango za dvoje :

– U noćima dugim 

 

u noćima dugim

danima teškim

mislima tražim

dane kratim

vrlo često

jedno mjesto

vrijeme jedno

malo dijete

ljeto sanjam

vrijedno nespokojno

čarobno vrijeme

mirisavo dijete

prelijepo mjesto

ljubav kao stanje duše

zaboravljeno od ljudi

okupano

morem

obasjano

zvjezdama

tiho

osunčano

velikodušno

sjajno

blago i blago

pitomo

drago

nježno

čisto

milo

bistro

ljubavlju ozračeno

davanjem nesebično

dobrotom umilno

od cvijeća mirisno

sneno od nevinosti

blaženo od radosti

pomalo umorno

od čekanja mene

što poput sjene

nalik Princu Malom

hodim duhova tragom

ja koji ću plakati za dvoje

vrijedno je toga milo moje

tih godina ruke pružao

drugim nježnijim se nadao

te godine sretoh tebe

skoro napriliku mene

u prvi tren tada nisam znao

ljubav svoju tebi sam dao

jer plakat ću za oboje

a si ruke mi pružila

prigrlih dušom

tvoje srce iskreno

utopih se u tvom zagrljaju

svježem od mladosti

leprašavom ko zvijezde

tihom blagom

nježnom pitomom

rosnom od sanja

jer plakat ću za tebe

ljubavi moja

velikodušan u sebičnosti

izgubih se u izvoru

ljubavi tvoje

u tvom pogledu

bistrom umilnom

snenom radosnom

čistom i suznom

jer plakat ću za sebe

radosti moja

dobrotom sapleten

milošću sakriven

ko nježno janje

ko malo kuče

izgubih se

u tvojoj duši

iskrenoj snenoj

blaženoj od nevinosti

cvijetnoj od radosti

orošenoj od snenosti

jer ću plakat za oboje

milosti moja

više ne tražim ništa

svaka misao na tebe

vraća me u vremena

ona neka tamo davna

divne puteve sanja

cvijeća djece

i tebe mila moja

i zato ljubavi

ja plakat ću za oboje

živote života mog

 

Uzmem sliku,gledam  tebe,zavaljenu u travi,slamčica u usnama,farmerke plave i teniske bijele , tek pokoja ljubičica . Slika broj jedan.

Vidim te –  mladu , blistavu.Lijepu -nasmiješenu.Blagu svijetlost svitanja.Istu kao na drugoj ,od one jedine tri  tvoje slike koje imam.

Neko ko me poznaje bi rekao:

Ode tvoja teorija da je sve u parovima.

Umjesto mene moje zaljubljeno srce i moja nevina duša  im odgovaraju:

-A najljepše slike što sniju u dvorima naših sanja.?

Lik djevojke pretočim u krajolik.

Plavetnilo neba.Sunčev sjaj.Meki pjesak što klizi kroz tvoje i  moje ruke .

Blago ustalasano More očekuje zvijezde koje će da nas vode svojim stazama i putanjama.

Mjesec stidljivo plovi plavim do ljubičastim putanjama  tame neba. Njegovo vrijeme će kasnije doći.

Sumrak polako pada.

Ti i ja, jedna nada.

Crveni ili bijeli bikini. Utkani u memoriju bez suza.

Nemirna kosa.

Pune crvene usne, mirisa , okusa i rumenila zrele tršnje ,nestašne riječi umilnog zvuka.

Iskreni smiješak u očima.

Djetinji.

Nježnost u rukama priklanja se meni.

I tak tada u tu viziju mogu prizvati sebe.

Posmatram nas sa visine.

Dva djeteta na pijesku.Dva anđela.Dvije zagrljene nevinosti.

Bezbrižni  smijeh je u vazduhu,između njih je ubacio pitanje:

„Ko je veće dijete?“

Obzirom da je pitanje kasnilo nije dobilo odgovor i bilo je zgnječeno.

“Koja ono glumica liči na tebe.“ -zezao sam te.

„Nijedna  nije nalik meni,ni blizu!“-ljutila se ti

Djeca ne vole, one koji se upliću u njihovu igru.Zaboravljaju okrutni svijet oko sebe.

Tog   ponovljenog prvog dana  u ružićastom smiraju ,dok su se sunce,nebo i more prelijevali u tisuću boja radi dekora i krajolika tvom anđeoskom liku, upoznao sam tebe, ljubavi moja.

Čitaocu

Moji blagi dani  se kroz vrijeme vuku kraju. Da ih je barem više ili da su samo malo sporije tekli – možda bi … Ne nikako . Sve je išlo svojim tokom , kao nit koju vodi besprijekorna igla koja veze najtaniniji štep.

Kada konca i tinte za kalem ponestaje Božiji rob shavti da sve bude onako kako treba biti , jer svaki dan bi trebao biti slava Bogu jedinom, i oda ljubavi i milosti.

Zadovoljan sam nebeskim darovima. Umoran sam, ali ispunjen nježnim sjećanjima.

Ostalo mi je još samo malo umornog vremena da se prepustim okusu ljubavi. Na vrata uvijek kucaju snovi – prošli sadašnji budući. Živi i dosanjani, Poneki propušteni. Ali nije važno. U žurbi čovjek ne stigne na sve. Možda je tako bolje. Previše snova poremeti harmoniju.

Zasmetaću vam svojom bajkom  koja je odavno uzburkala  dio kristalno pitke vode koji pripada jednom svijetu i vremenu kojeg više nema. . Uvezli smo  sjećanja u nisku bisera,koji su snovima plovili iz mora ljubavi u srce dvoje djece.

Slična bajka se desila mnogima na ovom krhkom dunjaluku.

Na vama je da joj poklonite povjerenje i vrijeme. 

Možda vidite sebe i onu koju volite.

Jer svi smo bili djeca.

Tko da zna?

*

Uvod

Hiljadu devetstotina šezdeset osma .

Ruke pružam prema nekom i nečemu,moto tih dana,tih godina.

Lijepa godina i godine.Drijemaju snovi,jednom ću vam doći sunčice moje,sada sam malo umoran.

I još poneke poslije,pa i decenije što slijede.Čednost;mladost dijeli sve, svu ljubav i lekcije.

Sve godine te ,su obasjane svjetlošću.

Moj život je bio obojen svijetlošću.

Puna  mi usta riječi – godine te i godina tih.Puno mi srce ljubavi,bunta i mira,nekih stihova.

Pune mi uši one što gluši – Muzike – te i tih godina, pjesama nade,bremena.

Prepunemi oči,ne daj da te koči, ljepota -te i tih godina, cvijeća,duge , tratina i tratičinca … 

…hiljadudevetstotinašezdeset i osma godina  i mnoge  što netom slijede,

sjetim se tebe mila moja.Sjetim se tebe i djece cvijeća.

Djete i djeca su voljela Boga,ljude,mir,muziku i cvijeće.To je sasvim prirodno

I tako jednostavno.Ništa im nije trebalo više.

Prirodno je podrazumjevalo i slobodu.Toga je već manje bilo.Za slobodu se trebalo dati u ime Boga, milosti i ljubavi..

Djeca cvijeća nisu imali oružje.Mislili su da im nije potrebno,.

Oružje nosi i krv,mnogo krvi i smrt,mnogo smrti.

Oružje nije izmislio mili nam Bog.

Oružje su stvorili ljudi.Neki mnogo zli ljudi.

Djeca nisu voljela rat i one koji su ga vodili.Još manje su voljeli zagrljaje onih koji su u ime Boga vodili ratove. Ratove  koji  su ljudima krali živote i slobodu.

Nisu voljeli ni razmeđja, istok-zapad,sjever-jug,ni bilo kaja druga.

Od boga su poučeni :

„Na koju god se stranu okreneš i pogledaš samo vidiš Božju zemlju i ljepotu njenu.

Kod boga nema nikakvih razmeđa i pukotina,samo dva ishodišta i dva zahodišta toliko  ljubavi da je to nemoguće izmjeriti i opisati.“

Plemenitost i dobrota protiv pustoši i smrti.

U parovima sve je,kao materija i antimaterija  Nekako jedno bez drugog od postanaka univeruma, čovjeka,nikako da opstanu.

Ko u toj igri gubi još, nije tajna!

Krajnji pobjednik se zna,

I to je ono najdivnije ,zar ne!

A hiljadudevetstotinašezdesetosma godina?

Tko će vam reći šta je ta godina?

Tko se još sjeća te i tih godina?

Ja ,možda ti i  skoro nitko više!

Izravnih svjedoka – vrlo malo,sve manje,ispostavilo se.Mnogima od njih je zaboravjena, večini ništa nije značila.Nešto je historija zaboravila.Ostale su šture crtice neke. Sve su dušebrižnici  poslali u zaborav.Bez milosti,brutalno izbrisavši najbitnije.

Bilo je to vrijeme ruža kad se ruka ruci pruže,osmjeh za osmjeh traži,cvijet za cvijetom snaži.Bio je to ruža svijet i svjetine trule slet.Svijet zlih pasa –metaka-tenkova-zala kad su  djeca mirisne ljubičice brala i sa mirisima ljubavi nestajala.

Bili smo mi,ti i ja – sreće opjevana djeca.Mislili smo, sve je stvoreno radi nas i one druge djece cvijeća .Osmijeh  nekome daš,drugima poklanjaš.Bilo je to doba mirisnog svijeta i mladosti. Ta godina i ta sna ljeta,u kojem mnoge će se rijeke ljudskostki sliti ali i mnoga zla se zbiti.

Te godine mnogi će pamtiti,drugi zlopamtiti.Jednima će život bolno osmisliti,onima ružnim, jadnim obesmisliti.

Unatoč svemu,jednoj divnoj mladosti priznaje se – mnogo ludosti,mnogima od moštva,godine nade, pa još štošta.

Bilo je to proljeće vrlo lijepo djeci grada Libuše i četiri elementa sklada.

Bilo je to sunčano ljeto djece Fransovog grada svjetlosti..

Dva grada – jedno geto po mnog čemu sasvim sveto.

Da,zaista bilo je to vrijeme ljubavi,muzike i snova.

Vrijeme ljeta i proljeća , mladosti i cvijeća , Francuza, Amera,Čeha.

Ah, da ,svakako i naših,mojih i tvojih.

Pa  Bijeliih dvora i Indexa nadolazeće vrijeme i breme.

I nevine  mladosti cijelog svijeta u ljubavi što cvijeta.

Predivne djece  ljubavi , ali nadasve naivne;pretočene u riječi novine:

peas sestro / peas brother

selam brate / selam sister

Make love no war.

Nađoše i  moj Dvor.

Nikad prije;ni kasnije (osim od Indexa) svijetu upućivano nešto ljepše nije.

Beat poruke,bit života,što hoće da ruši – Vatikani –  vatikane,što hoće da ruši – zapad i istok, što  hoće da ruši sjever i jug,što hoće da ruši sve tiranije,što hoće da ruši „demokratije“ i hoće da ostvari nadu  ljudima,nadu što tinja  eonima.

U kalifornijskim snovima muzike i mladosti budi se istok,budi se zapad,budi se sjever i jug.

Oj,naši jadi !

Oj,naše žalosti !

Vezani parovi , svjetlost – tama !

Sve nešto mislim,sve nešto slutim,sve nešto želim da  dobro i zlo nisu nikakav par.

I zaista,probudiše se zvijer i dru'ge njene druge  radi ubijanja dobrote i slobode što se na tren  promalja.

Bez imalo stida ,zaskočiše goloruku  nevinost  tenkovima i smrću.Napadoše cvijeće ,suzavcem ,otrovima, okužiše  zlom i dimom, okružiše psima , lomačom,vatrom i gorućim krstovima Pavla pakalenog..

Oh , my Lord !

Oh , my sweet Lord !

Krvava djeca,krvavo cvijeće,krvave nevinosti,krvave ljudskosti,zbog zverinjeg , zla soja ulice krvavih boja.

Treća defenestracije nije uspjela.Rijetki je ponekad obilježe.

Svjetlost Anatolovog  grada se ugasila.De Gol je ugasi da nikad više ne zasija.

U pentagram gradu, još uvijek blješti ogromni obelisk koplje što podsjeća na kolac, na koji zvijeri nevinu djecu nabiše.

Oh,brate dragi,pease please.

Oh,sestro mila,selam please.

Ubijane ptice,ubijane ulice ,ubijano cvijeće,ubijana – djeca ,ubijana nevinost, ubijana ljudskost te hiljadu devet ststotina šezdeset osme.

Sve mjesece dan za danom,sve potonje godina mjesec za mjesecom.

Potom sve naredne decenije;godina za godinom dosljedno,zverinje svojski. Neprestano . Tiho,javno i tajno svijet silovala,kastrirala i ubijala.

A mila djeca cvijeća ta  je samo i uvijek htjela ljudima da poklanja:
Ljubav i mir.Toliko malo,a zapravo sve se htjelo dati.

Ti valovi pjesama       Love Love Love

To Doba                     All we need is Love

Ta  Nada                     Love is All we need

Ta  brda snova            Love somebody

Vrlo malo djece cvijeća se uspjelo oporaviti.Rijetki su bili spašeni.Oni i dalje bježe  i kriju se od surove stvarnosti i inkvizicije.I trabanata što se uz njih bogate, opako se bogate ne nesreći blaženih čistog srca.

Djeci cvijeća ostale su  samo uspomene ,maglovita sjećanja, i muzika mahom prebačena u srca  Kamenih spavača nekih potonjih godina.

Te su godine minule,tek neke prozirne sjene ostavile.

Ostali smo ti i ja. Naša ljubav i naši snovi.

Dan prvi

Atavistički i godinama sam mogao biti djete cvijeća,ali nisam.Geografska udaljenost,  patrijahalni odgoj i nazor,krutost socijalnog okruženja vodili su me u drugom smjeru.Vodili ali ne i usmjerili.

Priznajem urođena privrženost Bogu koje tada nije bila strogo definisana.Lična shvatanja ugodnog izgledu i higijene nisu bila dobra preporuka onome što je nalikovalo kultu djeci cvijeća.

Njih nije bilo briga za bilo šta osim za ljubav,a ja sam tragao za  sviđanjem,naivno odbijajući sve što nije skladno. Nisam volio predugu kosu i brade bilo kog tipa.Nije da nisam pokušavao eksperimentisati sa time,ali vrlo,vrlo kratko,tek dan dva.

Već sa sedamnaest godina sam shvatio da mi kraća kosa bez dlakavih obilježja po licu više odgovara. Tako sam bio ugodniji liku u ogledalu i sebi i djevojčicama što  kroz život moj su lepršale.

Tada i takav sam i tebe upoznao.Sada su kose objelile smiješne bore postale očitije i duboke brazde što iskustvom slove.Ipak može se naslutiti lik onog dječaka ,nalik onom tvom odlepršalom Malom Princu.

Ali sam volio tu djecu.I to jako,neku i zaista bezrezervno.Bilo je mnogo tuge i boli u mom srcu zbog dešavanja tih godina, ali i onim milenijumima prije,a i decenijama poslije.

Privlačilo me ono što mi je bilo blisko,njihovo prihvatanje i slavljenja biti života.

Bezuslovna ljubav i mir među svim ljudima.

Svijet bez rata i podjela bilo kog tipa: arijevskih, rasnih,polnih,religijskih, nacionalnih… i svih drugih ograda nedostojnih čovjeka i ljubavi.

Većina ljudi nemaju pamćenje ni misli.

Amebe,vinske mušice,majmuni i roboti  su svijet za sebe.

Humanoidi  uglavnom slijede Darvinovu teoriju evolucije.

Izvinjavam se amebama,vinskim mušicama i majmunima.Protiv njih nemam ništa i ne želim ih porediti sa ljudima.

Bog je sve sa svrhom stvorio,ali nauka još uvijek nije otkrila krajnje okvire intelektualnih i nasljednih dometa bilo koga ili čega.

I zato je trebalo nestati djecu cvijeća.Remetila su tokove ustrojenog i uškopljenog života.Života skiciranog u bespolnom celibatskom Savletovom testamentu i sterilno-senilnom duhu Ivančice,zlokobnih proročanstava.

Bez djece surova stvarmost sasvim izvjesno postaje nepodnošljiva i turobna,ali zvijeri i zombije sasvim zadovoljava.Niko im neće poremetiti učmali i genocidni mir.

Prvi dan je prošao.Osjećao sam te, ali nisam sreo.Ukrala si mi jedan dan nadrealnih impresija.Bio sam umoran od puta i osjećaji su bili oteknuti i neelastični.Ljutio sam se na tebe neznako mila.

Nije važno, ja još uvijek mogu vidjeti  plavkasti led po kojem blješte razasuti biseri moga srca ,po livadi tvojih snova.Led ne diram,bisere nižem u predivne ogrlice naših budućih dana.

Znam sutra ću te sigurno sresti,punu zanosa,čežnje i sanja- Tujinko moja nestašna.