zavođenje dok piješ kafu
podatna i čedna
u negližeu
što otkrivaju okrugle dojke
mramorne bjeline
uzbibane od jutarnje čežnje
čemu to
ne stišava tvoju glad
za milovanjem
njegovom rukom
uzdrhtalom od vječnosti
dok brišeš
mrvice sa stola
sinoćnje samotne večere
zašto
kada odu vozovi vaših dana
zavoditi zavedenog
što srce ti nuđaše
ispod razbijenog prozora
čekanja
nestala nada
a se smiješ
uživaš u rođenju drugog
u muci njegovoj
imaš osmijeh leptira
ledenog srca
dok šareni stolnjak
gužvaš čežnjom i bolom
tvoga ponosa
ljubavi nevine
mirisne i crvene
kao njegovo srce
bačeno na sivi asvalt
živo i krvavo da plamti
a ga šmrkovima spiraju u odvod