Autor
Hajro Šabanadžović
Srcolike snove Plamen razigranog srca
Nije se predala ni poklekla Milina krhkog proljeća
Ljetne radosti Ledeni brijeg
Roze arabeska Krvava dolina II
Krik Maglica Prozračnbim đardin
Lakše se živi mila moja
Kad o ljubavi pjevam
Oči su zeru bistrije
Kad ruže mirišem
Nemoj zamjeriti
Malena moja
Ako tugu u stihu slutiš
Mnogo je bola na dunjaluku ovom
Ja sam sam
Bespomoćan do iznemoglosti
Umoran ko stari ofucani ker
Što ga u šintoraj vode
Ti ode
Kažeš vakat ti došao
A šta sa mnom
Bolom što pritišće sa svih strana
Svakog časa
A kraja nema
Jedini Otac moj mi snagu daje
Da izdržima dane
U kojima se svakog trena
Jedna djevojčica siluje
Jedno maleno dijete ubija
Jedna majka čereči
Monstrumi i dalje kidišu
Da silni su oni
Pečat zvijeri imaju
Ka pržunu idu.
Slaba je to utjeha
Mnogo su djece oni nestali
Mnogo je cvijeće uvenulo
Mnoga rosa je pokidana
Mnogi su sanji nerođeni
I zato ne zamjeri mi
Moram ljubavi
O ljubavi o tebi
Ružama i djeci pjevati.
.
I.
slijedom svoje sjenižžzanemariti kamen
ne slušati vodu?
govoriti govoriti
sam se svom uhu umiljavat
na jedan jezik jedan šapat
privići grlo i sluh?
mimo svega
ista uda pto ne nosi svijetom
kao pored utvare kao
pored čuda od kojeg oči odvikosmo
proći slijepo?
zar bi nas bilo bez pusanja u prsažja sam ovo
i ovo čelo moje jedino
i ovo srce
ni u kojoj drugoj spilji ,pohranjeno!
pravdamo spremno
zaborav i nehaj:
još bismo pod sebe mokrili
još se u peleni koprcali
zar bi se iz jasala otkotrljali
znajući da bolimo zemlju koračanjem
da joj vjenac – ranu rezbarimo trkom!
Studen pakla mi je grudi takla.
Korak se u laku dao drhtavicu.
I ja na desnu ruku sam namakla
S leve rukavicu.
O, koliko ovde stepenica ima
A ja sam verovala — tri.
Šapat jesenji među klenovima
Prošumi: „Umri sa mnom ti!
Varljivost života sreću mi zakrili.
Prevrtljiva sudba nasmeja se zlobom“.
Ja mu odgovorih tiho: „Mili,
Meni, takođe. Umreću sa tobom“.
O poslednjem pesma to beše susretu.
I ja pogledah na sumorni dom.
U spavaćoj sobi, ko na drugom svetu,
Gorele su sveće ravnodušno za mnom.
* * *
Ukrašenim tuk’o me kaišom
Moj muž — do modrica tela
Zato što ti sa prozora krišom
Motriš. Svunoć u vatri sam bdjela.
Sviće. I nad modrom kovačnicom
U kolute dimčić se izvio.
A ti sa mnom tužnom sužnjačicom
Opet nisi — opet nisi bio.
Ja sam tebi, uz ranjenu dušu,
Sudbu-muku prinjela na dlanu,
A možebit ti voliš plavušu,
Riđokosu milu, nasmijanu?
Ja ne umijem skriti jauk pijani.
Srce tuži, u duši bol grsti.
Tanki zraci, ko sablasni prsti,
padaju na čaršaf nezgužvani.
* * *
Da mudro živim već sam naučila,
Gledajuć’ u nebo i moleć’ se bogu
I da dugo skitam da bih izmučila
I nemir duše i dušu ubogu.
A kada u dolji vetar prene čičke,
Grozdovi rjabine sviju se po plotu,—
Ja veselo slažem mozaik-kamičke
U pjesme o divnom prolaznom životu.
Vraćam se. Tople dlanove mi liže
Baršunasti mačak, preduć natenane,
I jarki se oganj razgorjeva, striže
Nad vodom iz modrih dimnjaka pilane.
Samo tišinu cepne iznenada
Krik rode koja već slijeće na krov.
Ako na vrata pokucaš sada —
Neću čuti tvoj zov.
* * *
Sahrani, sahrani, ti vjetre, mene.
Najbližih mojih na pogrebu nije.
Okolo mrtvih već lutaju sjene,
I disanje je zemlje potmulije.
Biće moje bješe slobodno i žedno
Ko i ti i htjede još životne muke.
Pomiluj, vjetre, ovo tjelo ledno
I prekrsti mu u njedrima ruke.
Zatvori na njemu ovu crnu ranu
Pokrovom tkanim od večernje tame.
Naredi sutonu plavome, svečanu
Da nada mnom čita tihe psalme.
Da bi bilo lakše osamljenoj meni
Sna poslednjeg zgasit’ buktinju goruću,
Šumite svom snagom, visoki jaseni,
O prolleću, o mome proljeću
Studen mi je pakla grudi takla.
Korak se u laku dao drhtavicu.
I ja na desnu ruku sam namakla
S leve rukavicu.
O, koliko ovde stepenica ima
A ja sam verovala — tri.
Šapat jesenji među klenovima
Prošumi: „Umri sa mnom ti!
Varljivost života sreću mi zakrili.
Prevrtljiva sudba nasmeja se zlobom“.
Ja mu odgovorih tiho: „Mili,
Meni, takođe. Umreću sa tobom“.
O poslednjem pesma to beše susretu.
I ja pogledah na sumorni dom.
U spavaćoj sobi, ko na drugom svetu,
Gorele su sveće ravnodušno za mnom.
* * *
Ukrašenim tuk’o me kaišom
Moj muž — do modrica tela
Zato što ti sa prozora krišom
Motriš. Svunoć u vatri sam bdela.
Sviće. I nad modrom kovačnicom
U kolute dimčić se izvio.
A ti sa mnom tužnom sužnjanicom
Opet nisi — opet nisi bio.
Ja sam tebi, uz ranjenu dušu,
Sudbu-muku prinela na dlanu,
A možebit ti voliš plavušu,
Riđokosu milu, nasmejanu?
Ja ne umem skriti jauk pjani.
Srce tuži, u duši bol grsti.
Tanki zraci, ko sablasni prsti,
padaju na čaršaf nezgužvani.
* * *
Da mudro živim već sam naučila,
Gledajuć’ u nebo i moleć’ se bogu
I da dugo skitam da bih izmučila
I nemir duše i dušu ubogu.
A kada u dolji vetar prene čičke,
Grozdovi rjabine sviju se po plotu,—
Ja veselo slažem mozaik-kamičke
U pesme o divnom prolaznom životu.
Vraćam se. Tople dlanove mi liže
Baršunasti mačak, preduć natenane,
I jarki se oganj razgoreva, striže
Nad vodom iz modrih dimnjaka pilane.
Samo tišinu cepne iznenada
Krik rode koja već sleće na krov.
Ako na vrata pokucaš sada —
Neću čuti tvoj zov.
* * *
Sahrani, sahrani, ti vetre, mene.
Najbližih mojih na pogrebu nije.
Okolo mrtvih već lutaju sene,
I disanje je zemlje potmulije.
Biće moje beše slobodno i žedno
Ko i ti i htede još životne muke.
Pomiluj, vetre, ovo telo ledno
I prekrsti mu u nedrima ruke.
Zatvori na njemu ovu crnu ranu
Pokrovom tkanim od večernje tame.
Naredi sutonu plavome, svečanu
Da nada mnom čita tihe psalme.
Da bi bilo lakše osamljenoj meni
Sna poslednjeg zgasit’ buktinju goruću,
Šumite svom snagom, visoki jaseni,
O proleću, o mome proleću
Autor
Hajro Šabanadžović
Mjesečeve zrake Mjesečevo lice
Cvijeće i zelenilo Egalite
Jesenja raskoš Zelena milina
Crveno i zeleno Vode plave i duboke
Čudesne boje podvodnog svijeta Mostovi povjerenja
Portret posnišljive tegobe Pahuljasti snovi
Kristalna rijeka Miris jasmina i kamelija
Roze arabeska Žuti san
poktkad se sve pričinjava u svom
najgorem izdanju
kad se sve zavjeri
i izgriza
i sati, dani, sednice
godine
naizgled upropašteni –
opružen na krevetu
u tmini
s pogledom u plafon
dolazi mi pomisao
koju će mnogi smatrati gnusnom
još je lijepo biti
Bukowski
Ponekad nas , malo češće nego smijemo to sebi dozvoliti, ljudi zadeveraju nekim svojim izjavama.
Evo , na primer mnogi kažu da ne vole jesen.
Kako ga boni nećete voljeti ?
Ili bilo koje godišnje doba!
Prvo iz eserncijalnih razloga.Da nije izmjene stađuna ne bi bilo ni nas.
Ljude izgleda nije briga za egzistenciju. Oni ciljaju kako ugodno provesti trenutak dva.
To nas dovodi do ličnih razloga.
Četvrtina svakog života obitava u jeseni. To nama znači ne voljeti sebe za svo to ljepotom bogato vrijeme.
Malo je previše ne voljeti sebe toliko. Zar ne?
Da malo zraknemu tu ljepoticu ,
JESEN
Prelijepo, umilno , zlaćano , feštavo godišnje doba .
Nećemo ga prljati uobičajenim osvrtima na insane ili hajvane. ne zaslužuje to.
Rijeke kola , pretrpane nasušnim , životu prijeko potrebnih bogatstava slijeva se u domove potrebitih. Poslije će doći i do većine insama , čak i do domova koji ne vole jesen.
Svi volimo slatko i slano , i ono što manje volimo. Moramo da jedemo.
Poneko se voli pokvasiti. Ne kišom boni ne bili. Nego probanjem raznih pecarskih proizvoda. Pecare u svakoj bašti , hoće da zalutaju u đardin. Ne damo. Tek kad produkt sazrije i debelo se isproba. Šta mislite promakne neka brlja i zaluta u đardin. Gluho bilo.
Godišnja doba se pobrinu da se ostvare Milodarja Boga Milostivog, a jesen je konačnica njihovog djelovanja.
Jesen je ugodna i blaga. Titrava i uzbibana. Prelijepa. Pada lišće zlatno, sve se stapa sa zalazećim suncem u jedan nestvarni kolaž koji nas opija i zavodi.
Mi kakvi smo, te razigrane boje pripisujemo magiji , Te , nestvarne čarobnice Žene i poželimo da se nikad ne mjenjaju. Ni žene , ni te jesenje boje . Da uvijek nose radost našim srcima .
Zamjeraju jeseni da nosi kišu i tmurne, nešto hladnije dane.
Šta će tek reći kada dođe bjelina snene zime.
Ima da se slede k'o baklavuica na minus četeres. Ili smokvica. Eto belaja. Mora se Mujo zvati na brojanje. Ono do dva'set pet. Ako pogriješi , a hoće, mahalaš je to, sve ponovo isponopve.
Kiša. Kapljica . Svaka kap je jedan život. Jedna radost. Ljubav.
A ta ljepota , to milodarje ne može nastati iz vedra neba. Moraju se stvoriti ti, plodonosni, budućim životom obilni oblaci. I oni su radi ljudi, kao i sve na ovom dunjaluku i univerzumu.
Ako dobro brojite, kiša i tmurni oblaci su samo povremeni . Mnogo je više jesenjih dana obasjanih suncem i ljubavlju nego vlagom.
Hladnije. Šta to znači?
Da li je to radi oblačenja koje krpice više?
Ne , mile naše. Nije.
Domovi su puni jesenjeg obilja, ljudi su sitiji i usporeniji. Ali nije vrijeme za pripremanje uslova za zimski san. Za spavanje. To nije za insane. Njima je nanijećeno ono najljepše. Vrijeme je za ljubav.
Milostiv je odredio da uvijek u svakokm vaktu bude vrijeme za ljubav. I svako godiišnje doba ima svoj način da nas zavede i uputi na ljubav. Bome i na vođenje ljubavi.
Kako’ voljet’ ako neš’ ono voljet. Valjda ne trebamo obašnjavati šta. Pitajte amebe i grlice, ako ste u dilemi. A može i paramecijume.
Jesen nas na ljubav navodi raskošem boja i plodova, kišom i hladnijim vremenom.
Tada poželite da imate nekoga, da se stisnete uz nju , zagrlite , milujete , mazite. I još svašta nešto.
To svašta nešto ostavljamo u privatnosti domova. Toplih od jeseni i ljubavi. Možda blagorodne jesenje noći ( a bome i dani) doneseu nove plodove, koji će u naše domove unijeti ciku i vrisku, i radovati nas krož život.
Mi se nisamo ni dotakli jeseni i njenih milodarja , a moramo prekinuti, da bi mogli uživati u jeseni kako dolikuje našim ljubama.
Molimo vas , Vi nastavite razmišljati o jesenjoj ljepoti i darovima tamo gdje mi stadosmo.
Prije nego ode , bol rastanka i tuge joj maglom obavi mozak .
Da vrišti ?
Nema smisla !
-Ovu poslijednju četerestinu je izvrištala i oplakala za čitav život.- tužno misli ona. A ne zna , još je dijete , koliko čovjek u sebi suza ima i koliko se može toga desiti , a da prethodni jauci , jecaji i suze nisu ni mala maca u odnosu na ono što može slijediti.
Da ga probudi , da mu kaže šta je sudba njima dvoma njenim izborom spremila , od sutra pa ubuduće, samo će zakomplikovati i nove nerazume raditi. Zato mora otići od njega. Boli je žiivot , ali tako mora biti. Zna povrijediće ga više nego ijedna koju zna.
Da kune ?
Koga i zašto.
Za sve su obadvoje krivi.Nije bitno ko je više ,a ko manje. Za svako nisu se našli potrebno je dvoje jednake krivnje.
Da osuđuje?
Zašto. Ne mogu se aveti prošlosti vratiti , ukrotiti i spengati i reći :
-Krivi ste !
Zna zaboliće ga , ali i oprostiće joj. A opet zna i njegovu časnost. Nikad više neće biti kao prije. Nikada oni neće biti par.
Njima nije bilo suđeno čak ni ono mahalsko – dvoje se našlo pa se opet nije našlo. Oni su imali nesreću da se susreću i da se zavole , ali da ne pripadaju jedno drugom. Uvijek bi se nešto ispriječilo između njih. Pogrešan izbor, nepravi momenat, splet okolnosti . Ma mogao je to biti i lahorac koji je duvao u suprotnom smjeru od niihovih pitanja. Uvijek će nešto stajati na putu njihovoj ljubavi , kao muhur rastanka , na kraju tućnog ljubavnog pisma.
Jednostavno njima se nije dalo. Kao da se neko proklestvo ušunjalo među njih , i čim bi nešto po ljepoti krenulo, samo bi pogrešne strune zatitrale i ona je ostajala bez njega , nijemeći od tuge i bola. Uvijek se molila da im se bar jednom osmjehne sreća. Mislila je da ih tada ništa ne bi moglo razdvojiti.
Vidjevši da je on snove prigrlio, polako sam se izvukla .U nekoj ljutnji i bijesu sve sam ponude na peškunu ispremještala.I ribizle , i rozakliju i baklavicu i tulumbu .I šal sam uplela. Sve sam pomiješala u neku nadrealnu sliku . Pa onda pokušala osmisliti neku konceptualnu instalaciju , neku sliku , poruku ostavila.
-Volim te mili , srce mi je slomljerno, moram te ostaviti , oprosti mi.
Napravila mu srce,od šala, ribizli i rozaklija. Malo kičasto, ali iskreno, dječije. Uzela sam njegov upaljač, curvoasier nasula i jednu njegovu ciganku zapalila.
Popušila i ispila, ružicu viljuškom poderala .Ustala,upaljač u ruku sakrila, ruku srcu njegovom prinjela. Vidjela sam kako je njegovo srce zadrhtalo kao površina jezera kad ga lahorac iznenada napadne.
Znam, slikar je i poeta , razumjeće poruku . Otpetljaće zbrku koju je učinila. I neki inat je proradio u njoj Samo sam smokvicu , nedirnutu na peškunu ostavila , kao žal za nebranjem.
Nikad u životu ništa nije ukrala.Uzela sam njegov zlatni upaljač , sa ugraviranom djetelinom sa četiri lista. Ma šta uzela ; prisvojila ga , ukrala. Htjela sam da imam nešto njegovo da me grije , tamo u daljini , i u nekom drugom stranom svijetu . Ali ostavih mu kameju od žada , sa svojom slikom, moj talisman da ga čuva od zla.
Tišina je bila takva kao da se neko sahranjuje. Ne , niko , nikad neće moći sahraniti moju ljubav , ali sad moram poči i ubiti njegovu . Zna neće moći . Niko ne može ubiti vječnu , bezuslovnu ljubav.Tiho se sagnula , nježno , u usne poljubila usnulog , nesuđenog ljubavnika .
Čitavo vrijeme je imala nelagodan osjećaj da je neko posmatra. Zato sam suze sakrivala. Zato sam se kad je on zaspao, pravila da spavaam .činilo mi se da sam čula prigušeni jecaj nekoga ko umjesto mene plače. Neki anđeo? Ne znam , ali bilo mi je lakše jer je neko dijelio moje suze.
Pođoh , ali se vrnuh i još jedan očajnički poljubac mu dala. On se nasmiješio i nastavio da sanja.Tiho samse ka kapiji iskrala.
Izlazim ja , a Luca pred mene .Zastanem u meni straha nema, jer za njega mjesta nema. Svo mjestoje bol uzela i gledam, ništa ne govorim. Luce me zagrli i pitam, iako zna:
– Šta sada malena moja, kamo bježiš?
Pomirljivo i i smireno , kao Dobri sliježem ramenima i odgovaram :
-Idem u Vranje da se udam ,za sina čovjeka koji me silovao. Mito mi rekao ako se ne udam ubiće i Dobrog i brata mi. Šta ću , moram , nema mi druge.
Luce me ubjeđuje da mi može pomoć. Sumanuto skoro histerično niječem glavom:
-Nemoj molim te, ništa i niko ne može pomoći .Mito je taki kad nešto kaže on to i uradi. I molim te , najljubaznije te molim, ništa Dobrom ne govori , da me ne bi tražio ili krivicu osjećao. Ili nešto nepromišljeno učinio. I bolje je ovako . Boljeće ga , ali će se on praviti da mu ništa nije i ponos njegov neće me tražiti.
I nije me nikad tražio.Ne nije bio ponosan ili ljut.Samo je malo izubio povjerenje u mene zato što nisam imala hrabrosti da mu kažem istinu.On bi već nešto smislio.A i sve je bilo gotovo.Ona je tuđa žena.U svetost braka ne treba barkati.
U strahu da Luce nešto ne uradi u ruke je dijete ljubim, ko majku svoju , suze mi navrše , htjedoh da se istrgnem i bježim. Luce mi ne da, zagrli me, do auta ,ilicijskog me vodi. Posjeda me na zadnje sjedište ko princezu neku u bijeloj anteriji i njenom srebrenom svilenom šalu,koji mi je umjesto onog srcastog moga dala.
Kapu na glavu stavlja i motor pali.Gleda u retrovizor, ja se pravim da spijem.Čujem je kako tiho sa motorom priča::
-Motoru tiše , to dijete umorno leglo je da spije,snovima nesreću mije. Vozi je prvac malo više Sedernika.
Pred kućom Mito sav na iglama čeka. Kćer mu Frka na usud docni. Ostavljajući me u autu prilazi mu i kaže:
– Ova će ti svadba nekažnjeno proći. Ne da dijete na tatku svoga, iako joj on nesreću sprema i život unoštava. Ali pazi se Mito , prneš li, pljuneš li ili se nakašlješ malo jače nego što mislim da je dozvoljeno Goli ti otok za vaskoliki život ne gine.
maglu si rastjerala
došao sam ti mila
zoru smo potopili
u okean strašni
zarobljen
u našim čulima
i lome kičmu
našeg srama
nježno i svilenkasto
u nestašlucima proljeća
ah ta plavet
i ja
sitan i silan
lebdim na proplancima tvoga tijela
tvojom ljepotom oslobođen
u noći anđela
ah ta plavet
a
ti tašta
tanana i jaka
uzbibani mramor
mojim vjetrovima pokošena
uzdišeš
ah ta plavet
ou
mi
tangom uklješteni
svom snagom
beremo
edenske jabuke
Aj ta plavet
Aj ta plavet
Nina ,buba,ostario majci,
ostario i ocu i majci!
Tvoja beša na moru kovana,
kovale je do tri kujundžije.
Prvi kuje,drugi pokuckuje,
treći meće od zlata jabuke.
Da se vidi majci podojiti,
u po noći ,kao u po dana.