Petnaest dana proljeća IV dio








Dan treći

Mnogo toga si mi govorila.Mnogo toga sam ti govorio. Mnogo toga smo očutali. U predahu…

Mnogo toga nisi željela da mi govoriš.Boljelo je.

Sad sve nešto mislim da je  tada moja sleđena duša počela da cvili , osjećajući i tuđe , ne samo svoje  boli. Jednostavno počela si da je topiš svojom boli.

Molim se da si svoje bolove prebrodila ili zaboravila.Moja duša je sada   radosna , rasplesana , a puna bola i jecaja mnogih skršenih grlica što lepršale su mojim stazama.Mila moja,toliko je puno boli u ovom svijetu i zato danas u ovoj bajci neću da  prostirem  tugu. Hoću svjetlost .

Hoću sreća,ljubav – duga i snovi da ponovo zaplešu našim srcima. Želim da se mjesec,zvijezde,sunce i maglice sjete ono dvoje razigrane djece.Da se sjete i osjete krivicu što nisu zaustavili vrijeme. I kada vide neku drugu djecu,koja se ne skrivaju od njihovih pogleda i očiju , zalog srca nevinih  prinose nek prijestolju Ljubavi i  Svjetlosti.

Kako ti je poslije bilo nikad nisam saznao.Isključila si me iz svog života.Jedno klik i nema te.A opet znam te,mila moja. Moja  duša tvoju  poznaje.Sanjala si me svih ovih godina.Svako veče ,sem gledao kako jedna zvijezda samuje i plače. Meni žao što ne mogu da joj suze poljubcima brišem.Ona to zna, i ponekad maše mi i smješi se.

Poručuje mi:

-Nemoj mi sada tu cmizdriti.Ja sam svoje suze za nas oboje isplakala.Ti podijeli ljubav koju sam ti poklonila.Drugima je potrebnija.Ja imam naše snove i tvoju ljubav mili moj – navsegda .

Mnogo toga nisam htio da ti govorim.Boljelo me.Svoje bolove sam  duboko zepretao u maglicama malog mozga.Mislio sam da će mi veliki biti dostatan za tebe.Nešto mi nisi dala da ti govorim.Nešto se izgubilo u raskoraku između poljubaca i milovanja..

A možda nismo ni imali vremena.

Odakle ti vrijeme frajeru jedan.

Ti si me naučila toj izreci.

Djeci ne treba mnogo govoriti.

Ni ona ne govore mnogo.

Ona osjećaju.

Djecu ne treba plašiti.

Rođena su bez straha.

Uzvišena Ljubav nad njima bdije.

Djecu ne treba stariti.

Ona će sama i na vrijeme odrasti. I pokušati ostati djeca.

Ne treba im bilo šta braniti.

Ona djetinjim srcem  razlučuju dobro od zla.

Zabrane ih bole i ona se jogune.

Djecu samo treba pustiti da se igraju i jure.

A, mi?

Ti i ja.

Samo smo se igrali i ljubili i jurili .

I opet igrali i ljubili i jurili.

Život je samo igra i zabava,rekao je Mudrac Vječni.

Mi smo se igrali.

I jurili.

I ljubili.

Lepršali.

Za loptom.

Za valom.

Za nebom i suncem.

Jedno za drugim.

Za mjesecem i zvijezdama.

Za morem.

I snovima.

I opet

Jedno sa drugim.

Igrali.

I jurili.

I ljubili.

Bez svjedoka.

Na pjesku.

Sasvim sami.

Sa valima.

Sa snovima.

Oko nas kao da nije bilo nikoga.

Oko nas nema nikoga

Nije nas bilo briga.

Ta, bili smo djeca.

Skoro pa djeca cvijeća.

Ni pjevati nismo imali vremena.

Ne stidim  priznati da to još uvijek nisam naučio.

Potonjih ljeta naših proljeća bio sam zauzet.Sijedeće godine mi se nije pjevalo.Kasnije mi se nije dalo ili nisam imao vremena.Jednostavno mi se nije pjevalo,jer  jedno vrijeme sam bio sleđen.

Možda nisam htio pjevati samo zato što nisu mogla biti dva pjevača u našem Gradu čednosti.To sve više nije ni važno.Ni pjevača više nema. Najprvi od Indexa je prvi otišao na ugodno i tiho mjesto, da čeka drugove.

Koga će gore zaželjeti i očekivati to samo on zna?!

I kad sam govorio,ponekad se činilo da nisi htjela slušat sve moje riječi.

Rekoh ljubim te.

Igrala si se mazno,mačkasto,nježno,ljubila me.

Vjerovao sam ti.

Ljubiti je nevino,dječije.

Zatim šaptah, volim te.

Smijala si se zarazno,objesno,razuzdano.

Vjerovao sam ti.

Voljeti je sve.

Pomislih želim te.

Ljutila si se ozbiljno,srdito,iskreno.

Vjerovao sam ti.

Željeti je sebično.

Plašeći se snio sam ,moja si.

Okrenula si glavu,oporo,prkosno,ponosno.

Vjerovao sam ti.

Svojatati znači gubiti.

„Djecu samo treba pustiti da se igraju i jure van domašaja ljudi. na obalama

pustim…“ -zastaješ,tješila si me.

obalama vrelim.Pod sunce,mjesecom,zvijezdama,nebom.“

-nastavljam,posramljen ja.

Nisam te plašio Makom ,Modrom rijekom,kamenim cvjetovima,stečcima i Bosnom.

Srećom, oni će  doći,stađun dva  poslije.

Ti – djete si me učila ljepoti riječi.Stađun je jedna od tih riječi.Ima širinu koju ni jedna njena inačica nema.

Širinu koja nosi miris mora , neba ,  đardina , beskraja… žene – djevojčice koju voliš.

Samoće i traganje za korijenima,ljubavlju i bolom će  donijeti u Bosnu Zemlju Božije milosti i Sarajevo Grad čednosti ono čime te nisam htio plašiti.

Bio je to svijet vijekovima,tisuć ljeta star i težak, bjeličast i kamen. Svijet stvoren radi nas. Stećci i naša mladost,to bi  bio turoban spoj.

Meni su poslije izgledali kao lagani povjetarac koji bdije nad Bosnom i mojom ljubavlju,ljubavi moja.

Pričao sam ti o  Indexima,ne mnogo,jer voljela si njihovu muziku.Ti koja si  bila muzika, moga života..

Još gledam – tvoj osmijeh balada.

Još pamtim tvoje  pokrete– arlekin commedia dell'art.

Još sanjam – tvoje milovanje – bolero.

Još ćutim – tvoje poljubce- fuga u C-duru.

Još osjećam –tvoj  pogled – četiri godišnja doba.

Još se nadam našem tangu .

Tangu ljubavi.

Lice uz lice. Tijelo uz tijelo . Blagi povjetarac mrsi tvoje kose, usne nude čežnju. Grudi dišu uzburkane damare. Skuti titraju probuđene vale. Dvije ruke , lijeva u desnoj i okret Tijelo uz tijelo. Dvije ruke  lijeva na ramenu , desna oko struka  i okret. Tijela na ivici umnosti…Eh, nekada se znalo plesati.

Da, da.

I voljeti.

U vremenu prije sjećanja,sjećam se da si pomalo pjevušila kada nisi znala da sam pored tebe. Posmatrao sam te iz daleka,ne želeći te ometati.Nisam te htio uplašiti.Ti se nisi okretala ,iako  da gledam te ,si vrlo dobro znala.U gledanju nisi me htjela ometati.Nisi me htjela postidjeti. A bila si tako lijepa, kao sve naše noći i sunca sjaj. Kao naših petnaest dana proljeća.

Još uvijek mi u ušima bruje tvoji milozvučni tonovi,a tihe riječi ne čuh,ne prepoznah.Dok muzike,predivne tonove si lila,siguran sam ,o našoj ljubavi , o našem tangu ljubavi si pjevala i snila.

Žao mi što siromašniji ostah za te tvoje riječi.Neke si mi nadopunila ,kada bi se zaboravila i skoro na uho mi pjevušila:

-Voli me mili moj. Navsegda.Ne ispuštaj me ni za tren. Nikada!

Naznaka moje kasnije sudbine.Kad god bih se na tren opustio , sve je …

Sada čujem tek toliko da mogu razumjeti šta govore samo oni koje volim.Na pokrete njihovih usana sam navikao i slogove njihovih milozvučnih glasova prepoznajem. Glasovi drugih se ne broje i ne interesuju me previše. Uklopiše se u masu onih koji govorili su laži i loše riječi,manje više.

Godine 197o. Indexi nam darovaše Da sam je netko i Svijet u kojem živim.

Hvala im,jasno su se sjetili prošlih dana našeg proljeća i ljeta.Nije više bilo ni nas , ni djece cvijeća.Ali cvijeće je je i dalje raslo i sunce je sjalo i ljubavi su se nove rađale.Samo su zvjezdice naše , svjedokinje naših besanih noći malo prigušile sjaj.

Te godine  ubiše Đenis i Hendriksaa,u nastavku poslije te godine ubiše i Morisona ; poslijednje aktere autentičnih himni i  muzike djece cvijeća, svjedoka naše ljubavi.

Da ubiše ih ;da prekinu,da unište  i zatru svaki trag ,svaku misao i pomen u pjevanja što odiše istinom i ljubavlju.

Morison i Hendrix postadoše tako dvije naivne budale koje u poslijednjim godinama života padoše na način koji su im zvijeri osmislile i nametnule.

Egzekucije su bile neminovne,čovjek je žilav stvor,može podnijeti mnogo toga, ali ubitstvo, smrt ne može prebroditi.

Đenis pak nije imala izbora.Još od djetinjstva,kao ti ili ja mila moja je bila sama i upućena na sebe.Nije mogla živjeti bez muzike i ljubavi.Ne nalazeći ljubav osim u pjesmama,  uvijek je ostajala sama.

Samoća kao usud.Kako to poznato zvuči.Bez zaštite bijaše isuviše lak plijen zlu.

Ima onih noći ludih,kada sve podsjeća na minule dane,kada samoća i čežnja procvetaju u sjećanjima – muzikom i ljubavlju.A opojni miris djevičanskih ljubičica unosi u srce,dušu i misli likove najvoljenija bića.

A onda se sjetim tragičnih života i smrti njenih prethodnica Besi Smit  i Bili Holidej i tvoga glasa,i pomislim na pjesmu koju sam tebi šaputao:

Ti koja  više nikad nećeš  pjevati  moje pjesme

 

O mila moja,

i sama znaš

kako si  pjevala.

cvijeću i nama

tek tako

pjesme sanjala lako

 

tako darovita

tako bogata

srcem i glasom

života

popločanog samoćom

nadom i tugom

u muzici

postojalo ništa

nježnoj nije

pratilji stvaranja

Božanskog

sada i prije

nebesa svjetova

zvjezda

svega onoga

savršenog

punog dobrote

Uzvišenoga

što nisi

iz duše onako

jasno i jako

iskreno

umiljato plačno

a tako lako

otpjevati mogla

a da to nije

sama muzika ta

kao da si ti

upravo nalik

sebi samoj

kao da si ti

dijete rođeno

u Gradu čednosti.

 

A kako smo se samo voljeli

A kako smo se samo željeli

A kako smo se samo ljubili

O kako smo  orno frkisali

O kako smo ljubav snivali

O kakva smo djeca bili

O kakve smo anterije dosnili

J’er sve su nam branili

 

Puna života

iskrene ljubavi

dašak nježnosti

davala si

nama zaljubljenim

tebi i meni

pa hajde sad

ako možeš tebe

mila moja  nemoj voljeti.

/In memoriam Frka Frkica/

Tebi sam je šaputao a poklonio predivnoj djevojčici.To je još jedna mila grlica skršenih krila, koja nije imala sreće i dolepršala u moj život. Okrznuli smo se i morala je otići. No,  to je druga bajka.

Naša proljeća su bile vrlo svježa ,  prejaka i ljubomorna i nisu dala da se njihova svetost poremeti.

Stihovi neki koji  se samo na nas odnose i ponose ,mnogu tugu , ali i sreću drugima donose.

Pjesme o  sretnim i žutim ljetnim vremenima našim i njinim,su nekad tužne,a nekad tradosne. Ali svaka slavi ljubav.

Ti,negdje između neba i tužne duše moje ,pjesmu i pjesme moje,  više ne pjevaš.

Da li ih sniješ,ne pišeš mi.

Ne javljaš se, mila moja.

Pet godina poslije osjetih kako mi vjetar tako lagano,tako tiho kao povjetarac neki šalje nježne i tužne  riječi.

Milo moje…

Jedva prepoznah Bisernu tugu kojom najavljuje tvoj dolazak u strani svijet.

Crvenokosa Lisica pjeva O jednoj mladosti.

O našoj mladosti,jedino moje proljeće,

Da li su nas tada definitivno ubili mila moja?

Yossamin – U bajci koju snivam









u bajci
šta je snivan
ima jedno poje
posađeno maslinan
gori,
više mista
priko ceste i pruge,

kamenon gromadon štićeno
od bure sa sjevera,
šikaron zareslo tuđe poje
na zapadu
neda vitru da ga tuče,
od istoka sunce ga zoron ranon
obasjava, miluje
i grije,
a more mu lelujavo,
s juga,
miris slani kapi donosi
u litnjoj vrelini sutona

na ulzu volat o crveni ruža
šta si ih ti,
ono davno
u našen snu sadija,
pa se
priko kamenon popločana puta
ulazi
ispod odrine,
kroz debeli lad
prema kućici

s live i desne strane
nasuta je zemja a
na njoj se koćoperi smilje u cvatu
među grmovima ružmarina

pa se mišaju mirisi mora, cvića,
rascvali ruža u ti
desetak metara do doma

tvog i
mog

Kulise

 

Zastor iznenada pade
presahle su gorke ulice
skršenih srdaca.

Nestadoše darovi
mladenci plešu
svoj poslijednji tango.

Nju su prodali
velovi su pali
nenadano.

Scena  je pozorišna
meštar kulisa zagledan u damu
spotakne se o uže i leti.

Takvi su vam ljubavnici
mrzovoljna publika
zanijemi zaprepašteno.

Predstava se ne prekida
aplauz molim slavimo smrt.

Jedno biće je nestalo
dva  bića ubijena
zlo se cereka  ide dalje.














												

Crno – Reminiscencije mahalskih tinejđera / Crno i svjetlost

Crno i svjetlost

 

Životi prolijeću i nestaju pred nama, tako brzo, da mi nemamo vremena zastati i pogledati one darove Neba koji nas umivaju čim se probudimo.

Žalosno je to jer propuštamo neke stvari koje život znače.

 

Reći ćete : zaokupili su nas tolikom količinom krvi i nestajanja da se nema vremena ni disati. I tako bi došli do crnog platna krojenog po stasu svakog muškarca, rjeđe žene. No, ne žurimo.

Toliko je boli i tuge u ovim vremenima da  se druge stvari više ne primjećuju. Ni u onim prošlim vremenima. U budućim. Ko da zna?

 

Sve će proći, i bol i tuga. Usnuli će otići tamo gdje vječno proljeće sja i nikad im više niko neće moći nanijeti bol.

A mi ćemo ostati sami sa nametnutom praznoćom i beznađem.

Ne mora tako biti.

 

Svuda oko nas su prelijepi Božanski darovi koji čine život ljepšim ili bar podnošljivijim.

Hoćemo da pričamo o Crnom, a samo nam je Svjetlost na umu.

Svjetlost je prvo što se javi po našem buđenju. Prati nas čitav dan, dok ne padne noć i dok ne usnijemo. Kad padne noć i  usnijemo naša duša sanja o Ljubavi i Svjetlosti.  Ali, ne možemo zanemariti Crno, jer ono postoji , koliko i svjetlost.

 

I tako čitav naš život; koji traje kao let grlice . Sve se kreće brzinom od pedeset hiljada kilometara na sat,  ali se ništa ne mijenja.

Rekoše nam da smo trebali da prvo pišemo o Crnom i bojama pa tek o svjetlosti.

Mi ne smatramo da treba praviti neke redove kada su Božiji darovi u pitanju.

Svjetlost i boje imaju samo jedan imenitelj. Svjetlost stvara boje. I Crno.

Kod Boga Mudroga nema razmeđa ili razvastavanja.

Samo Svjetlost i Harmonija. Koja uključuje i Crno.

 

Onog momenta kad je Bog Milostivi rekao budi iz njegove Svetosti nastala je Svjetlost.

Svjetlost se širila dvanaest i pol milijardi godina učeći tamu, drugi oblik Crnog, svim Božjim naukama i nakanama. Činila je to, da bi joj Crna tama pomogla da sve u Univerzumu bude uravnoteženo.

 

Dok se širila, svjetlost je hodila ka jednom određenom mjestu u Crnoj praznini, koja nije praznina, već nepregledni nizovi Zviježđa, koji u okrilju Crnila, blješte i izviru u prelijepim   bojama nezamislivog kolorita, koje je samo Njegova Milost mogla osmisliti.

Svjetlost traži mjesto u Tami, gdje će moći posložiti neke svoje zamisli.

Prije četiri i po milijarde, nakon osam kao tren  dugih milijardi godina lutanja i stremljenja ka jednom pravcu  Svjetlost je zakovitlala i smotala Crnu prašinu jedne zvijezde do Crnila. Iz te Crne  vreline trebalo je da se rodi nešto jedinstveno i dostojno Božjeg Stvaralaštva.

 

Samo par stotina miliona godina poslije, osmišljena je i uobličena Plava planeta. Da ,izdvojena je najljepša boja iz spektra boja, koje je Svjetlost rasijavala Univerzumom. Plava boja . Sinonim svetosti, čednosti i uzvišene plemenitosti.

Uobličavanje planete je trajalo četiri milijarde godina. Morala je biti savršena za ono što slijedi. Bilo je tu mnogo posla. Toliko detaljčića, koji su, do u valere, morali biti posloženi kako je to Harmonija zahtjevala.

 

Neki trenutak prije ovog pisanja, toj planeti Bog Ljubavi je namjenio svoje čedo. Čovjeka. Znao je da će on stvoriti smutnju i izigrati povjerenje Stvoritelja , ali sve je to zapisano u Knjizi koja pamti svaki tren od nastanka Univerzuma , do njegovog nestanka.

U Svojoj uzvišenoj nakani Čovjeku  podari  razum i svoje darove: Svjetlost i Ljubav.

To čedo je vrlo mlado i djetinje i vrlo često nerazumno biva. Plavu planetu je nazvalo jednostavnim imenom zemlja. U kosmičkim razmjerima to je nikakvo ime. Zemljanih planeta  ima na svim nebrojenim putanjama i stranama univezuma, a plava planeta je samo jedna.

Njeno puno ime je:  Plava planeta Božije Svjetlosti i Ljubavi. Tako smo je mi , vođeni nebeskim proviđenjem i naukom ,nazvali .

A ta čeda, ljudi, mnogi od njih , toliko nerazumni bivaju da svako malo pretvaraju nebesko  plavu boju u krvavu, rubin boju. I stvaraju haos koji Crnilo i Tamu nose njihovog uma 

Da, ljudi, vrlo često Milost i Ljubav Svetosti i Svjetlosti nerazumom  izazivaju. Ti ljudi navuku crne odore ili samo crne košulje i više nisu ljudi. Oni postanu  monstrumi. Ali mi opet žurimo.

Ali Bog Milosrđa je i Gospodar traajanja i ljepote njegovog Univezuma.

Svjetlost nije samo dar, ona je datost i vječna trajnost Jedine Singularnosti.

 

Zbog toga toliko praštanja i popustivljosti nezrelom biću, toliko milosti i oprosta .  A biće ima um a ne shvata. Ima srce a ne prima .Ima oči a ne vidi. Ima uši a ne čuje. Ima dušu a darove ljubavi i milosti  ne prima.Postaje još bjesnije.

Među njegovim miljenicima ima mnogo dobrih koji razumiju i prihvataju njegovu Ljubav i Svjetlost.

Radi njih, onim drugim iznova i iznova pruža šansu da spoznaju Veličanstvenu Svjetlost i Svetost Njegovu.

Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost. Svaka naša molitva priziva Svjetlost. Svaka naša suza rastužuje Svjetlost.

Svaka smrt jednog jedinog čeda izaziva tugu Nebesku. Ljudi neuko vezuju smrt sa crnim.

Ne bi trebali. Crno nije tužno, a smrt je samo presijecanje korijena sa fizičkim životom.

U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.

Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom Svjetlošću. Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti. Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koja nam se svakodnevno poklanja.

Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.

 

Nama se ljudska definicija svjetlosti čini pomalo smiješnom.

“Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje je vidljivo ljudskom oku.”

Koje li šturosti i bedastoće.

Ima i ona druga malo poetičnije videnje svjetlosti, koje smo mi dali da bi je doveli u odnos sa bojama, naročito crnom.

“Svjetlost je boja sunčevog sjaja  ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar najljepših duginih boja: crvene, narandžaste, žute, zelene i plave boje.”

 

U prošlosti su  govorili da Crna boja predstavlja totalno odsustvo boje. Ispravili su se na vrijeme, da bi mi mogli na miru pisati o oblicima Crnog. Uz Crno vezuju neke grozne i nerazumne pojmove. Neka govore i neka vezuju šta god hoće1

Htjeli smo, ali nam ne ide od ruke da Crno bude sinonim Crnila.

Za nas je Crna boja Univerzuma samo refleksija, drugi oblik svjetlosti koja ljubavlju drži Univerzum na okupu.

A Svjetlost je ona tiha milozvučna melodija koja izaziva ganuće i ljubav. To se ne da , niti može riječima objasniti.Ni okom obuhvatiti. Objektivno to što oko ima obuhvatiti je Crno, ali Sunce i danje svjetlo ga sakrivaju.

 














												

Petnaest dana proljeća III dio








Dan drugi

Na moj prvi rođendan poslije petnaest dana našeg proljeća , na dan mog punoljetstva,one slijedeće godine 1969. dobio sam mnoštvo poklona .

Meni se posebno izdvojila dva : srebreni šal , stihove i pozlaćeni upaljač sa zlatnom ,  ugraviranom djetilinom sa četiri lista. Obradovao sam se.Još uvijek sam bio  tvoj Mali Princ.Ono, Mali princ, mi je zvučalo sasvim prirodno.Ono, tvoj, me činilo sretnim.

Upaljač sam svaki dan nosio sa sobom i  pomno čuvao . Bila si sa mnom i ljubav naša gdje god krenuo. Srebreni šal su mi druge krale i poklanjale. I uvijek se vraćao meni.

Stihovi su zauvijek urisani u srce . Bojeni trunčicama sjete i radosti , dopustili su da ljubav nadvladava.

Proleće pjeva

 

Ljubav se dogodi tek tako

Sama od sebe savim lako

Mili moj samo ti tuguj i ne tuguj

Obrći se hodaj vrišti ne miruj.

 

Na  plač za tobom nikog ne teraj

Bio je dovoljan poljubac jedan znaj

Da ću te voleti zauvek to znam

Na osmeh tvoj – srcem obećavam.

 

Znaš li kako bol svoj zadržavam

Zatvorim oči i tebe pogledavam

Ali ne mogu da se utešim ja

Prejaka čežnja nada nebom sja.

 

Mali princ u tebi  da odraste ne dozvoli

Ako treba slamčicom mlatni ga po glavi

Da djete ne odraste i samo mene da voli

Podmiti – moli sve učini nama u slavi.

 

Dok sam čitao tvoju pjesmu Indexi su isti dan snimali Plimu,a ja sam te nazvao svojim Ljetnim Proljećem.

Tom pjesmom su se definitivno vezali za moj život,lancima i okovima koje ništa , pa ni smrt ,neće moći prekinuti.Njihove pjesme i moje ljubavi živjeće vjećno.

Bilo bi nepošteno reći,bilo je to u čast mojih snova i nada.Jednostavno poklopilo se.

O tvom rođendanu, sam dobio još jedan,sad već očekivani dar.

 

Videla sam naše nebo pahuljasto,

ono samo naše sunce vragolasto,

one samo naše  stidljivi mjesece,

one samo naše lelujave zvezdice.

 

Sanjam samo naše more opevano

onaj naše pjesak  leglo uzburkano

onog samo našeg  leta raj plodovi

na  našoj jedinoj plaži Ljubavi.

 

Još vidim tebe,moj mili i jedini

tebe i mene zagledani zagrljeni

dva srca,dvije duše,usana poj

dviju ruku,lijeve i desne spoj.

 

Sa ovom pjesmom jednostavno se nije ništa poklopilo.

Početkom slijedećeg  ljeta prestala su da stižu tvoja pisma.Nenadano! Tajac usred pjesme.

Pisama nema.Tišina usred sna.Meni od tebe,tebi od mene.

 

Vremena su prolazila.Laka i teška,a lijepa.I uvijek kao da svoj hod zaustavljaju na nekom od onih petnaest dana proljeća.

Poslije su to Indexa,godinu za godinom pretočili u mnoge pjesme: posvećene samo onom našem ljetu.Vrijeme neko prođe, a oni se svako malo vrate nama.

(Budi kao more.Obala pusta obala vrela.Brod.More Ostrvo…)

Sada se sve čini nevjerovatnim i čudnim,isuviše slučajnim i nenamjernim,ali sve njihove pjesme kao da su bile posvećene nama.Sve – baš sve:one tužne ljubavne, pjesme sanjanja i prelijepe.Pjesme nadanja i strepnje.I one žestoke,pjesme ljutnje,pjesma bunta i prkosa,uzavrele pjesme dodira i čula,preklinjanje ne i proklinjanja.

Da ne bi bilo sumnje i neke druge slutnje Indexi su,barem dio njih,u pjesmama tražili nju il’ one svejedno je.Usudu se tužili,usud prihvatali i ponosni kakvi su bili ,za ljubav nisu nikad molili.

Tvoj  Princ Mali im je vremenom sve više nalik bivao.Poslušao tebe i nikad odrastao nije.

Nismo molili one što su nestajale bez pozdrava.Kamo,kako i šta se sa u njima zbivalo i zbiva kao da nas nije interesovalo?

Ne,nismo bili mačo muškarci, ni hladni tipovi bez osjećaja.Naprotiv osjećaji su vrili,kiptjeli,dunjalukom se raznosili,mi ih stišavali i pravili se bezbrižni.A srca ste nam čerečili, um u led ledili , na krst pribijali…

Sreća , Indexi i ja smo imali velike duše.One su nas spašavale pa smo naše golgote prživjeli i sneniji postajali.

Bogami mi Miloga, po neki i nije.Izgrizla bi srca i dušu ta prva ljubav,pa bi tiho presvisnuli.Ljekari dobri neke druge dijagnoze dali, ljudskosti radi.

Mnogo tajni život krije.Bili smo samo mladi, zaljubjeni momci,skoro dječarci koji ne shvataju šta se dešava.Zašto se ljubav slama ko suha ljeskova grančica na neveri .Jedno nečujno kvrc bez svjedoka i srce skoro da nije srce, vrć krvava masa neka – meka i bolna.

Ipak , svakog novoga stađuna život je ponovo počinjao da se rađa.Svakog novog stađuna – bonaca ili bura.  Pjesma Negdje na kraju u zatišju, nas je ojačala.

 Mnogo,mnogo kasnije život se morao nastaviti,nekom od nas i nije.Nastavio se mnogo kasno,u suton života.

Čini mi se da si te dane proljeća provela u bunilu i srećna.

Ja jesam.Bio sam i previše srećan;a to nikad nije dobro.

Vrijeme poslije petnaest dana proljeća je bilo ljubomorno , moralo se ubrzati, jer je radi nas usporilo,pa nam se to osvetilo.

Pričala si mi o Malom Princu.Da li si bila zaljubljena u mene ili ideju Malog Princa nisam znao.Bilo mi je svejedno.Uz tebe sam postao mali Princ.Nisi ni znala da u svakoj stvarnosti  u biću , u srcu , u duši svake žene uvijek postoji jedan Mali princ.Ti si imala  sreću da si ga tako lako našla ,na valima mora plavetnog , mora prelijepog , mora Jadranskog .Iako je imao tamniju kosu,ti si ga prepoznala i u trenu ljubav poklonila.Nisi ga htjela izgubiti.U srcu si ga zaključala ,a ključ u nježnu dušu stavila, da ga do smrti ne izgubiš.

Poslije ću se vrlo često pitati šta bi sa ključem i  tvojim snovima o Malim Princem,u tvoju predivnu dušu i milo srce zaključanim.

Da li je neki trezor majstor iz duše ključ oteo,srce otključao i Malog Princa domu njegovom u Dvore male planete otpravio?

Pričao sam ti o blagosti i milosti,ljubavi i nježnosti.O oprostu nisam mogao,nije bilo potrebno.

Vjerovala si mi i plakala.Ja sam te ljubio,ti se nisi branila,ljubavlju si mi uzvraćala.

Bože Mili,koliko je bilo ljubavi u toj miloj djevojčici?Uvijek sam se pitao i zahvaljivao Mu na daru.

Oprost će doći mnogo , mnogo kasnije.Ne i dockan.Sve to i još više sam ti, poslije u pismima i mislima sročio.Ništa od toga ti nisam poslao.Bez obzira na sve, ni jednu misao,ni jednu riječ,ni jednu nit nisam izgubio, ni pogubio.Sve sam pretočio u spomenik našoj ljubavi.

Eh,ti dani kada sve je bilo ljubav.radost i smjeh!Milost i nježnost.Možda i previše toga,blagorodnog. Sasvim neizostavna blagorodnost ,  pred slijed onoga što se nije snilo. Bilo je to vrijeme ruža. Predskazanje onoga što se zbilo i nadali se da Jutro će promjeniti sve.

 Nije. Kad nešto krene po zlu ne može se zaustaviti,

 Mornari bi rekli.Ak ti Gospe!

Mornare je nebo učilo da budu iskreni i strpljivi.Da se mola i da se nadaju.Ti si svog Malog princa unaprijedila u mornara.Sada nije lutalica koji luta nebom.Sada je mornar koji nema mora i čeka da mu se ljubav javi.

A ispod našeg neba ,ti si se tako vedro  smijala i skoro da mi nisi vjerovala.Volio  sam čuti ono tvoje skoro pa mangupsko:

-Idi,bre pa se leči ! Nije ti ovo san.

-Opa,ti to ozbiljno!

-Koji ti je naopaki dan?

Jednom ti izleti:

-Koji ti je pampur?

Nisam znao šta to znači,ali sam se ko bekac smijao.Ti si se izvinjavala. izletilo ti .Ja sam te dovodio u nedoumicu govoreći::

-To ti meni,mila moja, baš si vražićak.

Ti si se crvenila,na ivici suza.Ja bih te zagrlio ,ljubio crvenilo i molio da mi oprostiš glupave šale.

Sada kad znam šta znači ja se pomalo crvenim ,ali nema nikoga da mi ljubi crvenilo i oprašta glupave misli.

Nekad bih primjetio nešto malo ozbiljnije  upitne  poglede,onako, s koso izvijenom obrvom i malim crticama na čelu:

-Hm.Hm.

-Nešto si mi znan.

-Vidi, vidi.Siv,tmuran dan.

-Ti imaš neki plan.

Ponekad bi  strogo,bez riječi, trepereći  kažiprstom,okretala glavu  prema moru, potom  prema suncu,ponekad stišćući pest.

Znao sam da sam nešto glupavo lupio.

A četiri puta vidjeh ka nebu okrenutih pet stisnutih u pest.

Dobro se sjećam,prvi put kad pitao sam te o majci.

Drugi put kada ti oca spomenuh.

Treći put kad ugledasmo tetu što majku ti mjenja.

Četvrti kad te kao maloumnik upitah: „Da li me voliš?“

Tada bih vidio i suze u tvojim očima.

Ipak i danas ćutim i slutim te suze. I one neke jedva primjetne sjete,možda boli.  Sjene tuge što prolijeću u tisućinkama sekunde preko anđeoskog lica. Toliko brzo prolijeću, da su u mozgu onog koji gleda ne može roditi pitanje:

„Zašto  te suze ?

Ta sjeta!

Zašto ta tuga?“

Tada sam vjerovao da je to zbog priče o Malom Princu kome su  zmije otrovnice usud koji vodi domu.

Tog ljeta su se misli sporije kretale.Vrijeme je usporilo.Bilo smo samo ja i ti,ostali svijet su bile sjene koje promiću pored nas brzinom svjetlosti i mi ih zbog toga ne primjećujemo.

Glupko – razdragano bi govorila.

Ljubljenom, Princu Malom si ponovljala svakog dana sa  da smo isti.

Bunio sam se.Ti bi samo prst na usta stavljala  i onda bi rekla :

“Ne boj se ja ću prilagodit bajku nama.

Prefarbat ću mu kosu u smeđe.Moj Mali princ će biti moreplovac.Kapa i odjeća će biti mornarske, majica plavo-bijela, pantalone teget.Opasača nema,šta će ti opasač frajeru jedan,(ha,ha,ha).On podjeća na stegu i steže li steže.A i pantalone ću ti skrojit pomjeri da malo preko čizame vire.Čizme ćeš nositi samo ako budeš putovao.Ja neću dati da putuješ da mi ne pobjegneš,srce slomiš i moju dušu zalediš. Tvoj odlazak,ili rastanak naš,nikad ne bih preboljela. Tada bih poslijednji , peti put stisnula pet u pest i sa suzama u oćima  Ga molila da mi te vrati .

Dobro,već kad se buniš, Daću ti jedan srebreni šal  da slobodno leprša. Preko šala staviću ti moju maramu bijelu i cvijetnu, uspomenu da imaš. Zadjeni je za pojas .Ruža tvoja crvena da se ljuti i ljubomorna biva.I još,insistiram;pokloniću ti jedan od mojih velova bijelih,da staviš ga na vrat,prekriješ dušu da je slučajno ne upraljaš.Neka svi znaju da si moj.Samo moj,ljubavi moja.

Planeta će biti nešto malo nešto veća i malo šira,dovoljna da stane dvoje ili troje.Nikad se ne zna. Tvoja će  princeza biti prelijepa. Bijelo plavu uniformu i kapu maržoretkinje će nositi.Na licu će imati nacrtanu jednu suzu ,da te podsjeća da u svijetu puno boli ima.I puno malenih djevojčica koje ljubav i pomoć trebaju.

Na drugoj strani planete,onoj koja se nikad ne vidi docrtat ću tačno tisuću ljubičica. Il’ više ako stane, i jedan ležaj od duge za naše skrivene, beskonačne ljubavi dane.

Za tu stranu naše planete  ću imati drugu uniformu i kapu maržoretkinje ljubičastu boje. Da se izgubim u polju da bi me ti pogledom ili rukama  u igri lovice teže našao. Ne bih ti dugo bježala.Tek toliko da te malo ljutnem.Nacrtat ću i po jedan suncobran na obe strane,da nas Neko sa visina ne bi vidio i prstom prijetio.Znaš,želim da budemo mnogo i još više od mnogo nestašni.To nije za tuđe oči.Da sam vična istkala bi i jedam ležaj od  radosti i snova,ljubavi moja“

„I to bi bilo sve,mila moja“ – kao razočaran ja.

„Ne znam,ako je malo već ćemo nešto smisliti“-sasvim si ozbiljna i zamišljena, kao da nove rasporede na našoj planeti sanjaš i crtaš.

U čekanju i snovima, nenacrtani ležaji duge ponekad postaju ležaji samoće i tuge.Tada  bespomoćno – pitam te pitam:

-Ako je moja ljubav stanje svjesnog uma,šta su onda snovi o tebi,mila moja.

 Uprkos svim iskustvima prošlosti,htjenjima  i željama  mladosti,te davne,jošuvijek magične i mistične godine i potonjih dana  nadolazećog poluvijeka samoće,nažalost zamalo postadoh postadoh lopov i  ubica i još štošta.

U proljeće jednog ljeta

neke davno ovog svijeta

Hiljadudevetstotinašezdeset neke

Upoznah jedno dijete.

 

Dijete

Milo

sneno

u ljubavi procvjetalo.

 

U proljeće jednog ljeta

neke davne ovog svijeta

Hiljadudevetstotina šezdeset i neke

Postadoh lopov koji krade.

 

Tijelo

Misli

Ljubav

i još štošta

Djevojčici

Miloj

dragoj.

 

U proljeće jednog ljeta

neke davne ovog svijeta

Hiljadudevetstotinašezdeset i neke

To je meni malo bilo

Te postadoh ja ubica

 

Zadavih

te objesih

i ubijah

mnogo

često.

 

U proljeće neko davno

Ubijah kažem

Čak hiljadudevestotina

šezdesetosam

I još preko nekoliko puta

U svom srcu ljubav svoju.

 

Al’ se ona nije dala

Već je jačom postajala

Radost rose njenog  bića

Meni sretnom poklanjala.

 

Pjesmom odaslano

Tuga – sjeta!

Sjeta – tuga!

Oči suza bjelilo.

Ne boj se ljubavi moja

Ne strahuj mila

Koračaj polako ljubavi

Koračaj hrabro mila moja.

 

Bilo je to zbog Malog Princa?

Ili zbog tvoga malenog brata i sebe?

Ne okreći se jedina moja

Sve će to ljubičice mirisom prekriti.

 

Naznake sjete  u očima uplašene djevojčice.Djevojčice srne ,što traži odbačenu majku-ženu ili  odbjeglu ženu-majku.Majka što vratit se neće.Izgubila je ili su joj uskratili pravo da bude majka.

Nikad mi nisi htjela,smjela,mogla ili stigla ispričati tužnu priču o odlasku majke.Ja sam nekako sam od sebe svu krivicu prebacio na tvog oca i zlu tetu.

Naznake tuge u uzdahu krhkog bića.Bića kome polako mladost lomi spoznaja da gubi i oca.A nekako je osjećala da  će vremenom  izgubiti i brata.

Kako da joj  onda, Bože moj , pričam  o Pou,Preveru il’ Jesenjinu?A tek Marini Cvjetajevoj!To bi je ubilo.

Zato sam se glupario i blesavio.Tjerao te da se da smiješ i da zajedno šale samnom zbiješ, zaboravaljajući tamu koja se nad tobom nadvija.

Jednom si me odvela na pjacu . Dovela do brda lubenice i rekla da izvučem jednu lubenicu sa dna hrpe. Znao sam šta će biti,ali malenoj princezi se  svaka želja mora uslišiti.Izvukao sam lubenicu i sav bostan se razletio po pijaci.Nastala je opšta frka.

Okrenuo sam se,ti si već bila na izlazu sa pijace noseći neku drugu lubenicu.

Stigao sam te.Ti si se od srca smijala.

-Izvini,morala sam te natjerati da to učiniš za mene mili moj.Čitavo ljeto smišljam neku psinu da bijes i tugu potisnem.

Tada si upotrebila te dvije riječi i nikad više.Sjedili smo pokraj jednog tananog  šadrvana,čuli kako tiho žubori neku pjesmu ljubavnu ,jeli lubenicu i gledali se kao dvije grlice male vole i ljubav vode.

Kako si mi bile lijepa, mila moja sa smijehom koji je blistao i u moje srce unosio valove ljepote i ljubavi.

 

I dalje teku rajski dani

 

I dalje teku rajski dani

suncem ljubavi obasjani

a za čaroliju malo treba

sneno dijete i parče neba

 

Šta će ti više

tuga se briše

čaroliju na grudi stavi

sunčica sija ludoj glavi

 

Ne treba ti ni stih ni rima

snove želiš poklanjati svima

znaš čari svake jeseni

nalik su čarobnoj ženi

 

Dobrotu svoju u duši nosi

djevičansku ružu u kosi

u očima slutim bola mnogo

d'bro nema što ne bih mogo

 

Dodirom blagim brisati tugu

Ljubiti kao ni jednu drugu

možda i mangup sneni biti

na glavi dubit bol izbrisati

 

ponekad mi stih nestašan,

šta ću na tvoje oči bojazan

želji tvojih rućica slabašan

kako odolit ovako vremešan

 

Nemam ni opravdanja

bez imalo vrdanja

priznajem kriv sam

utješen nije to san

 

Nemam ni kapce dodat

đe'š ba ljepoti odolit

nisam lud nimalo hud

volim i kad nemam kud

**

Dopisano

Oprosti Malena jube jedina

Kren'o me stih, malo i rima.

Znaš ne m'rem tada udunut’.

Pa k'o velim lupaj blento,

zaljubljeni konju konjski,

dobrota će ti oprostiti.

Valjda će reći,

-Dobro,d'bro

ili samo

-Ja došla!

 

Ugodan dan.

Odmaraj i uživaj.

Molim te.

Greška u jedno slovu?

Tko da zna?


















												

Yossamin -Kreni k meni jube moja









ajde kreni,
kreni
k meni,
jube moja
mila,
obuci postole
one
svoje sritne,
šta put same znaju
vamo,
di su
jutra,
pokraj mora
umilna i blaga,
razapeti jedra i jarbola
a
večeri
okupane suncen
šta u more tone
kraj kavala stolitnoga…

evo
tuće zvono dvanest puta,
“po je dana”
u sri mista pod zvonikon,
pružija se kostel,
a do njega bor,
lete skupa u visinu,
sunce
traže guste grane

ode,
u ladu kostela
čekat ću te
Najviše na svitu moje

Ajde kreni,
kreni k meni
jube moja mila
rad noćiju
oni dugi,
sanja dosanjani,
u zagrljaju
jedno s drugin
stotinama puta ispočetka,
pa jopet i ponovo
kleli smo se:

tu
u kršu
lozi i
maslinan
na ledininan
urešenin,
šta opija mirisima,
poljskog cvića
čekat će nas
uvik

naš dom

sudbina

srića 

Crno – Reminiscencije mahalskih tinejđera / Uvod

Crno

Uvod

Crno !

Vrlo teška riječ. I za razmišljanje i za tumačenje.

Višeslojna i višeznačna. Mistična i zlokobna ?

Ne može je čovjek ni pogledom ni riječju obuhvatiti. A još manje o njoj pisati i reći:

-Evo, ovo je crno.

Može samo pokušati nešto smisliti, u neke riječi zaviti i biti zadovoljan ako se barem nisu promašila osnovna značenja.

Crno.

Od iskona ma svoju stvarnu funkciju i ljudsko tumačenje.

Funkcija mu je prirodna i sveobuhvatna. U principu jednostavna. Tu je sve jasno, osim onoga što nije. To nejasno je zaključano u Nebeskim tajnama.

Ljudska tumačenja crnog su oprečna i vrlo često sukobljena. Može se reći da skoro svaki čovjek ima svoju vizuru onoga što crno znači ili pretpostavlja.

Kažu:

-De gustibus non disputandum est. (latinska izreka: O ukusima ne vrijedi raspravljati)

A zašto  da ne! Moramo raspravljati. Mnogi ukusi su zapravo neukusni.

I o tome nećemo polemisati. Samo ćemo pregledati pojmovnike o crnom i dati svoje viđenje.

Ništa više.

Možda poneki zaključak iznijeti i ništa više.

Sve je vrlo jendostavno i crno . Osim da počesto nismo ubjeđeni u  tačnost  i pravilne interpretacije latinluka i prepisivača.

Zapravo napisaćemo malo više.

Imamo mnogo toga zaključanog u našoj mladoj duši. Ne znamo odakle nam. Valjda od neba.

Nero. Black. Noir.

Crno. Mrak. Tama

Sve asocira  na tamu, a nije tama kojom je neuki najčešće karakteriziraju i hoće da nam boje  svjetove.

Iskrena mladost jednostavno ne može prihvatiti da nešto, poklonjeno od Boga kao milost ljudima, može biti zlo.

Da nam ne bi zamjerili moramo pažljivije odrediti crno, ma kamo nas to vodilo.

Mi ćemo nastaviti ovaj, recimo , emotivni eksperiment o crnom, na način kako to mladost inače čini:

Spontano i iskreno.

Prva asocijacija na crno nas vezuje za svjetlost.

Zašto?

Oslušnimo!