Dan treći
Mnogo toga si mi govorila.Mnogo toga sam ti govorio.
Mnogo toga nisi željela da mi govoriš.Boljelo je.
Sad sve nešto mislim da je u tada moja sleđena duša počela da cvili ,osjeća tuđe boli. Jednostavno polčela si da je topiš svojom boli-
Molim se da si svoje bolove prebrodila ili zaboravila.Moja je radosna ,rasplesana , a puna bola i jecaja mnogih skršenih grlica što lepršale se mojim stazama.Mila moja,toliko je puno boli u ovom svijetu i zato danas neću da ti prostirem tugu.
Hoću sreća,ljubav,duga i snovi da ponovo zaplešu našim srcima. Želim da se mjesec,zvijezde,sunce i maglice sjete ono dvoje razigrane djece.Da se sjete i osjete krivicu što nisu zaustavili vrijeme.I kada vide neku drugu djecu,koja se ne skrivaju od njihovih pogleda i očima , kao zalog, srca prinose odru Svjetlosti.
Kako ti je poslije bilo nikad nisam saznao.Isključila si me iz svog života.Jedno klik i nema te.A opet znam te,mila moja, moja duša tvoju poznaje.Sanjala si me svih ovih godina.Svako veče ,sem gledao kako jedna zvijezda samuje i plače. Meni žao što ne mogu da joj suze poljubcima briše.Ona to zna,maše mi i smješi mi se.
Poručuje mi:
Nemoj mi sada tu cmizdriti.Ja sam svoje suze za nas oboje isplakala.Ti podijeli ljubav kjoju sam ti poklonila.Drugima je potrebnija.Ja imam naše snove i tvoju ljubav mili moj.
Mnogo toga nisam htio da ti govorim.Boljelo me.Svoje bolove sam duboko zepretao u maglama malog mozga.Mislio sam da će mi veliki biti dostatan za tebe.Nešto mi nisi dala da ti govorim.Nešto se izgubilo u raskoraku između poljubaca i milovanja..
A možda nismo ni imali vremena.
Odakle ti vrijeme frajeru jedan.
Ti si me naučilo toj izreci.
Djeci ne treba mnogo govoriti.
Ni ona ne govore mnogo.
Ona osjećaju.
Djecu ne treba plašiti.
Rođena su bez straha.
Uzvišena Ljubav nad njima bdije.
Djecu ne traba stariti.
Ona će sama i na vrijeme odrasti.
Ne treba im bilo šta braniti.
Ona dobro razlučuju dobro od zla.
Zbrane ih bole i ona se jogune.
Djecu samo treba pustiti da se igraju i jure.
A, mi?
Ti i ja.
Samo smo se igrali i ljubili i jurili .i
I opet igrali i ljubili i jurili.
Život je samo igra i zabava,rekao je Mudrac znani.
Mi smo se igrali.
I jurili.
I ljubili.
Lepršali.
Za loptom.
Za nebom i suncem.
Jedno za drugim.
Za mjesecem i zvijezdama.
Za morem.
I snovima.
I opet
Jedno sa drugim.
Igrali.
I jurili.
I ljubili.
Bez svjedoka.
Sa pjeskom.
Sasvim sami.
Oko nas kao da nije bilo nikoga.
Oko nas nema nikoga
Nije nas bilo briga.
Ta, bili smo djeca.
Skoro pa djeca cvijeća.
Ni pjevati nismo imali vremena.
Ne stidim priznati da to još uvijek nisam naučio.
Ljeta naših proljeća bio sam zauzet.Sijedeće godine mi se nije pjevalo.Kasnije mi se nije dalo ili nisam imao vremena.Jednostavno mi se nije pjevalo,jer jedno vrijeme sam bio sleđen.
Možda nisam htio pjevati samo zato što nisu mogla biti dva pjevača u našem Gradu čednosti.To sve više nije ni važno.Ni pjevača više nema.Prvi od Indexa je prvi otišao na ugodno i tiho mjesto.
Koga će gorer zaželjeti i očekivati to samo on zna?!
I kad sam govorio,ponekad se činilo da nisi htjela slušat sve moje riječi.
Rekoh ljubim te.
Igrala si se mazno,mačkasto,nježno,ljubila me.
Vjerovao sam ti.
Ljubiti je nevino,dječije.
Zatim šaptah, volim te.
Smijala si se zarazno,objesno,razuzdano.
Vjerovao sam ti.
Voljeti je sve.
Pomislih želim te.
Ljutila si se ozbiljno,srdito,iskreno.
Vjerovao sam ti.
Željeti je sebično.
Plašeći se snio sam ,moja si.
Okrenula si glavu,oporo,prkosno,ponosno.
Vjerovao sam ti.
Svojatati znači gubiti.
„Djecu samo treba pustiti da se igraju i jure van domašaja ljudi. na obalama
pustim…“
-zastaješ,tješila si me.
“obalama vrelim.Pod sunce,mjesecom,zvijezdama,nebom.“
-nastavljam,posramljen ja.
Nisam te plašio Makom ,Modrom rijekom,kamenim cvjetovima,stečcima i Bosnom.
Srećom, oni će doći,stađun dva poslije.
Ti djete si me učila ljepoti riječi.Stađun je jedna od tih riječi.Ima širinu koju ni jedna njena inačica nema.
Širinu koja nosi miris đardina.
Samoće i traganje za korijenima,ljubavlju i bolom će donijeti u Bosnu Zemlju Božije milosti i Sarajevo Grad čednosti ono ćime te nisam htio plašiti.
Bio je to svijet vijekovima,tisuć ljeta star i težak i kamen.Stećci i naša mladost,to bi bio turoban spoj.
Meni su poslije izgledali kao lagani povjetarac koji bdije nad Bosnom i mojom ljubavlju,ljubavi moja.
Pričao sam ti o Indexima,ne mnogo,jer voljela si njihovu muziku.Ti koja si bila muzika, moga života..
Još gledam – tvoj osmijeh balada.
Još pamtim tvoje pokrete– arlekin commedia dell'art.
Još sanjam – tvoje milovanje – bolero.
Još ćutim – tvoje poljubce- fuga u C-duru.
Još osjećam –tvoj pogled – četiri godišnja doba.
U vremenu prije sjećanja,sjećam se da si pomalo pjevušila kada nisi znala da sam pored tebe. Posmatrao sam te iz daleka,ne želeći te ometati.Nisam te htio uplašiti.Ti se nisi okretala ,iako da gledam te ,si vrlo dobro znala.U gledanju nisi htjela me ometati.Nisi me htjela postidjeti.
Još uvijek mi u ušima bruje tvoji milozvučni tonovi,a tihe riječi ne čuh,ne prepoznah.Dok muzika,predivni tonovi si lila,siguran sam ,o našoj ljubavi si pjevala i snila.
Žao mi što siromašniji ostah za te tvoje riječi.Neke si mi nadopunila ,kada bi se zaboravila i skoro na uho mi pjevušila.
Naznaka moje kasnije sudbine.
Sada čujem tek toliko da mogu razumjeti šta govore samo oni koje volim.Na pokrete njihovih usana sam navikao i slogove prepoznajem. Glasovi drugih se ne broje i ne interesuju me previše,uklopiše se u masu onih koji rekli su ;laži same i loše riječi,manje više.
Godine 197o. Indexi nam darovaše Da sam je netko i Svijet u kojem živim.
Hvala im,jasno su se sjetili prošlih dana proljeća i ljeta.Nije više bilo ni nas ni djece cvijeća.Ali cvijeće je je i dalje raslo i sunce je sjalo i ljubavi su se nove rađale.Samo su zvjrzdice naše prigušile sjaj.
Te godine ubiše Đenis i Hendriksaa,u nastavku poslije te godine ubiše i Morisona ; poslijednje aktere autentičnih himni i muzike djece cvijeća.
Da ubiše ih ;da prekinu,da unište i svaki trag ,svaku misao i pomen u pjevanja što odiše istinom i ljubavlju.
Morison i Hendrix postadoše tako dvije naivne budale koje u poslijednjim godinama života padoše na način koji su im zvijeri osmislile i nametnule.
Egzekucije su bile neminovne,čovjek je žilav stvor,može podnijeti mnogo toga, ali ubitstvo, smrt ne može.
Đenis pak nije imala izbora.Još od djetinjstva,kao ti ili ja mila moja je bilasama i upućena na sebe.Nije mogla živjeti bez muzike.Ne nalazeći ljubav osim u pjesmama, uvijek je ostajala sama.
Samoća kao usud.Kako to poznato zvuči.Bez zaštite bijaše isuviše lak plijen zlu.
Ima onih noći ludih,kada sve podsjeća na minule dane,kada samoća i čežnja procvetaju ju sjećanjima,muzikom i ljubavlju.A opojni miris djevičanskih ljubičica unosi u srce,dušu i misli likove najvoljenija bića.
A onda se sjetim tragičnih života i smrti njenih prethodnica Besi Smit i Bili Holidej i tvoga glasa,i pomislim na pjesmu koju sam tebi šaputao:
Ti koja više nikad nećeš pjevati moje pjesme
O mila moja,
i sama znaš
kako si pjevala.
cvijeću i nama
tek tako
pjesme sanjala lako
tako darovita
tako bogata
srcem i glasom
života
popločanog samoćom
nadom i tugom
u muzici
postojalo ništa
nježnoj nije
pratilji stvaranja
Božanskog
sada i prije
nebesa svjetova
zvjezda
svega onoga
savršenog
punog dobrote
Uzvišenoga
što nisi
iz duše onako
jasno i jako
iskreno
umiljato plačno
a tako lako
otpjevati mogla
a da to nije
sama muzika ta
kao da si ti
upravo nalik
sebi samoj
kao da si ti
dijete rođeno
u Gradu čednosti.
A kako smo se samo voljeli
A kako smo se samo željeli
A kako smo se samo ljubili
O kako smo orno frkisali
O kako smo ljubav snivali
O kakva smo djeca bili
O kakve smo anterije dosnili
J’er sve su nam branili
Puna života
iskrene ljubavi
dašak nježnosti
davala si
nama zaljubljenim
tebi i meni
pa hajde sad
ako možeš tebe
mila moja nemoj voljeti.
/In memoriam Frka Frkica/
Tebi sam je šaputao a poklonio predivnoj djevojčici.To je jedna mila grlica skršenih krila, koja nije imala sreće i dolepršala u moj život.
Naša proljeća su bile prjaka i ljubomorna i nisu dala da se njihova svetost poremeti.
Stihovi neki koji se samo na nas odnose i ponose ,mnogu tugu donose.
Pjesme o sretnim i žutim ljetnim vremenima našim i njinim,su nekad tužne,a nekad tradosne. Ali svaka slavi ljubav.
Ti,negdje između neba i tužne duše moje ,pjesmu i pjesme moje, ti više ne pjevaš.
Da li ih sniješ,ne pišeš mi.
Ne javljaš se, mila moja.
Pet godina poslije osjetih kako mi vjetar tako lagano,tako tiho kao povjetarac
neki šalje nježne i tužne riječi.
Milo moje…
Jedva prepoznah Bisernu tugu kojom najavljuje tvoj dolazak u strani svijet.
Crvenokosa Lisica pjeva O jednoj mladosti.
Našoj mladosti,jedino moje proljeće,
Da li su nas tada definitivno ubili mila moja?